Kristen Stewart Balkan


You are not connected. Please login or register

EPILOG:IZBOR JACOB BLACK

Go down  Message [Page 1 of 1]

1 EPILOG:IZBOR JACOB BLACK on Sat Nov 27, 2010 6:09 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
EPILOG:IZBOR JACOB BLACK

Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com

Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.

“Hoće li to više, Jacobe?”, upitala me Leah. Nestrpljivo. Zvocavo.
Čvrsto sam stisnuo zube.
Kao i svi u čoporu, Leah je sve znala. Znala je zašto sam došao ovamo – na krajnji rub zemlje i neba i mora. Da budem sam. Znala je da samo to želim. Jednostavno biti sam.
Ali Leah mi se svejedno odlučila silom prikrpati.
Premda mi je totalno išla na jetra, na trenutak sam ipak bio dosta ponosan na sebe. Jer nisam morao ni razmišljati o tome da bih morao smiriti živce. To mi je sada išlo lako, samo od sebe, prirodno. Crvena mi magla nije pala na oči. Vrelina mi nije zatitrala niz hrbat. Odgovorio sam joj posve mirnim glasom.
“Stvarno, mali.” Prečula me i izvalila se na zemlju do mene. “Pojma nemaš kako mi ovo teško pada.”
“Tebi?” U prvi mah nisam mogao povjerovati da to ozbiljno govori. “Kladim se da niko na svijetu nije tako samoživ kao ti, Leah. Ne bih ti htio raspršiti svijet fantazija u kom živiš – gdje se sunce vrti oko mjesta gdje ti stojiš – pa ti neću reći koliko me nije briga za to što tebe muči. Odlazi.”
“Samo malo pogledaj na to s mog stanovišta, okej?”, nastavila je kao da ništa nisam rekao.
Ako mi je mislila pokvariti raspoloženje, uspjela je.
Nasmijao sam se. Što me pogodilo na razne načine.
“Prestani frktati i pazi što ti govorim”, brecnula se.
“Ako ću se praviti da te slušam, hoćeš li otići?”, upitao sam je, previđajući njezino stalno mrštenje. Nisam bio siguran ima li ona više uopće nekih drugih izraza lica. Prisjetio sam se kako sam svojedobno mislio da je Leah zgodna, možda čak lijepa. Davno je to bilo. Niko sada nije tako gledao na nju. Izuzev Sama. Nikad sebi nije namjeravao oprostiti. Kao da je on kriv za to što se
ona pretvorila u ovu ogorčenu rospiju.
Namrštila se još žešće, kao da pogađa što mi je na umu. Vjerojatno je i pogađala.
“Muka mi je od ovoga, Jacobe. Možeš li zamisliti kakav je to meni osjećaj? Meni Bella Swan čak nije ni draga. A zbog tebe sada žalujem zbog te krvopijoljupke kao da sam i ja zaljubljena u nju. Shvaćaš zašto me to onda pomalo zbunjuje? Sinoć sam sanjala da je ljubim! Vrag te odnio, pa što će mi to?”
“Zar me briga?”
“Nepodnošljivo mi je biti u tvojoj glavi! Daj više prijeđi preko nje! Odlučila se udati za tog stvora. A on je želi pretvoriti u jednu od njih! Vrijeme je da produžiš dalje, dečko.”
“Daj dosta”, zarežao sam.
Ne bi bilo u redu uzvratiti joj. To sam znao. Grizao sam se za jezik. Ali zažalit će ako ne ode. Smjesta.
“Vjerojatno će je ionako samo ubiti”, rekla je Leah.
Podrugljivo. “Sve priče govore da to najčešće baš tako ispadne. Možda bi je lakše prebolio nakon sprovoda nego nakon vjenčanja. Ha.”
Ovaj put sam morao nešto učiniti. Zažmirio sam i odupro se okusu vreline u ustima. Tjerao sam i tiskao navalu vatre u leđima, opirao se promjeni obličja dok mi se tijelo pokušavalo raspasti od podrhtavanja.
Kad sam se uspio ponovno obuzdati, prostrijelio sam je pogledom. Promatrala mi je ruke dok su drhtaji usporavali. Smješkala se.
Koja šala.
“Ako te smeta brkanje rodova, Leah...”, rekao sam.
Polako, naglašavajući svaku riječ. “Što misliš, kako je nama ostalima dok promatramo Sama tvojim očima?
Već je dovoljno teško što Emily mora podnositi tvoju iksaciju. Ne treba joj da i mi dečki dahćemo za njim.”
Iako sam bio ljut, svejedno mi je bilo krivo kad sam opazio da joj se lice načas zgrčilo od boli.
Naglo je ustala – zastavši samo da pljune prema meni – i potrčala u šumu, vibrirajući kao vilica za ugađanje glasovira.
Mračno sam se nasmijao. “Promašila si.”
Sam će me izribati zbog ovoga, ali vrijedilo je. Leah me više neće gnjaviti. A ukaže li mi se prilika, to ću i ponoviti.
Jer njezine riječi nisu otišle s njom. Usijecale su mi se u mozak, tako bolno da sam jedva mogao disati. Nije mi bilo toliko bitno što je Bella izabrala drugoga, a ne mene. Ta mi je agonija bila posve ništavna.
S tom sam agonijom još i mogao živjeti ostatak svoga glupog, predugog, rastegnutog života.
Ali bilo mi je bitno što se ona odriče svega – što će dopustiti da joj srce stane, da joj se koža sledi i um izobličii u svijest nekakvog kristaliziranog grabežljivca. U neman. U neznanku.
Pomislio bih da nema ničega goreg od toga, ničega bolnijeg pod kapom nebeskom.
Ali, ako je ubije...
Opet sam se morao oduprijeti gnjevu. Možda bi, da Leah nije tu, vrijedilo pustiti da me vrelina promijeni u stvorenje koje bi to bolje moglo podnijeti. U stvorenje s nagonima daleko jačim od ljudskih osjećaja. U životinju koja ne može osjećati bol na isti način. U drugačiju bol.
Barem da bude neke promjene. Ali Leah je sada trčala, a nisam htio dijeliti njezine misli. Opsovao sam je sebi u bradu, jer mi je oduzela i tu mogućnost bijega.
Ruke su mi se preko volje tresle. Zbog čega drhte?
Zbog bijesa? Zbog agonije? Nisam bio siguran protiv čega se sada borim.
Morao sam vjerovati da će Bella preživjeti. Ali to bi zahtijevalo uzdanje – uzdanje koje nisam želio osjetiti, uzdanje u sposobnost tog krvopije da je održi na životu.
Bit će drugačija, i pitao sam se kako će to djelovati na mene. Hoće li mi biti baš kao da je umrla, kad je vidim kako stoji sva kamena? Sva ledena? Kad me njezin
miris zapeče u nosnicama i potakne nagon da razdirem, da trgam... Kako će to izgledati? Bih li mogao poželjeti ubiti nju? Bih li mogao ne poželjeti ubiti jednu od njih?
Gledao sam kako se dugi valovi valjaju prema plaži.
Nestajali su mi s vidika pod rubom litice, ali čuo sam kako udaraju o pijesak. Gledao sam ih do kasno, do dugo nakon što je pao mrak.
Vjerojatno mi nije bilo pametno vratiti se kući. Ali bio sam gladan, a drugo mi nije padalo na pamet.
Složio sam facu kad sam uvukao ruku u šugavu udlagu i dohvatio štake. Da me bar Charlie nije vidio onoga dana i proširio vijest o mojoj “motociklističkoj nesreći”.
Glupi rekviziti. Mrzim ih.
Gladovanje mi je počelo djelovati kao bolja mogućnost nakon što sam ušao u kuću i vidio izraz na licu svoga tate. Nešto mu je bilo na umu. To se lako vidjelo
– pretjerivao je s nehajnošću, kao i uvijek.
Također je previše pričao. Počeo je tupiti o tome kako je proveo dan prije nego što sam uopće stigao sjesti za stol. Tako je brbljao isključivo u situacijama kada nešto nije htio spomenuti. Nastojao sam ne mariti za njega i posvetiti se hrani. Što je brže uspijem strpati u sebe...
“...i danas je svratila Sue.” Tata je govorio glasno. Bilo ga je teško zanemariti. Kao i uvijek. “Čudesna žena. Da znaš da je jača od grizlija. Samo ne znam kako izlazi na kraj s tom svojom kćeri. E, Sue bi bila vražja vučica, to sigurno.
Leah bi ti prije bila gorska kuna.” Zacerekao se vlastitoj šali.
Načas je pričekao moj odgovor, ali kao da nije zapazio moj tupi izraz dosađivanja na mrtvo ime. To bi ga inače uvijek pogodilo. Htio sam da prestane spominjati
Leu. Nastojao sam da ne mislim na nju.
“Sa Sethom je mnogo lakše. Naravno, i s tobom je bilo lakše nego s tvojim sestrama, sve dok... pa, ti imaš više svojih briga nego što su one imale.”
Uzdahnuo sam, dugo i duboko, i zagledao se kroz prozor.
Billy je šutio sekundu predugo. “Danas smo dobili
jedno pismo.” Bilo mi je jasno da je to ta tema koju je dosad izbjegavao.
“Pismo?”
“Pozivnicu... na vjenčanje.”
Svaki mišić u tijelu mi se napeo. Kao da mi je niz leđa prešlo vrelo pero. Uhvatio sam se za stol, da mi se ruke ne zatresu.
Billy je nastavio kao da to nije primijetio. “Unutra je poruka naslovljena na tebe. Nisam je pročitao.”
Pokazao mi je debelu omotnicu boje slonovače, koja mu je dotad bila utaknuta između noge i bočne stijenke kolica. Položio ju je na stol između nas.
“Vjerojatno je ne moraš pročitati. Stvarno nije bitno što u njoj piše.”
Glupa obrnuta psihologija. Dohvatio sam omotnicu sa stola.
Bila je od nekakvog teškog, tvrdog papira. Skupog.
Preotmjenog za Forks. Pozivnica u njoj bila je ista takva, previše dotjerana, preformalna. Bella nije imala veze s ovim. Nije bilo traga njezinog osobnog ukusa u slojevima prozirnih listova s uzorkom latica. Kladim se da joj se to uopće nije svidjelo. Nisam pročitao što piše, čak ni da vidim datum. Nije me bilo briga.
Unutra je bio i list tog debelog papira. Na poleđini je crnom tintom pisalo moje ime. Nisam prepoznao rukopis, ali bio je kićen kao i ostatak. Na pola sekunde upitao sam se je li krvopija sklon likovanju.
Rasklopio sam ga.
Jacobe,
Kršim pravila time što ti ovo šaljem. Bojala se da te ne povrijedi, a nije ni htjela da se na bilo koji način osjećaš primorano. Ali, da su naša mjesta zami-jenjena, znam da bih želio imati mogućnost izbora.

