8. BIJES
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Opet smo završili na plaži, lutajući nasumce. Jacob je još bio pun sebe zbog uspješno izvedena bijega.
“Misliš da će doći po tebe?”, upitao me s nadom u glasu.
“Neće.” Bila sam sigurna u to. “Makar će večeras biti strahovito bijesni na mene.”
Uzeo je kamičak i bacio ga na pučinu. “Onda se nemoj vratiti”, ponovno mi je predložio.
“Charlieju bi to bilo jako drago”, kazala sam sarkastično.
“Kladim se da ne bi imao ništa protiv.”
Nisam mu odgovorila. Jacob je vjerojatno imao pravo, zbog čega sam zaškrgutala zubima. Charliejevo bjelodano navijanje za moje prijatelje Quileute nije bilo baš nimalo fer. Upitala sam se bi li dijelio isto mišljenje kad bi znao da je pravi izbor između vampira i vukodlaka.
“Onda, koji je najnoviji skandal u čoporu?”, upitala sam ga, onako usput.
Jacob je zastao u mjestu i zabuljio se zgranuto u mene.
“Što je? Pa šalila sam se.”
“Oh.” Odmaknuo je pogled.
Pričekala sam da krene dalje, ali izgleda da se izgubio u mislima.
“Postoji li skandal?”, priupitala sam ga.
Jacob se kratko zacerekao. “Zaboravim ja kako je to kad svi ne znaju sve cijelo vrijeme. Kad imaš mirno, privatno mjesto u svojoj glavi.”
Šutke smo nekoliko minuta hodali kamenitom plažom.
“Onda, o čemu se radi?”, upitala sam ga napokon.
“Što je to što svi u tvojoj glavi već znaju?”
Načas je oklijevao, kao da nije siguran koliko mi smije reći. Zatim je uzdahnuo i rekao: “Quil se otisnuo. Sad ih je trojica. Mi ostali se polako već brinemo. Možda je to češća pojava nego što govore priče...” Namrštio se, pa okrenuo prema meni. Šutke me stao gledati u oči, pažljivo skupljenih obrva.
“Što buljiš?”, upitala sam ga, sva smetena.
Uzdahnuo je. “Nema veze.”
Jacob je krenuo dalje. Naizgled bez razmišljanja, uhvatio me za ruku. Šutke smo koračali kamenjem.
Pomislila sam kako zacijelo izgledamo dok hodamo plažom i držimo se za ruke – kao par, svakako – i upitala se bih li mu prigovorila. Ali ovako je s Jacobom oduvijek...
Zašto da me to sada uzrujava.
“Zbog čega je Quilovo utiskivanje tako skandalozno?”, upitala sam ga kad mi se učinilo da ne namjerava nastaviti. “Je li to zbog toga što je on najnoviji?”
“To nema nikakve veze.”
“Pa u čemu je onda problem?”
“Opet nešto iz legende. Pitam se dokle ćemo se čuditi što je sve to istinito”, promrsio je sebi u bradu.
“Misliš li mi kazati? Ili moram pogađati?”
“Nikad ne bi tačno pogodila. Vidiš, Quil se nije družio s nama, znaš, sve donedavno. Tako da nije često zalazio kod Emily.”
“I Quil se otisnuo na Emily?”, zgranula sam se.
“Ne! Kažem ti da ne pogađaš. Emily su došle dvije nećakinje u posjet... i Quil je upoznao Claire.”
Nije nastavio. Razmislila sam na trenutak o tome što je rekao.
“Emily ne želi da joj nećakinja bude s vukodlakom?
To je malo licemjerno”, rekla sam.
Ali mogla sam shvatiti zašto bi barem ona imala pravo na takvo mišljenje. Opet sam se sjetila dugih ožiljaka koji joj nagrđuju lice i sežu joj sve do kraja desne ruke.
Sam je izgubio kontrolu samo jedanput kad je stajao preblizu njoj. Jedanput je bilo dovoljno... Vidjela sam bol na Samovu licu kad je gledao što je učinio Emily.
Shvaćala sam zašto bi Emily mogla htjeti zaštititi svoju nećakinju od toga.
“Bi li prestala pogađati, molim te? Nisi ni blizu. Emily to ne smeta. Samo je, eto, malo prerano.”
“Kako to misliš prerano?”
Jacob me odmjerio stisnutim očima. “Nastoj da ne sudiš prerano, u redu?”
Oprezno sam kimnula glavom.
“Claire ima dvije godine”, kazao mi je Jacob.
Počela je padati kiša. Počela sam silovito treptati kad su mi kapi zasule lice.
Jacob je šutke čekao. Nije nosio jaknu, kao i obično; kiša mu je prskala crnu majicu tamnim mrljama i curila mu kroz kuštravu kosu. Promatrao me bezizražajnim licem.
“Quil se... otisnuo... na dvogodišnjakinju?”, napokon sam ga uspjela upitati.
“Zna se to dogoditi.” Jacob je slegnuo ramenima. Sagnuo se po kamičak i bacio ga daleko u zaljev. “Barem tako kažu priče.”
“Ali ona je još beba”, pobunila sam se.
Pogledao me s mračnim osmijehom. “Quil ne stari”, podsjetio me s tračkom gorčine u glasu. “Morat će se samo strpjeti nekoliko desetljeća.”
“Ja... ne znam što bih rekla.”
Svojski sam nastojala ne biti kritična, ali, ruku na srce, užasnula sam se. Sve dosad, kod vukodlaka mi ništa nije smetalo otkako sam otkrila da nisu odgovorni za ona ubojstva za koja sam ih sumnjičila.