“Jake, jesi li dobro? Charlie je rekao da ti nije lako... Zar ti stvarno nije nimalo bolje?”
Obavio mi je ruku toplom šakom. “Nije tako strašno”, rekao je, ali nije me htio pogledati u oči.
Polako se vratio do naplavljenog debla za sjedenje, zagledan u šljunak duginih boja, vodeći me uza se. Sjela sam natrag na našu klupicu, ali on je sjeo na vlažno, kamenito tlo radije nego do mene. Upitala sam se nije li to bilo zato da lakše može prikriti lice. Nije mi pustio ruku.
Počela sam blebetati ne bih li prekinula šutnju.
“Tako dugo već nisam bila ovdje. Vjerojatno mi je sto stvari promaklo. Kako su Sam i Emily? A Embry? Je li Quil – ?”
Prekinula sam se usred rečenice, sjetivši se da je Jacobov prijatelj Quil bio osjetljiva tema.
“Ah, Quil”, uzdahnuo je Jacob.
Znači, to se zacijelo dogodilo – Quil se u međuvremenu pridružio čoporu.
“Žao mi je”, promrmljala sam.
Na moje iznenađenje, Jacob je frknuo s podsmijehom.
“Nemoj to njemu reći.”
“Kako to misliš?”
“Quilu ne treba sažaljenje. Upravo suprotno – nabrijan je. Totalno oduševljen.”
To mi nije išlo u glavu. Svi ostali vukovi bili su prije u teškoj depresiji zbog spoznaje da će ista sudbina snaći i njihovog prijatelja. “A?”
Jacob je nagnuo glavu unatrag da me pogleda.
Osmjehnuo se i zakolutao očima.
“Quil smatra da je to najbolja stvar koja mu se u životu dogodila. Razlog je djelomično u tome što sad napokon zna što se događa. I sretan je što opet ima stare prijatelje – što se vratio ‘kulerskom društvu’.” Jacob je opet frknuo. “Valjda me to ne bi trebalo iznenaditi. To je tako tipično za Quila.”
“Njemu se to sviđa?”
“Iskreno rečeno... većini se to sviđa”, priznao mi je polako Jacob. “Ima u tome nesporno dobrih strana – brzina, sloboda, snaga... osjećaj, kako da to kažem – obitelji... Jedino smo Sam i ja ikada bili zaista ogorčeni. A Sam je to davno nadvladao. I tako sam ja sada plačljivko.”
Jacob se nasmijao sebi u bradu.
Toliko sam toga htjela saznati. “Zašto ste ti i Sam drugačiji? Što se, uostalom, dogodilo Samu? Što njega muči?” Pitanja su pokuljala iz mene ne ostavljajući vremena za odgovor, a Jacob se opet nasmijao.
“To je duga priča.”
“I ja sam tebi ispričala dugu priču. Uostalom, meni se nimalo ne žuri natrag”, rekla sam, a onda složila grimasu kad sam se sjetila nevolja u koje ću upasti.
Brzo je pogledao u mene, razabravši zdvajanje u mojim riječima. “Hoće li se on ljutiti na tebe?”
“Hoće”, priznala sam. “Stvarno ne voli kada radim stvari koje on smatra... opasnim.”
“Kao kad se, na primjer, družiš s vukodlacima.”
“Aha.”
Jacob je slegnuo ramenima. “Onda se nemoj ni vraćati. Spavat ću na kauču.”
“To si se baš sjajno sjetio”, progunđala sam. “Jer on bi me u tom slučaju došao potražiti.”
Jacob se napeo, a onda oporo osmjehnuo. “Je li?”
“Ako se boji da sam možda nastradala – vjerojatno.”
“Sve mi se više sviđa ta moja ideja.”
“Molim te, Jake. To mi stvarno teško pada.”
“Što ti teško pada?”
“To što ste vas dvojica tako spremni ubiti jedan drugoga!”, potužila sam se. “Dođe mi da poludim od toga. Zašto vam je tako teško da se ponašate civilizirano ?”
“On je mene spreman ubiti?”, upitao me Jacob sa sumornim osmijehom, ne hajući za moju ljutnju.
“Ne toliko kao ti!” Shvatila sam da vičem. “On se barem tu može postaviti kao odrasla osoba. Zna da bi
povrijedio mene ako povrijedi tebe – i zato te nikada neće povrijediti. A tebe baš briga za sve to!”
“Ma baš”, promrmljao je Jacob. “Siguran sam da je on veliki pacifist.”
“Ma!” Istrgnula sam ruku iz njegove i odgurnula mu glavu. Zatim sam privukla koljena do grudi i čvrsto ih obujmila rukama.
Zabuljila sam se u obzorje, pjeneći se.
Jacob je minutu-dvije samo šutio. Napokon je ustao s tla, sjeo do mene i obgrlio me. Otresla sam ga.
“Oprosti”, tiho je rekao. “Nastojat ću biti pristojan.”
Nisam mu odgovorila.
“Želiš li još uvijek da ti ispričam što je bilo sa Samom?”, predložio mi je.
Slegnula sam ramenima.
“Kao što kažem, duga je to priča. I vrlo... čudna. Toliko je toga čudnog u ovom novom životu. Nisam ti stigao ispričati ni polovicu. A to sa Samom – pa, ne znam hoću li ti ikada to moći objasniti kako treba.”
Naćulila sam radoznalo uši na te riječi, usprkos ljutnji.
“Slušam”, rekla sam mu strogo.
Krajičkom oka opazila sam kako mu se obraz razvlači u osmijeh.
“Samu je bilo daleko teže nego nama ostalima. Jer je bio prvi, i bio je sam, i nije imao nikoga ko bi mu rekao što se to događa. Samu je djed umro prije nego što se on rodio, a otac nikad nije bio uz njega. Nije bilo nikoga ko bi prepoznao znakove. Prvi put kad se to dogodilo – prvi put kad se fazirao – mislio je da je sišao s uma. Trebalo mu je dva tjedna da se smiri dovoljno da vrati ljudski oblik.

To je bilo prije nego što si ti došla u Forks, pa se nećeš sjećati. Samova majka i Leah Clearwater poslale su šumare i policiju u potragu za njim. Ljudi su mislili da je doživio nekakvu nesreću...”
“Leah?”, iznenađeno sam ga upitala. Leah je bila Harryjeva kći. Na spomen njezinog imena automatski me prožela sućut. Harry Clearwater, Charliejev prijatelj od malih nogu, umro je od srčanog udara prošlog proljeća.
Glas mu se promijenio, postao teži. “Aha. Leah i Sam bili su par u srednjoj školi. Počeli su izlaziti još kad je ona bila u prvom razredu. Bila je sva izvan sebe kad je nestao.”
“Ali on i Emily – ”
“Doći ću do toga – to je dio priče”, rekao je. Polako je udahnuo, te hučno izdahnuo.
Valjda je bilo blesavo od mene što sam pomislila da Sam nije volio nijednu drugu prije Emily. Većina ljudi mnogo puta u životu zavoli i prestane voljeti. Stvar je bila samo u tome da sam vidjela Sama s Emily i nisam ga mogla zamisliti ni s jednom drugom. Kako ju je gledao... pa, to me podsjetilo na pogled koji sam katkad viđala u Edwardovim očima – kad je gledao mene.
“Sam se vratio”, rekao je Jacob, “ali nije htio nikome reći gdje je bio. Kolale su glasine – uglavnom da se bavio nekakvim kriminalom. A onda je Sam slučajno naletio na Quilovog djeda, jednog popodneva kad je stari Quil Ateara došao u posjet gospođi Uley. Sam se rukovao s njim. Stari Quil gotovo da je dobio srčani udar.” Jacob je zastao i glasno se nasmijao.
“Zašto?”
Jacob je prislonio dlan na moj obraz i okrenuo mi lice prema sebi, da ga pogledam – prignuo se, našavši se na samo nekoliko centimetara od moga lica. Dlan mu je bio vreo, kao da ga trese vrućica.
“A, tako je”, rekla sam. Bilo mi je nelagodno držati lice tako blizu njegovome, dok mi vrućom rukom drži lice. “Sam je imao visoku temperaturu.”
Jacob se opet nasmijao. “Samova ruka bila je sva užarena, kao da ju je upravo držao na štednjaku.”
Bio je tako blizu da sam osjećala njegov topli dah. Nehajno sam podigla ruku da odmaknem njegovu i oslobodim lice, ali pritom sam ispreplela prste s njegovima da mu ne povrijedim osjećaje. Osmjehnuo se i odmaknuo, ne dopustivši da ga moj naoko nehajni potez zavara.
“I tako je gospodin Ateara otišao ravno ostalim starješinama”, nastavio je Jacob. “Oni su bili jedini živi koji su još znali, koji su se sjećali. Gospodin Ateara, Billy i Harry na svoje su oči vidjeli svoje djedove kako se mijenjaju.
Kad im je stari Quil to rekao, potajice su se našli sa Samom i objasnili mu.
Bilo mu je lakše nakon što je shvatio – nakon što više nije bio sam. Znali su da neće biti jedini na kojeg će utjecati povratak Cullenovih” – nehotice je izgovorio to prezime s gorčinom u glasu – “ali niko drugi nije bio dovoljno star. I tako je Sam pričekao da mu se mi ostali pridružimo...”
“Cullenovi pojma nisu imali”, prošaptala sam. “Vjerovali su da vukodlaci više ovdje ne postoje. Nisu znali da će vas promijeniti svojim dolaskom ovamo.”
“To ne mijenja činjenicu da je tako bilo.”
“Podsjeti me da ti se nikada ne zamjerim.”
“Misliš da bih trebao praštati u istoj mjeri kao i ti?
Ne možemo svi biti sveci i mučenici.”
“Daj odrasti, Jacobe.”
“Da bar mogu”, tiho je promrmljao.
Zagledala sam se u njega, nastojeći shvatiti taj odgovor.
“Što?”
Jacob se zahihotao. “To ti je jedna od onih mnogih čudnih stvari koje sam spomenuo.”
“Ti... ne možeš... odrasti?”, rekla sam tupo. “Što to znači? Da... ne stariš? To je neka šala?”
“A, ne”, odsječno je odgovorio.
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Suze – suze gnjeva – ispunile su mi oči. Zubi su mi se stisnuli i čujno zaškrgutali.
“Bella? Pa što sam rekao?”
Opet sam bila na nogama, čvrsto stisnutih šaka, dok mi se cijelo tijelo treslo.
“Ti. Ne. Stariš”, zarežala sam kroz zube.
Jacob me blago povukao za ruku, ne bih li sjela.
“Niko od nas ne stari. Što je sad s tobom?”
“Jesam li ja jedina koja mora ostarjeti? Starim svakog smrdljivog dana!”, gotovo sam vrisnula, raširivši ruke.
Negdje duboko u sebi shvaćala sam da imam napadaj bijesa poput Charlieja, ali taj racionalni dio mene bio je duboko u sjeni onog iracionalnog. “Dovraga! Kakav je ovo svijet? Gdje je tu pravda?”
“Daj se smiri, Bella.”
“Začepi, Jacobe. Samo začepi! To je tako nepošteno!”
“Jesi li ti to ozbiljno upravo udarila nogom o zemlju?
Mislio sam da to cure rade samo na televiziji.”
Zarežala sam, ne naročito dojmljivo.
“Nije to tako strašno kao što ti to očito misliš. Sjedni, pa ću ti objasniti.”
“Stajat ću.”
Zakolutao je očima. “Okej. Kako god hoćeš. Ali, slušaj, ostarjet ću ja... jednoga dana.”
“Objasni.”

Potapšao je deblo kraj sebe. Načas sam ga mrko pogledala, ali onda sam sjela; bijes mi je izgorio jednako brzo kao što je i buknuo, pa sam se primirila dovoljno da shvatim kako pravim budalu od sebe.
“Kada steknemo dovoljno samokontrole da prekinemo...”, rekao je Jacob. “Kad se prestanemo fazirati jedno ozbiljnije razdoblje, opet počnemo starjeti. Nije to lako.” Odmahnuo je glavom, naglo pun dvojbe. “Trebat će jako dugo da se naučimo tako obuzdavati, mislim.
Čak ni Sam nije još dotle došao. Jasno, ne pomaže nam to što u neposrednom susjedstvu živi golemi vampirski koven. Ne može nam ni pasti na pamet da prestanemo dokle god plemenu budu trebali zaštitnici. Ali ne razbijaj ti time glavu, u svakom slučaju, jer sam ja već stariji od tebe, barem u tjelesnom pogledu.”
“O čemu ti to?”
“Pogledaj me, Bells. Izgledam li kao šesnaestogodišnjak?”
Odmjerila sam pogledom njegovo mamutsko tijelo, nastojeći biti objektivna. “Pa ne baš, valjda.”
“Nimalo. Jer mi dosegnemo puni stas u roku od nekoliko mjeseci nakon što se vukodlački gen pokrene.
Paklenski naglo izrastanje.” Složio je facu. “U tjelesnom pogledu, vjerojatno mi je oko dvadeset pet godina. Tako da nema potrebe da šiziš oko toga da si prestara za mene
još barem nekih sedam godina.”
Oko dvadeset pet godina. Taj mi je pojam sasvim pomutio misli. Ali sjećala sam se onog izrastanja – sjećala sam ga se kako mi naočigled naglo raste i popunjava se.
Sjećala sam se kako je drugačije izgledao iz dana u dan...
Odmahnula sam glavom, jer mi se zavrtjelo.
“Onda, želiš li da ti ispričam do kraja o Samu, ili si se mislila još malo derati na mene zbog stvari koje su izvan moje kontrole?”
Duboko sam udahnula. “Oprosti. Starenje mi je slaba tačka. Pogodio si me u živac.”
Jacob je stisnuo oči; izgledao je kao da pokušava odrediti kako da nešto sroči.
Kako nisam htjela razgovarati o istinski osjetljivim temama – mojim planovima za budućnost, ili pogodbama koje bi takvi planovi mogli prekršiti, potaknula sam ga. “Dakle, nakon što je Sam shvatio što se zbiva, nakon što je imao Billyja i Harryja i gospodina Atearu, kažeš da mu više nije bilo tako teško. I, kao što si također rekao, ima to i dobrih strana...” Načas sam oklijevala. “Zbog čega ih Sam tako mrzi? Zbog čega želi da ih i ja mrzim?”
Jacob je uzdahnuo. “E, to je stvarno čudan dio priče.”
“Profesionalka sam za čudno.”
“Da, znam.” Iscerio se prije nego što će nastaviti. “Dakle, u pravu si. Sam je sada znao što se to zbiva, i sve je bilo gotovo u redu. U većini pogleda, život mu se vratio, pa, ne baš sasvim u normalu. Ali bio je bolji.” Zatim se Jacobovo lice ukrutilo, kao da slijedi nešto bolno. “Sam to nije mogao povjeriti Lei. Ne bismo smjeli to reći nikome ko ne mora nužno znati. A nije bilo potpuno bezopasno da je on uz nju – ali varao je, baš kao i ja s tobom. Leah se silno razljutila na njega jer joj nije htio reći što se zbiva – gdje je bio, kamo to ide noću, zašto je uvijek tako iscrpljen – ali nekako su izlazili na kraj s time. Trudili su se. Zaista su se voljeli.”
“Je li ona otkrila u čemu je stvar? To se dogodilo?”
Odmahnuo je glavom. “Ne, nije u tome bio problem.
Njezina sestrična Emily Young došla joj je jednog vikenda u posjet iz rezervata Makaha.”
Zgranula sam se. “Emily i Leah su sestrične?”
“Iz drugog koljena. Ali bliske su. Bile su kao sestre dok su bile male.”
“To je... užasno. Kako je Sam mogao... ?” Nisam dovršila rečenicu, odmahujući glavom.
“Nemoj ga još osuđivati. Je li ti iko ikada rekao... Jesi li ikada čula za utiskivanje?”
“Utiskivanje?” Ponovila sam nepoznatu riječ. “Ne.
Što to znači?”
“To ti je jedna od tih bizarnih stvari s kojima se moramo nositi. Ne događa se svima. Zapravo, to je rijetka iznimka, a ne pravilo. Sam je tada već bio čuo sve priče, priče koje smo svi mi nekoć smatrali legendama. Čuo je za utiskivanje, ali nije ni sanjao...”
“Što je to?”, priupitala sam ga.
Jacobove oči odlutale su prema okeanu. “Sam je doista volio Leu. Ali kad je vidio Emily, to više nije bilo bitno. Ponekad... ne znamo tačno zbog čega... otkrijemo svoje životne partnere na taj način.” Oči su mu načas pogledale prema meni, a lice mu se zarumenjelo. “Hoću reći... duševne partnere.”
“Na koji to način? Kroz ljubav na prvi pogled?” Posprdno sam se iscerila.

Jacob se nije smješkao. U tamnim mu se očima vidio prijekor na moju reakciju. “To je nešto malčice moćnije.
Nešto apsolutnije.”
“Oprosti”, promrmljala sam. “Ozbiljno to govoriš, zar ne?”
“Da, tako je.”
“Ljubav na prvi pogled? Ali moćnija?” U glasu mi se još čula sumnja, a on ju je razabrao.
“Nije to lako objasniti. Ionako nije bitno.” Suzdržano je slegnuo ramenima. “Htjela si čuti što se to dogodilo Samu da je zamrzio vampire zbog toga što su ga promijenili, da je zamrzio sebe. I eto što se dogodilo. Slomio je Lei srce. Pogazio je svako obećanje koje joj je dotada dao. Svakoga dana on vidi prijekor u njezinim očima, i zna da ona ima pravo.”
Naglo je ušutio, kao da je rekao nešto što nije namjeravao.
“Kako se Emily postavila? Ako su ona i Leah bile bliske...?” Sam i Emily potpuno su pristajali jedno uz drugo, kao dva djelića slagalice tačno oblikovana da se spoje.
Ipak... kako je Emily prešla preko činjenice da je on dotad pripadao jednoj drugoj? I to gotovo pa njezinoj sestri.
“Isprva je bila jako ljuta. Ali teško se oduprijeti tolikoj predanosti i obožavanju.” Jacob je uzdahnuo. “A Sam joj je onda mogao sve ispričati. Nema pravila koja te mogu sputati kada pronađeš svoju drugu polovicu. Znaš kako je nastradala?”
“Aha.” U Forksu se pričalo da ju je unakazio medvjed, ali ja sam znala tajnu.
Vukodlaci su nestabilni, kazao mi je Edward. Ljudi uz njih nastradaju.
“Pa, za divno čudo, tako su nekako i razriješili stvar. Sam se tako užasnuo, tako zgadio samome sebi, tako ispunio mržnjom prema onome što je učinio... Bio bi se bacio pod autobus, kad bi joj od toga bilo lakše. Možda bi se svejedno bacio, samo da pobjegne od onoga što je učinio. Bio je shrvan... A onda je, nekako, ona počela tješiti njega, a nakon toga...”
Jacob nije dovršio misao, a ja sam osjetila da je priča postala odviše osobna da bi se dijelila.
“Sirota Emily”, prošaptala sam. “Siroti Sam. Sirota Leah...”
“Da, Leah je izvukla najdeblji kraj”, složio se. “Hrabro se ona nosi. Bit će djeveruša.”
Pogledala sam u daljinu, prema nazubljenim stijenama što su se uzdizale iz okeana kao zatupasti odsječeni prsti na južnom obodu zaljeva, dok sam pokušavala sve to shvatiti. Osjećala sam kako me on gleda, kako čeka da nešto kažem.
“To se dogodilo i tebi?”, napokon sam ga upitala, ne pogledavši ga. “Takva ljubav na prvi pogled?”
“Ne”, kratko mi je odgovorio. “Sam i Jared su jedini.”
“Hmm”, rekla sam, nastojeći zvučati kao da ga pitam iz puke pristojnosti. Laknulo mi je, i pokušala sam sama sebi protumačiti tu reakciju. Zaključila sam da mi je naprosto drago što on ne tvrdi da između nas dvoje postoji nekakva mistična, vučija spona. Odnos nam je
ionako već bio dovoljno nejasan. Nije mi trebalo više nadnaravnoga u njemu od onoga s čime sam se ionako morala nositi.
I on je utihnuo, i ta je tišina postala pomalo nezgodna.
Slutila sam da mi je bolje ne znati što on misli.
“Kako je to ispalo s Jaredom?”, upitala sam ga da prekinem šutnju.
“Nije bilo nikakve drame. Radilo se samo o djevojci koja je cijele godine sjedila kraj njega u školi, a nije ju dvaput pogledao. A onda, nakon što se promijenio, vidio ju je opet i nikad više nije pogledao nijednu drugu.
Kim se oduševila. Bila je silno zaljubljena u njega.
U dnevniku je posvuda zapisivala svoje ime s njegovim prezimenom.” Podrugljivo se nasmijao.
Namrštila sam se. “Jared ti je to rekao? Nije smio.”
Jacob se ugrizao za usnu. “Valjda se ne bih trebao smijati. Makar je zbilja bilo smiješno.”
“Koji duševni partner.”
Uzdahnuo je. “Jared nam ništa nije namjerno rekao. Već sam ti kazao to, sjećaš se?”
“A, da. Jedan drugome možete čuti misli, ali samo kad ste vukovi, je l’ tako?”
“Tako je. Baš kao i tvoj krvopija.” Prostrijelio me pogledom.
“Edward”, ispravila sam ga.
“Jasno, jasno. Tako sam saznao toliko o tome kako je bilo Samu. Nije da bi nam on sve to ispričao da je imao izbora. Zapravo, to je nešto što svi mi mrzimo.” U glasu mu se odjednom začula oštra gorčina. “To je grozno. Nema intime, nema tajni. Sve čega se stidiš izloženo je svima na dlanu.” Stresao se.

“Zvuči užasno”, prošaptala sam.
“Dobro to dođe, ponekad, kad se moramo koordinirati”, rekao je preko volje. “Svake stote godine kad nam neki krvopija zađe na teritorij. S Laurentom je bilo zabavno.
A da nam Cullenovi nisu zasmetali prošle subote... uh!” Prostenjao je. “Mogli smo je srediti!” Ljutito je stisnuo šake.
Lecnula sam se. Ma koliko da sam se brinula zbog toga da bi Jasper ili Emmett mogli nastradati, to nije bilo ni izbliza slično mojoj panici na pojam da bi se Jacob mogao sukobiti s Victorijom. Emmett i Jasper bili su nešto najsličnije neuništivosti što sam mogla zamisliti.
Jacob je i dalje bio topao, i dalje razmjerno ljudski.
Smrtan. Pomislila sam na Jacoba pred Victorijom, dok joj vjetar nosi jarku kosu oko neobično mačkastog lica... i stresla se.
Jacob me znatiželjno pogledao. “Ali nije li tako cijelo vrijeme i tebi? Dok ti je on u glavi?”
“O, ne. Edward mi nikad nije u glavi. On bi to samo želio.”
Jacobovo lice posve se zbunilo.
“On me ne čuje”, pojasnila sam mu s tračkom nadmenosti u glasu, iz stare navike. “Ja sam jedina osoba koju on ne čuje. Ne znamo zašto je to tako.”
“Čudno”, rekao je Jacob.
“Baš.” Nadmenost se izgubila. “To vjerojatno znači da mi nešto nije u redu s mozgom”, priznala sam.
“Znao sam ja već da nešto nije u redu s tvojim mozgom”, promrsio je Jacob.
“Hvala.”
Sunce je odjednom granulo kroz oblake, neočekivano, iznenadivši me, pa sam morala stisnuti oči zbog sjajnog odraza s vode. Sve je promijenilo boju – valovi iz sive u modru, krošnje iz mutne maslinaste u žarki žad, a kamenčići duginih boja zasvjetlucali su kao dragulji.
Neko smo vrijeme samo škiljili, puštajući da nam se oči prilagode. Nije se čulo ništa osim šuplje rike valova što odjekuje sa svake strane zaštićenog zaljeva, tihog struganja kamičaka o kamičke nošene vodom, i zova galebova visoko nad nama. Bilo je vrlo spokojno.
Jacob se smjestio bliže meni, tako da mi se oslanjao o ruku. Bio je tako topao, pa sam nakon minute, sa sebe skinula kabanicu. Ispustio je tihi, zadovoljni uzdah iz dna grla, te položio obraz na moje tjeme. Osjećala sam kako mi sunce grije kožu – premda nije bilo baš tako toplo kao Jacob – i dokono se upitala koliko će mi trebati da sva izgorim.
Zamišljeno sam okrenula desnu ruku na stranu i počela promatrati kako se sunčevo svjetlo blago ljeska s ožiljka koji mi je James ondje ostavio.
“O čemu razmišljaš?”, prošaptao je.
“O suncu.”
“Mmm. Godi.”
“O čemu ti razmišljaš?”, upitala sam ga.
Tiho se zahihotao. “Sjetio sam se onog debilnog filma na koji si me odvela. I Mikea Newtona koji riga po svemu oko sebe.”
I ja sam se nasmijala, iznenadivši se koliko mi je vrijeme promijenilo tu uspomenu. Nekoć je bila puna stresa, puna zbunjenosti. Toliko se toga promijenilo te noći... A ja se sada mogu smijati tome. To je bila zadnja noć koju smo Jacob i ja proveli skupa prije nego što je on saznao istinu o svome podrijetlu. Zadnja ljudska uspomena.
Sada neobično ugodna uspomena.
“To mi nedostaje”, rekao je Jacob. “Kako je nekada sve bilo tako lako... nezamršeno. Drago mi je što imam dobro pamćenje.” Uzdahnuo je.
Osjetio je naglu napetost u mome tijelu, kad je svojim riječima potaknuo jednu moju uspomenu.
“Što je bilo?”, upitao me.
“Kad smo kod tog tvog dobrog pamćenja...” Odmaknula sam se od njega da mu vidim lice. Trenutačno je bilo zbunjeno. “Bi li mi možda rekao što si to radio u ponedjeljak ujutro? Mislio si o nečemu što je pogodilo Edwarda.” Pogodilo nije baš bila prava riječ, ali htjela sam odgovor, pa sam smatrala da je najpametnije ne početi prestrogo.
Jacobovo lice je zasjalo kad je shvatio na šta mislim, pa se nasmijao. “Samo sam mislio o tebi. Nije mu se naročito svidjelo, zar ne?”
“O meni? Što o meni?”
Jacob se nasmijao, ovaj put s oštrijim prizvukom.
“Sjećao sam se kako si izgledala one noći kad te Sam pronašao – vidio sam mu to u glavi, pa kao da sam bio tamo; ta uspomena odonda proganja Sama, znaš. A ondam se sjetio kako si izgledala kad si prvi put došla do mene. Kladim se da ni ne shvaćaš koliko si tada bila smoždena, Bella. Protekli su tjedni prije nego što si opet počela izgledati ljudski. I sjetio sam se kako si se stalno obavijala rukama, ne bi li nekako spriječila da se ne raspadneš...”
Jacob se lecnuo, a onda je odmahnuo glavom.
“Teško mi je prisjećati se koliko si tužna bila, a ja nisam bio kriv za to. Pa sam računao da će njemu biti još teže. A i mislio sam da bi trebao vidjeti što je to učinio.”
Pljesnula sam ga po ramenu. Ruka me zaboljela. “Jacobe Black, da to više nisi ponovio! Obećaj mi.”
“Nema šanse. Mjesecima se nisam tako dobro proveo.”
“Tako mi svega, Jake – ”
“Ma daj, saberi se, Bella. Kad ću ga opet vidjeti? Ništa se ti ne brini.”
Ustala sam , a on me uhvatio za ruku kad sam krenula odande. Pokušala sam se otrgnuti.
“Odlazim, Jacobe.”
“Ne, ne idi još”, pobunio se i čvršće me uhvatio. “Žao mi je. I... okej, neću to ponoviti. Obećavam.”
Uzdahnula sam. “Hvala, Jake.”
“Hajde, idemo natrag do mene kući”, rekao je gorljivo.
“Zapravo, mislim da bih stvarno trebala poći. Angela Weber me očekuje, a znam da se Alice brine. Ne bih je htjela previše uzrujati.”
“Ali tek što si došla!”
“Čini se tako”, složila sam se. Pogledala sam sunce, odnekud već u zenitu. Kamo je otišlo to vrijeme?
Obrve su mu se nadnijela nad oči. “Ne znam kada ću te opet vidjeti”, kazao je povrijeđenim tonom.
“Doći ću ti idući put kad Edward ne bude bio tu”, obećala sam mu ishitreno.
“Kad ga ne bude bilo tu?” Jacob je prevrnuo oči. “Lijep opis onoga što on radi. Koji odurni paraziti.”
“Ako ne možeš biti pristojan, neću se uopće vratiti!”, priprijetila sam mu i pokušala osloboditi ruku. Odbio je da me pusti.
“Ma daj, ne ljuti se”, rekao je, široko se osmjehujući.
“Refleksna reakcija.”
“Ako hoćeš da se opet pokušam vratiti, mora ti nešto biti jasno, okej?”
Pričekao je.
“Vidiš”, objasnila sam mu. “Baš me briga ko je vampir, a ko vukodlak. To je nebitno. Ti si Jacob, on je Edward, a ja sam Bella. I ništa drugo nije bitno.”
Oči su mu se blago suzile. “Ali ja jesam vukodlak”, nevoljko je rekao. “A on jest vampir”, dodao je s očitim gađenjem.
“A ja sam djevica u horoskopu!”, iznureno sam viknula.
Podigao je obrve, odmjeravajući znatiželjno izraz mojeg lica. Napokon je slegnuo ramenima.
“Ako stvarno možeš tako to doživljavati...”
“Mogu. I doživljavam.”
“Okej. Samo Bella i Jacob. Ne trebaju nam nikakve munjene djevice u horoskopu.” I nasmiješio mi se onim toplim, poznatim smiješkom koji mi je tako nedostajao.
Osjetila sam kako se u odgovor i meni smiješak razliježe licem.
“Stvarno si mi nedostajao, Jake”, priznala sam mu bez razmišljanja.
“I ti meni.” Osmijeh mu se raširio. Oči su mu bile sretne i bistre, napokon oslobođene one ljutite gorčine.
“Više nego što znaš. Hoćeš li se brzo vratiti?”
“Čim budem mogla”, obećala sam mu.