Obećavam ti da ću se brinuti za nju, Jacobe. Hvala ti – zbog nje – zbog svega.
Edward

View user profile

2 Re: EPILOG:IZBOR JACOB BLACK on Sat Nov 27, 2010 6:12 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Jake, imamo samo taj jedan stol”, rekao je Billy. Zurio je u moju lijevu šaku.
Prsti su mi tako čvrsto stezali drvo da je stvarno bilo u opasnosti. Opustio sam ih jedan po jedan, usredotočivši se isključivo na taj postupak, te isprepleo šake da ništa ne bih uništio.
“Ma da, ionako nije bitno”, promrsio je Billy.
Ustao sam od stola i pritom skinuo majicu. Ponadao sam se da je Leah sad već otišla kući.
“Nemoj predugo”, promrmljao je Billy kad sam udarcem otvorio ulazna vrata.
Trčao sam i prije nego što sam stigao do drveća, odjeće razasute iza sebe poput traga krušnih mrvica – kao da se želim vratiti. Faziranje mi više nije bilo nikakav problem. Išlo mi je bez razmišljanja. Moje je tijelo već znalo kamo ću, pa mi je pružilo što mi treba prije nego što sam ga uopće zatražio.
Sada sam imao četiri noge, i jurio sam.
Drveće se zamutilo u more mraka što protječe oko mene. Mišići su mi se ritmično stiskali i opuštali, bez ikakvih napora. Mogao bih danima ovako trčati a da se ne umorim. Možda ovaj put neću ni stati.
Ali nisam bio sam.
Tako mi je žao, prišapnuo mi je Embry u glavi.
Vidio sam što on vidi. Nalazio se daleko, sjeverno odavde, ali okrenuo se u mjestu i požurio da mi se pridruži. Progunđao sam i jurnuo brže. Čekaj nas, požalio se Quil. On je bio bliže, upravo je kretao iz sela. Pustite me na miru, zarežao sam.
U glavi sam osjećao kako se brinu, ma koliko da sam to snažno nastojao zatomiti hukom vjetra i šume. Ovo sam najviše mrzio – gledati sebe njihovim očima. Sad
kad su im oči bile pune sućuti, mrzio sam to još više. A oni su to vidjeli, ali uporno su i dalje trčali za mnom.
Začuo sam nov glas u glavi. Pustite ga. Samova misao bila je tiha, ali svejedno je značila naredbu. Embry i Quil usporili su i nastavili korakom.
Da sam samo mogao prestati slušati, prestati vidjeti ono što oni vide. U glavi mi je vladala silna gužva, ali ponovno sam mogao biti sâm samo ako se vratim u ljudski lik, a ta mi je bol bila nesnosna. Fazirajte se u ljude, naložio im je Sam.
Doći ću po tebe, Embry. Prvo jedna, a onda i druga svijest istopile su se u tišinu. Preostala je samo Samova. Hvala ti, uspio sam pomisliti.
Vrati se kući kad budeš mogao. Riječi su bile slabe; nestale su u suhoj praznini kad je i on otišao. I ostao sam sâm.
Bilo je daleko bolje. Sada sam čuo slabašno šuškanje pokrova otpalog lišća pod svojim noktima, šapat sovinih krila nada mnom, okean što – daleko, daleko na zapadu – stenje uz obalu. Čuo sam to, i ništa više. Osjećao sam tek brzinu, tek istezanje mišića, tetiva i kosti u skladnoj suradnji dok su kilometri nestajali iza mene.
Kad bi tišina u mojoj glavi potrajala, nikad se ne bih vratio. Ne bih bio prvi koji će se odlučiti za ovo, a ne ono drugo obličje. Možda, ako otrčim dovoljno daleko, nikad više neću morati čuti...
Potjerao sam svoje noge brže, puštajući da Jacob Black iščezne iza mene.

View user profile

Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum