2. IZBJEGAVANJE

Osjećala sam se neobično poletno dok sam išla sa časa španjolskog prema kantini, i to ne samo zato što sam se držala za ruke s najsavršenijom osobom na svijetu, premda je razlog sigurno dijelom bio i u tome.
Možda je stvar bila u spoznaji da sam odslužila kaznu i sad sam opet slobodna.
Ili možda to nije imalo nikakve veze konkretno sa mnom. Možda je stvar bila u ozračju slobode koje je
prožimalo cijelu školu. Nastava je bila pri kraju, a zrak je bio pun uzbuđenja, napose za maturante.
Sloboda je bila tako blizu da se mogla dotaknuti, okusiti. Naznake su bile posvuda. Plakati su se tiskali
po zidovima kantine, a koševi za smeće nosili su šareni obrub razbacanih letaka: podsjetnika za kupnju godišnjaka i prstenova klase, kao i podsjetnika na rokove za naručivanje maturantskih halja i četvrtastih kapa s privjescima, fluorescentnih poziva na glasanje za ovog ili onog učenika trećeg razreda koji se natječe za razrednu dužnost, te zlokobnih, ružinim vijencima obrubljenih najava ovogodišnje maturalne večeri. Veliki ples stizao nam je idući vikend, ali Edward mi je čvrsto obećao da
me neće ponovno tome podvrgnuti. Napokon, to sam ljudsko iskustvo već doživjela.
Ne, sigurno me to danas podigla moja osobna sloboda.
Kraj školske godine nije mi pružio onoliko zadovoljstva kao drugim učenicima. Zapravo, živcirala sam
se da mi je bilo muka svaki put kad bih pomislila na to.
Nastojala sam ne misliti o tome.
Ali bilo je teško izbjeći tako sveprisutnu temu kao što je matura.
“Jesi li već poslala pozive?”, upitala me Angela kad smo Edward i ja sjeli za naš stol. Umjesto svoje uobičajene glatke frizure povukla je svijetlosmeđu kosu u opušteni konjski rep, a u očima joj se nazirao pomalo mahnit pogled.
Alice i Ben također su već bili tu, Angeli s oba boka.
Ben se sav bio uživio u strip dok su mu naočale klizile s uskog nosa. Alice je tako strogo promatrala dosadne traperice i majicu koje imam na sebi da mi je postalo neugodno.
Vjerojatno je smišljala još jednu stilističku preobrazbu za mene. Kad bih joj to dopustila, drage bi me
volje oblačila svaki dan – možda i više puta dnevno – kao nekakvu preveliku i trodimenzionalnu papirnatu lutku.
“Ne”, odgovorila sam Angeli. “Zbilja nema smisla. Renée zna kad mi je matura. A koga još imam?”
“A ti, Alice?”
Alice se osmjehnula. “Sve sam obavila.”
“Blago tebi.” Angela je uzdahnula. “Moja majka ima tisuću rođaka i očekuje da rukom napišem poziv svakome od njih. Upalit će mi se ručni zglob. Ne mogu to više odgađati, a grozim se i same pomisli.”
“Ja ću ti pomoći”, ponudila sam se. “Ako ti ne smeta moj užasni rukopis.”
Charlieju bi se to svidjelo. Krajičkom oka opazila sam da se Edward smješka. I njemu se to zacijelo sviđa – to što ispunjavam Charliejeve uvjete bez pozivanja na vukodlake.
Angeli je laknulo. “Baš lijepo od tebe. Svratit ću kad god ti odgovara.”
“Zapravo, radije bih otišla do tvoje kuće, ako je to u redu – moje mi je već pun kufer. Charlie mi je sinoć ukinuo kaznu.” Široko sam se osmjehnula pri objavljivanju te dobre vijesti.
“Stvarno?”, upitala me Angela, a uvijek blage smeđe oči zasjale su joj od blagog uzbuđenja. “Pa zar nisi rekla da ti je kazna doživotna?”
“Iznenadila sam se više nego ti. Bila sam sigurna da će me osloboditi najranije nakon mature.”
“Pa, to je sjajno, Bella! Moramo u izlazak da to proslavimo.”
“Pojma nemaš koliko to dobro zvuči.”
“Kamo da odemo?”, zamislila se Alice, a lice joj je zasjalo od brojnih mogućnosti. Alicini prijedlozi obično su bili pomalo pretjerani za moj pojam, a i sad sam joj to vidjela u očima – sklonost pretjerivanju stupala je na djelo.
“Ne znam što ti je tačno na umu, Alice, ali sumnjam da sam toliko slobodna.”
“Sloboda je sloboda, zar ne?”, ostala je uporna.
“Sigurna sam da još imam nekih ograničenja – na primjer, kontinentalne granice SAD-a.”
Angela i Ben su se nasmijali, ali Alice je složila grimasu istinskog razočaranja.
“Onda, što ćemo večeras?”, ustrajala je.

“Ništa. Čuj, daj da pričekamo nekolko dana, čisto da vidimo da se nije šalio. Radni je dan, uostalom.”
“Proslavit ćemo preko vikenda, onda.” Bilo je teško suzbiti Alicino oduševljenje.
“Jasna stvar”, rekla sam joj, ne bih li je udobrovoljila.
Znala sam da neću učiniti ništa drastično; bilo bi sigurnije ići korak po korak s Charliejem. Pružiti mu priliku da se uvjeri u moju pouzdanost i zrelost prije nego što ga počnem moliti da mi izađe u susret.
Angela i Alice počele su raspravljati o mogućnostima; Ben je odložio strip i uključio se u razgovor. Iznenadila sam se otkrivši da mi tema o mojoj slobodi odjednom ne donosi onoliko zadovoljstva kao prije tek nekoliko trenutaka. Dok su one raspravljale o tome što bi se sve moglo raditi u Port Angelesu ili možda Hoquiamu, počelo me obuzimati nezadovoljstvo.
Nije mi trebalo dugo da odredim odakle potječe taj nespokoj u meni.
Još otkako sam se oprostila od Jacoba Blacka u šumi pokraj moje kuće, pred očima mi je stalno sijevala neugodna slika. Stvarala mi se u mislima u redovitim razmacima, kao nekakva iritantna budilica namještena da zazvoni svakih pola sata, i ispunjavala mi glavu prizorom Jacobova lica iskrivljenog od boli. To mi je bila posljednja uspomena na njega.
Kad me ta neprijatna vizija opet saletjela, znala sam tačno zbog čega nisam zadovoljna svojom slobodom.
Zbog toga što je nepotpuna.
Jasno, bila sam slobodna otići kamo god želim – osim u La Push; slobodna učiniti što god želim – osim otići do Jacoba. Spustila sam glavu i namrštila se. Pa mora postojati nekakvo kompromisno rješenje.
“Alice? Alice!”
Angelin me glas naglo prenuo. Mahala je dlanom tamo- amo pred Alicinim praznim, zabuljenim očima. Prepoznala sam izraz Alicinog lica – izraz od kojeg mi je tijelo automatski prožeo nalet panike. Njezin mi je prazni pogled govorio da ona sad gleda nešto mnogo drugačije od priprostog školskog ručka koji nas okružuje, ali ujedno i nešto što je na svoj način jednako toliko stvarno u svakom pogledu. Nešto se sprema, nešto što samo što se nije zbilo. Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
Edward se tada nasmijao, vrlo prirodno i vrlo opušteno.
Angela i Ben pogledali su ga, ali moj je pogled ostao čvrsto uprt u Alice. Odjednom je poskočila, kao da ju je neko udario nogom ispod stola.
“Zar je već vrijeme da zadrijemaš, Alice?”, podrugnuo joj se Edward.
Alice je opet došla sebi. “Oprostite, zanijela sam se u misli, valjda.”
“Bolje i da se zaneseš u misli nego da razmišljaš o još dva sata nastave”, rekao je Ben.
Alice se vratila u razgovor uživljenije nego prije – pomalo i previše uživljeno. Jedanput sam opazila da joj se pogled susreo s Edwardovim, samo na trenutak, a onda je opet pogledala u Angelu prije nego što je to iko drugi opazio. Edward je bio šutljiv, samo se zamišljeno poigravao pramenom moje kose.
Nestrpljivo sam čekala priliku da upitam Edwarda što je to Alice vidjela u viziji, ali u ostatku poslijepodnevne nastave nismo ni jednu jedinu minutu proveli nasamo.
Bilo mi je to čudno, gotovo kao da je namjerno. Nakon ručka, Edward je usporio da može ići ukorak s Benom i razgovarati o nekom zadatku koji sam znala da je već uradio.
Zatim je uvijek bilo još nekoga između satova, premda smo obično tada imali nekoliko minuta za sebe. Kad je zazvonilo zvono za kraj nastave, Edward je zapodjenuo razgovor
ni više ni manje nego s Mikeom Newtonom, hodajući pokraj njega kad je Mike krenuo prema parkiralištu. Išla sam za njima, puštajući da me Edward vuče.
Zbunjeno sam slušala kako Mike odgovara na Edwardove neuobičajeno prijazne upite. Stekla sam dojam da Mike ima problema s automobilom.
“...ali upravo sam zamijenio akumulator”, čula sam ga kako kaže. Mike je pogledao preda se, a onda oprezno opet promotrio Edwarda. Potpuno smeten, baš poput mene.
“Možda je problem u kablovima?”, pretpostavio je Edward.
“Možda. Stvarno ništa ne znam o autima”, priznao je Mike. “Morao bih dati nekome da ga pogleda, ali ne mogu sebi priuštiti da ga odvezem Dowlingu.”
Zaustila sam da predložim svog automehaničara, a onda ih opet naglo zatvorila. Moj mehaničar je ovih dana zauzet – zauzet trčanjem u liku divovskog vuka.
“Znam ti ja ponešto – mogao bih pogledati, ako hoćeš”, ponudio mu se Edward. “Samo daj da prvo odbacim Alice i Bellu kući.”
I Mike i ja zagledali smo se u Edwarda zijevajući u čudu.
“Ovaj... hvala”, promrmljao je Mike kad se pribrao.
“Ali moram na posao. Možda neki drugi put.”
“Apsolutno.”
“Vidimo se.” Mike je ušao u auto, odmahujući glavom u nevjerici.
Edwardov volvo, u kojem je već sjedila Alice, stajao je samo dva mjesta dalje.
“Što je sad to bilo?”, promrsila sam kad mi je Edward pridržao suvozačka vrata.
“Samo sam susretljiv”, odgovorio mi je Edward.
A onda je Alice, koja je samo čekala na stražnjem sjedalu, počela brbljati punom brzinom.
“Nisi ti baš tako dobar automehaničar, Edwarde.
Možda bi trebao dati Rosalie da ti ga noćas pogleda, čisto da ispadneš pametan kad te Mike odluči zamoliti za pomoć, znaš. Ne kažem da ne bi bilo zabavno vidjeti kakvu će facu složiti ako mu Rosalie dođe osobno pomoći.
Ali kako je Rosalie navodno na studiju na drugom kraju zemlje, to vjerojatno ne bi bila najpametnija ideja. Baš šteta. Premda ćeš, valjda, s Mikeovim autom i ti uspjeti izaći na kraj. Izvan svoje lige si samo kad je u pitanju pedantno podešavanje dobrih talijanskih sportskih automobila.
A kad smo već kod Italije i sportskih automobila koje sam tamo ukrala, još mi duguješ žuti porše. Ne znam baš želim li čekati do Božića...”
Prestala sam je slušati nakon jedne minute. Pustila sam da njezin brzi glas postane tek pozadinski šum i odlučila strpljivo pričekati.
Činilo mi se kao da Edward nastoji izbjeći moja pitanja.
Pa dobro. Uskoro će morati ostati nasamo sa mnom.
To je samo pitanje vremena.
I Edward je to očito shvatio. Ostavio je Alice na početku prilaznog puta Cullenovih, premda sam tad već gotovo očekivala da će je odvesti do ulaznih vrata i još ispratiti u kuću.
Dok je izlazila, Alice mu je uputila oštar pogled.
Edward je djelovao potpuno smireno.
“Vidimo se”, rekao je. A zatim je, gotovo neprimjetno, kimnuo glavom.
Alice se okrenula i nestala među drvećem.
Šutke je okrenuo auto i pošao natrag u Forks. Čekala sam, pitajući se hoće li to sâm spomenuti. Nije, tako da sam se sva napela. Što je to Alice vidjela danas za ručkom?
Nešto što mi on ne želi reći, pa sam se pokušala sjetiti razloga koji bi ga nagnao da čuva tajnu. Možda bi mi bilo bolje da se pripremim prije nego što ga pitam.
Bolje da ne pošizim i tako ga uvjerim da se ne mogu nositi s tim, ma što to bilo.

I tako smo oboje šutjeli sve do povratka u Charliejevu kuću.
“Večeras ima malo zadaće”, spomenuo je.
“Mmm”, složila sam se.
“Misliš da bih smio opet ući u kuću?”
“Charlieju nisu pukli živci kad si me došao odvesti u školu.”
Ali bila sam sigurna da će se Charlie brzo naduriti kad se vrati kući i zatekne Edwarda. Možda bih mu trebala spremiti nekakav specijalitet za večeru.
Ušavši u kuću pošla sam na kat, a Edward je krenuo za mnom. Prilegao je na moj krevet i zagledao se kroz prozor, naizgled ne opažajući moju napetost.
Spremila sam torbu i uključila računalo. Morala sam odgovoriti mami na e-mail, jer je uvijek paničarila kad bih predugo čekala. Bubnjala sam prstima dok sam čekala da se moje zastarjelo računalo sipljivo probudi; oštro su udarali u stol, rafalno i uzrujano.
A onda su se njegovi prsti našli na mojima i primirili ih.
“Nismo li danas malo nestrpljivi?”, šapnuo mi je.
Pogledala sam ga s namjerom da kažem nešto sarkastično, ali lice mu je bilo bliže nego što sam očekivala.
Zlaćane su mu se oči žarile na manje od pedlja od mojih, a dah mu je hladno puhao na moje otvorene usne. Osjećala sam njegov prijatan miris.
Nisam se više mogla sjetiti vrckavog odgovora koji sam spremala . Nisam se mogla sjetiti ni kako se zovem.
Nije mi pružio priliku da se oporavim.
Da je bilo po mome, najveći bih dio vremena provodila u ljubljenju s Edwardom. Ništa što sam u životu doživjela nije se moglo usporediti s osjećajem njegovih studenih usana, mramorno tvrdih ali uvijek tako nježnih, dok se kreću zajedno s mojima.
Nije često bilo po mome.
Zato sam se malo iznenadila kad su mu se prsti upleli u moju kosu, čvrsto približivši moje lice njegovome.
Ruke su mi se spojile iza njegova vrata, i poželjela sam da sam snažnija – dovoljno snažna da ga zadržim kao zarobljenika. Jedan mu je dlan spuznuo niz moja leđa, pritišćući me čvršće uz njegova kamena prsa. Čak i kroz džemper, koža mu je bila tako hladna da sam zadrhtala – drhtajem ugode i sreće, ali njegove su me ruke u odgovor na to svejedno počele puštati.
Znala sam da imam tek oko tri sekunde prije nego što uzdahne i vješto me odmakne od sebe, kazavši nešto o tome kako smo dovoljno stavljali moj život na kocku za jedno popodne. Iskoristivši posljednje sekunde najbolje što sam mogla, privila sam se jače uz njega, utiskujući se u njegovo tijelo. Vrškom jezika prešla sam po rubu njegove donje usne; bila je besprijekorno glatka, kao uglačana, a okus – Odmaknuo mi je lice od svojega, s lakoćom se otevši mome stisku – vjerojatno nije ni primijetio da sam u njega uložila svu svoju snagu.
Podsmjehnuo se, duboko i grleno. Oči su mu sjale od uzbuđenja koje je držao pod tako krutom stegom.
“Ah, Bella.” Uzdahnuo je.
“Rekla bih ti da mi je žao, ali nije mi.”
“A meni bi trebalo biti žao što tebi nije žao, ali nije mi. Možda bi bilo bolje da sjednem na krevet.”
Izdahnula sam zrak, pomalo ošamućeno. “Ako ti misliš da je to neophodno...”
Izvijeno se osmjehnuo i ispetljao od mene.
Nekoliko puta sam odmahnula glavom, nastojeći je razbistriti, a onda se vratila računalu. Sada je lijepo radilo, brujeći. Dobro, ne toliko brujeći, koliko stenjući.
“Pozdravi Renée u moje ime.”
“Nema problema.”
Pregledala sam e-mail koji mi je poslala Renée, tu i tamo odmahujući glavom na neke njezine blesavije postupke.
Bili su mi podjednako smiješni i strašni kao kad sam ih prvi put čitala. Tako je tipično za moju majku da zaboravi koliko se sva zapravo oduzme od straha od visine sve dok je instruktor skakanja nije već privezao za padobran. Pomalo sam se ljutila na Phila, koji je već gotovo dvije godine s njom u braku, zato što joj je to dopustio.
Ja bih bolje pazila na nju. Toliko je bolje poznajem. Moraš ih u jednom trenutku pustiti da sami krenu svojim putem, podsjetila sam se. Moraš ih pustiti da žive vlastitim životom...
Najveći dio života provela sam vodeći brigu za Renée, strpljivo je odvraćajući od njezinih najluđih nauma, dobrohotno trpeći one od kojih je nisam mogla odgovoriti. Uvijek sam udovoljavala mami; bila mi je smiješna, čak sam joj prilazila pomalo svisoka. Gledala sam mnogo grešaka koje radi i potajice im se smijala u sebi. Rasijana Renée.
Vrlo sam drugačija osoba od svoje majke. Promišljena i oprezna. Ona odgovorna, ona odrasla. Tako sam doživljavala sebe. Takvu sam osobu poznavala.
Dok mi je u ušima još tuklo od Edwardova poljupca, nisam mogla da ne pomislim na grešku koja je mojoj majci najviše promijenila život. Blentava i romantična, odmah nakon srednje škole udala se za čovjeka kojega je jedva znala, te nakon godinu dana dobila mene. Oduvijek me uvjeravala da nimalo ne žali zbog toga, da sam najbolji dar koji joj je život ikada dao. A ipak je u mene neprestano usađivala jedno – pametni ljudi ozbiljno pristupaju braku. Zreli ljudi završe studij i započnu karijeru prije nego što se upuste u ozbiljnu vezu. Znala je da nikad neću biti tako nepromišljena, šašava i provincijalna kao ona...
Zaškrgutala sam zubima i pokušala se usredotočiti dok sam joj pisala odgovor.
Zatim sam naišla na njezine završne rečenice i sjetila se zbog čega joj nisam ranije odgovorila.
Već dugo nisi uopće spomenula Jacoba, napisala mi je.
Što ima s njim ovih dana?
Bila sam sigurna da ju je Charlie nagovorio na to.
Uzdahnula sam i brzo otipkala odgovor, zaguravši ga između dva manje osjetljiva ulomka.
Jacob je u redu, valjda. Ne viđam se često s njim; on ti ovih dana najčešće provodi vrijeme s čoporom prijatelja dolje u La Pushu.
Zločesto sam se nasmijala sebi u bradu, dodala Edwardov pozdrav i poslala e-mail.
Nisam shvatila da Edward opet šutke stoji iza mene sve dok nisam ugasila računalo i odgurnula se od stola.
Mislila sam ga prekoriti zbog toga što mi čita preko ramena sve dok nisam shvatila da on uopće ne mari za mene. Pregledavao je pljosnatu crnu kutiju iz čijeg su glavnog kvadrata izvitopereno virile žice na način koji nije djelovao nimalo zdravo po dotičnu napravu. Za sekundu sam prepoznala da se radi o auto-liniji koju su mi Emmett, Rosalie i Jasper poklonili za prošli rođendan.
Već sam zaboravila na rođendanske poklone koji mi se kriju pod sve većim slojem prašine na podu plakara.

“Što si to učinila s ovime?”, upitao me užasnutim glasom.
“Nije se dalo izvući iz upravljačke ploče.”
“Pa si osjetila potrebu da ga podvrgneš mukama?”
“Znaš kakva sam s alatom. Nisam mu nikada namjerno nanijela bol.”
Odmahnuo je glavom, noseći hinjeno tragičnu krinku na licu. “Ubila si ga.”
Slegnula sam ramenima. “A, čuj.”
“Povrijedilo bi ih da ovo vide”, rekao je. “Valjda je dobro što si cijelo ovo vrijeme bila u kućnom pritvoru.
Morat ću ti kupiti zamjenski uređaj prije nego što primijete.”
“Hvala, ali ne treba mi šminkerska linija.”
“Neću je zamijeniti zbog tebe.”
Uzdahnula sam.
“Nisi se naročito usrećila svojim prošlogodišnjim rođendanskim poklonima”, rekao je razočaranim tonom.
Odjednom se počeo hladiti pravokutnim komadom krutog papira.
Nisam mu odgovorila, iz straha da mi glas ne zadrhti.
Nisam se rado prisjećala svoga katastrofalnog osamnaestog rođendana – i svih njegovih dalekosežnih posljedica – i iznenadilo me što ga je spomenuo. Inače je bio još osjetljiviji na tu temu nego ja.
“Znaš li ti da samo što im nije istekao rok?”, upitao me, pružajući mi papir. Bio je to još jedan poklon – vaučeru za avionske karte koji su mi dali Esme i Carlisle da bih mogla posjetiti Renée na Floridi.
Duboko sam udahnula i odgovorila mu jednoličnim tonom. “Ne. Zapravo, posve sam zaboravila na njih.”
Pogledao me s pažljivo vedrim i pozitivnim izrazom; na licu mu nije bilo ni tračka dubokih osjećaja kad je nastavio. “Pa, još imamo malo vremena. Dobila si slobodu... a nemamo planova za vikend, jer odbijaš otići na maturalnu večer sa mnom.” Iscerio se. “Zašto da ovako ne proslavimo tvoju slobodu?”
Zinula sam u čudu. “Odlaskom na Floridu?”
“Spomenula si da su kontinentalne granice SAD-a dopuštene.”
Ošinula sam ga sumnjičavim pogledom, ne bih li shvatila odakle mu sad ovo.
“Onda?”, ustrajao je. “Idemo li u posjet Renée ili ne?”
“Charlie mi to nikad neće dopustiti.”
“Charlie ti ne može zabraniti da posjetiš majku. Ona ti je i dalje prvi skrbnik.”
“Niko nije moj skrbnik. Odrasla sam osoba.”
Blistavo se osmjehnuo. “Upravo tako.”
Razmislila sam o tome nakratko i zaključila da mi se borba ne isplati. Charlie bi se razbjesnio – ne zato što idem u posjet Renée, već zato što Edward ide sa mnom.
Charlie bi mjesecima odbijao razgovarati sa mnom, i još bih se samo vjerojatno opet našla u kazni. Nedvojbeno bi bilo pametnije uopće ne spominjati tu temu. Možda za nekoliko tjedana, kao maturalnu uslugu ili nešto takvo. Ali teško sam se mogla oduprijeti ideji da majku vidim sada, a ne tek za nekoliko tjedana. Toliko već dugo nisam vidjela Renée. I još dulje je nisam vidjela pod ugodnim okolnostima. Kad sam posljednji put bila s njom u Phoenixu, cijelo sam vrijeme provela u bolničkom krevetu. Kad je posljednji put ona bila ovdje, bila sam više-manje katatonična. Nisam je ostavila baš s najljepšim uspomenama.
A možda još i, ako vidi koliko sam sretna s Edwardom, kaže Charlieju da mi dade malo mira. Edward mi je proučavao lice dok sam se premišljala.
Uzdahnula sam. “Ne ovaj vikend.”
“Zašto ne?”
“Ne želim svađu s Charliejem. Ne tako brzo nakon što mi je oprostio.”
Obrve su mu se skupile. “Ja pak mislim da bi ovaj vikend bilo savršeno”, promrsio je.
Odmahnula sam glavom. “Neki drugi put.”
“Nisi ti jedina cijelo vrijeme zarobljena u ovoj kući, znaš.” Mrko me pogledao.
Vratila mi se sumnja. Ovo je bilo atipično ponašanje za njega. Uvijek je bio tako nemoguće nesebičan; znala sam da me time razmazio.
“Ti možeš kamo god želiš”, napomenula sam mu.
“Ostatak svijeta nimalo me ne zanima bez tebe.”
Zakolutala sam očima na tu hiperbolu.
“Ozbiljno ti kažem”, rekao je.
“Ne žurimo s ostatkom svijeta, u redu? Na primjer, možemo početi s kinom u Port Angelesu...”
Prostenjao je. “Nema veze. Poslije ćemo razgovarati o tome.”
“Nema se tu više o čemu razgovarati.”
Slegnuo je ramenima.
“Dobro, onda, promjena teme”, rekla sam. Gotovo sam zaboravila ono što me danas popodne brinulo – je li mu to bila i namjera? “Što je to Alice vidjela danas za ručkom?”
Netremice sam mu gledala lice dok sam to govorila, odmjeravajući mu reakciju.

[Izraz mu je bio sabran; opazila sam tek najblaže stvrdnjavanje njegovih očiju boje topaza. “Već neko vrijeme opaža Jaspera na čudnom mjestu, negdje na jugozapadu, kako joj se čini, blizu njegove bivše... obitelji. Ali nema svjesne namjere da im se vrati.” Uzdahnuo je. “Zabrinula se zbog toga.”
“O.” To nije bilo ni blizu onoga što sam očekivala.
Ali naravno da ima smisla da Alice drži Jasperovu budućnost na oku. On joj je duhovni par, istinska druga polovica, iako se ne razmeću svojom vezom toliko kao Rosalie i Emmett.
“Zašto mi to nisi prije rekao?”
“Nisam shvatio da si primijetila”, rekao je. “Vjerojatno se ionako ne radi ni o čemu bitnom.”
Mašta mi je bila žalosno neobuzdana. Uspjela sam izobličiti savršeno normalno popodne sve dok mi se nije učinilo kako se Edward svojski trudi da mi štošta zataji.
Stvarno bih morala psihijatru.
Spustili smo se u prizemlje pisati zadaću, čisto za slučaj da se Charlie vrati ranije. Edward je svoju napisao za nekoliko minuta; ja sam se naporno vukla kroz matematiku sve dok nisam zaključila kako je došlo vrijeme da spremim Charlieju večeru. Edward mi je pomogao, povremeno slažući facu zbog sirovih sastojaka – ljudska hrana bila mu je blago gadljiva. Napravila sam stroganov po receptu bake Swan, jer sam mu se htjela dodvoriti.
Nije mi to bilo omiljeno jelo, ali Charlieju će biti drago.
Charlie mi je već djelovao dobro raspoložen kad se vratio kući. Nije se čak ni potrudio biti neugodan prema Edwardu. Edward se ispričao i nije objedovao s nama, kao i obično. Zvuk večernjih vijesti dopro je iz dnevne sobe, ali sumnjala sam u to da ih Edward zaista gleda.
Nakon što je slistio tri puna tanjura, Charlie je podigao noge na praznu stolicu i spokojno sklopio ruke preko nabrekle mješine.
“Bilo je super, Bells.”
“Drago mi je da ti je prijalo. Kako je bilo na poslu?”
Nisam prije stigla popričati s njim jer je bio previše uživljen u jelo.
“Dosta mirno. Pa, mrtvački mirno, pravo da ti kažem. Mark i ja kartali smo se dobar dio popodneva”, priznao mi je s osmijehom. “Pobijedio sam ga, s devetnaest prema sedam partija. A onda sam neko vrijeme bio na telefonu s Billyjem.”
Pokušala sam ne promijeniti izraz lica. “Kako je on?”
“Dobro, dobro. Zglobovi ga malo muče.”
“O. Baš mi je žao.”
“A eto. Pozvao nas je da ih posjetimo za vikend. Mislio je pozvati i Clearwaterove i Uleyje. Na doigravanje, da tako kažem...”
“Ha”, glasio je moj genijalni odgovor. Ali što sam mu mogla reći? Znala sam da neću smjeti otići na tulum vukodlaka, čak i uz roditeljski nadzor. Upitala sam se hoće li Edwardu smetati što Charlie odlazi u La Push. Ili će pretpostaviti da moj otac neće biti pritom u opasnosti, budući da Charlie uglavnom provodi vrijeme s Billyjem, koji je samo čovjek?
Ustala sam i, ne gledajući u Charlieja, naslagala posuđe.
Stavila sam ga u sudoper i pustila vodu. Edward mi je šutke prišao i dohvatio krpu.
Charlie je uzdahnuo i zasad odustao, premda sam pretpostavljala da će iznova načeti tu temu kad se opet nađemo sami. S mukom je ustao i krenuo prema televizoru, baš kao i svake druge večeri.
“Charlie”, kazao je Edward opuštenim tonom.
Charlie je zastao nasred svoje kuhinjice. “Da?”
“Je li ti Bella ikada rekla da su joj moji roditelji za prethodni rođendan poklonili avionske karte, kako bi mogla posjetiti Renée?”
Ispustila sam tanjur koji sam ribala. Odbio se od radne plohe i bučno zaklaparao po podu. Nije se razbio, ali cijelu je prostoriju, i sve nas troje, poprskao pjenastom vodom. Charlie to nije ni primijetio.
“Bella?”, kazao je zaprepaštenim glasom.
Nisam odmicala pogled s tanjura dok sam ga podizala.
“Da, tako je.”
Charlie je glasno progutao slinu, pa se obratio Edwardu stisnutih očiju. “Ne, nikad mi nije rekla za to.”
“Hmm”, promrmljao je Edward.
“Ima li nekog razloga zašto to sada spominješ?”, upitao ga je Charlie strogo.
Edward je slegnuo ramenima. “Uskoro će isteći. Mislim da bi se Esme mogla osjetiti povrijeđeno da Bella ne iskoristi svoj poklon. Premda ništa ne bi rekla.”
Zagledala sam se u Edwarda u nevjerici.
Charlie je malo razmislio. “Vjerojatno bi bilo pametno da posjetiš mamu, Bella. Ona bi to jako voljela.
Makar sam iznenađen što mi to uopće nisi spomenula.”
“Zaboravila sam”, priznala sam.
Namrštio se. “Zaboravila si da si dobila avionske karte na poklon?”
“Mmm”, neodređeno sam promrmljala i opet se okrenula prema sudoperu.
“Primijetio sam da si rekao da je dobila karte, Edwarde”, nastavio je Charlie. “Koliko su joj to karata dali tvoji roditelji?”
“Samo jednu za nju... i jednu za mene.”
Tanjur koji sam ovaj put ispustila pao je u sudoper, tako da nije stvorio onoliku buku. Lako sam čula oštri izdisaj moga oca. Krv mi je navrla u lice, potaknuta ozlojeđenošću i žaljenjem. Zašto mi Edward to radi? Napeto sam se zagledala u pjenu u sudoperu, dok me obuzimala panika.

“To ne dolazi u obzir!”, Charlie se naglo razbjesnio i počeo vikati.
“Zašto?”, upitao ga je Edward, glasa prepunog nedužnog iznenađenja. “Upravo si rekao da bi bilo pametno da ona posjeti majku.”
Charlie ga je prečuo. “Ne ideš ti nikamo s njim, mlada damo!”, viknuo je. Okrenula sam se na peti i ugledala ga kako upire prstom u mene.
Automatski me prožeo bijes, kao nagonska reakcija na njegov ton.
“Nisam ja dijete, tata. A više i nisam u kazni, sjećaš se?”
“O da, nego što da imaš. Od ovog trenutka.”
“Zbog čega?!”
“Zbog toga što ja tako kažem.”
“Moram li te podsjetiti da sam punoljetna osoba, Charlie?”
“Ovo je moja kuća – slušat ćeš moja pravila!”
Ošinula sam ga ledenim pogledom. “Ako ti tako želiš. Hoćeš da se večeras iselim? Ili mogu dobiti nekoliko dana da se spakiram?”
Charlie se jarko zajapurio. Smjesta mi je postalo grozno jer sam posegnula za adutom iseljavanja.
Duboko sam udahnula i pokušala progovoriti razboritijim tonom. “Služit ću kaznu bespogovorno kad u nečemu pogriješim, tata, ali nemam namjeru trpjeti tvoje predrasude.”
Zapjenio se, ali nije uspio kazati ništa suvislo.
“E sad, znam da znaš da imam potpuno pravo ovaj vikend otići u posjet mami. Ne možeš mi ozbiljno reći da bi se protivio mojoj namjeri da idem s Alice ili Angelom.”
“S prijateljicama”, progunđao je i kimnuo glavom.
“Bi li se ljutio da povedem Jacoba?”
Spomenula sam njegovo ime samo zato što sam znala da je Jacob mome ocu draži, ali smjesta sam to požalila; Edward je glasno škljocnuo zubima i čvrsto ih stisnuo.
Moj se otac s mukom pokušao pribrati prije nego što će odgovoriti. “Da”, rekao je neuvjerljivim tonom. “To bi me ljutilo.”
“Grozno loše lažeš, tata.”
“Bella – ”
“Nije da sam krenula u Vegas postati striptizeta, ili nešto takvo. Idem mami”, podsjetila sam ga. “Ona mi je roditeljski autoritet jednako toliko kao i ti.”
Prostrijelio me jetkim pogledom.
“Želiš nešto reći o maminoj sposobnosti da se brine za mene?”
Charlie se lecnuo od prikrivene prijetnje u mom pitanju.
“Nadaj se da joj to neću spomenuti”, rekla sam.
“Bolje bi ti bilo”, upozorio je. “Ovo mi nikako nije drago, Bella.”
“Nema razloga da se uzrujavaš.”
Zakolutao je očima, ali bilo mi je jasno da je oluja prošla.
Okrenula sam se i izvadila čep iz sudopera. “Dakle, moja zadaća je gotova, tvoja večera je gotova, posuđe je gotovo, a meni su izlasci dopušteni. Idem sada van. Vratit ću se prije deset i trideset.”
“Kamo ideš?” Lice mu se opet posve zarumenjelo, nakon što se već bilo gotovo primirilo.
“Nisam sigurna”, priznala sam mu. “Makar ne dalje od petnaest kilometara odavde. Zadovoljan?”
Progunđao je nešto što nije zvučalo kao odobravanje i nestao iz prostorije. Naravno, čim sam odnijela prevagu u svađi, počela me gristi savjest.
“Idemo van?”, upitao me Edward tihim ali radosnim glasom.
Okrenula sam se prema njemu i strogo ga pogledala.
“Da. Rado bih s tobom porazgovarala nasamo.”
Nije mi izgledao onoliko zabrinut zbog toga koliko sam smatrala da bi trebao biti.
Počela sam tek nakon što smo se sigurno smjestili u njegov auto.
“Što je to bilo?”, oštro sam ga upitala.
“Znam da želiš vidjeti majku, Bella – govorila si o njoj u snu. Zapravo, brinula si se za nju.”
“Je li?”
Kimnuo je glavom. “Ali, očito si prevelika kukavica da to sama raspraviš s Charliejem, pa sam posredovao za tvoj račun.”
“Posredovao? Bacio si me morskim psima!”
Zakolutao je očima. “Ne bih rekao da ti je prijetila bilo kakva opasnost.”
“Rekla sam ti da se ne želim svađati s Charliejem.”
“Niko nije ni rekao da se trebaš.”
Oštro sam ga pogledala. “Ne mogu si pomoći kad mi počne tako naređivati – nadvladaju me prirodni tinejdžerski porivi.”
Zahihotao se. “Pa, nisam ja kriv za to.”
Zamišljeno sam se zagledala u njega. Kao da to nije primijetio. