Kristen Stewart Balkan


You are not connected. Please login or register

4. PRIRODA

Go down  Message [Page 1 of 1]

1 4. PRIRODA on Sun Nov 28, 2010 6:24 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
4. PRIRODA


Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com

Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.

Tjedan mi je prolazio loše.
Znala sam da se ništa u biti nije promijenilo. Dobro, Victoria nije odustala, ali jesam li i na trenutak sanjala da bi to bilo moguće? Svojom ponovnom pojavom samo mi je potvrdila ono što već znam. Nema razloga za novu paniku.
Teoretski. Bilo mi je lakše reći nego ne paničariti.
Samo su me tjedni dijelili od mature, ali upitala sam se nije li glupo što samo tu sjedim, slaba i ukusna, i čekam iduću katastrofu. Činilo mi se preopasnim ostati čovjek – time bih samo tražila nevolje. Neko kao ja ne bi smio biti čovjek. Neko koga prati moja sreća morao bi biti malo manje bespomoćan.
Ali niko me nije htio saslušati.
Carlisle mi je rekao: “Sedmoro nas je, Bella. A s Alice na našoj strani, mislim da nas Victoria neće uloviti nespremne. Mislim da je bitno da se, prije svega zbog Charlieja, držimo prvotnog plana.”
Esme mi je rekla: “Nikada ne bismo dopustili da ti se nešto dogodi, srce. Ti to dobro znaš. Molim te, nemoj se ti ništa brinuti.” A onda me poljubila u čelo.
Emmett mi je rekao: “Baš mi je drago da te Edward nije ubio. Sve je mnogo zabavnije dok si uz nas.”
Rosalie ga je ošinula pogledom.
Alice je zakolutala očima i rekla: “To me vrijeđa. Nije valjda da se zaista zabrinjavaš zbog toga, je li?”
“Ako to nije ništa naročito, zašto me onda Edward odvukao na Floridu?”, otpovrnula sam joj.
“Zar nisi već primijetila, Bella, da je Edward mrvicu sklon pretjeranom reagiranju?”
Jasper je šutke izbrisao svu paniku i napetost u mom tijelu neobičnim darom upravljanja emocionalnim
ozračjem. To me obodrilo, pa sam im dopustila da me odgovore od mojih očajničkih molbi.
Naravno, te je smirenosti nestalo čim smo Edward i ja izašli odande.
Dakle, zajednički je zaključak glasio da bih samo trebala zaboraviti na to da me poremećena vampirica proganja ne bi li mi došla glave. Da bih samo trebala gledati svoja posla.
Doista sam pokušala. I, začudo, bilo je drugih gotovo jednako neprijatnih stvari za razbijanje glave, po strani od mog statusa na popisu ugroženih vrsta...
Jer Edwardov odgovor bio je najneprijatnija od svih njih.
“To je između tebe i Carlislea”, rekao mi je. “Naravno, znaš da sam voljan pristati da to bude između tebe i mene kad god poželiš. Znaš koji je moj uvjet.” I anđeoski se nasmijao.
Ajoj. Znala sam koji je njegov uvjet. Edward mi je obećao da će me osobno promijeniti kad god poželim... pod uvjetom da se prije toga udam za njega.
Katkad sam se pitala je li moguće da se on to samo pretvara da mi ne može čitati misli. Kako bi inače uspio nabasati na jedini uvjet koji mi nije lako prihvatiti? Jedini uvjet koji bi me usporio.
Sve u svemu, vrlo loš tjedan. A danas mi je bio najgori dan u njemu.
Uvijek mi je dan bio loš kad Edwarda ne bi bilo kraj mene. Alice nije za vikend predvidjela ništa neuobičajeno, pa sam ga zamolila da iskoristi priliku i ode u lov s braćom.
Znala sam koliko mu je dosadno loviti lak plijen u blizini.
“Idi, zabavi se”, kazala sam mu tada. “Donesi mi pokoju pumu u vreći.”
Nikada mu ne bih priznala koliko mi je bilo teško kad ga nije bilo – kako su mi se vratile noćne more o
tome da me ostavio. Da je to znao, bilo bi mu grozno i bojao bi me se ikada više ostaviti, čak i iz najnužnijih razloga.
Tako je bilo u početku, odmah nakon povratka iz Italije. Zlaćane su mu oči postale crne i trpio je žeđ više nego što je bilo nužno da je trpi. I tako sam se potrudila izgledati hrabro i praktički ga počela izbacivati iz kuće kad god bi Emmett i Jasper poželjeli poći.
Ipak, mislim da me prozreo. Bar malo. Jutros mi je na jastuku bila ostavljena poruka:
Vratit ću se tako brzo da ti neću stići nedostajati. Čuvaj mi srce – ostavio sam ga tebi.
I tako je sada preda mnom bila velika, prazna subota u kojoj će mi jedina razbibriga biti jutarnja smjena u prodavaonici Newtonova olimpijska oprema. I, naravno, tako silno smirujuće Alicino obećanje.
“Ostat ću blizu kuće dok lovim. Bit ću samo petnaest minuta udaljena od tebe u slučaju da ti zatrebam. Dobro ću paziti za slučaj da dođe do nevolje.”
U prijevodu: ne izvodi nikakve gluposti samo zato što je Edward otišao.
Alice je svakako bila jednako sposobna onesposobiti moj kamionet kao i Edward.
Pokušala sam pogledati na to s vedrije strane. Nakon posla, namjeravala sam pomoći Angeli oko onih poziva, pa će mi to pružiti razbibrigu. A Charlie je bio sjajno raspoložen jer Edwarda nema, pa bih baš i mogla uživati u tome dok traje. Alice će pristati provesti noć sa mnom budem li dovoljno jadna da to od nje zatražim. A onda će, već sutra, Edward stići kući. Preživjet ću.
Kako nisam htjela stići na posao apsurdno rano, polako sam doručkovala, Cheerio po Cheerio. Zatim sam poredala magnete na hladnjaku u savršenu crtu dok sam prala posuđe. Možda se u meni polako razvijao opsesivno- kompulzivni poremećaj.
Posljednja dva magneta – okrugla, crna i praktična, koje sam najviše voljela zato što su mogla pridržati deset listova papira uz hladnjak bez pol muke – nisu htjela izaći u susret mojoj fiksaciji. Polariteti su im se obrnuli; kad god bih pokušala namjestiti posljednji u nizu, ostali bi iskočili sa svog mjesta.
Iz nekog razloga – ranih stadija manije, možda – to me istinski iritiralo. Zar im je tako teško lijepo se ponašati?
Glupa od tvrdoglavosti, uporno sam ih tiskala kao da očekujem da se odjednom predaju. Mogla sam
jednoga okrenuti naopačke, ali to mi se činilo kao priznavanje poraza. Na koncu sam ih, ljuta više na sebe samu nego na magnete, skinula s hladnjaka, uzela u objeruke i priljubila. Morala sam se malo potruditi – bili su dovoljno jaki da se odupru – ali natjerala sam ih na zajednički suživot.


View user profile

2 Re: 4. PRIRODA on Sun Nov 28, 2010 6:25 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Vidite”, kazala sam naglas – obraćajući se neživim predmetima, što nikada nije dobar znak – “nije tako strašno, zar ne?”
Načas sam samo tako stajala kao idiot, ne posve sposobna priznati da nemam trajnog utjecaja na znanstvena načela. Zatim sam uzdahnula i vratila magnete na hladnjak, dva pedlja jedan od drugoga.
“Čemu takva nepopustljivost”, promrsila sam.
Još je bilo prerano, ali zaključila sam da bi mi bilo bolje da izađem iz kuće prije nego što mi neživi predmeti počnu odgovarati.
Kad sam došla u Newtonovu trgovinu, Mike je pažljivo suhom spužvom brisao pod, dok je njegova mama uređivala novi stalak s robom. Ulovila sam ih usred rasprave, nesvjesne da sam došla.
“Ali Tyler može ići samo tada”, potužio se Mike. “Rekla si da nakon mature – ”
“Nema ti druge, morat ćeš čekati”, poklopila ga je gospođa Newton. “Ti i Tyler nađite sebi drugog posla.
Ne ideš u Seattle sve dok policija ne spriječi to što se tamo već događa. Znam da je Beth Crowley rekla isto to Tyleru, pa mi se nemoj ponašati kao da te ugnjetavam – o, dobro jutro, Bella”, rekla je kad me opazila, nastojeći smjesta zvučati vedrije. “Uranila si.”
Karen Newton bila je posljednja osoba kojoj bi se čovjek obratio za pomoć u prodavaonici opreme za rekreativni sport. Savršeno obojena plava kosa uvijek joj je bila začešljana u glatku pundžu na zatiljku, nokti su joj bili stručno manikirani, na rukama kao i na nogama – što se vidjelo kroz sandale s visokim petama koje nisu sličile ničemu što je Newtonova trgovina nudila na dugoj polici planinarske obuće.
“Nije bilo gužve na cesti”, našalila sam se dok sam vadila grozomorni fluorescentno narančasti prsluk ispod pulta. Iznenadila sam se što je gospođa Newton uzrujana zbog tih zbivanja koliko i Charlie. A mislila sam da on pretjeruje do krajnosti.
“Pa, čuj...” Gospođa Newton načas je oklijevala, nelagodno se poigravajući sa snopom letaka koje je razmještala kraj blagajne.
Zastala sam s jednom rukom u prsluku. Znala sam taj pogled.
Kad sam obavijestila Newtonove da neću preko ljeta raditi ovdje – da ću ih, praktički, napustiti u špici sezone – počeli su obučavati Katie Marshall kao moju zamjenu.
Nisu sebi baš mogli priuštiti da nas obje plaćaju u isto vrijeme, pa kad se činilo da će promet toga dana biti slab...
“Mislila sam te nazvati”, nastavila je gospođa Newton. “Ne bih rekla da ćemo danas imati pune ruke posla. Mike i ja vjerojatno možemo izaći na kraj s prometom. Žao mi je što si ustala i dovezla se...”
Inače bih se oduševila takvim razvojem situacije. Danas... baš se i nisam.
“Okej”, uzdahnula sam. Ramena su mi se objesila. Što da sada radim?
“To nije fer, mama”, rekao je Mike. “Ako Bella želi raditi – ”
“Ne, u redu je, gospođo Newton. Stvarno, Mike.
Moram učiti za završne ispite i to...” Nisam im htjela biti izvor obiteljske nesloge kad se već svađaju.
“Hvala, Bella. Mike, nisi očistio četvrti prolaz. Ovaj, Bella, bi li usput bacila ove letke u kontejner? Kazala sam djevojci koja ih je donijela da ću ih staviti na pult, ali stvarno nemam mjesta.”
“Jasno, nema problema.” Spremila sam prsluk, stavila letke pod mišku i izašla u maglovitu kišicu.
Kontejner je bio iza ugla Newtonove trgovine, kraj parkirnog prostora za djelatnike. Vukla sam se, udarajući kamičke nogom u hodu. Samo što nisam bacila hrpu jarkožutih papira u smeće kad mi je masno otisnut naslov u vrhu zapeo za oko. Jedna mi je riječ pogotovo privukla pozornost.
Čvrsto sam objeručke uzela papire i zagledala se u sliku ispod natpisa. Knedla mi se stvorila u grlu.
Spasite olimpijskog vuka
Ispod tih riječi stajao je pažljivo nacrtan vuk pred stablom smreke, glave zabačene u lajanju na Mjesec. Slika me potresla; vuk mi je zbog molećivog držanja nekako izgledao napušteno. Kao da laje od tuge.
A onda sam potrčala prema kamionetu, ne ispuštajući letke iz ruke.
Petnaest minuta – nisam imala više. Ali trebalo bi biti dovoljno. Do La Pusha mi treba samo petnaest minuta, a sigurno ću prijeći liniju razgraničenja nekoliko minuta prije nego što stignem u mjesto.
Kamionet mi je bučno proradio bez ikakvih poteškoća.
Alice me nije mogla vidjeti kako to radim, jer to nisam planirala. Naprasna odluka, u tome je ključ! A samo ako uspijem dovoljno brzo stići, trebala bih biti u stanju iskoristiti tu prednost.
U žurbi sam bacila mokre letke, razasuvši ih u kričavi nered po suvozačkom mjestu – stotinu masnih naslova, stotinu tamnih vukova što zavijaju na žutoj pozadini. Hitala sam mokrom autocestom, stavljajući brisače u punu brzinu i ne hajući za stenjanje prastarog motora.
Nisam mogla potjerati kamionet brže od osamdeset na sat, i molila sam se da to bude dovoljno.
Pojma nisam imala gdje se nalazi granica, ali počela sam se osjećati sigurnije kad sam prošla pokraj prvih kuća pred La Pushom. Ovo je sigurno dalje od mjesta dokle me Alice smije slijediti.
Nazvat ću je kad popodne dođem do Angele, da joj javim da sam dobro. Nema smisla da se sva uzruja. Nema potrebe da se i ona razljuti na mene – Edward će se razbjesniti za oboje nakon što se vrati.
Kamionet mi je doslovce stenjao kad se napokon škriputavo zaustavio pred poznatom blijedocrvenom kućom. Knedla mi se vratila u grlo dok sam gledala kućicu koja mi je nekoć pružala utočište. Tako dugo već nisam bila ovdje.
Prije nego što sam stigla ugasiti motor, Jacob se našao na vratima, lica blijedog od šoka.
U nagloj tišini nakon prekida rike motora začula sam ga kako zijeva u čudu.
“Bella?”
“Hej, Jake!”
“Bella!”, doviknuo mi je, a onaj smiješak koji sam čekala raširio mu se licem, kao kad se sunce probija kroz oblake. Zubi su mu bljesnuli spram crvenkastosmeđe kože. “Pa ne mogu vjerovati!”
Dotrčao je do kamioneta i gotovo me iščupao kroz otvorena vrata, a onda smo oboje počeli skakutati u mjestu kao mala djeca.
“Kako si stigla ovamo?”
“Išuljala sam se!”
“Super!”
“Hej, Bella!” To je Billy izašao u kolicima na vrata da vidi odakle odjednom tolika strka.
“Hej, Bil– !”

View user profile

3 Re: 4. PRIRODA on Sun Nov 28, 2010 6:25 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
U tom sam trenutku ostala bez daha – Jacob me zgrabio u medvjeđi zagrljaj tako da više nisam mogla disati, i počeo se vrtjeti sa mnom u naručju.
“Jao, kako mi je drago što te vidim!”
“Ne... mogu... disati”, propentala sam.
Nasmijao se i spustio me na zemlju.
“Dobro nam došla, Bella”, rekao je, široko se osmjehujući.
A te je riječi kazao tako da su zvučale kao dobro došla kući.
Pošli smo u šetnju, previše uzbuđeni da mirno sjedimo u kući. Jacob je praktički skakutao u hodu, a ja sam ga više puta morala podsjetiti da mi noge nisu tri metra dugačke.
U hodu sam osjetila kako se preslagujem u jednu drugačiju sebe, onakvu kakva sam nekada bila uz Jacoba.
Malo mlađu, malo neodgovorniju. Onakvu koja može tu i tamo napraviti poveliku glupost iz čistoga hira.
Ushit nam je trajao kroz prvih nekoliko tema u razgovoru: kako smo, čime se bavimo, koliko mogu ostati i što me dovelo amo. Kad sam mu suzdržano kazala za letak o vuku, nasmijao se tako grohotno da se cijela šuma zaorila.
Ali onda, kad smo prošli kraj dućana sa stražnje strane i probili se kroz gusto grmlje što obavija suprotni kraj Prve plaže, došli smo do teških tema. Prebrzo smo morali prijeći na razloge naše duge razdvojenosti, a lice moga prijatelja naočigled se skrutnulo u onu ogorčenu krinku koju sam već i predobro poznavala.
“Pa što se onda uopće dogodilo?”, upitao me Jacob, šutnuvši prejako komad naplavljene grane s puta. Odletjela je preko pijeska i zaštropotala na kamenju. “Hoću reći, otkako smo posljednji put... ono, prije nego što si, znaš...” Bilo mu je teško izraziti se. Duboko je udahnuo i pokušao opet. “Hoću te pitati ovo: sve je opet onako kako je bilo prije nego što je on otišao? Sve si mu to oprostila?”
I ja sam duboko udahnula. “Nisam mu imala što oprostiti.”
Htjela sam preskočiti taj dio, sve te izdaje, te optužbe, ali znala sam da moramo proći taj razgovor prije nego što budemo mogli prijeći na bilo koju drugu temu.
Jacobu se lice stisnulo kao da je upravo polizao limun.
“Volio bih da te Sam fotografirao kada te pronašao one noći prošlog septembra. To bi bio dokazni predmet A.”
“Nikome se tu ne sudi.”
“Možda bi se nekom trebalo.”
“Čak ni ti ga ne bi optužio zato što je otišao, kad bi znao koji je bio razlog.”
Oštro me gledao nekoliko sekundi. “Okej”, jetko me izazvao. “Zapanji me.”
Njegova mi je ratobornost bila zamorna – strugala mi je nezaraslu ranu; boljelo me što se ljuti na mene.
Podsjetila me na ono sumorno poslijepodne, nekoć davno, kad mi je – jer mu je tako Sam naredio – kazao da ne možemo biti prijatelji. Trebao mi je trenutak da se priberem.
“Edward me napustio prošle jeseni jer je smatrao da se ne bih smjela družiti s vampirima. Mislio je da bi bilo zdravije za mene da on ode.”
Jacob se zaprepastio. Trebalo mu je neko vrijeme da se sabere. Odgovor koji mi je mislio dati očito više nije bio primjeren. Bilo mi je drago što nije znao i za neposredni povod Edwardove odluke. Mogla sam samo zamisliti što bi pomislio kad bi doznao da me Jasper pokušao ubiti.
“Ipak, vratio se, zar ne?”, promrsio je Jacob. “Šteta što se nije u stanju držati svoje odluke.”
“Ako se sjećaš, ja sam otišla po njega.”
Jacob me načas samo gledao, a onda je popustio. Lice mu se smirilo i prozborio je smirenijim glasom.
“To je tačno. Eto, nikad nisam uspio čuti cijelu priču. Što je bilo?”
Stala sam oklijevati, grizući se za usnu.
“Je li to neka tajna?” U glasu mu se začulo podrugljivo izazivanje. “Zar mi ne smiješ reći?”
“Ne”, poklopila sam ga. “Stvar je samo u tome da je priča vrlo duga.”
Jacob se arogantno osmjehnuo, okrenuo i pošao duž plaže, očekujući od mene da ga slijedim.
Neće mi biti ugodno s Jacobom ako će se ovako ponašati.
Automatski sam pošla za njim, premišljajući se ne bih li se radije okrenula i otišla. Ipak, kad se vratim kući morat ću se suočiti s Alice... Valjda mi se ne žuri baš toliko.
Jacob je otišao do golemog, poznatog naplavljenog debla – čitavog drveta s korijenjem i svim ostalim, bijelog od soli i sunca, odbačenog daleko na pijesak; bilo je to naše deblo, na neki način.
Jacob je sjeo na tu prirodnu klupu i potapšao mjesto pokraj sebe.
“Nemam ništa protiv dugih priča. Ima li kakve akcije?”
Zakolutala sam očima i sjela do njega. “Ima nešto akcije”, uvjetno sam kazala.
“Ne bi to bila strava i užas da nema akcije.”
“Strava i užas!”, podrugnula sam se. “Možeš li slušati, ili ćeš me prekidati nepristojnim komentarima o mojim prijateljima?”
Pantomimom je zaključao usne, a onda bacio nevidljivi ključ preko ramena. Pokušala sam se ne osmjehnuti, ali nisam uspjela.
“Morat ću početi s događajima u kojima si još i sâm sudjelovao”, odlučila sam, trudeći se da organiziram radnju u glavi prije nego što ću početi.
Jacob je podigao ruku.
“Izvoli.”
“To je u redu”, rekao je. “Nisam u to vrijeme naročito dobro shvaćao što se zbiva.”
“Pa, čuj, bit će komplicirano, pa bolje pripazi. Znaš kako Alice predviđa što će se dogoditi?”
Protumačila sam njegovo mrštenje – vukovima nije bilo drago što su legende o natprirodno nadarenim vampirima istinite – kao pozitivan odgovor, i počela mu opisivati svoju jurnjavu po Italiji da spasim Edwarda.
Nastojala sam biti što jezgrovitija – izostavljati sve što nije neophodno. Pokušavala sam protumačiti Jacobove reakcije, ali imao je zagonetan izraz lica dok sam objašnjavala kako je Alice vidjela da se Edward naumio ubiti nakon što je čuo da sam mrtva. Katkad mi se činilo da je Jacob udubljen u misli, toliko da nisam bila sigurna da me sluša. Upao mi je u riječ samo jedanput.
“Krvopija-proročica nas ne može vidjeti?”, ponovio je za mnom, sa žestokim i zluradim izrazom lica u isti mah. “Ozbiljno? Pa to je izvrsno!”
Čvrsto sam stisnula zube, pa smo ostali sjediti u tišini, dok je on željno iščekivao da nastavim. Strijeljala sam ga pogledom sve dok nije shvatio u čemu je pogriješio.
“Ups!”, rekao je. “Oprosti.” Opet je zaključao usne.
Bilo je lakše pročitati njegovu reakciju kad sam došla do dijela o Volturima. Stisnuo je zube, ruke su mu se naježile, a nosnice raširile. Nisam ulazila u pojedinosti, samo sam mu kazala da nas je Edward uspio riječima izvući iz nevolje, a pritom nisam spomenula obećanje koje smo im morali dati, ili posjet koji smo očekivali.
Nisam htjela da i Jacob ima moje noćne more.

View user profile

4 Re: 4. PRIRODA on Sun Nov 28, 2010 6:25 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Sada znaš cijelu priču”, završila sam. “Na tebi je red da mi ispričaš svoju. Što se to dogodilo dok sam preko vikenda bila s mamom?” Znala sam da će mi Jacob povjeriti više potankosti nego Edward. On se nije bojao da će me preplašiti.
Jacob se prignuo, smjesta se uživivši. “Eto, Embry i Quil i ja bili smo u subotu navečer u patroli, čisto rutinski, kad odjednom, iz vedra neba – bam!” Raširio je ruke, oponašajući prasak. “Našao se pred nama – svjež trag, star ni petnaest minuta. Sam je htio da pričekamo na njega, ali ja nisam znao da si ti otišla, a nisam znao ni drže li te tvoji krvopije na oku ili ne. I tako smo jurnuli punom brzinom za njom, ali ona je prešla granicu iz pogodbe prije nego što smo je sustigli. Raširili smo se po liniji, nadajući se da će opet prijeći na našu stranu. Bilo nam je strašno krivo, da znaš.” Odmahnuo je glavom, tako da mu je kosa – koja mu je opet rasla nakon što ju je kratko ošišao pristupivši u čopor – pala u oči. “Završili smo predaleko na jugu. Cullenovi su je otjerali natrag na našu stranu samo nekoliko kilometara sjevernije od nas. Bila bi to savršena zasjeda, samo da smo znali gdje
da je pričekamo.”
Odmahnuo je glavom i složio grimasu. “Tada je postalo tijesno. Sam i ostali sustigli su je prije nas, ali ona je plesala tačno po liniji, a cijeli je koven bio odmah s druge strane, preko puta nas. Onaj krupni, kako se zove – ”
“Emmett.”
“E da, on. Bacio se na nju, ali ta crvenokosa je brza! Proletio je odmah iza nje i gotovo se zabio u Paula. A onda je Paul... pa, znaš kakav je Paul.”
“Aha.”
“Izgubio je mjeru. Ne mogu reći da mu zamjeram – veliki krvopija našao se ravno nad njim. Skočio je – hej, nemoj me tako gledati. Vampir je bio na našoj zemlji.”
Pokušala sam pribrati izraz lica ne bi li nastavio. Nokti su mi se zarivali u dlanove od uzrujavanja zbog onoga što slušam, premda sam znala da je sve na kraju izašlo na dobro.
“Uglavnom, Paul je promašio, a krupni se vratio na svoju stranu. Ali onda je ona, eh, pa znaš, ona plavuša...”, Jacobovo lice bilo je komična mješavina gađenja i divljenja preko volje, dok je pokušavao smisliti riječ kojom bi opisao Edwardovu sestru.
“Rosalie.”
“Nije bitno. Počela je napadno štititi svoje, pa smo Sam i ja priskočili da zaštitimo Paulove bokove. Onda su njihov vođa i drugi plavokosi mužjak – ”
“Carlisle i Jasper.”
Uputio mi je iznuren pogled. “Znaš da me stvarno nije briga. Uglavnom, Carlisle se obratio Samu, da smiri situaciju. Onda je postalo čudno, jer svi su se jako brzo primirili. To nam je po glavi petljao onaj drugi, za kojeg si mi rekla. Ali premda smo znali što nam on to radi, nismo mogli da ne budemo mirni.”
“Da, znam taj osjećaj.”
“Izrazito ide na živce, eto kakav je to osjećaj. Osim što ti tek poslije može ići na živce.” Ljutito je odmahnuo glavom. “I tako su se Sam i glavni vampir dogovorili da je Victoria prioritet, pa smo opet pošli za njom. Carlisle nam je prepustio liniju, da možemo slijediti miris kako treba, ali onda je ona stigla do litica odmah sjeverno od teritorija Makaha, tačno tamo gdje linija nekoliko milja ide po obali. I opet je ušla u vodu. Onaj krupni i onaj smireni zatražili su dopuštenje da prijeđu granicu kako bi mogli otići za njom, ali mi smo, naravno, to odbili.”
“Dobro. Hoću reći, glupo ste se ponijeli, ali drago mi je. Emmett nikad nije dovoljno oprezan. Mogao je nastradati.”
Jacob je frknuo. “Onda, je li ti tvoj vampir rekao da smo ih napali bez razloga, a njegov je potpuno nedužni koven – ”
“Ne”, upala sam mu u riječ. “Edward mi je ispričao istu priču, samo ne baš s toliko pojedinosti.”
“Ha”, rekao je Jacob ispod glasa, te se sagnuo da podigne jedan od milijuna kamičaka pod našim nogama.
Nehajnim zamahom ruke bacio ga je dobrih stotinu metara dalje u zaljev. “Pa, vratit će se ona, valjda. Dobit ćemo novu priliku da je sredimo.”
Stresla sam se; naravno da će se vratiti. Hoće li mi Edward to doista sljedeći put reći? Nisam bila sigurna.
Morat ću držati Alice na oku, ne bih li opazila naznaku da se isti obrazac sprema ponoviti...
Jacob prema svemu sudeći nije primijetio moju reakciju.
Gledao je preko pučine sa zamišljenim izrazom lica, stišćući široke usne.
“O čemu razmišljaš?”, upitala sam ga nakon što je dugo tako pošutio.
“Razmišljam o onome što si mi rekla. O onome kada te proročica vidjela kako skačeš sa stijene i pomislila da si počinila samoubojstvo, pa se sve otelo kontroli... Je li tebi jasno da samo da si me pričekala, kao što si trebala, onda te krv– onda te Alice ne bi mogla vidjeti kako skačeš? Ništa se ne bi promijenilo. Vjerojatno bismo sada bili u mojoj garaži, kao i svake druge subote. U Forksu ne bi bilo vampira, a ti i ja...” Ostavio je rečenicu nedovršenu, duboko zamišljen.
Bilo mi je nelagodno čuti kako je to rekao, kao da bi bilo dobro da u Forksu ne bude vampira. Srce mi je stalo neravnomjerno tući od praznine predodžbe koju je to u
meni stvorilo.

View user profile

5 Re: 4. PRIRODA on Sun Nov 28, 2010 6:25 am

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
“Edward se ionako mislio vratiti.”
“Baš si sigurna u to?”, upitao me, postajući opet ratoboran čim sam izgovorila Edwardovo ime.
“Razdvojenost se... nije pokazala naročito dobrom ni za jedno od nas dvoje.”
Htio je nešto reći, nešto ljutito, sudeći prema izrazu lica, ali suzdržao se, duboko udahnuo i počeo ispočetka.
“Jesi li znala da se Sam ljuti na tebe?”
“Na mene?” Nisam se odmah snašla. “O. Tako dakle.
Smatra da se oni ne bi vratili da nema mene.”
“Ne. Nije stvar u tome.”
“Što mu onda smeta?”
Jacob se nagnuo i uzeo još jedan kamenčić. Stao ga je okretati i okretati u prstima; oči su mu netremice promatrale crni kamen kad je tiho progovorio.
“Kad je Sam vidio... kako ti je bilo u početku, kad im je Billy rekao kako se Charlie brine nakon što ti nije bilo bolje, a kad si onda ti još počela skakati sa stijena...”
Složila sam facu. Niko mi nikada neće dopustiti da to zaboravim.
Jacob me naglo pogledao u oči. “Smatrao je da bar ti na cijelom svijetu imaš jednakog razloga mrziti Cullenove kao i on. Sam drži da si ga ti pomalo... izdala kad si im dopustila da ti se samo tako vrate u život, kao da te nikada nisu povrijedili.”
Nipošto nisam vjerovala da je Sam jedini koji dijeli takvo mišljenje. A jetkost koja mi se sada našla u glasu bila je upućena njima obojici.
“Samo ti reci Samu da se slobodno – ”
“Gledaj ono”, prekinuo me Jacob i pokazao prstom na orla koji se upravo obrušavao prema okeanu s nevjerojatne visine. Izvukao se iz pada u posljednjem trenutku, dotaknuvši tek kandžama površinu valova, tek na trenutak. Zatim je odletio teškim zamasima krila, opterećen krupnom ribom koju je ščepao.
“To se posvuda viđa”, rekao je Jacob, odjednom dalekim tonom. “Priroda slijedi svoj smjer – lovac i lovina, beskrajni ciklus života i smrti.”
Nisam shvatila smisao te poduke o prirodi; pretpostavila sam da on samo želi promijeniti temu. Ali onda me pogledao s mračnim osmijehom u očima.
“No ipak se ne viđa kako riba pokušava poljubiti
orla. To se nikad ne viđa.” Podrugljivo se iscerio.
Uzvratila sam mu šturim osmijehom, premda sam i
dalje osjećala jetki okus u ustima. “Možda je riba to pokušavala”,
predložila sam. “Teško je reći što riba misli.
Orlovi su zgodne ptice, znaš.”
“Zar se sve na to svodi?” Glas mu je naprasno postao oštar. “Na izgled?”
“Ne budi glup, Jacobe.”
“Ili na novac, onda?”, ostao je uporan.
“Baš krasno”, promrsila sam i ustala s debla. “Laska mi što imaš tako visoko mišljenje o meni.” Okrenula sam mu leđa i krenula odande.
“Joj, ne ljuti se.” Našao se odmah iza mene; uhvatio me za ručni zglob i naglo okrenuo prema sebi. “Ozbiljno ti govorim! Stvarno nastojim shvatiti, ali nikako mi ne uspijeva.”
Ljutito je skupio obrve, a oči su mu bile crne u dubokoj sjeni.
“Volim njega. Ne zato što je lijep, niti zato što je bogat!”
Pljunula sam tu riječ Jacobu u lice. “Bilo bi mi mnogo draže da nije ni jedno ni drugo. To bi barem malo popunilo širok procjep između nas – jer bi on i dalje bio najprivrženija, najnesebičnija, najgenijalnija i najpoštenija osoba koju sam u životu upoznala. Naravno da ga volim. Koliko je teško to shvatiti?”
“To je nemoguće shvatiti.”
“Prosvijetli me onda, molim, Jacobe.” Pustila sam da sarkazam gusto poteče iz mene. “Koji je valjani razlog da neko voli nekoga drugog? Jer ja očito ne znam kako to ide.”
“Mislim da je najpametnije početi tako što potražiš nekoga iz vlastite vrste. To obično funkcionira.”
“Ma, jao si ga meni, onda!”, otpovrnula sam mu.
“Izgleda da mi je Mike Newton ipak jedini izbor.”
Jacob je ustuknuo i ugrizao se za usnu. Vidjela sam da su ga moje riječi ranile, ali bila sam previše ljuta da mi zbog toga već tada bude krivo. Ispustio mi je zapešće i prekrižio ruke na prsima, okrenuvši se od mene i mrko zagledavši u pučinu.
“Ja sam čovjek”, promrsio je gotovo nečujno.
“Nisi toliko koliko je Mike”, nastavila sam nemilosrdno.
“Još uvijek misliš da je to najbitniji razlog?”
“Nije to ista stvar.” Jacob nije odmaknuo pogled od sivih valova. “Ja nisam ovo izabrao.”
Jedanput sam se nasmijala u nevjerici. “A misliš da Edward je? Nije znao što se s njim zbiva ništa više nego ti. Ne može se baš reći da je potpisao da bude ovakav.”
Jacob je odsječnim, brzim pokretima odmahivao glavom.
“Znaš, Jacobe, grozno si nesnošljiv prema drugima – imajući u vidu da si vukodlak i sve to.”
“Nije to isto”, ponovio je Jacob, prostrijelivši me pogledom.
“Ne vidim zašto ne bi bilo. Mogao bi imati malo više razumijevanja prema Cullenovima. Pojma nemaš koliko su oni istinski dobri – do srži, Jacobe.”
Još se dublje namrštio. “Ne bi smjeli postojati. Njihovo postojanje je protuprirodno.”
Dugo sam ga samo gledala, podigavši obrvu u nevjerici.
Trebalo mu je neko vrijeme da to primijeti.
“Što je?”
“Kad smo kod neprirodnog...”, naznačila sam mu.
“Bella”, rekao je polako, drugačijim glasom. Starijim.
Shvatila sam da odjednom zvuči starije od mene – kao roditelj ili učitelj. “Rođen sam s time što sam u sebi. To je dio onoga ko i što sam, ko mi je obitelj, ko smo svi mi kao pleme – to je razlog zašto smo još uvijek tu.
A izuzev toga” – tajanstveno me pogledao crnim očima – “ja sam i dalje čovjek.”
Uhvatio mi je ruku i prislonio je na svoja prsa, vruća kao u groznici. Kroz majicu sam osjećala kako mu srce postojano tuče pod mojim dlanom.
“Normalni ljudi ne mogu se nabacivati motociklima tako kao ti.”
Osmjehnuo se slabašnim poluosmijehom. “Normalni ljudi bježe od nemani, Bella. A ja nikad nisam tvrdio da sam normalan. Samo da sam čovjek.”
Bilo mi je prenaporno ljutiti se na Jacoba. Maknula sam ruku s njegovih prsa blago se smiješeći.
“Meni izgledaš itekako kao čovjek”, priznala sam mu.
“U ovom trenutku.”
“Osjećam se kao čovjek.” Pogledao je u stranu, daleko.
Donja usna mu je zadrhtala, pa ju je čvrsto ugrizao.
“O, Jake”, prošaptala sam i uhvatila ga za ruku.
Zbog ovoga sam došla. Zbog ovoga ću prihvatiti svaku reakciju koja me po povratku čeka. Zbog toga što, ispod sve ljutnje i sarkazma, Jacob pati. Sada mu se to vrlo jasno vidjelo u očima. Nisam znala kako da mu pomognem, ali znala sam da moram pokušati. Dugovala
sam mu više od toga. Njegova je bol sada boljela i mene.
Jacob je postao dio mene, a to se više nije moglo promijeniti.

View user profile

Sponsored content


Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum