21. TRAGOVI
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Bilo mi je grozno utrošiti čak i mrvicu noći na san, ali to je bilo neizbježno. Sunce je sjalo kroz stakleni zid kad sam se probudila, a oblačići su prebrzo hitali nebom.
Vjetar je njihao krošnje, sve dok mi se nije učinilo da će se cijela šuma raspasti.
Ostavio me da se obučem, a meni je bilo drago što mi je tako dao priliku da razmislim. Moj se sinoćnji plan nekako uspio sasvim izjaloviti, pa sam se morala suočiti s posljedicama. Premda sam mu vratila onaj prsten iz druge ruke u prvoj prilici kad sam to mogla izvesti tako da ga pritom ne povrijedim, imala sam dojam da mi je lijeva šaka teža, kao da je prsten i dalje na njoj, samo nevidljiv.
To mi ne bi smjelo smetati, uvjeravala sam se. Nije to ništa – kratki put do Vegasa. Nadmašit ću i stare traperice – obući ću donji dio stare trenerke. Ceremonija svakako ne bi smjela potrajati naročito dugo; ne više od petnaest minuta, u najgorem slučaju, je l’ tako? A to mogu izdržati.
A on će, kada to prođe, morati ispuniti svoju stranu pogodbe. Usredotočit ću se na to i zaboraviti ostalo.
Rekao je da nikome to ne moram povjeriti, pa sam ga namjeravala držati za riječ. Naravno, bila sam vrlo glupa što se nisam sjetila Alice.
Cullenovi su stigli kući oko podneva, uživljeni u zadatak.
To me vratilo u silinu onoga što se sprema.
Činilo mi se da je Alice neobično loše volje. Pripisala sam to njezinom uzrujavanju zbog toga što se normalno osjeća, jer prvo što je rekla Edwardu bila je pritužba na suradnju s vukovima.
“Mislim” – složila je facu kad je priznala da nije sigurna – “da biste se morali spremiti za hladno vrijeme, Edwarde. Ne vidim gdje ste tačno, jer popodne odlazite s onim psom. Ali oluja koja stiže djeluje mi naročito ozbiljna upravo u tom cijelom području.”
Edward je kimnuo glavom.
“U brdima će padati snijeg”, upozorila ga je.
“Jao, snijeg”, promrsila sam sebi u bradu. Pa juni je, za ime svega.
“Obuci jaknu”, rekla mi je Alice. Zvučala je neprijazno, što me iznenadilo. Pokušala sam iz njezinog lica otkriti što joj je, ali okrenula mi je leđa.
Pogledala sam Edwarda, a on se smješkao; to što je tištalo Alice njega je zabavljalo.
Edward je imao više nego dovoljno velik izbor planinarske opreme – rekvizita kojima je oponašao ljude; Cullenovi su bili dobri kupci u Newtonovoj trgovini.
Stavio je u naprtnjaču vreću za spavanje punjenu paperjem, mali šator i nekoliko paketa dehidrirane hrane – iscerivši se kad sam se namrštila na njih.
Alice je dolutala u garažu dok smo bili tamo, šutke gledajući Edwardove pripreme. Nije hajao za nju.
Kad se spakirao, Edward mi je pružio svoj mobitel.
“Hajde, nazovi Jacoba i kaži mu da ćemo biti spremni za njega otprilike za sat vremena. Zna gdje se trebamo naći.”
Jacob nije bio kod kuće, ali Billy mi je obećao da će zvati po kućama sve dok ne uspije naći vukodlaka koji bi mogao prenijeti poruku.
“Ne brini se ti za Charlieja, Bella”, rekao je Billy. “Ja svoj dio u ovome držim pod kontrolom.”
“Da, znam da će Charlie biti u redu.” Nisam bila jednako sigurna za njegovog sina, ali nisam to dodala.
“Da bar mogu sutra biti s ostalima”, zahihotao se tužno Billy. “Nije lako biti starac, Bella.”
Potreba za borbom očito je ključna karakteristika Y- -kromozoma. Svi su oni isti.
“Lijepo se provedi s Charliejem.”
“Sretno, Bella”, odgovorio mi je. “I... prenesi to i, ovaj, Cullenovima u moje ime.”
“Hoću”, obećala sam mu, iznenađena tom gestom.
Kad sam vratila mobitel Edwardu, opazila sam da on i Alice vode nekakav nijemi razgovor. Zurila je u njega molećivim očima. On se mrštio prema njoj, nezadovoljan onime što ona traži.
“Billy vam je poželio sreću.”
“Velikodušno od njega”, rekao je Edward, odmičući se od nje.
“Bella, molim te, možemo li nasamo porazgovarati?”, hitro me zamolila Alice.
“Spremaš mi se otežati život više nego što je neophodno, Alice”, upozorio ju je Edward kroz zube. “Stvarno bi mi bilo draže da nije tako.”
“Ne radi se tu o tebi, Edwarde”, otpovrnula mu je.
Nasmijao se. Nešto mu je u njezinom odgovoru bilo smiješno.
“Pa nije”, ostala je uporna Alice. “To je ženska stvar.”
Namrštio se.
“Pusti je da porazgovara sa mnom”, kazala sam mu.
Zanimalo me o čemu se radi.
“Eto ti ga na”, promrsio je. Opet se nasmijao – napola ljutito, napola posprdno – i išetao iz garaže.
Okrenula sam se zabrinuto prema Alice, ali nije me ni pogledala. Još uvijek je bila loše volje.
Otišla je do svog poršea i sjela na haubu, sva snuždena.
Otišla sam za njom i naslonila se na branik.
“Bella?”, upitala me Alice tihim glasom, primaknuvši mi se i sklupčavši kraj mene. Zvučala je tako zdvojno da sam je obgrlila oko ramena da je nekako utješim.
“Što je bilo, Alice?”
“Zar me ne voliš?”, upitala me istim tim tužnim tonom.
“Naravno da te volim. Dobro to znaš.”
“Zašto te onda vidim kako krišom odlaziš u Vegas i udaješ se a da me nisi pozvala?”