Kristen Stewart Balkan


You are not connected. Please login or register

20. KOMPROMIS

Go down  Message [Page 1 of 1]

1 20. KOMPROMIS on Sat Nov 27, 2010 6:37 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
20. KOMPROMIS

Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com

Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.

Sve je bilo spremno.
Spakirala sam se za dvodnevni boravak kod “Alice” i stavila torbu na suvozačko mjesto kamioneta. Ulaznice za koncert dala sam Angeli, Benu i Mikeu. Mike je odlučio povesti Jessicu, čemu sam se i nadala. Billy je posudio barku staroga Quila Ateare i pozvao Charlieja da prije popodnevne utakmice otiđu ribariti na pučini. Collin i Brady, najmlađi vukodlaci, ostat će štititi La Push – premda još djeca, obojica tek trinaestogodišnjaci. Svejedno, Charlie će biti na sigurnijem nego svi koji ostanu u Forksu.
Učinila sam sve što sam mogla. Pokušala sam to prihvatiti i ne misliti na ono što je izvan moje moći, barem noćas. Ovako ili onako, sve će to završiti za četrdeset osam sati. Ta me misao gotovo smirila.
Edward je zatražio da se opustim, i namjeravala sam dati sve od sebe da tako i bude.
“Bar noćas, možemo li pokušati zaboraviti na sve osim tebe i mene?”, zamolio me s punom silinom pogleda svojih očiju. “Kao da nikad nemam dovoljno takvih sati. Moram biti s tobom. Samo s tobom.”
Nije mi bilo teško pristati na taj zahtjev, premda sam znala da mi je mnogo lakše reći da ću zaboraviti na svoje strahove, nego to i učiniti. Druge su mi stvari sada bile na umu. Znala sam da imamo priliku cijelu ovu noć provesti sami, što će mi pomoći.
Neke su se stvari doista promijenile.
Na primjer, bila sam spremna.
Bila sam spremna priključiti se njegovoj obitelji i njegovom svijetu. Strah, grižnja savjesti i tjeskoba koje sam sada osjećala dale su mi to do znanja. Imala sam priliku posvetiti se tome – dok sam promatrala Mjesec kroz oblake, oslonjena o vukodlaka – i znala sam da me više neće obuzeti panika. Kad nas idući put nešto snađe, bit ću spremna. Bit ću im od koristi, a ne na teret. Nikad
više neće morati birati između mene i svoje obitelji. Bit ćemo partneri, kao Alice i Jasper. Idući put ću i ja učiniti svoje.
Bila sam voljna pričekati da mi mač prestane visiti nad glavom, da time zadovoljim Edwarda. Ali to više nije bilo nužno. Bila sam spremna.
Nedostajalo je samo jedno.
Jedno, jer neke se stvari nisu promijenile, uključujući moju očajničku ljubav prema njemu. Imala sam dovoljno vremena da razmislim o posljedicama oklade Jaspera i Emmetta – da shvatim što bih sve bila voljna izgubiti zajedno sa svojom ljudskošću, kao i ono čega se ne želim odreći. Znala sam koje ću ljudsko iskustvo ustrajno zahtijevati prije nego što prestanem biti ljudska.
Znači, neke smo stvari noćas trebali riješiti. Nakon svega što sam vidjela u protekle dvije godine, nisam više vjerovala u pojam nemoguće. Trebat će više od njega da me sada zaustavi.
Dobro, ruku na srce, bit će to vjerojatno mnogo složenije.
Ali svejedno sam odlučila pokušati.
Usprkos mojoj odlučnosti, nije me iznenadilo što se i dalje uzrujavam dok sam se vozila dugim putom do njegove kuće – nisam znala kako da izvedem to što namjeravam, a to mi je zajamčilo ozbiljan rad živaca. Sjedio je na suvozačkom mjestu i trudio se ne smješkati mojoj sporoj vožnji.
Čudilo me što nije odlučio sâm sjesti za upravljač. Večeras je, izgleda, drage volje htio napredovati mojom brzinom.
Bio je mrak kad smo stigli do kuće. Svejedno, travnjak je sjao pod svjetlošću sa svih prozora.
Čim sam ugasila motor, našao se na mojim vratima i otvorio mi ih. Jednom me rukom izvukao iz kabine, a drugom izvadio moju torbu s poda kamioneta i prebacio je preko svog ramena. Usnama je pronašao moje kad sam čula kako nogom zatvara vrata kamioneta iza mene.
Ne prekidajući poljubac, zanjihao me, podigao u naručje i ponio prema kući.
Zar su ulazna vrata već bila otvorena? Nisam znala.
Ipak, našli smo se unutra, a meni se vrtjelo u glavi. Morala sam se prisjetiti da bih trebala disati.
Ovo me ljubljenje nije uplašilo. Nije to bilo kao prije, kad sam mogla osjetiti kako mu se strah i panika probijaju kroz samokontrolu. Usne mu sada nisu bile zabrinute, već gorljive – činio mi se uzbuđen kao i ja zato što se večeras možemo posvetiti tome što smo zajedno.
Nekoliko me minuta samo ljubio, dok smo stajali na ulazu; djelovao mi je manje suzdržano nego inače, hladnih, harnih usana na mojima.
Počela sam osjećati suzdržani optimizam. Možda i neće biti tako teško dobiti ono čemu se nadam.
Ne, naravno da će biti baš upravo tako teško.
Tiho se zahihotao i odgurnuo od sebe, zadržavši me ispružene ruke.
“Dobro došla kući”, rekao mi je mekih, toplih očiju.
“To mi lijepo zvuči”, kazala sam bez daha.
Nježno me spustio na noge. Čvrsto sam ga zagrlila, odbijajući ostaviti imalo mjesta između nas.
“Imam nešto za tebe”, rekao je, onako nehajno.
“O?”
“Ono iz druge ruke, sjećaš se? Rekla si mi da je to dopušteno.”
“A da, tačno. Čini mi se da sam ti to stvarno rekla.”
Zahihotao se na moje oklijevanje.
“Gore je, u mojoj sobi. Da ti donesem?”
U njegovoj sobi? “Jasno”, složila sam se i vrlo prepredeno ispreplela prste s njegovima. “Hajdemo.”
Sigurno je jedva čekao da mi dade moj ne-poklon, jer mu ljudska brzina nije bila dovoljna. Opet me podigao u naručje i gotovo odletio stubištem u svoju sobu. Odložio me na vratima i šmugnuo u plakar.

View user profile

2 Re: 20. KOMPROMIS on Sat Nov 27, 2010 6:37 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Vratio se prije nego što sam uspjela zakoraknuti, ali zanemarila sam ga i otišla na golemi zlatni krevet, sjela na rub i kliznula na sredinu. Sklupčala sam se, ruku obavijenih oko koljena.
“Okej”, progunđala sam. Sad kad sam se našla gdje želim, smjela sam malo oklijevati. “Daj mi ga.”
Edward se nasmijao.
Popeo se na krevet i sjeo do mene, a srce mi je počelo neravnomjerno tući. Ponadala sam se da će on to pripisati nekakvoj reakciji na to što primam njegove poklone.
“Iz druge ruke”, strogo me podsjetio. Podigao mi je lijevo zapešće s noge i samo na trenutak dotaknuo srebrnu narukvicu. Zatim mi je vratio ruku.
Oprezno sam je pregledala. Na lancu je, preko puta vuka, sada visio briljantan, srcolik kristal. Bio je izbrušen u milijun sitnih ploha, pa se presijavao čak i pod slabom svjetiljkom. Zgranuto sam udahnula.
“Pripadao je mojoj majci.” Slegnuo je ramenima, kao da to nije ništa. “Naslijedio sam podosta takvih tričarija.
Neke sam dao Esme i Alice. Tako da ovo očito ni na koji način nije nešto naročito bitno.”
Sažalno sam se osmjehnula na njegovo uvjeravanje.
“Ali mislim da mi odgovara”, nastavio je. “Tvrd i hladan.”
Nasmijao se. “Duginih preljeva na suncu.”
“Zaboravio si na najvažniju sličnost”, promrmljala sam. “Prekrasan je.”
“Moje je srce jednako tako tiho”, zamišljeno je rekao.
“Ono također pripada tebi.”
Okrenula sam zapešće, da srce zasvjetluca. “Hvala ti. I na jednom i drugom.”
“Ne, hvala tebi. Laknulo mi je što si tako lako prihvatila dar. To ti je i dobra praksa.” Široko se iscerio.
Zavukla sam glavu pod njegovu ruku i privila se uz njega. Vjerojatno bi mi bilo slično da sam se privila uz Michelangelova Davida, osim što me ovo savršeno mramorno stvorenje zagrlilo i privuklo sebi.
To mi je djelovalo kao dobar početak.
“Možemo li porazgovarati o nečemu? Bilo bi mi drago da se za početak riješiš predrasuda.”
Načas je oklijevao. “Dat ću sve od sebe”, pristao je, postavši oprezan.
“Ovime ne kršim nijedno pravilo”, obećala sam mu.
“Riječ je isključivo o tebi i meni.” Nakašljala sam se.
“Dakle... Zadivilo me koliko smo lako sinoć postigli kompromis. Mislim da bih rado primijenila isto načelo na jednu drugačiju situaciju.” Upitala sam se zašto sam tako službena. Sigurno zbog živaca.
“Oko čega bi voljela pregovarati?”, upitao me sa smiješkom u glasu.
Stala sam se upinjati da nađem baš prave riječi za početak.
“Slušaj kako ti srce brzo tuče”, promrmljao je. “Treperi kao krila kolibrija. Jesi li dobro?”
“Ma super.”
“Onda samo izvoli, molim”, potaknuo me.
“Pa, prvo bih, valjda, htjela razgovarati s tobom o cijeloj toj gluposti oko bračnog uvjeta.”
“To je samo tebi glupost. Što ti tu nije jasno?”
“Zanima me... je li to mogući predmet pregovora?”
Edward se namrštio, sav se uozbiljivši. “Već sam učinio daleko najveći ustupak – pristao sam ti oduzeti život usprkos vlastitim načelima. A to bi mi trebalo dati pravo na pokoji kompromis s tvoje strane.”
“Ne.” Odmahnula sam glavom, trudeći se da mi lice ostane pribrano. “Taj dio je iza nas. Ovdje ne raspravljamo o mojim... obnovama. Htjela bih uglaviti neke druge pojedinosti.”
Sumnjičavo me odmjerio. “A na koje si to pojedinosti konkretno mislila?”
Stala sam oklijevati. “Pojasnimo najprije tvoje preduvjete.”
“Dobro znaš što ja hoću.”
“Brak.” Izgovorila sam tu riječ kao prostotu.
“Da.” Široko se osmjehnuo. “Za početak.”
Zgranutost mi je pokvarila pažljivo složen izraz lica.
“Ima još?”
“Pa”, rekao je, a na licu mu se vidjelo da kalkulira.
“Ako si ti moja supruga, onda je sve što je moje ujedno i tvoje... poput novca za školarinu. Tako da s Dartmouthom ne bi bilo nikakvog problema.”
“Još nešto? Kad već pričaš koješta?”
“Ne bih se bunio protiv malo vremena.”
“Ne. Neću ti dati vremena. Dogovor tu smjesta pada u vodu.”
Čeznutljivo je uzdahnuo. “Samo godinu-dvije?”
Odmahnula sam glavom, tvrdoglavo stisnuvši usne i namrštivši se. “Prijeđi na sljedeće.”
“To je sve. Osim ako ne želiš porazgovarati o voznom parku...”
Široko se osmjehnuo kad sam se zgrozila, a onda me uhvatio za ruku i počeo mi se poigravati prstima.
“Nisam shvatio da želiš još nešto osim toga da i sama postaneš neman. Silno me zanima što bi to moglo biti.”
Glas mu je bio tih i blag. Teško bih opazila prizvuk napetosti da ga nisam tako dobro poznavala.
Zastala sam, gledajući u njegovu ruku na mojoj. I dalje nisam znala kako bih počela. Osjećala sam njegove oči na sebi i bojala se pogledati u njega. Krv mi je polako počinjala žariti lice.
Studenim mi je prstima pomilovao lice. “Rumeniš?”, iznenađeno me upitao. Nisam podigla pogled. “Molim te, Bella, nesnosna mi je ova neizvjesnost.”
Ugrizla sam se za usnu.
“Bella.” Glas mu je postao prijekoran, podsjećajući me da mu je teško kada držim svoje misli za sebe.
“Pa, malo me brine... ono poslije”, priznala sam mu, napokon ga pogledavši.
Osjetila sam kako mu se tijelo napinje, ali glas mu je bio blag i baršunast. “Što te to brine?”
“Ma kad ste svi vi tako uvjereni da će mi poslije toga, biti jedino stalo do toga da pokoljem sve žive u mjestu”, priznala sam mu, a on se lecnuo od mog odabira riječi.
“A ja se bojim da će me ta gungula tako obuzeti da ja više neću biti ja... i da neću... da te neću željeti onako kao što te želim sada.”
“Bella, taj dio ne traje dovijeka”, potvrdio mi je.
Nije shvaćao poantu.
“Edwarde”, rekla sam sva nervozna, piljeći u pjegicu na svom zapešću. “Htjela bih nešto učiniti prije nego što prestanem biti ljudska.”
Pričekao je da nastavim. Nisam. Lice mi je bilo krajnje zažareno.
“Što god želiš”, potaknuo me, jedva čekajući odgovor i uopće ga ne sluteći.
“Obećavaš?”, promrsila sam. Znala sam da ga neću dobiti na njegove riječi, ali nisam mogla odoljeti.
“Da”, rekao je. Vidjela sam mu iskrenost i zbunjenost u očima. “Reci mi što želiš, pa ćeš to i dobiti.”
Osjećala sam se nevjerojatno nelagodno i debilno.
Bila sam previše nevina – što je, jasno, i bila poanta ove rasprave. Nikako mi nije išla zavodljivost. Morat ću se, očito, zadovoljiti rumenilom i ukočenošću.
“Tebe”, promrmljala sam gotovo nesuvislo.
“Tvoj sam.” Osmjehnuo se, i dalje ne shvaćajući. Nastojao me gledati u oči, a ja sam se opet okrenula.
Duboko sam udahnula i primaknula mu se. Kleknula sam na krevetu, zagrlila ga oko vrata i poljubila.
Uzvratio mi je poljubac, zbunjeno ali željno. Usne su mu bile nježne na mojima, a bilo mi je jasno da su mu misli negdje drugdje – da pokušava dokučiti na što smjeram. Odlučila sam mu pomoći u tome.

View user profile

3 Re: 20. KOMPROMIS on Sat Nov 27, 2010 6:37 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Ruke su mi blago drhtale kad sam ga pustila iz zagrljaja.
Spustila sam mu prste niz vrat do ovratnika. Drhtanje mi nije pomagalo dok sam mu ga užurbano pokušavala otkopčati, prije nego što me spriječi.
Usne su mu se ukočile, a ja sam praktički čula kako su mu moje riječi i moja djela škljocnule u glavi.
Smjesta me odgurnuo od sebe, s teškim negodovanjem na licu.
“Razumno se ponašaj, Bella.”
“Obećao si mi – što god želim”, podsjetila sam ga bez nade.
“Nema rasprave o tome.” Strogo me gledao dok je kopčao dva gumba koja sam mu uspjela otkopčati.
Čvrsto sam stisnula zube.
“Nego što da ima”, zarežala sam. Uhvatila sam svoju bluzu i trzajem otkopčala gornji gumb.
Ščepao me za zapešća i stisnuo mi ih uz bokove.
“Kažem da nema”, rekao je suho.
Počeli smo se strijeljati pogledima.
“Htio si da ti kažem”, napomenula sam mu.
“Mislio sam da će to biti nešto iole realno.”
“Znači, ti možeš tražiti koju god bedastoću hoćeš – brak, recimo – ali ja ne smijem ni spomenuti što – ”
Dok sam držala tiradu, skupio mi je ruke, sputao ih samo jednom svojom i stavio mi drugu preko usta.
“Ne.” Lice mu je bilo tvrdo. Duboko sam udahnula da se smirim. A kako mi je ljutnja počela jenjavati, osjetila sam nešto drugo.
Trebalo mi je malo da shvatim zašto sam opet spustila pogled i iznova porumenjela – zašto mi je u trbuhu nelagodno, zašto mi oči previše suze, zašto mi je odjednom došlo da pobjegnem odavde.
Oblio me osjećaj odbijenosti, nagonski i snažan.
Znala sam da je to nerazumno. U drugim mi je prilikama jasno dao do znanja da je moja sigurnost jedini razlog. No nikad se još nisam dovela u ovako ranjiv položaj.
Mrko sam gledala zlatni jorgan boje njegovih očiju i nastojala odagnati refleksni zaključak da sam neželjena, da ne mogu biti željena.
Edward je uzdahnuo. Premjestio mi je ruku s usta pod bradu i podigao mi lice, da ga moram pogledati.
“I što sad?”
“Ništa”, promumljala sam.
Pomno mi je promotrio lice, dok sam se neuspješno pokušavala oteti njegovom pogledu. Čelo mu se naboralo, a lice mu je poprimilo užasnut izraz.
“Jesam li te povrijedio?”, zgranuto me upitao.
“Nisi”, slagala sam.
Tako brzo da nisam bila sigurna kako se to uopće dogodilo, našla sam se u njegovu zagrljaju, lica ušuškana njegovim ramenom i dlanom, dok mi je palcem nježno milovao obraz.
“Znaš zbog čega te moram odbiti”, šapnuo mi je.
“Znaš da i ja tebe želim.”
“Je li?”, prošaptala sam glasom punim sumnje.
“Pa naravno, bleso jedna prekrasna i preosjetljiva.”
Kratko se nasmijao, a onda mu se glas ohladio. “Zar te ne žele svi? Imam dojam da se iza mene stvara red, da se nadmeću za prvenstvo, da samo čekaju da dovoljno teško pogriješim... Previše si poželjna za vlastito dobro.”
“Ko je tu blesav?” Sumnjala sam da bi iko doživio nešto nespretno, ukočeno i nevješto kao poželjno.
“Moram li razaslati peticiju da mi povjeruješ? Da ti kažem čija bi imena bila na vrhu tog popisa? Znaš ih nekolicinu, ali ima i onih koji bi te možda iznenadili.”
S grimasom sam odmahnula glavom uz njegova prsa.
“Samo me nastojiš zbuniti. Vratimo se mi temi.”
Uzahnuo je.
“Reci mi ako sam nešto pogrešno shvatila.” Pokušala sam zvučati objektivno. “Tvoji zahtjevi su brak” – nisam mogla izreći tu riječ a da ne složim facu – “plaćanje moje školarine, više vremena, a ni brži auto ne bi bio naodmet.” Podigla sam obrve. “Jesam li sve navela? To je pozamašan popis.”
“Samo je ono prvo zahtjev.” Jedva se suzdržavao da ne prasne u smijeh. “Ostalo su tek molbe.”
“A moj jedini, samotni mali zahtjev je – ”
“Zahtjev?”, upao mi je u riječ, odjednom se opet uozbiljivši.
“Da, zahtjev.”
Stisnuo je oči.
“Stupanje u brak ne pada mi nimalo lako. Neću popustiti ako ne dobijem nešto zauzvrat.”
Sagnuo mi se do uha. “Ne”, svileno je šapnuo. “To sad nije moguće. Kasnije, kad budeš manje lomljiva. Budi strpljiva, Bella.”
Pokušala sam mu odgovoriti čvrsto i razložno. “Ali u tome i jest problem. Neće biti isto kad budem manje lomljiva. Ja neću biti ista! Ne znam ko ću tada biti.”
“I dalje ćeš biti Bella”, obećao mi je.
Namrštila sam se. “Ako toliko zastranim da poželim ubiti Charlieja – da budem spremna Jacobu ili Angeli popiti krv, ako dođem u priliku – kako bi to moglo biti tačno?”
“Proći će. I sumnjam da ćeš biti spremna popiti pasiju krv.” Teatralno se zgrozio na tu pomisao. “Čak i kao novorođenoj, bila bi ti odviše neukusna.”
Zanemarila sam njegov pokušaj promjene teme. “Ali to će uvijek biti ono što najviše želim, zar ne?”, izazivala sam ga. “Krv, krv, i opet krv!”
“Činjenica da si i dalje živa dokazuje da to nije istina”, napomenuo mi je.
“Nakon više od osamdeset godina”, podsjetila sam ga. “Samo, mislila sam tjelesno. Znam da ću umno moći biti svoja... nakon nekog vremena. Ali čisto tjelesno – uvijek ću, više od svega, biti žedna.”
Nije mi odgovorio.
“Znači, bit ću drugačija”, zaključila sam, ne naišavši na otpor. “Jer ovog trena tjelesno te želim više od svega. Više od hrane ili vode ili kisika. Umno su mi prioriteti malo razumnije složeni. Ali tjelesno...”
Okrenula sam glavu i poljubila ga u dlan.
Duboko je udahnuo. Iznenadilo me što je to zvučalo pomalo nemirno.
“Bella, mogao bih te ubiti”, prošaptao je.
“Mislim da ne bi.”
Edward je suzio oči. Podigao mi je ruku s lica i brzo iza sebe dohvatio nešto što nisam uspjela vidjeti. Začulo se prigušeno krckanje, a madrac se zanjihao pod nama.
U ruci mu se našlo nešto tamno; pokazao je mojim znatiželjnim očima o čemu se radi. Bio je to metalni cvijet, jedna od ruža koje su resile stupove i baldahin željeznog okvira njegovog kreveta. Na trenutak je stisnuo šaku, blago svinuvši prste, a onda ju je opet otvorio.

View user profile

4 Re: 20. KOMPROMIS on Sat Nov 27, 2010 6:37 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Šutke mi je pokazao stisnuti, kvrgavi komad crne kovine.
Bio je oblikovan prema njegovoj šaci, kao gruda plastelina koju je stisnulo dijete. Nakon pola sekunde, metal mu se na dlanu rasuo u crni pijesak.
Strogo sam ga pogledala. “Nisam na to mislila. Već znam koliko si jak. Nisi morao lomiti namještaj.”
“Na što si onda mislila?”, mračno me upitao i bacio željezni pijesak u zid u kutu; rasuo se uz zvuk kiše.
Čvrsto mi je promatrao lice dok sam nastojala sročiti objašnjenje.
“Očito ne na to da me nisi fizički u stanju ozlijediti, ako poželiš... Prije na to da me ne želiš ozlijediti... i to do te mjere da mislim da to nikad ne bi ni mogao.”
Počeo je odmahivati glavom i prije nego što sam završila.
“Možda to ne bi tako ispalo, Bella.”
“Možda”, prezirno sam rekla. “Nemaš nimalo više pojma o tome nego ja.”
“Upravo tako. Misliš li ti da bih se ikada htio izložiti takvom riziku kad si ti u pitanju?”
Zagledala sam mu se u oči. Nisam u njima opazila ni traga kompromisa, ni nagovještaja neodlučnosti.
“Molim te”, napokon sam zdvojno prošaptala. “To je sve što želim. Molim te.” Poraženo sam sklopila oči, očekujući brzo i konačno ne.
Ali nije mi odmah odgovorio. Oklijevala sam u nevjerici, zapanjeno zamijetivši da opet nemirno diše.
Otvorila sam oči i vidjela da mu se lice razdire.
“Molim te?”, opet sam prošaptala, a srce mi je počelo brže tući. Riječi su nespretno potekle iz mene kad sam požurila iskoristiti iznenadnu nesigurnost u njegovim očima. “Ne trebaju mi nikakva jamstva. Ako ne prođe kako treba, pa, onda je to to. Samo dopusti da pokušamo... samo da pokušamo. A ja ću ti dati ono što želiš”, ishitreno sam mu obećala. “Udat ću se za tebe. Pustit ću te da mi platiš Dartmouth, neću se ni buniti protiv mita za moj upis. Možeš mi čak kupiti brzi auto, ako te to veseli! Samo... molim te.”
Čvršće me stisnuo ledenim rukama, a usne su mu se našle na mom uhu; stresla sam se od njegovog hladnog daha. “Ovo je nesnosno. Toliko sam ti toga htio dati – a ti odlučiš zatražiti ovo. Shvaćaš li ti koliko mi teško pada da te odbijam kad me ovako preklinješ?”
“Onda me nemoj odbijati”, zadihano sam mu predložila. Nije mi odgovorio.
“Molim te”, pokušala sam opet.
“Bella...” Polako je odmahnuo glavom, ali to mi se nije činilo niječno dok su mu lice i usne prelazili preko moga grla. Činilo mi se prije kao predaja. Srce, koje mi je već brzo tuklo, mahnito je zabubnjalo.
Opet sam iskoristila prednost koliko sam mogla. Kad je okrenuo lice prema mojemu u svojim sporim, neodlučnim kretnjama, brzo sam se okrenula u njegovu zagrljaju i usnama dosegnula njegove. Rukama mi je ščepao lice, a ja sam pomislila da će me opet odgurnuti od sebe.
Prevarila sam se.
Usta mu nisu bila nježna; u kretnjama njegovih usana sad se našao posve novi naboj nedoumice i očaja. Čvrsto sam ga zagrlila oko vrata, a njegovo je tijelo spram moje odjednom pregrijane kože postalo hladnije nego ikada prije. Zadrhtala sam, ali ne od te studeni.
Nije me prestao ljubiti. Ja sam se prva morala odmaknuti, da dođem do daha. Čak i tada usne mu nisu sišle s moje kože, samo su mi prešle na vrat. Ushit pobjede neobično me zanio; osjetila sam se moćno. Hrabro.
Ruke mi više nisu bile nesigurne; ovaj put sam mu lako raskopčala košulju i prstima prešla preko savršenih površina njegovih ledenih prsa. Bio je prelijep. Koju je ono riječ maloprije rekao? Nesnosno – upravo tako. Njegova mi je ljepota bila nesnosna...
Opet sam mu privukla usta na svoja. Djelovao mi je jednako željno. Jednom mi je rukom i dalje držao lice, a drugu mi čvrsto ovijao oko struka, stišćući me čvršće uza se. Zbog toga sam malo teže uspjela dosegnuti gumbe na vlastitoj košulji, ali to mi ipak nije bilo nemoguće.
Okovi od hladnog željeza sapeli su mi zapešća i podigli mi ih nad glavu, koja se nekako našla na jastuku.
Opet mi je prislonio usne na uho. “Bella”, prišapnuo mi je toplim, baršunastim glasom. “Prestani se pokušavati svući, najljepše te molim.”
“Hoćeš sâm to obaviti?”, zbunjeno sam ga upitala.
“Neću noćas”, tiho mi je odgovorio. Sporije mi je ljubio obraz i rub čeljusti; sve hitnje je nestalo.
“Edwarde, nemoj – ”, krenula sam se usprotiviti.
“Ne kažem da neću”, smirio me. “Samo kažem da neću noćas.”
Razmislila sam o tome dok mi se disanje usporavalo.
“Daj mi jedan dobar razlog zašto bi noćas bilo teže nego bilo koje druge noći.” Još uvijek sam bila bez daha, tako da je ozlojeđenost u mom glasu zvučala manje upečatljivo.
“Nisam ja od jučer.” Zahihotao mi se na uho. “Što misliš, ko je od nas dvoje manje voljan drugome dati ono što želi? Upravo si se obećala udati za mene prije nego što prođeš kroz promjenu, ali ako ti večeras popustim, što mi jamči da već ujutro nećeš otrčati ravno Carlisleu? Ja se – očito – mnogo manje ustručavam oko toga da ti dadem što želiš. I zato... budi prva.”
Glasno sam, srdito izdahnula. “Prvo se moram udati za tebe?”, upitala sam ga u nevjerici.
“Takav je dogovor – uzmi ili ostavi. Kompromis, sjećaš se?”
Čvrsto me zagrlio i počeo ljubiti na način koji bi trebalo zakonom zabraniti. Previše uvjerljivo – to je bila prinuda, prisila. Pokušala sam zadržati bistru glavu... i doživjela trenutan i potpun neuspjeh.
“Mislim da je to stvarno loš dogovor”, procijedila sam kad mi je dao da dođem do daha.
“Ne iznenađuje me što tako misliš.” Iscerio se. “Kad ti je samo jedno na umu.”
“Odakle sad ovo?”, potužila sam se. “Mislila sam da se dobro držim – bar noćas – a sad, odjednom – ”
“Zaručena si”, dovršio je.
“Fuj! Molim te, nemoj to izgovarati naglas.”
“Zar ćeš pogaziti riječ?”, upitao me, odmaknuvši se da mi vidi lice. Imao je pomalo posprdan izraz. Izgledao je kao da ga sve ovo zabavlja.

View user profile

5 Re: 20. KOMPROMIS on Sat Nov 27, 2010 6:37 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Prostrijelila sam ga pogledom, nastojeći zanemariti reakciju svojeg srca na njegov osmijeh.
“Je li?”, uporno me priupitao.
“Gah!”, prostenjala sam. “Ne. Neću. Jesi li sada sretan?”
Zaslijepio me osmijehom. “Izuzetno.”
Opet sam prostenjala.
“Zar nisi baš nimalo sretna?”
Prije nego što sam mu stigla odgovoriti, opet me poljubio.
Opet pretjerano uvjerljivo.
“Pomalo”, priznala sam mu kad sam došla do riječi.
“Ali ne zato što se udajem.”
Još jedanput me poljubio. “Imaš li dojam da sve ovo ide naopako?”, nasmijao mi se na uho. “S tradicionalne strane, zar ne bi ti trebala zastupati moju stranu, a ja tvoju?”
“Nema mnogo tradicionalnih strana kad smo ti i ja u pitanju.”
“Tačno.”
Opet me poljubio, i nastavio sve dok mi srce nije počelo prebrzo tući i dok se nisam sva zajapurila.
“Slušaj, Edwarde”, prepredeno sam promrmljala kad je zastao da me poljubi u dlan. “Rekla sam ti da ću se udati za tebe, i hoću. Obećavam ti. Kunem ti se. Ako hoćeš, potpisat ću to vlastitom krvlju.”
“Nije smiješno”, prošaptao je usnama prislonjenim uz unutrašnju stranu moga zapešća.
“Želim ti reći ovo – neću te prevariti, nipošto. Toliko me valjda poznaješ. Znači, zaista nemamo zašto čekati.
Posve smo sami – koliko to često bude? – a ti si već priredio ovaj vrlo velik, udoban krevet...”
“Ne noćas”, ponovio je.
“Zar nemaš povjerenja u mene?”
“Naravno da imam.”
Rukom koju mi je i dalje ljubio uhvatila sam mu lice i podigla ga tako da mu vidim izraz.
“U čemu je onda problem? Nije da nisi znao da ćeš na koncu pobijediti.” Namrštila sam se i promrsila: “Kad uvijek pobijediš.”
“Samo ne želim riskirati”, smireno je rekao.
“Ima tu još nešto”, pretpostavila sam, stišćući oči. U licu mu je bilo suzdržanosti, tračka nekog tajnog poriva koji je nastojao sakriti nehajnim držanjem. “Ne namjeravaš li ti to slučajno pogaziti riječ?”
“Ne”, svečano mi je obećao. “Kunem ti se, pokušat ćemo. Nakon što se udaš za mene.”
Odmahnula sam glavom i tmurno se nasmijala. “Od ovoga se osjećam kao negativac u melodrami – koji suče brkove dok smišlja kako da oduzme čast nekoj sirotici.”
Načas me oprezno pogledao, a onda brzo spustio glavu i prislonio usne na moju ključnu kost.
“U tome je stvar, zar ne?” Oteo mi se kratak smijeh, više zgranut nego veseo. “Ti to nastojiš sačuvati svoju čast!” Prekrila sam usta da prigušim hihot koji je uslijedio.
Riječi su bile tako... staromodne.
“Ne, ludice”, promrmljao mi je u rame. “Nastojim sačuvati tvoju. A ti mi to nevjerojatno otežavaš.”
“Ma ti stvarno znaš reći – ”
“Da te nešto pitam”, brzo mi je upao u riječ. “Već smo razgovarali o tome, ali udovolji mi. Koliko ljudi u ovoj sobi ima dušu? Priliku da dospije u raj, ili u ono što već postoji nakon ovog života?”
“Dvoje”, smjesta sam mu odgovorila žestokim glasom.
“U redu. Možda je to tačno. E sad, svijet je pun nesloge u tom pogledu, ali velika većina smatra da u tom cilju valja slijediti izvjesna pravila.”
“Vampirska ti pravila nisu dovoljna? Želiš razbijati glavu još i ljudskim pravilima?”
“Ne može škoditi.” Slegnuo je ramenima. “Za svaki slučaj.”
Oštro sam ga pogledala stisnutih očiju.
“Sada je, jasno, za mene možda već prekasno, čak i ako si u pravu što se moje duše tiče.”
“Ne, nije”, ljutito sam mu se usprotivila.
“Većina velikih vjerskih sustava prihvaća zapovijed
‘Ne ubij’. A ja sam ubio mnoge, Bella.”
“Samo one zle.”
Slegnuo je ramenima. “Možda se to računa, a možda i ne. Ali ti nisi nikoga ubila – ”
“Barem koliko ti znaš”, promrsila sam.
Osmjehnuo se, ali inače je zanemario upadicu. “I dat ću sve od sebe da te sačuvam od te napasti.”
“U redu. Ali nismo raspravljali oko ubijanja ljudi”, podsjetila sam ga.
“Tu vrijedi isto načelo – jedina je razlika u tome što sam bar u tom području jednako besprijekoran kao i ti.
Zar ne može ostati bar jedno pravilo koje nisam prekršio?”
“Jedno?”
“Znaš da sam krao, lagao, žudio... čast je sve što mi je preostalo.” Izvijeno se osmjehnuo.
“Ja cijelo vrijeme lažem.”
“Da, ali ti lažeš tako nevješto da se to baš i ne računa.
Niko ti ne vjeruje.”
“Stvarno se nadam da tu nisi u pravu – jer inače Charlie samo što nije upao ovamo s punim pištoljem.”
“Charlie je sretniji kad se pretvara da ti vjeruje. Radije će sam sebi lagati, nego provjeravati.” Iscerio mi se.
“Ali za čim si ti ikada žudio?”, sumnjičavo sam ga upitala. “Kad sve već imaš.”
“Žudio sam za tobom.” Osmijeh mu se smračio. “Nisam te imao prava poželjeti – ali svejedno sam se usudio uzeti te. I gledaj što je sada nastalo od tebe! Pokušavaš zavesti vampira.” Teatralno se zgrozio.
“Ne možeš žudjeti za onime što imaš”, obavijestila sam ga. “Nego, zar se ti to ne brineš za moju čast?”
“Tačno. Ako ja više ne mogu ući... Pa, proklet bio – oprosti na izrazu – ako dadem da i tebe spriječe.”
“Ne možeš me natjerati da odem nekamo gdje tebe neće biti”, zavjetovala sam mu se. “To je moja definicija pakla. Uostalom, imam lako rješenje za sve to: hajde da nikada ne umremo, u redu?”
“Zvuči vrlo jednostavno. Zašto se ja nisam toga sjetio?”
Smješkao mi se dok nisam ljutito frknula i odustala.
“Znači, to je to. Nećeš spavati sa mnom do braka.”
“Tehnički, nikada neću moći spavati s tobom.”
Prevrnula sam očima. “Jako zrelo, Edwarde.”
“Ali, izuzev te sitnice, da, tačno si to shvatila.”
“Mislim da imaš prikriveni motiv.”
Nedužno je raširio oči. “Još jedan?”
“Znaš da ćeš tako ubrzati stvari”, optužila sam ga.
Pokušao je da se ne osmjehne. “Samo jednu stvar želim ubrzati, a ostale mogu pričekati dovijeka... ali u tome su, to je tačno, tvoji nestrpljivi ljudski hormoni moji najsnažniji saveznici u ovom trenutku.”
“Ne mogu vjerovati da pristajem na ovo. Kad se sjetim Charlieja... i Renée! Možeš li zamisliti što će Angela pomisliti? Ili Jessica? Gah. Već ih čujem kako me ogovaraju.”
Pogledao me podignute obrve, a znala sam i zašto.
Kakve veze ima što će govoriti o meni, kad uskoro odlazim i ne vraćam se? Zar sam stvarno tako preosjetljiva da ne bih mogla podnijeti da me nekoliko tjedana gledaju iskosa i postavljaju mi značajna pitanja?
Možda me to ne bi tako tištalo da nisam znala da bih i sama vjerojatno tračala s jednakim prezirom kao i sve one da se neka druga od nas odluči udati već ovog ljeta.
Gah. Udati već ovog ljeta! Stresla sam se.

View user profile

6 Re: 20. KOMPROMIS on Sat Nov 27, 2010 6:38 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
S druge strane, možda me to ne bi tako tištalo da me nisu odgojili da se stresem na pomisao o braku.
Edward me prekinuo u uzrujavanju. “Ne mora to biti veliki događaj. Ne trebaju mi ceremonije. Nećeš to nikome morati reći, ni ništa promijeniti. Možeš obući stare traperice, jer ćemo otići u Las Vegas, u kapelicu gdje se može vjenčati iz auta. Samo želim da službeno pripadneš samo meni i nikom drugom.”
“Kao da može službenije”, promrsila sam. Ali opis nije zvučao baš strašno. Rastužila bi se samo Alice.
“To ćemo još vidjeti.” Spokojno se osmjehnuo. “Pretpostavljam da ne želiš sada svoj prsten.”
Morala sam progutati knedlu da mogu progovoriti.
“Tačno pretpostavljaš.”
Nasmijao se izrazu mog lica. “To je u redu. Stavit ću ti ga ja uskoro na prst.”
Mrko sam ga pogledala. “To kažeš kao da ga već imaš.”
“Pa imam”, rekao je bez stida. “Spreman sam ti ga silom dati čim prvi put poklekneš.”
“Nevjerojatan si.”
“Želiš li ga vidjeti?”, upitao me. Tekući topaz njegovih očiju odjednom je zasjao od uzbuđenja.
“Ne!”, podviknula sam, reagirajući refleksno. Smjesta sam požalila. Snuždio se, jedva primjetno. “Osim ako mi ga baš ne želiš pokazati”, ispravila sam se. Stisnula sam zube da prikrijem nelogični strah.
“Nema problema”, slegnuo je ramenima. “Mogu se strpiti.”
Uzdahnula sam. “Pokaži mi taj prokleti prsten, Edwarde.”
Odmahnuo je glavom. “Ne.”
Jednu dugu minutu samo sam mu proučavala lice.
“Molim te”, tiho sam ga upitala, iskušavajući svoje novootkriveno oružje. Vršcima prstiju nježno sam mu dotaknula lice. “Molim te, mogu li ga vidjeti?”
Stisnuo je oči. “Najopasnije si stvorenje koje sam u životu susreo”, promrsio je. Ali ustao je i nehotice graciozno kleknuo kraj stolića uz uzglavlje. Za tren oka vratio se na krevet, sjeo do mene i stavio mi jednu ruku na rame. U drugoj je držao crnu kutijicu. Položio ju je na
moje lijevo koljeno.
“Onda izvoli, pogledaj”, rekao je odsječno.
Nepotrebno sam se skanjivala oko te diskretne kutijicu, ali nisam ga htjela opet povrijediti, pa sam nastojala da mi se ruka ne trese. Površina je bila glatka od crnog satena. Prešla sam prstima po njoj, oklijevajući.
“Nisi se previše istrošio, je li? Nemoj mi reći istinu, ako jesi.”
“Nisam se uopće istrošio”, smirio me. “Također je iz druge ruke. Taj prsten je moj otac dao mojoj majci.”
“O.” Iznenađenje mi je proželo glas. Uhvatila sam poklopac palcem i kažiprstom, ali nisam ga otvorila.
“Pomalo je zastario, pretpostavljam.” Isprika mu je zvučala šaljivo. “Staromodan, baš kao i ja. Mogu ti dati i nešto suvremenije. Nešto od Tiffanyja?”
“Volim staromodne stvari”, promumljala sam i podigla poklopčić s oklijevanjem.
Smješten u crni saten, prsten Elizabeth Masen presijavao se pri mutnom svjetlu. Bio je urešen dugim ovalom s kosim redovima svjetlucavih okruglih kamenova. Obruč je bio zlatan – nježan i uzak. Zlato je tvorilo nježnu mrežu oko dijamanata. Nikad još nisam vidjela iole sličan prsten.
Ne razmišljajući, pomilovala sam blistave dragulje.
“Kako je lijep”, promrmljala sam iznenađeno sebi u bradu.
“Sviđa ti se?”
“Prekrasan je.” Slegnula sam ramenima, praveći se da me ne zanima. “Kako da mi se ne sviđa?”
Zahihotao se. “Vidi pristaje li ti.”
Stisnula sam lijevu šaku.
“Bella”, uzdahnuo je. “Ne namjeravam ti ga zalemiti za prst. Samo ga isprobaj, da vidim treba li ga podesiti.
Nakon toga ga slobodno odmah skini.”
“Pa dobro”, progunđala sam.
Posegnula sam prema prstenu, ali njegovi su me dugi prsti preduhitrili. Uhvatio mi je lijevu ruku i stavio mi prst na prstenjak. Ispružio mi je ruku, i oboje smo pogledali oval što mi se ljeska spram kože. Nije mi bilo tako grozno kako sam se bojala da će mi biti kad ga stavim.
“Savršeno pristaje”, suzdržano je kazao. “Drago mi je – sad ne moram ići draguljaru.”
Čula sam mu prizvuk neke gorljive emocije u naoko nehajnom glasu, i pogledala sam ga. To mu se vidjelo i u očima, usprkos pažljivo složenoj nezainteresiranosti u izrazu lica.
“Sviđa ti se, je li?”, sumnjičavo sam ga upitala, protegnula prste i požalila što nisam slomila lijevu ruku.
Slegnuo je ramenima. “Jasno”, rekao je, i dalje nehajno.
“Vrlo ti lijepo pristaje.”
Zagledala sam mu se u oči, ne bih li razaznala što to ključa tik ispod površine. Pogledao je i on mene, a lažni je nehaj odjednom nestao. Blistao je – anđeosko mu je lice sjalo od radosti i likovanja. Izgledao je tako veličanstveno da sam ostala bez daha.
Prije nego što sam stigla povratiti taj dah, stao me ushićeno ljubiti. Zavrtjelo mi se u glavi kad je odmaknuo usne da mi šapne na uho – ali njegovo je disanje bilo neravnomjerno baš kao i moje.
“Da, sviđa mi se. Pojma nemaš koliko.”
Nasmijala sam se, blago dašćući. “Vjerujem ti.”
“Smijem li nešto učiniti?”, promrmljao je, čvršće me zagrlivši.
“Što god želiš.”
Ali onda me pustio i sišao s kreveta.
“Što god, osim toga”, požalila sam se.
Samo me uhvatio za ruku da i sama ustanem. Ozbiljno je stao preda me i stavio mi ruke na ramena.
“Eto, htio bih ovo izvesti kako treba. Molim te, molim te ne zaboravi da si već pristala na to. Nemoj mi sada ovo pokvariti.”
“O, ne”, zgranula sam se kad je kleknuo na jedno koljeno.
“Budi dobra”, promrmljao je.
Duboko sam udahnula.
“Isabella Swan?” Pogledao me kroz nemoguće duge trepavice mekim, ali nekako i dalje žarko zlatnim očima.
“Obećavam da ću te voljeti zauvijek – svakoga dana vječnosti. Hoćeš li se udati za mene?”
Imala sam mnogo odgovora na to, nekih nimalo lijepih, a i nekih odurnije patetičnih i romantičnih nego što je on vjerojatno i sanjao. Da se ne sramotim ni jednima ni drugima, prošaptala sam: “Da.”
“Hvala ti”, jednostavno je rekao. Uzeo mi je lijevu ruku i poljubio mi svaki vršak prsta, a onda i prsten koji je sada postao moj.

View user profile

Sponsored content


Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum