Kristen Stewart Balkan


You are not connected. Please login or register

8. BIJES

Go down  Message [Page 1 of 1]

1 8. BIJES on Sun Nov 28, 2010 6:10 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
8. BIJES

Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com

Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.

Opet smo završili na plaži, lutajući nasumce. Jacob je još bio pun sebe zbog uspješno izvedena bijega.
“Misliš da će doći po tebe?”, upitao me s nadom u glasu.
“Neće.” Bila sam sigurna u to. “Makar će večeras biti strahovito bijesni na mene.”
Uzeo je kamičak i bacio ga na pučinu. “Onda se nemoj vratiti”, ponovno mi je predložio.
“Charlieju bi to bilo jako drago”, kazala sam sarkastično.
“Kladim se da ne bi imao ništa protiv.”
Nisam mu odgovorila. Jacob je vjerojatno imao pravo, zbog čega sam zaškrgutala zubima. Charliejevo bjelodano navijanje za moje prijatelje Quileute nije bilo baš nimalo fer. Upitala sam se bi li dijelio isto mišljenje kad bi znao da je pravi izbor između vampira i vukodlaka.
“Onda, koji je najnoviji skandal u čoporu?”, upitala sam ga, onako usput.
Jacob je zastao u mjestu i zabuljio se zgranuto u mene.
“Što je? Pa šalila sam se.”
“Oh.” Odmaknuo je pogled.
Pričekala sam da krene dalje, ali izgleda da se izgubio u mislima.
“Postoji li skandal?”, priupitala sam ga.
Jacob se kratko zacerekao. “Zaboravim ja kako je to kad svi ne znaju sve cijelo vrijeme. Kad imaš mirno, privatno mjesto u svojoj glavi.”
Šutke smo nekoliko minuta hodali kamenitom plažom.
“Onda, o čemu se radi?”, upitala sam ga napokon.
“Što je to što svi u tvojoj glavi već znaju?”
Načas je oklijevao, kao da nije siguran koliko mi smije reći. Zatim je uzdahnuo i rekao: “Quil se otisnuo. Sad ih je trojica. Mi ostali se polako već brinemo. Možda je to češća pojava nego što govore priče...” Namrštio se, pa okrenuo prema meni. Šutke me stao gledati u oči, pažljivo skupljenih obrva.
“Što buljiš?”, upitala sam ga, sva smetena.
Uzdahnuo je. “Nema veze.”
Jacob je krenuo dalje. Naizgled bez razmišljanja, uhvatio me za ruku. Šutke smo koračali kamenjem.
Pomislila sam kako zacijelo izgledamo dok hodamo plažom i držimo se za ruke – kao par, svakako – i upitala se bih li mu prigovorila. Ali ovako je s Jacobom oduvijek...
Zašto da me to sada uzrujava.
“Zbog čega je Quilovo utiskivanje tako skandalozno?”, upitala sam ga kad mi se učinilo da ne namjerava nastaviti. “Je li to zbog toga što je on najnoviji?”
“To nema nikakve veze.”
“Pa u čemu je onda problem?”
“Opet nešto iz legende. Pitam se dokle ćemo se čuditi što je sve to istinito”, promrsio je sebi u bradu.
“Misliš li mi kazati? Ili moram pogađati?”
“Nikad ne bi tačno pogodila. Vidiš, Quil se nije družio s nama, znaš, sve donedavno. Tako da nije često zalazio kod Emily.”
“I Quil se otisnuo na Emily?”, zgranula sam se.
“Ne! Kažem ti da ne pogađaš. Emily su došle dvije nećakinje u posjet... i Quil je upoznao Claire.”
Nije nastavio. Razmislila sam na trenutak o tome što je rekao.
“Emily ne želi da joj nećakinja bude s vukodlakom?
To je malo licemjerno”, rekla sam.
Ali mogla sam shvatiti zašto bi barem ona imala pravo na takvo mišljenje. Opet sam se sjetila dugih ožiljaka koji joj nagrđuju lice i sežu joj sve do kraja desne ruke.
Sam je izgubio kontrolu samo jedanput kad je stajao preblizu njoj. Jedanput je bilo dovoljno... Vidjela sam bol na Samovu licu kad je gledao što je učinio Emily.
Shvaćala sam zašto bi Emily mogla htjeti zaštititi svoju nećakinju od toga.
“Bi li prestala pogađati, molim te? Nisi ni blizu. Emily to ne smeta. Samo je, eto, malo prerano.”
“Kako to misliš prerano?”
Jacob me odmjerio stisnutim očima. “Nastoj da ne sudiš prerano, u redu?”
Oprezno sam kimnula glavom.
“Claire ima dvije godine”, kazao mi je Jacob.
Počela je padati kiša. Počela sam silovito treptati kad su mi kapi zasule lice.
Jacob je šutke čekao. Nije nosio jaknu, kao i obično; kiša mu je prskala crnu majicu tamnim mrljama i curila mu kroz kuštravu kosu. Promatrao me bezizražajnim licem.
“Quil se... otisnuo... na dvogodišnjakinju?”, napokon sam ga uspjela upitati.
“Zna se to dogoditi.” Jacob je slegnuo ramenima. Sagnuo se po kamičak i bacio ga daleko u zaljev. “Barem tako kažu priče.”
“Ali ona je još beba”, pobunila sam se.
Pogledao me s mračnim osmijehom. “Quil ne stari”, podsjetio me s tračkom gorčine u glasu. “Morat će se samo strpjeti nekoliko desetljeća.”
“Ja... ne znam što bih rekla.”
Svojski sam nastojala ne biti kritična, ali, ruku na srce, užasnula sam se. Sve dosad, kod vukodlaka mi ništa nije smetalo otkako sam otkrila da nisu odgovorni za ona ubojstva za koja sam ih sumnjičila.


View user profile

2 Re: 8. BIJES on Sun Nov 28, 2010 6:10 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Donosiš sudove”, optužio me. “Vidim ti to na licu.”
“Oprosti”, promrmljala sam. “Ali to zvuči stvarno bolesno.”
“Nije to tako; sve si krivo shvatila”, stao je Jacob odjednom gorljivo braniti prijatelja. “Vidio sam kako je to, kroz njegove oči. Nema u tome ničega romantičnog, ne za Quila, ne sada.” Duboko je udahnuo, od nemoći. “Tako je to teško objasniti. Nije kao ljubav na prvi pogled, stvarno. Prije je kao... promjena sile teže. Kad je vidiš, odjednom te više ne privlači zemlja. Nego ona. I ništa nije bitnije od nje. I sve bi učinio za nju, sve bi bio za nju... Postaneš što god njoj treba, zaštitnik, ljubavnik, prijatelj, ili pak brat.
Quil će biti najbolji, najobzirniji stariji brat koji je neko dijete ikada imalo. Nema tog djetešca na svijetu koje će biti pod brižnijom skrbi od te djevojčice. A onda, kad poraste i zatreba prijatelja, on će imati više razumijevanja i biti joj veće pouzdanje i oslonac od svih ostalih koje zna. A onda, kad ona odraste, biti će sretni skupa kao Emily i Sam.” Neobična natruha gorčine osjetila mu se u glasu na samome kraju, kad je spomenuo Sama.
“Zar Claire u tome ne može sama donijeti odluku?”
“Naravno. Ali zašto na koncu ne bi izabrala njega?
Bit će joj savršen par. Kao stvoren upravo za nju.”
Nastavili smo u tišini, dok nisam zastala da bacim kamenčić prema okeanu. Pao je na plažu, nekoliko metara prije vode. Jacob mi se nasmijao.
“Ne možemo svi biti nakazno snažni”, promrsila sam.
Uzdahnuo je.
“Što misliš, kada će se to tebi dogoditi?”, upitala sam ga tiho.
Odgovorio mi je smjesta, suho. “Nikada.”
“To nije nešto što se može kontrolirati, zar ne?”
Šutio je nekoliko minuta. Nesvjesno smo oboje usporili korak, jedva napredujući.
“Ne bi se smjelo”, priznao je. “Ali moraš je vidjeti – onu koja ti je navodno suđena.”
“A ti misliš da ako je još nisi vidio, onda ni ne postoji?”, sumnjičavo sam ga upitala. “Jacobe, nije baš da si vidio ne znam koliko svijeta – vidio si manje čak i od mene.”
“To je tačno”, kazao je tiho. Odjednom je upro prodoran pogled u mene. “Ali nikad neću vidjeti nijednu drugu, Bella. Vidim samo tebe. Čak i kad zažmirim i trudim se vidjeti nešto drugo. Pitaj Quila ili Embryja. Svi su već poludjeli od toga.”
Pognula sam glavu i zagledala se u šljunak.
Više nismo šetali. Čulo se samo udaranje valova u obalu. Nisam čula kišu od njihove rike.
“Možda bolje da krenem kući”, prošaptala sam.
“Ne!”, pobunio se, iznenađen tim zaključkom.
Opet sam ga pogledala. U očima mu se sada vidjela strepnja.
“Slobodna si cijeli dan, je l’ tako? Krvopija se još nije vratio kući.”
Prostrijelila sam ga pogledom.
“Bez uvrede”, brzo je dodao.
“Da, slobodna sam cijeli dan. Ali, Jake...”
Podigao je ruke. “Oprosti”, ispričao se. “Neću više biti takav. Bit ću samo Jacob.”
Uzdahnula sam. “Ali ako ti tako misliš...”
“Ne brini se ti za mene”, ustrajao je, smiješeći se napadno vedro, previše vedro. “Znam ja što radim. Samo mi reci ako ti to smeta.”
“Pa ne znam...”
“Ma daj, Bella. Hajdemo natrag do kuće, po motore.
Moraš redovito voziti motocikl, da se ne pokvari.”
“Stvarno mi se čini da ne bih smjela.”
“Zbog koga ne bi smjela? Zbog Charlieja, ili krv– ili njega?”
“Zbog obojice.”
Jacob mi se onako osmjehnuo, odjednom postavši onaj Jacob koji mi je najviše trebao, vedar i topao.
Osmjehnula sam se i ja njemu, nehotice.
Kiša je oslabila, pretvorila se u rosulju.
“Nikome neću reći”, obećao mi je.
“S izuzetkom svih svojih prijatelja.”
Ozbiljno je odmahnuo glavom i podigao desnu ruku.
“Obećavam da neću misliti na to.”
Nasmijala sam se. “Ako se ozlijedim, reći ćemo da sam se spotaknula.”
“Kako god hoćeš.”
Vozili smo se motociklima po zabačenim putovima oko La Pusha sve dok nisu postali previše blatni od kiše, a Jacob je izjavio da će se uskoro onesvijestiti ako nešto ne pojede. Billy me srdačno pozdravio kad smo se vratili do kuće, kao da moj iznenadni povratak ne znači ništa složenije od toga da sam samo poželjela provesti dan s prijateljem. Nakon što smo pojeli sendviče koje je Jacob pripremio, otišli smo u garažu, gdje sam mu pomogla očistiti motore. Nisam tu bila već mjesecima – od Edwardova povratka – ali tome nismo pridavali nikakvu važnost. Bilo nam je to samo još jedno popodne u garaži.
“Ovo je lijepo”, primijetila sam kad je izvadio tople napitke iz papirnate vrećice. “Nedostajalo mi je.”
Nasmiješio se, pogledavši spojene plastične kabine iznad naših glava. “Aha, shvaćam i zašto. Sva raskoš Taj Mahala, a bez nezgodne i skupe potrebe da se potegne skroz do Indije.”
“Za mali Taj Mahal države Washington”, nazdravila sam svojom limenkom.
Kucnuo se sa mnom.
“Sjećaš se prošlog Valentinova? Mislim da si tada zadnji put bila ovdje – tada je zadnji put sve još bilo... normalno, valjda.”
Nasmijala sam se. “Jasno da se sjećam. Mijenjala sam doživotno ropstvo za kutiju čokoladnih srdašaca. Teško da ću nešto takvo samo tako zaboraviti.”
Nasmijao se sa mnom. “Tako je. Hmm, ropstvo. Moram nešto dobro smisliti.” Zatim je uzdahnuo. “Kao da su godine prošle otada. Kao da je to bilo neko drugo oba. Sretnije doba.”
Nisam se mogla složiti s njim. Ovo sada bilo je moje sretno doba. Ali iznenadila sam se kad sam shvatila koliko mi toga nedostaje iz mojeg osobnog mračnog doba. Zagledala sam se kroz ulaz u tmurnu šumu. Kiša se opet pojačala, ali u maloj garaži, uz Jacoba, bilo je toplo. Grijao je kao pećica. Vršcima prstiju dotaknuo mi je nadlanicu. “Sve se stvarno promijenilo.”
“Da”, rekla sam, a onda ispružila ruku i potapšala stražnju gumu svoga motora. “Charlieju sam nekada bila draga. Nadam se da mu Billy neće ništa reći za ovo danas...”
Ugrizla sam se za usnu.
“Neće. On se ne uzrujava tako lako kao Charlie. Hej, nikada ti se nisam službeno ispričao zbog onog glupog poteza s motorom. Stvarno mi je žao što sam te ocinkao Charlieju. Da bar nisam.”
Prevrnula sam očima. “Da bar nisi.”
“Stvarno, stvarno mi je žao.”
Pogledao me s nadom, mokre, zamršene kose raskuštrane u svim smjerovima oko molećiva lica.
“Ma, dobro! Opraštam ti.”
“Hvala, Bells!”

View user profile

3 Re: 8. BIJES on Sun Nov 28, 2010 6:10 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Načas smo se samo smješkali jedno drugome, a onda se njegovo lice natmurilo.
“Sjećaš se onog dana, kad sam dovezao tvoj motor... Htio sam te nešto pitati”, kazao je polako. “Ali, jednako tako... nisam htio.”
Sva sam se ukipila – reagirajući na stres. Tu sam naviku pokupila od Edwarda.
“Jesi li ti to bila samo tvrdoglava od ljutnje na mene, ili si to stvarno mislila?”, prošaptao je.
“Što to?”, uzvratila sam mu šapatom, premda sam bila sigurna da znam na što misli.
Oštro me pogledao. “Znaš. Kad si rekla da me se ne tiče... ako – ako te ugrize.” Na to se vidno lecnuo.
“Jake...” Grlo kao da mi je odjednom nateklo. Nisam mogla dovršiti rečenicu.
Sklopio je oči i duboko udahnuo. “Jesi li to ozbiljno mislila?”
Drhtao je, jedva uočljivo. Oči su mu ostale sklopljene.
“Da”, prošaptala sam.
Jacob je udahnuo, polako, duboko. “Znao sam, valjda.”
Promatrala sam mu lice, čekajući da otvori oči.
“Znaš što će ovo značiti?”, odjednom me strogo upitao.
“Tebi je to jasno, zar ne? Što će se dogoditi ako prekrše pogodbu?”
“Prije toga ćemo otići odavde”, rekla sam sitnim glasom.
Oči su mu naglo bljesnule, pune bijesa i boli u svojim mračnim dubinama. “Pogodba nije zemljopisno ograničena, Bella. Naši pradjedovi pristali su na sporazum samo zato što su im se Cullenovi zavjetovali da su drugačiji, da ne predstavljaju opasnost ljudima. Obećali su da nikad više nikoga neće ni ubiti ni promijeniti. Ako pogaze svoju riječ, pogodba nema smisla, a oni prestaju biti iole različiti od bilo kojeg drugog vampira. Nakon što se to ustanovi, kada ih opet pronađemo – ”
“Ali, Jake, niste li već prekršili pogodbu?”, upitala sam ga, hvatajući se za slamku. “Nije li uvjet bio i da ne spominjete vampire ljudima? A ti si mi rekao. Znači, pogodba ionako više ne vrijedi, zar ne?”
Jacobu se nije svidjelo što sam ga na to podsjetila; bol u očima stvrdnula mu se u neprijateljstvo. “Aha, prekršio sam pogodbu – u vrijeme dok još nisam ni vjerovao u nju. I siguran sam da su za to doznali.” Ogorčeno mi se zagledao u čelo, izbjegavajući moje postiđene oči. “Ali nije da zbog toga imaju pravo da i sami griješe. Nema propusta za propust. Imaju samo jedan izbor ako im smeta što sam učinio. Isti izbor koji ćemo mi imati kad oni prekrše pogodbu: napasti. Započeti rat.”
To je zazvučalo tako neizbježno. Stresla sam se.
“Jake, ne mora biti tako.”
Zaškrgutao je zubima. “Ali tako je.”
Šutnja nakon njegove izjave glasno mi je ječala u ušima.
“Zar mi nikad nećeš oprostiti, Jacobe?”, prošaptala sam. Čim sam izgovorila te riječi, požalila sam zbog toga. Nisam htjela čuti što će mi odgovoriti.
“Više nećeš biti Bella”, kazao mi je. “Moje prijateljice više neće biti. Neću imati kome oprostiti.”
“To zvuči kao ne”, prošaputala sam.
Jedan beskrajan trenutak samo smo se gledali.
“Znači, ovo je zbogom, Jake?”
Naglo je zatreptao, a ljutnja mu se od iznenađenosti povukla s lica. “Zašto? Još imamo nekoliko godina. Zar ne možemo biti prijatelji sve dok nam ne ponestane vremena?”
“Godina? Ne, Jake, ne godina.” Odmahnula sam glavom i neveselo se nasmijala. “Radije reci tjedana.”
Nisam očekivala njegovu reakciju.
Naglo je skočio na noge, a limenka gaziranog pića glasno mu je prasnula u ruci. Napitak je štrcnuo posvuda, poprskavši me kao da prska iz šmrka.
“Jake!”, krenula sam mu prigovoriti, ali ušutjela sam kad sam shvatila da mu cijelo tijelo drhti od bijesa.
Mahnito me strijeljao očima, a potmulo režanje naviralo mu je iz prsa.
Ukočila sam se u mjestu. Nisam se mogla ni mrdnuti od šoka.
Podrhtavanje ga je prožimalo, sve snažnije, dok nije počeo cijeli vibrirati. Oblik mu se zamutio...
A onda je Jacob zaškrgutao zubima, i režanje je prestalo.
Čvrsto je zažmirio, usredotočujući se; drhtaji su se počeli usporavati, sve dok mu se samo ruke nisu i dalje tresle.
“Tjedni”, kazao je Jacob suhim, ravnim glasom.
Nisam mu mogla odgovoriti; još sam bila ukočena.
Otvorio je oči. Sada su bile više nego bijesne.
“Promijenit će te u prljavu krvopiju za samo nekoliko tjedana!”, prosiktao je Jacob kroz zube.
Previše ošamućena da se uvrijedim od tih riječi, samo sam nijemo kimnula glavom.
Lice mu je pozelenjelo pod crvenkastom kožom.
“Naravno, Jake”, prošaptala sam nakon podulje šutnje.
“Sedamnaest mu je godina, Jacobe. A ja sam svakim danom sve bliža devetnaestoj. Uostalom, čemu čekati?
Želim samo njega. Što drugo mogu?”
Kazala sam to kao retoričko pitanje.
Progovorio je kao da puca bičem. “Bilo što. Bilo što drugo. Bolje da si mrtva. Bilo bi mi draže.”
Ustuknula sam kao da me ošamario. Jače me zapeklo, svakako.
A onda, kad me bol prožela, i u meni se razbuktao bijes.
“Možda ti se posreći”, mračno sam rekla, naglo ustajući.
“Možda me na povratku pregazi kamion.”
Dohvatila sam svoj motocikl i izgurala ga na kišu. Nije se pomaknuo kad sam prošla pokraj njega. Čim sam se našla na blatnoj stazici, sjela sam na motor i upalila ga nogom. Stražnja se guma zavrtjela u mjestu, zapljusnuvši garažu slapom blata. Nadala sam se da ga je pogodila.
Pokisla sam do gole kože dok sam jurila mokrom autocestom prema kući Cullenovih. Kiša mi se na koži praktički ledila na vjetru, pa su mi zubi cvokotali prije nego što sam prešla pola puta.

View user profile

4 Re: 8. BIJES on Sun Nov 28, 2010 6:10 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Motocikli su previše nepraktični u Washingtonu.
Prodat ću tu glupu stvar prvom prilikom.
Ušetala sam s motorom u prostranu garažu Cullenovih.
Nisam se iznenadila što sam zatekla Alice kako me čeka, lagano oslonjena na haubu svoga poršea, prelazeći rukom preko sjajnožute karoserije.
“A nisam ni dobila priliku da se provozam u njemu.”
Uzdahnula je.
“Žao mi je”, procijedila sam kroz cvokotave zube.
“Čini mi se da bi ti dobro došao vrući tuš”, rekla je onako usput i lagano skočila na noge.
“Aha.”
Napućila je usne, pažljivo promatrajući izraz moga lica. “Hoćeš mi reći što je bilo?”
“Ne.”
Potvrdno je kimnula glavom, ali oči su joj bile prepune znatiželje.
“Hoćeš da večeras idemo u Olympiju?”
“Ne baš. Zar ne mogu svojoj kući?”
Složila je grimasu.
“Nema veze, Alice”, rekla sam. “Ostat ću tu, ako će ti tako biti lakše.”
“Hvala”, uzdahnula je s olakšanjem.
Te sam večeri ranije otišla u krevet, opet sklupčana na njegovom kauču.
Bio je još mrak kad sam se probudila. Bila sam bunovna, ali znala sam da jutro još nije ni blizu. Sklopila sam oči, protegnula se i okrenula na bok. Trebao mi je trenutak da shvatim kako sam zbog tog pokreta trebala završiti na podu. A i da mi je neobjašnjivo udobno.
Okrenula sam se natrag na leđa, nastojeći nešto razabrati.
Bilo je mračnije nego sinoć – oblaci su bili tako gusti da se mjesec nije mogao probiti kroz njih.
“Oprosti”, šapnuo je tako tiho da mu je glas ostao dio mraka. “Nisam te mislio probuditi.”
Napela sam se, čekajući provalu srdžbe – i njegove i moje – ali u mraku sobe bilo je samo tiho i mirno. Gotovo da sam osjećala okus sastanka u zraku, aromu drugačiju od miomirisa njegova daha; u ustima mi je dotad bila gorka natruha praznine njegova izbivanja, iako sam je opazila tek kad je nestala.
Nije bilo trvenja u prostoru između nas. Tišina je bila spokojna – ne poput zatišja pred buru, već poput vedre noći do koje ne dopire čak ni snoviđenje oluje.
I nije me bilo briga što bih se trebala ljutiti na njega.
Nije me bilo briga što bih se trebala ljutiti na bilo koga. Ispružila sam ruke prema njemu, pronašla njegove u tami i privukla se bliže njemu. Obujmio me rukama, privijajući me uz svoja prsa. Stala sam tražiti, loviti usnama po njegovom grlu, preko njegove brade, sve dok napokon nisam pronašla njegove usne.
Edward me poljubio kratko, meko, a onda se zahihotao.
“Bio sam već sav spreman na gnjev koji bi postidio grizlije, a onda ovo? Češće bih te trebao ljutiti.”
“Strpi se malo, da se uživim”, našalila sam se i opet ga poljubila.
“Pričekat ću koliko god budeš htjela”, šapnuo je uz moje usne. Propleo je prste kroz moju kosu.
Disanje mi se ubrzavalo. “Možda ujutro.”
“Kako god želiš.”
“Dobrodošao”, rekla sam mu dok me hladnim usnama ljubio pod bradu. “Drago mi je da si se vratio.”
“To je doista dobro.”
“Mmm”, složila sam se, čvršće ga grleći oko vrata.
Rukom je prešao oko mog lakta, polako je spustio niz moju ruku, pa preko rebara i niz struk, dodirnuo mi bok i opipao nogu, sve do koljena. Tu je zastao, obujmivši mi
rukom potkoljenicu. Odjednom mi je podignuo nogu i položio je preko svoga struka.
Prestala sam disati. Inače nije dopuštao ovakve stvari.
Naglo mi je postalo toplo, usprkos njegovim hladnim rukama. Usne su mu se spustile do jamice u dnu moga grla.
“Ne bih požurivao tvoj gnjev”, prošaptao je, “ali bi li mi kazala što ti to smeta kod ovog kreveta?”
Prije nego što sam mu stigla odgovoriti, prije nego što sam se uopće mogla dovoljno usredotočiti da shvatim što me to pitao, okrenuo se na bok i povukao me na sebe. Primio mi je lice dlanovima, dižući ga tako da mi usnama može doprijeti do vrata. Disala sam preglasno – gotovo neugodno glasno, ali nije me bilo baš toliko briga za druge da osjetim stid.
“Krevet?”, ponovio je pitanje. “Meni je lijep.”
“Nepotreban je”, uspjela sam propentati.
Opet je privio moje lice uz svoje, a ja sam utisnula usne u njegove. Prevrnuo se, ovaj put polako, i našao nada mnom. Pažljivo se pridržao, da ne osjetim njegovu težinu, ali osjećala sam kako me dodiruje hladni mramor njegova tijela. Srce mi je tako glasno tuklo da sam mu jedva čula tihi smijeh.
“O tome se može raspravljati”, usprotivio se. “Teško da bismo ovo izveli na kauču.”
Ledenohladnim jezikom lagano je prešao obrisom mojih usana.
U glavi mi se vrtjelo – dahtala sam prebrzo i preplitko.
“Predomislio si se?”, upitala sam ga zadihano. Možda je promijenio ona svoja oprezna pravila. Možda nisam shvatila puni značaj ovog kreveta. Srce mi je gotovo bolno tuklo dok sam čekala da mi odgovori.
Edward je uzdahnuo i opet se okrenuo, tako da samo se ponovno našli na boku.
“Ne pričaj koješta, Bella”, rekao je sa snažnim negodovanjem u glasu – očito je shvatio na što mislim.
“Samo ti pokušavam pojasniti prednosti kreveta koji ti se navodno ne sviđa. Nemoj se zanositi.”
“Prekasno je”, promrsila sam. “A krevet mi se sviđa”, dodala sam.
“Dobro.” Čula sam mu osmijeh u glasu kad me poljubio u čelo. “I meni se sviđa.”
“Ali svejedno smatram da je nepotreban”, nastavila sam. “Čemu, ako se nećemo zanijeti?”
Opet je uzdahnuo. “Po stoti put ti kažem, Bella – preopasno je.”
“Volim kad je opasno”, ostala sam uporna.
“Znam.” U glasu mu se čuo prizvuk gorčine, i shvatila sam da je zacijelo vidio motocikl u garaži.
“Reći ću ti ja što je opasno”, kazala sam brzo, dok nije prešao na neku novu temu. “Samo što nisam doživjela spontano samozapaljenje – a kad se to dogodi, znaj da ćeš ti biti jedini krivac.”
Počeo me odgurivati.
“Što ti to radiš?”, pobunila sam se, ne puštajući se od njega.
“Štitim te od samozapaljenja. Ako je ovo previše za tebe...”
“Ma mogu ja”, ustrajala sam.
Pustio mi je da mu se opet ugnijezdim u naručje.
“Žao mi je ako sam ti pružio pogrešan dojam”, rekao je. “Nisam te htio rastužiti. To nije bilo lijepo.”
“Zapravo, bilo je vrlo, vrlo lijepo.”
Duboko je udahnuo. “Zar nisi umorna? Trebao bih te pustiti da spavaš.”
“Ne, nisam. Neću se buniti ako mi opet odlučiš pružiti pogrešan dojam.”
“To vjerojatno ne bi bilo pametno. Nisi ti jedina koja se može zanijeti.”
“Da, jesam”, progunđala sam.
Zahihotao se. “Da samo znaš, Bella. A ne pomaže ni tvoja žarka želja da mi potkopaš samokontrolu.”
“Na tome ti se ne mislim ispričati.”
“Mogu li se ja ispričati?”
“Na čemu?”
“Bila si ljuta na mene, sjećaš se?”
“A, to.”
“Oprosti. Pogriješio sam. Mnogo jasnije sagledavam stvari dok si tu, na sigurnom.” Čvršće me zagrlio. “Malo poludim kad te pokušam ostaviti. Mislim da više neću ići tako daleko. Nije vrijedno toga.”

View user profile

5 Re: 8. BIJES on Sun Nov 28, 2010 6:11 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Osmjehnula sam se. “Zar nisi našao nijednu pumu?”
“Da, jesam, zapravo. Svejedno, nije to vrijedilo te strepnje. Makar mi je žao što sam naložio Alice da te čuva kao taokinju. To nije bilo lijepo od mene.”
“Nije”, složila sam se.
“Neću to ponoviti.”
“Okej”, lako sam rekla. Već sam mu oprostila. “Ali imaju i pidžama-partiji prednosti...” Privila sam mu se bliže i utisnula usne u udubinu iznad njegove ključne kosti. “Tebi ću biti taokinja kad god poželiš.”
“Mmm”, uzdahnuo je. “Možda i prihvatim tu ponudu.”
“Onda, je li sada na meni red?”
“Red?” Zvučao je zbunjeno.
“Za ispriku.”
“Na čemu mi se ti trebaš ispričati?”
“Zar nisi ljut na mene?”, upitala sam ga smeteno.
“Ne.”
Zvučalo mi je kao da stvarno tako misli.
Osjetila sam kako mi se obrve skupljaju. “Zar se nisi vidio s Alice kad si došao kući?”
“Jesam – zašto pitaš?”
“Hoćeš li joj oduzeti porše?”
“Naravno da neću. Dobila ga je na dar.”
Da sam mu barem vidjela izraz lica. Zvučao je kao da su ga moje riječi uvrijedile.
“Zar te ne zanima šta sam napravila?”, upitala sam ga, sve zbunjenija njegovom nezainteresiranošću.
Osjetila sam kako sliježe ramenima. “Uvijek me zanima sve što radiš – ali ne moraš mi reći ako nećeš.”
“Ali otišla sam u La Push.”
“Znam.”
“I markirala sam nastavu.”
“Ja također.”
Pogledala sam u smjeru odakle mu je dopirao glas, prelazeći mu vršcima prstiju preko crta njegovoga lica, nastojeći mu shvatiti raspoloženje. “Odakle sad sva ta silna snošljivost?”, ozbiljno sam ga upitala.
Uzdahnuo je.
“Zaključio sam da si imala pravo. Ono što me prije mučilo potjecalo je iz mojih... predrasuda prema vukodlacima više nego od bilo čega drugog. Nastojat ću biti razumniji i uzdati se u tvoje prosudbe. Ako ti kažeš da tamo nije opasno, onda ću ti vjerovati.”
“Opa.”
“I... što je najbitnije... ne bih želio da to unese razdor među nas.”
Položila sam glavu na njegova prsa i sklopila oči, potpuno zadovoljna.
“Onda”, opušteno mi je šapnuo. “Jesi li isplanirala uskoro opet otići u La Push?”
Nisam mu odgovorila. Pitanjem me podsjetio na Jacobove riječi, pa mi se grlo odjednom stegnulo.
Pogrešno je protumačio moju šutnju i napetost u mome tijelu.
“Čisto da i sâm mogu nešto isplanirati”, brzo je objasnio.
“Ne bih htio da se žuriš natrag samo zato što ja tu besposleno čekam.”
“Ne”, rekla sam mu glasom koji mi je zazvučao čudno.
“Nemam planova da opet odem onamo.”
“O. Ne moraš to raditi zbog mene.”
“Mislim da tamo više nisam dobrodošla”, prošaptala sam.
“Pregazila si nečiju mačku?”, upitao me zafrkantski.
Znala sam da me ne želi tjerati da mu se povjerim, ali čula sam mu žarku znatiželju u riječima.
“Ne.” Duboko sam udahnula, a onda na brzinu promumljala objašnjenje. “Mislila sam da je Jacob to sâm shvatio... Nisam vjerovala da će ga iznenaditi.”
Edward je pričekao dok sam oklijevala.
“Nije očekivao... da će to biti tako brzo.”
“Ah”, rekao je Edward tiho.
“Kazao mi je da bi više volio da sam mrtva.” Glas mi je prepukao pri toj zadnjoj riječi.
Edward je na trenutak bio previše miran, obuzdavajući reakciju koju nije htio da vidim.
Zatim me blago privio uza se. “Tako mi je žao.”
“Mislila sam da će ti biti drago”, prošaptala sam.
“Drago zbog nečega što te povrijedilo?”, promrmljao mi je u kosu. “Ne bih rekao, Bella.”
Uzdahnula sam i opustila se, utiskujući se u njegovo kameno obličje. Ali on je opet postao posve nepokretan, od napetosti.
“Što je?”, upitala sam ga.
“Ma ništa.”
“Možeš mi reći.”
Pričekao je trenutak. “Možda ćeš se naljutiti.”
“Svejedno bih htjela čuti.”
Uzdahnuo je. “Mogao bih ga posve doslovno ubiti zato što ti je to rekao. Htio bih.”
Nasmijala sam se preko volje. “Onda je dobro što se tako uspješno obuzdavaš.”
“Moglo bi mi se omaknuti.” Zvučao je zamišljeno.
“Ako namjeravaš pokleknuti u samokontroli, mogu ti predložiti bolji povod.” Ispružila sam se prema njegovom licu, nastojeći se pridignuti da ga poljubim. Uhvatio me čvršće, obuzdavajući me.
Uzdahnuo je. “Zar ja uvijek moram biti onaj koji se odgovorno ponaša?”
Iscerila sam se u mraku. “Ne. Pusti da ja preuzmem odgovornost na nekoliko minuta... ili sati.”
“Laku noć, Bella.”
“Čekaj – htjela sam te još nešto pitati.”
“Što to?”
“Sinoć sam pričala s Rosalie...”
Tijelo mu se opet napelo. “Da. Mislila je na to kad sam došao kući. Dala ti je poprilično tema za razmišljanje, zar ne?”
Zvučao je zabrinuto, a ja sam shvatila da misli kako ja želim razgovarati o razlozima koje mi je Rosalie dala da ostanem ljudska. Ali mene je zanimalo nešto daleko neodložnije.
“Kazala mi je nešto malo... o vremenu koje je tvoja obitelj provela u Denaliju.”
Uslijedila je kratka stanka; ovakav ga je početak iznenadio.
“Da?”
“Spomenula je nešto o hrpi vampirica... i tebi.”
Nije mi odgovorio, premda sam pričekala poprilično dugo.
“Bez brige”, rekla sam nakon što mi je šutnja postala nelagodna. “Rekla mi je da nisi... iskazao nikakvo zanimanje. Ali samo me zanima, znaš, je li neka od njih iskazala zanimanje. Zanimanje za tebe, mislim.”
Opet ništa nije rekao.
“Koja?”, upitala sam ga, nastojeći zvučati nehajno, i ne uspijevajući baš. “Ili ih je bilo više od jedne?”
Bez odgovora. Poželjela sam mu vidjeti lice, pa da bar mogu pogađati što mu ta šutnja znači.
“Alice će mi reći”, kazala sam. “Idem je odmah pitati.”
Stisnuo je ruke; nisam se mogla izmigoljiti ni za pedalj.
“Kasno je”, rekao je. U glasu mu se čuo neki blagi, posve novi prizvuk. Pomalo plah, možda nekako postiđen.
“Uostalom, mislim da je Alice izašla...”
“Loše je”, pretpostavila sam. “Stvarno je loše, zar ne?”
Počela sam paničariti, a srce mi je ubrzalo dok sam zamišljala svoju prekrasnu besmrtnu suparnicu za koju dosad nisam ni znala.
“Smiri se, Bella”, rekao je i poljubio me u vršak nosa.
“Pričaš koješta.”
“Je li? Zašto mi onda nećeš reći?”
“Zato što ti nemam što reći. Napuhala si ovo preko svake razumne mjere.”
“Koja?”, uporno sam ponovila.
Uzdahnuo je. “Tanya je izrazila određeno zanimanje.
Dao sam joj do znanja, vrlo pristojno i uljudno, da to zanimanje nije obostrano. Kraj priče.”
Trudila sam se zvučati što smirenije. “Reci mi nešto – kako ta Tanya izgleda?”
“Jednako kao i mi ostali – bijela koža, zlatne oči”, odgovorio mi je prebrzo.
“I, naravno, izuzetno je lijepa.”
Osjetila sam kako sliježe ramenima.
“Valjda i je, gledano ljudskim očima”, nezainteresirano je kazao. “Samo, znaš što?”
“Što?” Zvučala sam prgavo.
Prislonio je usne ravno na moje uho; zaškakljao me hladnim dahom. “Draže su mi brinete.”
“Plavuša je. Mogla sam si i misliti.”
“Pomalo riđa plavuša – nimalo nije moj tip.”
Razmislila sam malo o tome, nastojeći se savladati dok mi je polako usnama prelazio preko obraza, niz vrat, pa natrag. Triput je obišao taj krug prije nego što sam progovorila.
“A valjda je to onda u redu”, odlučila sam.
“Hmm”, prošaptao mi je uz kožu. “Jako si slatka kad si ljubomorna. Iznenađujuće zamamna.”
Namrgodila sam se u mrak.
“Kasno je”, opet je rekao, sada šapćući, gotovo kao da pjevuši, glasom mekšim od svile. “Spavaj, Bella moja. Snivaj sretne snove. Jedina si koja je ikada dotaknula moje srce. Dovijeka će biti tvoje. Usni, ljubavi moja jedina.”
Počeo je pjevušiti moju uspavanku, a ja sam znala da je samo pitanje vremena kad ću pokleknuti, pa sam sklopila oči i mekše se ušuškala u njegovo tvrdo naručje.

View user profile

Sponsored content


Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum