Kristen Stewart Balkan


You are not connected. Please login or register

27.POTREBE

Go down  Message [Page 1 of 1]

1 27.POTREBE on Sat Nov 27, 2010 6:14 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
27.POTREBE

Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com

Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.

Nisam daleko dospjela prije nego što više nikako ni-sam mogla voziti dalje.Kad više ništa nisam vidjela, pustila sam da mi kotači sami pronađu neravni rub ceste i polako stanu. Svalila sam se na sje-dalo i pustila da me ona slabost kojoj sam se opirala u Jacobo-voj sobi smoždi. Bila je gora nego što sam mislila – iznenadila me svojom silinom. Da, dobro je što sam je sakrila od Jacoba. Niko nikada ne bi trebao biti primoran gledati nešto ovakvo.Ali nisam dugo bila sama – tek toliko da Alice stigne opaziti da sam ovdje, te još nekoliko minuta koliko je njemu trebalo da stigne. Vrata su zacviljela i otvorila se, a onda me uhvatio u zagrljaj.Isprva mi je bilo još gore. Jer jedan manji dio mene – manji, ali stalno sve glasniji i ljući, sve prodorniji – žudio je za tuđim zagrljajem. I tako je sada svježa grižnja savjesti davala dodatnu aromu mojoj boli. Ništa nije rekao, samo me pustio da plačem sve dok nisam počela jecati Charliejevo ime.“Stvarno si spremna da se vratiš kući?”, sumnjičavo me upitao.Nakon nekoliko pokušaja, uspjela sam mu dati do znanja da mi u dogledno vrijeme neće biti bolje. Morala sam proći pokraj Charlieja prije nego što postane tako kasno da odluči nazvati Billyja.I tako me odvezao kući, bar jedanput ne prilazeći ni blizu prisilnom ograničenju brzine mog kamioneta i cijelo me vrijeme čvrsto grleći jednom rukom. Cijelim sam se putem nastojala obuzdati. Isprva mi se činilo da mi je pokušaj osuđen na neuspjeh, ali nisam odustala. Samo nekoliko sekundi, govorila sam sama sebi. Samo toliko da stignem izreći pokoji izgovor, ili pokoju laž, a onda mogu opet puknuti. Pa valjda bar toliko mogu. Grozničavo sam pokušavala naći neku zaostalu zalihu snage u glavi.Bilo je taman dovoljno vremena da stišam jecaje – da ih suspregnem, ali ne da ih i prekinem. Suze mi se nisu usporile. Nikako nisam uspijevala pronaći čak ni način da im pristupim.“Pričekaj me gore”, promumljala sam kad smo se našli pred kućom.Na minutu me samo još čvršće privio uza se, a onda je nestao.Ušavši u kuću, krenula sam ravno prema stubištu.“Bella?”, pozvao me Charlie s uobičajenog mjesta na kauču dok sam prolazila.Okrenula sam se i šutke ga pogledala. Iskolačio je oči i skočio na noge.“Što se dogodilo? Je li Jacob... ?”, naglo me upitao. Silovito sam odmahnula glavom, nastojeći progovo-riti. “Dobro je, dobro je”, rekla sam mu tiho i promu-klo. A Jacob je i bio dobro, u tjelesnom smislu, što je Charlieja trenutačno jedino i brinulo.“Ali što se dogodilo?” Uhvatio me za ramena, očiju još razrogačenih od brige. “Što se tebi dogodilo?”Očito sam izgledala gore nego što sam mislila.“Ništa, tata. Ma... samo sam morala razgovarati s Ja-cobom o... nekim teškim stvarima. Dobro mi je.”Zabrinutost se smirila, a na njenom se mjestu našlo negodovanje.“Zar je sada stvarno bilo najbolje vrijeme za to?”, upitao me.“Vjerojatno nije, tata, ali nije mi bilo druge – jedno-stavno je došlo do tačke na kojoj sam morala donijeti odluku... A kompromis je ponekad nemoguć.”Polako je odmahnuo glavom. “Kako je on to podnio?”Nisam mu odgovorila.Pažljivo me odmjerio, a onda kimnuo glavom. Očito sam mu time dala dovoljan odgovor.“Nadam se da mu nisi pokvarila oporavak.”“Brzo on zarasta”, promumljala sam.Charlie je uzdahnuo.Osjećala sam kako se sve teže obuzdavam.“Bit ću u svojoj sobi”, kazala sam mu i izvukla se iz njegova stiska.“Dobro”, složio se Charlie. Vjerojatno je opazio da mi bujica opet navire. Charlieja ništa nije plašilo više od suza.Nekako sam došla do svoje sobe, naslijepo, nesigurno.Ušavši unutra, povela sam borbu sa svojom narukvi-com, nastojeći je otkopčati drhtavim prstima.

View user profile

2 Re: 27.POTREBE on Sat Nov 27, 2010 6:15 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Ne, Bella”, šapnuo mi je Edward, uhvativši me za ruke. “Ona je sada dio tebe.”Nježno me prigrli kad su mi jecaji opet nesputano potekli.Činilo mi se da ovaj najdulji dan traje li traje. Upitala sam se hoće li mu ikada biti kraja.Ali, premda se noć neumoljivo otegla, nije mi to bila najgora noć u životu. Bilo mi je utjehe u tome. I nisam bila sama. I u tome mi je bilo poprilične utjehe.Charlie me nije obišao zbog svojeg starog straha od emotivnih izljeva, iako nisam nipošto bila tiha – vjero-jatno se nije naspavao više od mene.Te sam noći nepodnošljivo jasno vidjela sve što se dotada zbilo. Sve u čemu sam pogriješila, svaku neugod-nost koju sam stvorila, sve sitne i krupne stvari. Svaku bol koju sam nanijela Jacobu, svaku ranu koju sam zada-la Edwardu, a sve to uredno poslagano, da ga ne mogu ni zanemariti ni zanijekati.I shvatila sam da cijelo vrijeme nisam bila u pravu što se magneta tiče. Nisam ja to nastojala priljubiti Edwarda i Jacoba, već dva dijela sebe, Edwardovu Bellu i Jacobo-vu Bellu. Ali oni ne mogu postojati zajedno, pa bi bilo bolje da nikada nisam ni pokušala.Toliko sam štete stvorila.U nekom trenutku te noći sjetila sam se onoga što sam sebi obećala početkom dana – da nikad neću natje-rati Edwarda da me vidi kako ronim i jednu jedinu suzu za Jacobom Blackom. Ta mi je pomisao donijela napad histerije koji je Edwarda uplašio i više od plača. Ali i to se postupno istrošilo i prošlo.Edward je malo što rekao; samo me grlio na krevetu i puštao da mu slanim mrljama uništavam košulju. Tom manjem, slomljenom dijelu mene trebalo je duže nego što sam očekivala da se posve isplače. Ipak, i to se dogodilo, i napokon sam od iscrpljenosti zaspala. Nesvjesno stanje me nije sasvim lišilo boli, samo mi ju je otupilo i prigušilo, kao sedativ. Učinilo je podnošlji-vijom. Ali bol je još postojala; bila sam je svjesna čak i u snu, a to mi je pomoglo da se prilagodim kao što sam se morala.Jutro je sa sobom donijelo, ako ne vedriju perspekti-vu, onda bar izvjesno samoobuzdavanje, određeno pri-hvaćanje. Nagonski sam znala da će me novi procjep u srcu zauvijek boljeti. To će naprosto sada biti dio mene. S vremenom će postati lakše – tako svi uvijek kažu. Ali bilo me baš briga za to hoće li me vrijeme izliječiti ili ne, samo neka se Jacob uspije oporaviti. Neka uspije opet naći sreću.Probudila sam se posve pribrana. Otvorila sam oči – napokon suhe – i susrela njegov zabrinut pogled.“Hej”, rekla sam. Glas mi je bio hrapav. Nakašljala sam se.Nije mi odgovorio. Promatrao me, čekajući da sve ono opet počne.“Ne, dobro mi je”, obećala sam mu. “To se više neće dogoditi.”Stisnuo je oči kad je to čuo.“Žao mi je što si to morao vidjeti”, rekla sam. “Nije bilo fer prema tebi.”Stavio mi je ruke na obje strane lica.“Bella... jesi li sigurna? Jesi li doista izabrala kako tre-ba? Nikad još nisam vidio da trpiš toliku bol – ” Glas mu je prepukao na toj posljednjoj riječi.Ali znala sam ja i za goru bol. Dotaknula sam mu usne. “Da.”“Ne znam...” Čelo mu se naboralo. “Ako ti to tako teško pada, kako je moguće da je to pravi odabir?”“Edwarde, znam bez koga ne mogu živjeti.”“Ali...”Odmahnula sam glavom. “Ne shvaćaš. Ti možda i jesi dovoljno hrabar ili snažan da živiš bez mene, ako tako mora biti. Ali ja ne mogu trpjeti toliku žrtvu. Mo-ram biti s tobom. Jedino tako mogu živjeti.”Još uvijek je bio u nedoumici. Nisam mu smjela dati da provede noć sa mnom. Ali toliko mi je trebao...“Dodaj mi onu knjigu, molim te”, zamolila sam ga, pokazavši mu preko ramena.Zbunjeno je skupio obrve, ali brzo mi ju je pružio.“Opet ovo?”, upitao me.“Samo da nađem jedan dio kojeg se sjećam... da vi-dim kako je to ona rekla...” Prelistala sam knjigu i lako našla željenu stranicu. Imala je uši od mojih brojnih za-državanja na njoj. “Cathy je čudovište, ali nekoliko je stvari dobro sročila”, promrmljala sam. Tiho sam proči-tala retke, uglavnom za sebe. “‘Da sve drugo propadne, a on ostane, i dalje bih nastavila biti; a da sve drugo ostane, a njega više ne bude, svemir bi se pretvorio u silna neznanca.’” Kimnula sam, ponovno za sebe. “Tač-no znam što time želi reći. I znam bez koga ne mogu živjeti.”Edward mi je uzeo knjigu iz ruku i bacio je na drugu stranu sobe – tiho je bubnula na moj radni stol. Obgrlio me oko struka.Smiješak mu je obasjao savršeno lice, premda mu je čelo još bilo puno zabrinutih bora. “I Heathclif zna za-blistati”, rekao je. Nije mu trebala knjiga da bi tačno naveo njegove riječi. Privukao me bliže i šapnuo mi na uho: “Ne mogu živjeti bez svojeg života! Ne mogu živjeti bez svoje duše!”“Da”, tiho sam rekla. “To i želim reći.”“Bella, ne mogu podnijeti da si nesretna. Možda...”“Ne, Edwarde. Jako sam zabrljala sve skupa, i morat ću živjeti s tim. Ali znam što želim i što mi treba... i što ću sada učiniti.”“Što ćemo sada mi učiniti?”Osmjehnula sam se tek malo na njegov ispravak, a onda uzdahnula. “Posjetit ćemo Alice.”Alice je bila na donjoj stubi pred trijemom, odviše uzbuđena da nas pričeka unutra. Izgledala mi je kao da samo što nije slavljenički zaplesala od uzbuđenja zbog vijesti koju je znala da joj donosim.“Hvala ti, Bella!”, zapjevala je dok smo izlazili iz ka-mioneta.“Samo polako, Alice”, upozorila sam je, podižući ruku da je preduhitrim. “Imaš nekoliko ograničenja.”“Znam, znam, znam. Imam vremena samo do trinaestog augusta, ti imaš pravo veta na moj popis uzvanika, a ako u bilo čemu pretjeram, nikad više nećeš razgovarati sa mnom.”“O, okej. Eto, da. Onda znaš pravila.”“Ništa ti ne brini, Bella, bit će savršeno. Hoćeš da ti pokažem vjenčanicu?”Morala sam nekoliko puta duboko udahnuti. Ako će je to već usrećiti, kazala sam samoj sebi.“Jasno.”Alice se ponosno smješkala.“Ovaj, Alice”, rekla sam, zadržavajući opušten, nima-lo uzrujan ton. “Kada si mi to kupila vjenčanicu?”

View user profile

3 Re: 27.POTREBE on Sat Nov 27, 2010 6:15 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Očito mi nije naročito uspjelo. Edward mi je čvršće stisnuo ruku.Alice nas je povela u kuću i krenula prema stubištu. “Za te stvari treba vremena, Bella”, pojasnila mi je. Zvu-čala je... kao da izbjegava dati stvarni odgovor. “Hoću reći, nisam bila sigurna da će sve ispasti baš ovako, ali postojala je izrazita mogućnost...”“Kada?”, opet sam je upitala.“Perrine Bruyere ima listu čekanja, znaš”, rekla je, sada se već pravdajući. “Tekstilna remek-djela ne nastaju preko noći. Da se nisam sjetila na vrijeme, morala bi nositi konfekcijsku!”Nisam imala utisak da ću dobiti jasan odgovor. “Per– ko?”“On nije slavan kreator, Bella, pa nema potrebe da šiziš. Ipak, dosta obećava, a i specijalizirao se upravo za ono što mi treba.”“Ne šizim.”“Ne, ne šiziš.” Sumnjičavo je pogledala moje smireno lice. A onda smo ušli u njezinu sobu, pa se okomila na Edwarda.“Ti – van.”“Zašto?”, upitala sam je.“Bella”, prostenjala je. “Znaš kakva su pravila. On ne bi smio vidjeti vjenčanicu sve do samoga dana.”Opet sam duboko udahnula. “Meni to nije bitno. A ionako ju je već vidio u tvojoj glavi. Ali kad baš hoćeš...”Izgurala je Edwarda natrag kroz vrata. Nije ju ni po-gledao – oči su mu bile uprte u mene, zabrinute, pune straha zbog toga što me ostavlja samu.Kimnula sam mu, nadajući se da mi je lice dovoljno spokojno da ga primiri. Alice mu je zatvorila vrata pred nosom.“Pa dobro!”, promrsila je. “Hajde.”Primila me za zapešće i odvukla do svog plakara – ve-ćeg od cijele moje sobe – gdje me dovela u stražnji kut, gdje je duga, bijela vreća za odjeću imala cijeli odjeljak za sebe.Širokim je pokretom otvorila patent-zatvarač na vreći i onda je pažljivo svukla s vješalice. Odmaknula se za korak i rukom pokazala na vjenčanicu kao da je hostesa u kvizu.“Onda?”, upitala me bez daha.Dugo sam pogledom mjerkala haljinu, da se malo poigram s Alice. Sva se zabrinula.“Ah”, napokon sam rekla i osmjehnula se, dopuštaju-ći joj da se opusti. “Tako, dakle.”“Što kažeš?”, odmah me upitala.Opet me puknula Anne od Zelenih zabata.“Savršena je, naravno. Tačno kakva treba biti. Geni-jalna si.”Osmjehnula se od uha do uha. “Znam.”“Tisuću devetsto osamnaesta?”, pokušala sam pogo-diti.“Više-manje”, rekla je, kimajući glavom. “Ponešto sam sama kreirala, šlep, veo...” Zatim je dotaknula bijeli saten. “Čipka je prava starinska. Sviđa ti se?”“Prekrasna je. Upravo kakva njemu odgovara.”“Ali, je li onakva kakva tebi odgovara?”, priupitala me.“Da, mislim da je, Alice. Mislim da je baš onakva kakva mi treba. Znam da ćeš izvrsno obaviti sve ovo... ako se uspiješ obuzdati.”Ozarila se. “Smijem vidjeti tvoju?”, upitala sam je.Trepnula je, tupo me gledajući.“Zar nisi u isti mah i sebi naručila haljinu? Ne bih htjela da moja djeveruša nosi nešto konfekcijsko.” Tea-tralno sam se zgrozila.Zagrlila me oko struka. “Hvala ti, Bella!”“Kako ti je to samo uspjelo promaknuti?”, rekla sam zafrkantski i poljubila je u natapiranu kosu. “Koja si mi ti vidovnjakinja!”Alice je otplesala od mene, sva obasjana novim odu-ševljenjem. “Toliko sada toga treba napraviti! Idi, igraj se ti dalje s Edwardom. Ja se moram baciti na posao.”Istrčala je iz sobe, vičući: “Esme!”, dok se gubila s vidika.Otišla sam za njom vlastitim ritmom. Edward me če-kao u hodniku, naslonjen na drvetom obloženi zid.“To je bilo vrlo, vrlo lijepo od tebe”, kazao mi je.“Izgleda da ju je usrećilo”, složila sam se.Dodirnuo mi je lice, pomno me promatrajući pre-tamnim očima – predugo je prošlo otkako me ostavio.“Hajdemo odavde”, odjednom mi je predložio. “Haj-demo na naš proplanak.”To mi je zvučalo vrlo primamljivo. “Valjda se više ne moram skrivati, je li?”“Ne. Opasnost je prošla.”Zamišljeno je šutio pri trku. Vjetar mi je puhao u lice, sada topliji, jer je oluja doista prošla. Oblaci su pre-krivali nebo, kao što je ovdje bilo uobičajeno.Proplanak je danas bio spokojno, sretno mjesto. U travi su mjestimice rasle ljetne tratinčice, stvarajući bije-le i žute mrlje. Legla sam na zemlju, ne mareći za to što je pomalo mokra, i pokušala razaznati slike u oblacima. Bili su odviše ravnomjerni, odviše plošni, tek meki, sivi pokrov, bez slika.Edward je legao kraj mene i uhvatio me za ruku.“Trinaesti augusta?”, nehajno me upitao nakon ne-koliko minuta ugodne šutnje.“To mi daje mjesec dana do rođendana. Nisam htjela da bude preblizu.”Uzdahnuo je. “Esme je tri godine starija od Carlislea – formalno. Jesi li to znala?”Odmahnula sam glavom.“Njima to uopće nije bitno.”Progovorila sam smireno, suprotno od brige u njego-vu glasu. “Moje godine nisu pretjerano bitne. Edwarde, spremna sam. Izabrala sam svoj život – i sada ga želim početi živjeti.”Pomilovao me po kosi. “Veto na popis uzvanika?”“Zapravo mi nije bitan, ali...” Zastala sam, ne želeći potanko objašnjavati. Najbolje da mu to odmah kažem. “Nisam sigurna hoće li Alice imati potrebu da pozove... pokojeg vukodlaka. Ne znam hoće li... Jake smatrati da... da bi trebao doći. Da se to očekuje od njega, ili da će me povrijediti ako ne dođe. Ne bi ga se smjelo dovo-diti u takvu situaciju.”Edward je malo pošutio. Gledala sam u vrhove kroša-nja, gotovo crne spram svijetlosiva neba.Odjednom, Edward me uhvatio oko struka i povu-kao sebi na prsa.“Reci mi zbog čega ovo radiš, Bella. Zašto si baš sada odlučila pustiti Alice da radi što hoće?”Ponovila sam mu razgovor koji sam sinoć vodila s Charliejem, prije nego što ću otići do Jacoba.“Ne bi bilo fer izostaviti Charlieja”, zaključila sam. “A to znači da trebaju doći i Renée i Phil. A onda baši mogu pustiti Alice da uživa. Možda će Charlieju sveskupa lakše pasti ako se uspijemo dolično oprostiti. Čak i ako bude kazao da se prerano udajem, ne bih mu htjela uskratiti priliku da me izvede pred oltar.” Izgovorila samto s grimasom, pa opet duboko udahnula. “Barem ćemi mama, tata i prijatelji znati najbitniji dio odabira,najviše što im smijem reći. Znat će da sam izabrala tebe,i znat će da smo zajedno. Znat će da sam sretna, ma gdjebila. Mislim da više ne mogu učiniti za njih.”Edward mi je uhvatio lice i nakratko ga pretražio po-gledom.“Dogovor otpada”, naglo je rekao.“Što?”, zgranula sam se. “Odustaješ? Ne!”“Ne odustajem, Bella. I dalje mislim održati svoju stranu pogodbe. Ali tebi dajem slobodu. Neka budekako god želiš, bez ikakvih uvjeta.”“Zašto?”“Bella, vidim što radiš. Nastojiš usrećiti sve ostale.A mene briga za sreću svih ostalih. Stalo mi je samo do tvoje sreće. I pusti Alice, ja ću joj javiti. Obećavam ti dati neće to trljati na nos.”“Ali – ”“Ne. Izvest ćemo ovo po tvome. Jer po mome ne ide.Tebi kažem da si tvrdoglava, ali gledaj što sam ja učinio.Držim se tako idiotski nedokazano onoga što ja mislim da je najbolje za tebe, iako ti je to samo nanosilo bol.Duboku bol, nebrojeno puta. Više se ne pouzdajem u sebe. Budi sretna po svome. Po mome uvijek ispadnekrivo. Dakle.” Premjestio se ispod mene, isprsivši se.“Izvest ćemo to po tvome, Bella. Već večeras. Danas. Štoprije, to bolje. Razgovarat ću s Carlisleom. Mislim, ako

View user profile

4 Re: 27.POTREBE on Sat Nov 27, 2010 6:15 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
ti damo dovoljnu dozu morija, možda ne bude tako strašno. Vrijedi pokušati.” Zaškrgutao je zubima.“Edwarde, ne – ”Stavio mi je prst na usne. “Bez brige, Bella, ljubavi. Nisam zaboravio ostatak tvojih zahtjeva.”Držao mi je ruke u kosi i nježno – ali vrlo ozbiljno – prislonio usne na moje prije nego što sam shvatila što mi to želi reći. Što on to zapravo radi.Nisam imala mnogo vremena da nešto poduzmem. Budem li predugo čekala, neću se uspjeti sjetiti zašto ga moram spriječiti. Već sada nisam mogla disati kako tre-ba. Primala sam mu ruke, privlačila ga bliže sebi, ustiju priljubljenih uz njegova odgovarajući na svako njegovo neizgovoreno pitanje.Pokušala sam razbistriti glavu, pronaći način da pro-govorim.Blago se okrenuo, pritiskajući me u prohladnu travu.Ma, nema veze!, oduševila se moja manje plemenita strana. Glava mi je bila puna njegova slatkog daha.Ne, ne, ne, usprotivila sam se. Odmahnula sam gla-vom, a njegova su mi usta prešla na vrat, dopuštajući mi da dišem.“Stani, Edwarde. Pričekaj.” Glas mi je bio slab kao i volja.“Zašto?”, prošaptao mi je u jamicu u dnu grla.Pomučila sam se unijeti bar malo odlučnosti u svoj glas. “Ne želim sada ovo raditi.”“Ne želiš?”, upitao me s osmijehom u glasu. Opet je prislonio usne na moje, onemogućivši mi da išta više ka-žem. Vrela mi je krv zakolala u žilama, pekući me tamo gdje nam se koža dodirivala.Silom sam se usredotočila. Trebao mi je pozamašan napor već da izvučem ruke iz njegove kose, da ih pre- mjestim na njegova prsa. Ali uspjela sam. A onda sam ga počela gurati, ne bih li ga odmaknula od sebe. Nisam mogla sama u tome uspjeti, ali reagirao je kako sam i znala da hoće.Odmaknuo se za pedalj-dva da me pogleda, a njegove me oči nimalo nisu učvrstile u odluci. Bile su crna vatra. Žarile su me.“Zašto?”, opet me upitao, tiho i oporo. “Volim te. Želim te. Odmah.”Žmarci su mi se uzdigli iz želuca i zagušili grlo. Isko-ristio je moju nesposobnost govora.“Čekaj, čekaj”, pokušala sam kazati dok me ljubio.“Ne zbog mene”, promrmljao je, ne slažući se.“Molim te?”, procijedila sam.Prostenjao je i odmaknuo se s mene, prevalivši se na-trag na leđa.Oboje smo neko vrijeme samo tako ležali, nastojeći usporiti disanje.“Reci mi zašto ne, Bella”, naglo me upitao. “Nadam se da to nema veze sa mnom.”Sve u mom svijetu imalo je veze s njim. Kakvo ble-savo nadanje.“Edwarde, meni je ovo vrlo važno. Izvest ću to na pravi način.”“Prema čijem poimanju pravog načina?”“Mojem.”Prevalio se na lakat i zagledao u mene, pun negodo-vanja.“Kako ćeš to izvesti na pravi način?”Duboko sam udahnula. “Odgovorno. Sve po redu, kako treba. Neću ostaviti Charlieja i Renée bez najboljeg razrje-šenja koje im mogu pružiti. Neću uskratiti Alice priliku za užitak, ako se već udajem. I vezat ću se uz tebe na svaki mogući ljudski način prije nego što zatražim besmrtnost od tebe. Slijedim sva pravila, Edwarde. Tvoja mi je duša ne-mjerljivo, nemjerljivo važna, i ne želim je izlagati nikakvom riziku. Nećeš me natjerati da se predomislim oko toga.”“Kladim se da bih mogao”, prošaptao je, a oči su mu se opet zažarile.“Ali nećeš”, rekla sam, nastojeći zvučati smireno. “Jer znaš da mi ovo zaista treba.”“Ne boriš se pošteno”, optužio me.Široko sam mu se osmjehnula. “Nisam to ni rekla.”Uzvratio mi je čeznutljivim smiješkom. “Ako se pre-domisliš...”“Ti ćeš prvi saznati”, obećala sam mu.Kiša je uto procurila kroz oblake. Tu i tamo, nekoliko je kapi blago zabubnjalo kad je palo u travu.Mrko sam pogledala u nebo.“Odvest ću te kući.” Obrisao mi je kapljice vode s obraza.“Nije problem kiša”, progunđala sam. “Ona samo znači da je došlo vrijeme da se učini nešto što će biti vrlo neugodno, a možda čak i izuzetno opasno.”Uplašeno je raširio oči.“Sva sreća da si otporan na metke.” Uzdahnula sam. “Trebat će mi onaj prsten. Vrijeme je da kažemo Char-lieju.”Nasmijao se izrazu mog lica. “Krajnje opasno”, složio se. Opet se nasmijao, a onda stavio ruku u džep traperi-ca. “Ali barem nema potrebe da skrećemo s puta.”Ponovno mi je stavio prsten na prstenjak lijeve ruke.Tamo gdje će i ostati – za cijelu vječnost, nadala sam se.

View user profile

Sponsored content


Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum