Kristen Stewart Balkan


You are not connected. Please login or register

26.ETIKA

Go down  Message [Page 1 of 1]

1 26.ETIKA on Sat Nov 27, 2010 6:16 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
26.ETIKA


Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.

Stolić u Alicinoj kupaonici prekrivalo je tisuću razli-čitih proizvoda, svih navodno korisnih za ljepotu vanj-štine. Kako je svima u ovoj kući vanjština u isti mah bila i savršena i nepropusna, mogla sam samo pretpostaviti da je većinu tih stvari kupila meni. Tupo sam čitala eti-kete, zgrožena uzaludnim izdatkom.Dobro sam pazila da ni trenutka ne pogledam u dugo zrcalo.Alice mi je češljala kosu polaganim, ritmičkim kret-njama.“Bilo bi dovoljno, Alice”, rekla sam suho. “Daj da se više vratim u La Push.”Koliko sam već sati čekala da Charlie napokon ode iz Billyjeve kuće, pa da mogu do Jacoba? Svaka sekunda u kojoj nisam znala diše li Jacob i dalje ili ne činila mi se dugom poput deset života. A onda, kad sam napokon smjela otići da se sama uvjerim da je Jacob živ, vrije-me je tako brzo prošlo. Imala sam dojam da sam jedva došla do daha prije nego što je Alice nazvala Edwarda sa zahtjevom da odigram do kraja tu besmislenu igricu spavanja kod nje. Sada mi se činila tako beznačajna...“Jacob je još u nesvijesti”, odgovorila mi je Alice. “Carlisle ili Edward nazvat će kad se probudi. A ionako bi trebala otići do Charlieja. Bio je u Billyjevoj kući, vidio je da su se Carlisle i Edward vratili s izleta, pa će sigurno biti sumnjičav kad se vratiš kući.”Već sam znala sav svoj tekst i imala sve dokaze. “Baš me briga. Želim biti uz Jacoba kad se probudi.”“Moraš sada misliti na Charlieja. Proživjela si težak dan – oprosti, znam da to nije ni izbliza dovoljan opis – ali to ne znači da smiješ zapostavljati odgovornosti.” Zvučala je ozbiljno, gotovo prijekorno. “Sada je važnije nego ikad da Charlie ništa ne dozna, zbog vlastite sigur-nosti. Prvo odigraj svoju ulogu, Bella, a zatim učini što god sama želiš. Ako si Cullen, neophodno ti je da budeš pedantno odgovorna.”Naravno da je bila u pravu. A da nije bilo upravo tog razloga – razloga snažnijeg od sveg mog straha i boli i grižnje savjesti – Carlisle me nikad ne bi mogao nagovo-riti da ostavim Jacoba, nesvjesnog ili ne.“Idi kući”, naredila mi je Alice. “Razgovaraj s Charlie-jem. Učvrsti alibi. Za njegovo dobro.”Ustala sam, a krv mi se slila u stopala. Osjetila sam stotine trnaca. Predugo sam samo mirno sjedila.“Preslatka si u toj haljini”, pohvalila me Alice.“A? O. Eh – zbilja, hvala na odjeći”, promrmljala sam iz pristojnosti, prije nego iz stvarne zahvalnosti.“Trebaju ti dokazi”, kazala je Alice, gledajući me ne-dužnim, otvorenim očima. “Kakav je to izlet u kupo-vinu iz kojeg se ne vratiš u novom izdanju? Stvarno ti krasno stoji, ako smijem sama to reći.”Zatreptala se, ne uspijevajući se sjetiti u što me to obukla. I nehotice, misli bi mi se svakih nekoliko sekun-di raštrkale poput kukaca što bježe od svjetla...“Jacobu je dobro, Bella”, rekla je Alice, lako razabi-rući što me to obuzelo. “Nema žurbe. Kad bi shvatila koliko mu je jaču dozu morija Carlisle morao dati – kad tako brzo izgara u njegovoj temperaturi – znala bi da još dosta dugo neće biti pri svijesti.”Barem nije trpio bolove. Zasad.“Imaš još neko pitanje prije odlaska?”, suosjećajno me upitala Alice. “Sigurno si u popriličnom šoku.”Znala sam što bi ona voljela čuti. Ali mene je zani-malo nešto drugo.“Hoću li i ja biti takva?”, upitala sam je prigušenim tonom. “Kao ona mlada Bree na čistini?”Štošta sam imala na umu, ali nju nikako nisam mogla istjerati iz glave, novorođenu čiji je drugi život sada – naglo – okončao. Još sam joj pod kapcima vidjela lice, izobličeno od želje za mojom krvlju.Alice me pomilovala po ruci. “Svako bude drugačiji. Ali otprilike takva, da.”Posve sam se umirila, pokušavajući to zamisliti.“Prođe to”, obećala mi je.“Nakon koliko?”Slegnula je ramenima. “Nekoliko godina, možda i brže. Možda tebi bude drugačije. Nisam još vidjela kako to proživljava neko ko je unaprijed to odabrao. Bit će zanimljivo vidjeti kako će tebe pogoditi.”“Zanimljivo”, ponovila sam.“Čuvat ćemo te od nevolja.”“Znam da hoćete. Imam povjerenja u vas.” Glas mi je bio monoton, mrtav.Alice je naborala čelo. “Ako se brineš za Carlislea i Edwarda, sigurna sam da će s njima sve biti u redu. Vje-rujem da nam Sam polako počinje vjerovati... dobro, barem Carlisleu. Što je dobro, da znaš. Mislim da je situ-acija postala pomalo napeta kad je Carlisle morao iznova prelomiti lomove – ”“Molim te, Alice.”“Oprosti.”Duboko sam udahnula da se umirim. Jacob je po-čeo prebrzo zarastati, a neke su mu kosti bile pogrešno namještene. Nije bio pri sebi za vrijeme postupka, ali svejedno mi je bilo teško pomisliti na to.“Alice, smijem te nešto pitati? O budućnosti?”Odjednom je postala oprezna. “Znaš da ne vidim sve.”“Ne mislim baš na to. Ali koji put vidiš moju buduć-nost. Što misliš, zašto je to moguće, kad ništa drugo ne djeluje na mene? Ni Janina sposobnost, ni Edwardova, ni Arova...” Rečenica mi je jenjala zajedno s razinom za-interesiranosti. Znatiželja mi je tu već bila letimična, u teškoj sjeni neodgodivijih emocija.Alice je, međutim, smatrala to pitanje vrlo zanimlji-vim. “Ne zaboravi na Jaspera, Bella – njegov dar djeluje na tvoje tijelo kao i na sva ostala. U tome je razlika, shvaćaš? Jasperove sposobnosti djeluju tjelesno. On ti doista smiri, ili pak uzbudi organizam. To nije obmana. A ja imam vizije ishoda, ali ne i povoda i razmišljanja na kojima se temelje odluke koje do njih dovode. Ni to nije obmana, jer je izvan uma; to je stvarnost, ili barem jedna

View user profile

2 Re: 26.ETIKA on Sat Nov 27, 2010 6:20 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
moguća stvarnost. Ali Jane i Edward i Aro i Demetri – oni djeluju unutar uma. Jane samo stvara iluziju boli. Ne nanosi stvarnu tjelesnu bol, samo stvara pomisao da je osjećaš. Shvaćaš, Bella? Ti si sigurna u svome umu. U njega ne može niko prodrijeti. Nije ni čudo da su Ara toliko zanimale tvoje buduće sposobnosti.”Promatrala mi je lice da vidi slijedim li njezinu argu-mentaciju. Istini za volju, to što je govorila polako mi se miješalo u glavi; slogovi i glasovi gubili su značenje. Nisam se mogla usredotočiti na njih. Ipak, kimala sam glavom. Nastojala sam izgledati kao da kužim.Nisam je prevarila. Pomilovala me po obrazu i šapnu-la mi: “Bit će s njim sve u redu, Bella. Ne treba mi vizija da bih to znala. Jesi li spremna za pokret?”“Samo još nešto. Može još jedno pitanje o budućno-sti? Ništa konkretno, samo onako općenito.”“Potrudit ću se”, rekla je, opet sumnjičava.“Vidiš li i dalje da ću postati vampirica?”“O, to je lako. Nego što da vidim.”Polako sam kimnula.Pažljivo me pogledala nedokučivim očima. “Zar ne znaš vlastiti um, Bella?”“Znam. Samo pitam, da budem sigurna.”“Ja sam sigurna samo onoliko koliko si ti, Bella. To dobro znaš. Kad bi se ti predomislila, moje bi se viđenje promijenilo... ili nestalo, u tvom slučaju.”Uzdahnula sam. “Makar se to neće dogoditi.”Uzela me u zagrljaj. “Žao mi je. Ne mogu te istinski shvatiti. Prva mi je uspomena viđenje Jasperova lica u mo-joj budućnosti; oduvijek sam znala da me život vodi prema njemu. Ali mogu suosjećati s tobom. Jako mi je žao što se moraš odlučiti za samo jednu od dvije dobre mogućnosti.”Izvukla sam se iz zagrljaja. “Nemoj me žaliti.” Ima ljudi koji zaslužuju suosjećanje. Nisam spadala u tu kategoriju. A nisam ni imala mogućnost odlučivanja – sada sam se još samo trebala pobrinuti za slamanje jed-nog dobrog srca. “Idem riješiti stvari s Charliejem.”Odvezla sam se kamionetom kući, gdje me Charlie čekao onoliko sumnjičavo koliko je Alice i slutila.“Hej, Bella. Kako je bilo u kupovini?”, pozdravio me kad sam ušla u kuhinju. Gledao me u oči, prekriženih ruku.“Oteglo se”, rekla sam tupo. “Upravo smo se vratile.”Charlie je procijenio moje raspoloženje. “Znači, onda si već čula za Jakea?”“Da. Ostatak Cullenovih stigao je prije nas. Esme nam je kazala gdje su Carlisle i Edward.”“Jesi li dobro?”“Brinem se za Jakea. Čim spremim večeru, odlazim u La Push.”“Rekao sam ti da su ti motocikli opasni. Nadam se da ćeš sada shvatiti da to nisam rekao tek tako.”Kimnula sam glavom i počela vaditi namirnice iz hladnjaka. Charlie se smjestio za stol. Bio je nekako raz-govorljiviji nego obično.“Ne brini ti previše za Jakea. Svako ko može tako sočno psovati sigurno će se oporaviti.”“Jake je bio budan kad si ga vidio?”, upitala sam ga, naglo se okrenuvši prema njemu.“O, da, bio je budan. Da si ga samo čula – zapravo, bolje da nisi. Mislim da ga niko u La Pushu nije mogao ne čuti. Ne znam odakle mu takav rječnik, ali nadam se da se ne služi njime kad je s tobom.”“Danas je imao prilično dobar izgovor. Kako je izgle-dao?”“Ne baš dobro. Prijatelji su ga unijeli u kuću. Sva sre-ća da su dečki krupni, jer momak je pozamašan. Carlisle je rekao da je slomio desnu nogu i desnu ruku. Zdrobio je praktički cijelu desnu stranu tijela kad je razbio pro-kleti motor.” Charlie je odmahnuo glavom. “Ako opet čujem da si se vozila, Bella – ”“Oko toga ne moraš brinuti, tata. Nećeš to više čuti. Stvarno misliš da je Jake okej?”“Naravno, Bella, bez brige. Bio je dovoljno priseban da mi se naruga.”“Naruga?”, zgranuto sam ponovila.“Aha – dok je vrijeđao nečiju majku i nepotrebno spominjao ime Gospodnje, uspio je reći: ‘Kladim se da ti je danas drago što ona voli Cullena a ne mene, a, Charlie?’”Okrenula sam se natrag prema hladnjaku da mi ne vidi lice.“I što da ja kažem na to? Edward je zreliji od Jacoba što se tvoje sigurnosti tiče, toliko mu priznajem.”“Jacob je itekako zreo”, promrsila sam u njegovu obranu. “Sigurna sam da nije on bio kriv.”“Koji čudan dan”, zamišljeno je rekao Charlie nakon nekog vremena. “Znaš da ne držim naročito do glupih praznovjerica, ali baš je bilo neobično... Kao da je Billy znao da će se Jakeu dogoditi nešto loše. Cijelo se jutro vrpoljio kao piškor u loncu. Mislim da nije čuo ništa što sam mu rekao.A onda, što je još čudnije – sjećaš se onih nevolja s vukovima koje smo imali u februaru i martu?”Sagnula sam se da izvadim tavu iz ormarića, i ondje se sakrila na dodatnu sekundu-dvije.“Aha”, promumljala sam.

View user profile

3 Re: 26.ETIKA on Sat Nov 27, 2010 6:20 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Nadam se da nećemo opet imati takvih problema. Jutros ti mi tako plovimo u barci, a Billy ne mari ni za mene ni za ribe, kad se odjednom začuje tuljenje vukova iz šume. Bilo ih je više, a da znaš kako su glasni bili. Zvučalo mi je kao da su u samom selu. Što je najčudnije, Billy je okrenuo barku i zaplovio ravno natrag u luku, kao da baš njega zovu. Nije me ni čuo kad sam ga pitao što to radi.Zavijanje je prestalo prije nego što smo pristali. Ali Billy se odjednom počeo silno žuriti da ne propusti uta-kmicu, premda je počinjala tek za nekoliko sati. Mr-mljao je neke gluposti o tome da počinje ranije... Izra-van prijenos? Kažem ti, Bella, bilo je baš neobično.Pa, našao je neku utakmicu koju je rekao da želi gle-dati, ali onda je uopće nije gledao. Cijelo vrijeme je bio na telefonu. Zvao je Sue i Emily i djeda tvog prijatelja Quila. Nisam uspio sasvim shvatiti koji mu je povod bio – samo je onako sasvim opušteno čavrljao s njima.Kad ti se odjednom opet začuje tuljenje, pokraj same kuće. Nikad nisam čuo nešto takvo – ruke su mi se na-ježile. Upitao sam Billyja – morao sam vikati, koliko je glasno bilo – je li on to možda postavio zamke u dvori-šte. Činilo mi se da životinja trpi teške bolove.”Lecnula sam se, ali Charlie se tako uživio u pričanje da nije primijetio.“Jasno da sam sasvim zaboravio na sve to sve do sada, jer u tom trenutku je Jake stigao kući. Jednog trena čulo se zavijanje tog vuka, a onda ga više nije bilo – Jakeove psovke zagušile su sve ostale zvukove. Taj dečko stvarno ima podužu jezičinu, da znaš.”Charlie je načas zastao, sav zamišljen. “Čudno što u cijeloj ovoj nevolji ima i dobrih strana. Mislio sam da se tamo dolje nikad neće riješiti tih svojih glupih predrasu-da protiv Cullenovih. Ali netko je pozvao Carlislea, a Billy mu je bio silno zahvalan kad se pojavio. Ja sam rekao da bi Jakea trebalo odvesti u bolnicu, ali Billy je htio da ostane kod kuće, a Carlisle se složio. Valjda Carlisle zna što je najbolje. Baš je velikodušno od njega što je pristao na tako dug niz kućnih posjeta.”“A...”, zastao je, kao da se nećka nešto reći. Uzdah-nuo je, te nastavio. “A Edward je bio stvarno... dobar. Činilo mi se da mu je stalo do Jacoba koliko i tebi – kao da mu to vlastiti brat leži pred njim. Kako ga je gledao...” Charlie je odmahnuo glavom. “Dobar je to dečko, Bella. Pokušat ću to imati na umu. Makar ti ništa neću obećati.” Iscerio mi se.“Neću ništa ni očekivati”, promrmljala sam.Charlie je protegnuo noge i prostenjao. “Baš mi je drago što sam opet kod kuće. Ne bi vjerovala koliko ti-jesno može biti u Billyjevoj kućici. Sedam Jakeovih pri-jatelja natisnulo se u onaj dnevni sobičak – jedva da sam mogao disati. Jesi li primijetila koliko su izrasli svi ti mladi Quileutei?”“Da, jesam.”Charlie me pogledao, odjednom usredotočeniji. “Stvarno, Bella, Carlisle je rekao da će Jake za tili čas opet biti na nogama. Rekao je da izgleda mnogo gore nego što zapravo je. Bit će on dobro.”Samo sam kimnula glavom.Jacob je izgledao tako... neobično krhko kad sam ga žurno otišla posjetiti čim je Charlie otišao odande. Po-svuda je nosio udlage – Carlisle je rekao da gips nema smisla uz brzinu njegova oporavka. Lice mu je bilo bli-jedo i ispijeno, premda je tada bio u dubokoj nesvijesti. Lomljivo. I onako golem, izgledao mi je vrlo lomljivo. Možda mi se to samo tako učinilo, zbog spoznaje da ću ga uskoro sama morati slomiti.Da me samo pogodi grom i raskoli napola. Po mo-gućnosti bolno. Prvi put u životu odustajanje od moje ljudskosti djelovalo mi je kao istinsko žrtvovanje. Kao da bi mi gubitak mogao biti itekako nesnosan.Stavila sam Charlieju večeru na stol, pokraj lakta, i krenula prema vratima.“Čuj, Bella? Možeš samo trenutak pričekati?”“Nešto sam zaboravila?”, upitala sam ga, gledajući mu u tanjur.“Ne, ne. Samo bih te... nešto zamolio.” Charlie se namrštio i pogledao u pod. “Sjedni – neću dugo.”Sjela sam preko puta njega, pomalo zbunjena. Poku-šala sam se usredotočiti. “Što ti treba, tata?”“Evo u čemu je stvar, Bella.” Charlie je porumenio. “Možda sam samo... praznovjeran nakon što mi je Billy cijeli dan bio tako čudan. Ali imam tu nekakvu... slut-nju. Kao da ću te... uskoro izgubiti.”“Ne pričaj koješta, tata”, promrsila sam, puna kriv-nje. “Želiš da odem na studij, zar ne?”“Samo mi jedno obećaj.”Oklijevala sam, spremna odustati. “Okej...”“Hoćeš li mi reći prije nego što učiniš bilo što kru-pno? Prije nego što, ne znam, pobjegneš s njim?”“Tata...”, prostenjala sam.“Ozbiljno ti kažem. Neću ti praviti nikakve proble-me. Samo mi reci bar malo unaprijed. Daj mi priliku da te zagrlim na rastanku.”Zgrozila sam se u sebi i podigla ruku. “Baš blesavo. Ako, ako će te to usrećiti... obećavam.”“Hvala ti, Bella”, rekao je. “Volim te, mala.”“Volim i ja tebe, tata.” Dodirnula sam mu rame, te ustala od stola. “Ako me trebaš, kod Billyja sam.”Nisam se osvrnula dok sam istrčavala iz kuće. Ovo je bilo baš prekrasno, baš što mi u ovom trenutku treba. Gunđala sam sebi u bradu cijelim putem do La Pusha.Carlisleov crni mercedes nije stajao pred Billyjevom kućom. To je bilo i dobro i loše. Očito, htjela sam na-samo porazgovarati s Jacobom. No svejedno sam željela pritom nekako držati Edwarda za ruku, kao prije, dok je Jacob bio u nesvijesti. Nemoguće. Ali Edward mi je nedostajao – popodnevu uz Alice nije bilo kraja. Iz toga je, valjda, moj odgovor bio posve jasan. Već sam znala da bez Edwarda ne mogu živjeti. Ali ta činjenica neće mi nimalo olakšati bol ovoga što slijedi.Tiho sam pokucala na ulazna vrata.“Uđi, Bella”, rekao je Billy. Lako me prepoznao po urlanju kamioneta.Sama sam si otvorila.“Hej, Billy. Je li budan?”, upitala sam ga.“Probudio se prije nekih pola sata, baš prije nego što je doktor otišao. Samo uđi. Mislim da te očekuje.”Lecnula sam se, a onda duboko udahnula. “Hvala.”Oklijevala sam na vratima Jacobove sobe, ne znajući bih li pokucala. Odlučila sam prvo proviriti – kao teška kukavica – u nadi da je možda opet zaspao. Osjećala sam da bi mi dobro došla još koja minuta.Odškrinula sam vrata i oprezno provirila kroz njih.Jacob me čekao, smirena i glatka lica. Više nije bilo izmučeno i ispijeno, ali zato je sada nosilo pažljivo slo-žen izraz suzdržanosti. Nije bilo živosti u njegovim ta-mnim očima.

View user profile

4 Re: 26.ETIKA on Sat Nov 27, 2010 6:20 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Bilo mi je teško pogledati ga u lice, sad kad sam znala da ga volim. Razlika je bila veća nego što sam mislila. Upitala sam se je li njemu oduvijek bilo ovoliko teško, cijelo ovo vrijeme.Na svu sreću, neko ga je prekrio jorganom. Laknulo mi je što mu ne moram vidjeti razmjere ozljeda.Ušla sam i tiho zatvorila vrata za sobom.“Bok, Jake”, šapnula sam.Isprva mi nije odgovorio. Samo me neko vrijeme gle-dao u lice. Zatim je, s izvjesnim naporom, složio pomalo podrugljiv osmijeh.“Ma da, baš sam si i mislio da će biti ovako nekako.” Uzdahnuo je. “Danas je deinitivno sve pošlo krivo. Prvo izaberem pogrešno mjesto, propustim najbolju borbu, a Seth požanje svu slavu. Zatim Leah mora debilno po-kušati dokazati da je frajerica ravna svima nama, a ja je moram ići debilno spašavati. I sad još ovo.” Mahnuo je lijevom rukom prema meni, dok sam još suzdržano stajala na vratima.“Kako se osjećaš?”, promumljala sam. Koje glupo pitanje.“Malo omamljeno. Doktor Zubo nije baš siguran ko-liko mi sedativa treba, pa se odlučio za metodu pokušaja i pogreške. Mislim da je pretjerao.”“Ali ne osjećaš bolove.”“Ne. U svakom slučaju, ne osjećam ozljede”, rekao je i opet se podrugljivo osmjehnuo.Ugrizla sam se za usnu. Neću ovo preživjeti. Zašto me niko nikad ne pokuša ubiti kad želim umrijeti?Opori podsmijeh nestao mu je s lica i toplije me po-gledao. Čelo mu se naboralo, kao od brige.“A ti?”, upitao me, zvučeći istinski zabrinuto. “Jesi okej?”“Ja?” Blenula sam u njega. Možda se stvarno predo-zirao. “Zašto?”“Pa, hoću reći, bio sam prilično siguran da te neće baš povrijediti, ali nisam bio siguran koliko će te kazniti. Malo šizim od brige za tebe otkako sam se probudio. Nisam znao hoćeš li me smjeti posjetiti i sve to. Strašno me tištala neizvjesnost. Kako je prošlo? Je li bio zao pre-ma tebi? Žao mi je ako je bilo loše. Nisam htio da moraš sve to sama pretrpjeti. Mislio sam da ću biti uz tebe...”Trebala mi je minuta da ga uopće shvatim. On je samo ble-betao dalje, s vidno sve jačom nelagodom, dok nisam pokop-čala što mi želi reći. Zatim sam ga brže-bolje pokušala smiriti.“Ne, ne, Jake! Dobro je meni. I predobro, da ti pravo kažem. Jasno da nije bio zao. Da je bar bio!”Razrogačio je oči, od užasa, učinilo mi se. “Što?”“Nije se čak naljutio na mene – nije se čak naljutio ni na tebe! Tako je nesebičan da mi je samo još gore. Da se bar, ne znam, derao na mene. Nije da ne zaslužujem... pa, mnogo gore od deranja. Ali njega to ne zanima. Samo želi da budem sretna.”“Nije se naljutio?”, upitao me Jacob u nevjerici.“Ne. Bio je... nevjerojatno susretljiv.”“Što je bilo, Jake? Boli te?” Ruke su mi beskorisno titrale dok sam pogledom tražila njegov lijek.“Ne”, zgađeno je progunđao. “Ne mogu vjerovati! Nije ti dao ultimatum, ni ništa takvo?”“Ni blizu – što je s tobom?”Namrgodio se i odmahnuo glavom. “Recimo da sam računao na njegovu reakciju. Ma neka sve ide dovraga. Bolji je nego što sam mislio.”Način na koji je to rekao, premda ljući, podsjetio me na Edwardovu pohvalu Jacobovom manjku etike jutros u šatoru. A to je značilo da se Jake još nada, još bori. Zgrčila sam se kad me to duboko ubolo.“Ne igra on nikakvu igru, Jake”, tiho sam rekla.“Nego što da igra. Igra je jednako zagriženo kao i ja, samo što on zna što radi, a ja ne. Ne krivi me zato što je on bolji manipulator od mene – nisam toliko na ovom svijetu da bih znao sve njegove inte.”“On ne manipulira mnome!”“Da, manipulira! Kada ćeš se probuditi i shvatiti da nije tako savršen kao što ti to misliš?”“On bar nije zaprijetio da će se ubiti ne bih li ga po-ljubila”, poklopila sam ga. Čim sam to rekla, oblilo me kajanje. “Čekaj. Pravi se da mi to nije izletjelo. Zaklela sam se sebi da to neću ni riječju spomenuti.”Duboko je udahnuo. Kad je progovorio, bio je mir-niji. “Zašto da ne?”“Zato što nisam došla ovamo da te krivim za bilo što.”“Samo, to je istina”, rekao je ravnim tonom. “To sam doista učinio.”“Ne zanima me, Jake. Ne ljutim se.”Nasmiješio se. “Ne zanima ni mene. Znao sam da ćeš mi oprostiti, i drago mi je zbog toga. Učinio bih to i opet. Barem toliko imam. Barem sam te natjerao da shvatiš da me ipak voliš. To nešto vrijedi.”“Vrijedi li? Zar je zaista bolje nego da i dalje to ne znam?”“Zar stvarno misliš da ne bi trebala znati što osjećaš – barem zato da se ne iznenadiš jednoga dana kad bude prekasno, kad već budeš bila udana vampirica?”Odmahnula sam glavom. “Ne – ne mislim bolje za mene. Nego bolje za tebe. Je li tebi bolje ili lošije jer znam da te volim? Kad ionako nema razlike. Zar ti ne bi bilo bolje, lakše, da mi uopće nije sinulo?”Shvatio je moje pitanje ozbiljno, kao što je i bilo, pa-žljivo razmislivši prije nego što će odgovoriti. “Da, bolje je da znaš”, napokon je zaključio. “Da to nisi skužila... Oduvijek se pitam bi li ti u tom slučaju donijela dru-gačiju odluku. Sada znam. Učinio sam sve što mogu.” Nesigurno je udahnuo i sklopio oči.Ovaj put se nisam oduprla potrebi da ga utješim. Nisam ni mogla. Prešla sam sobicu i kleknula mu uz uzglavlje, bojeći se sjesti na krevet da ga drmanje ne za-boli. Prislonila sam čelo na njegov obraz.Jacob je uzdahnuo i stavio ruku na moju kosu, zadr-žavši me tako.“Strašno mi je žao, Jake.”“Oduvijek sam znao da nemam naročitih izgleda. Nisi ti kriva, Bella.”“Nisi ni ti”, prostenjala sam. “Molim te.”Odmaknuo se da me može vidjeti. “Što?”“Kriva sam. I već mi je tako muka od toga što mi svi govore da nisam.”Iscerio se. Ali ne i očima. “Želiš da te bacim na teške muke?”“Zapravo... mislim da želim.”Stisnuo je usne, mjereći koliko sam to ozbiljno rekla. Osmijeh mu je načas preletio licem, a onda mu se izraz izobličio u žestoko mrštenje.“Nisi mi imala pravo onako uzvratiti poljubac.” Ispljunuo je te riječi na mene. “Ako si znala da ćeš ga samo tako povući, možda nisi trebala pritom biti tako uvjerljiva.”Zgrčila sam se i kimnula glavom. “Strašno mi je žao.”

View user profile

5 Re: 26.ETIKA on Sat Nov 27, 2010 6:20 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Nema nikakve koristi od žaljenja, Bella. Pa što si mislila?”“Nisam mislila”, prošaptala sam.“Trebala si mi reći da odem i crknem. To i želiš.”“Ne, Jacobe”, zavapila sam, opirući se naletu suza. “Ne! Nikad.”“Nije valjda da plačeš?”, upitao me, odjednom uobi-čajenim tonom. Nestrpljivo se trgnuo u postelji.“Ma da”, promrsila sam i slabašno se nasmijala samoj sebi kroz suze koje su odjednom postale jecaji.Premjestio se, prebacujući zdravu nogu preko kreveta kao da namjerava ustati.“Što ti to radiš?”, prekorila sam ga kroz suze. “Lezi dolje, debilu jedan, povrijedit ćeš se!” Skočila sam na noge i objema rukama mu stala tiskati zdravo rame.Predao se i opet legao s bolnim uzdahom, ali onda me uhvatio oko struka i povukao na krevet, uza svoju zdravu stranu. Sklupčala sam se ondje, nastojeći suspre-gnuti blesave jecaje uz njegovu vruću kožu.“Ne mogu vjerovati da plačeš”, promumljao je. “Znaš da sam ovo sada rekao samo zato što si ti to htjela. Ni-sam to ozbiljno mislio.” Nježno mi je trljao ramena.“Znam.” Duboko sam, nesigurno udahnula, ne bih li se smirila. Kako je to ispalo da ja plačem, a on tješi? “Samo, sve je to svejedno tačno. Hvala ti što si to izgo-vorio naglas.”“Dobit ću bodove zato što sam te rasplakao?”“Jasno, Jake.” Pokušala sam se osmjehnuti. “Koliko god bodova hoćeš.”“Ne brini, Bella, srce. Sve će se nekako srediti.”“Ne vidim kako”, promrsila sam.Potapšao me po tjemenu. “Odustat ću i bit ću dobar.”“Opet neka igra?”, upitala sam ga i pomaknula bradu uvis, da mu vidim lice.“Možda.” Nasmijao se s izvjesnim naporom, a onda načas zgrčio. “Ali pokušat ću.”Namrštila sam se.“Što si takav pesimist”, potužio se. “Pa valjda nisam sasvim nesposoban.”“Kako to misliš, bit ćeš dobar?”“Bit ću ti prijatelj, Bella”, tiho je rekao. “Neću tražiti više od toga.”“Mislim da je prekasno za to, Jake. Kako da budemo prijatelji, kad se ovako volimo?”Čvrsto se zagledao u strop, kao da čita nešto što tamo piše. “Možda... to bude moralo biti prijateljstvo na da-ljinu.”Čvrsto sam stisnula zube, opirući se jecajima koji su me opet pokušali spopasti. Bilo mi je drago što me ne gleda u lice; trebala sam biti snažna, a nisam pojma ima-la kako...“Znaš onu priču iz Biblije?”, odjednom me upitao Jacob, i dalje iščitavajući prazni strop. “Onu o kralju i dvije žene koje se nadmeću oko bebe?”“Jasno. O kralju Salomonu.”“Tako je. O kralju Salomonu”, ponovio je. “Koji im je rekao da presijeku dijete napola... ali to je bila samo kušnja. Jer je htio vidjeti koja će odustati od svojeg pra-va, da zaštiti bebu.”“Da, sjećam se.”Opet me pogledao u lice. “Ja te više ne želim presije-cati napola, Bella.”Shvatila sam što mi želi reći. Govorio mi je da me on najviše voli, da odustajanjem to i dokazuje. Htjela sam stati u Edwardovu obranu, kazati Jacobu kako bi Edward jednako tako postupio kad bih to htjela, kad bih mu to dopustila. Ja sam bila ta koja se tu ne želi odreći svojeg prava. Ali nije imalo smisla započinjati raspravu koja bi ga samo još više povrijedila.Sklopila sam oči, sileći se da obuzdam bol. Nisam mu to mogla nametnuti.Šutjeli smo. Činilo mi se da čeka da prva nešto ka-žem; nastojala sam smisliti nešto što bih rekla.“Da ti kažem što mi najteže pada?”, upitao me, okli-jevajući, kad sam nastavila šutjeti. “Ako smijem? Bit ću dobar, stvarno.”“Hoće li ti od toga biti lakše?”, šapnula sam.“Možda. Ne može mi biti teže.”“Što ti, onda, najteže pada?”“Najteže mi pada ono što bi inače bilo.”“Što bi inače moglo biti.” Uzdahnula sam.“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Ja sam tačno ono što ti treba, Bella. Išlo bi samo od sebe – ugodno, lako kao disa-nje. Bio sam prirodni put kojim bi tvoj život pošao...” Načas se zagledao u prazno, a ja sam pričekala. “Da je svijet onakav kakav bi trebao biti, da nema nemani, da nema magije...”Vidjela sam isto što i on, i znala da je u pravu. Da je svijet suvisao, kakav bi trebao biti, Jacob i ja bili bismo zajedno. I bili bismo sretni. U tom svijetu, on bi mi bio duhovni par – a bio bi mi i u ovome, da njegovo pravo nije zasjenilo nešto jače, nešto tako jako da ne može po-stojati u racionalnom svijetu.Postoji li nešto takvo i za Jacoba? Nešto što bi nadja-čalo duhovni par? Morala sam vjerovati da postoji.Dvije budućnosti, dva duhovna para... previše za bilo koga. I tako nepošteno što neću biti jedina koja će to platiti. Jacobova bol bila mi je previsoka cijena. Zgrčila sam se na tu pomisao i upitala bih li se ipak pokolebala, da nisam već jedanput izgubila Edwarda. Da nisam zna-la kako mi je bez njega. Nisam bila sigurna. Ta spoznaja bila je tako duboko u meni da nisam mogla zamisliti kako bih se osjećala bez nje.“On je tebi kao droga, Bella.” Govorio je i dalje njež-no, nimalo kritično. “Sada vidim da ne možeš bez njega. Prekasno je. Ali ja bih bio zdraviji za tebe. Ne bih ti bio droga; nego zrak, ili sunce.”Kut usana izvio mi se u čeznutljiv poluosmijeh. “Ne-kada sam te tako doživljavala, znaš. Kao sunce. Moje osobno sunce. Lijepo si izlazio na kraj s mojim oblaci-ma.”Uzdahnuo je. “S oblacima i mogu izaći na kraj. Ali ne mogu se oduprijeti pomrčini.”Dotaknula sam mu lice, položila dlan na njegov obraz. Izdahnuo je na moj dodir i sklopio oči. Posve smo se umirili. Neko vrijeme sam samo čula otkucaje njego-va srca, polagane i ravnomjerne.“Reci mi što tebi najteže pada”, prošaptao je.“Možda to ne bi bilo baš pametno.”“Molim te.”“Mislim da će ti biti bolno.”“Molim te.”Kako da mu bilo što uskratim nakon svega ovoga?“Najteže mi pada...” Oklijevala sam, a onda pustila da riječi pokuljaju iz mene u bujici istine. “Najteže mi pada to što sam vidjela sve skupa – naš cijeli život. I strašno bih ga htjela, Jake, sve bih to htjela. Htjela bih ostati tu gdje sam sada i nikada ne otići. Htjela bih te voljeti i usrećiti. A ne mogu, i to me ubija. To je kao sa


Samom i Emily, Jake – nikad nisam imala izbora. Uvijek sam znala da se ništa neće promijeniti. Možda sam ti se zbog toga tako snažno odupirala.”Činilo mi se da se sav usredotočio na ravnomjerno disanje.“Znala sam da ti to nisam smjela reći.”Polako je odmahnuo glavom. “Ne. Drago mi je što jesi. Hvala ti.” Poljubio me u tjeme, te uzdahnuo. “Bit ću ti sada dobar.”Pogledala sam ga i vidjela da se smiješi.“Onda, misliš se udati, a?”“Ne moramo o tome.”“Volio bih čuti malo više o tome. Ne znam kada ću opet razgovarati s tobom.”Morala sam pričekati minutu da uopće mogu pro-govoriti. Kad sam bila prilično sigurna da mi glas neće prepuknuti, odgovorila sam mu.“Nisam baš ja bila za to... ali, da. Njemu to puno znači. Pa sam mislila, zašto da ne?”Jake je kimnuo glavom. “To je istina. To nije tako velika stvar – u usporedbi.”Glas mu je bio vrlo miran, vrlo praktičan. Pogledala sam ga, pitajući se kako mu uspijeva, i time sam sve pokvarila. Načas me pogledao u oči, te naglo odmaknuo glavu. Nisam ništa više rekla sve dok nije uspio opet obuzdati disanje.“Da. U usporedbi”, složila sam se.“Koliko ti je još preostalo?”“Ovisi o tome koliko Alice treba vremena da organi-zira vjenčanje.” Suzdržala sam se da ne prostenjem kad sam se sjetila što će sve Alice prirediti.“Prije ili poslije?”, tiho me upitao.Znala sam na što misli. “Poslije.”Kimnuo je glavom. Laknulo mu je od toga. Upitao se koliko je neprospavanih noći proveo zbog razmišljanja o mojoj maturi.“Bojiš se?”, prošaptao je.“Da”, uzvratila sam mu šapatom.“Čega se bojiš?” Sad sam mu još jedva čula glas. Za-gledao se u moje ruke.“Koječega.” Nastojala sam zvučati opuštenije, ali ostala sam iskrena. “Nikad nisam bila neki mazohist, pa me bol ne raduje. I voljela bih da ga nekako poštedim – ne bih htjela da pati zajedno sa mnom, ali mislim da se to ne da izbjeći. Tre-bat će izaći na kraj i s Charliejem, i s Renée... A nakon toga, nadam se da ću se brzo uspjeti obuzdati. Možda se izrodim u toliku prijetnju da će me čopor morati ukloniti.”Pogledao me s negodovanjem. “Osujetio bih svakog svog brata koji bi to pokušao.”“Hvala.”Blijedo se osmjehnuo. Zatim se namrštio. “Ali zar to ne bi trebalo biti opasnije? Sve priče kazuju da je pre-teško... da se gubi samokontrola... da ljudi stradaju...” Progutao je knedlu.“Ne, ne bojim se toga. Jacobe, budalice – zar ti nisu objasnili da ne vjeruješ u priče o vampirima?”Očito mu se nije svidio moj pokušaj da ispadnem duhovita.“Pa, uglavnom, ima mnogo razloga za brigu. Ali, na koncu konca, isplatit će mi se.”Nevoljko je kimnuo glavom, a ja sam znala da se ni-pošto ne slaže sa mnom.Protegnula sam vrat da mu šapnem na uho, položivši obraz na njegovu toplu kožu. “Znaš da te volim.”“Znam”, dahnuo je i nagonski me čvršće uhvatio oko struka. “Znaš koliko bih volio da je to dovoljno.”“Da.”“Uvijek ću te čekati u prikrajku, Bella”, obećao mi je, opuštajući i ton i stisak ruke. Odmaknula sam se s tu-pim, rastegnutim osjećajem gubitka, osjećajući kidanje dok sam se odvajala od dijela sebe što je ostao na kreve-tu, kraj njega. “Uvijek ćeš imati tu rezervnu mogućnost, ako je budeš željela.”Osmjehnula sam se s naporom. “Sve dok mi srce ne prestane kucati.”Uzvratio mi je osmijehom. “Znaš, mislim da bih te čak i tada možda prihvatio – možda. Mislim da će to ovisiti o tome koliko mi smrdiš.”“Da ti opet dođem u posjet? Ili bi ti bilo draže da ne dođem?”“Razmislit ću i javiti ti”, rekao je. “Možda će mi tre-bati društvo da ne siđem s uma. Veleučeni doktor Vam-pirko kaže da se ne smijem fazirati dok mi on to ne do-pusti – inače bi mi kosti mogle krivo srasti.” Jacob je složio facu.“Budi dobar i slušaj Carlislea. Tako ćeš brže ozdraviti.”“Jasno, jasno.”“Pitam se što će se dogoditi”, rekla sam. “Kada ti pra-va cura zapadne za oko.”“Bolje se ne nadaj, Bella.” Jacob se naglo skiselio. “Premda sam siguran da bi tebi tada laknulo.”“Možda bi, možda ne bi. Vjerojatno bih mislila da te nije vrijedna. Pitam se koliko ću biti ljubomorna.”“To bi već moglo biti zabavno”, priznao je.“Javi mi ako želiš da se vratim, pa ću ti doći”, obećala sam mu.Uzdahnuo je i okrenuo obraz prema meni.Prignula sam se i nježno ga poljubila u lice. “Volim te, Jacobe.”Lagano se nasmijao. “Volim te više.”Gledao je kako izlazim iz njegove sobe s nedokučivim izrazom u tim crnim očima.

View user profile

Sponsored content


Back to top  Message [Page 1 of 1]

Similar topics

-

» Jenis-jenis konvoi
» Etika Berkonvoi

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum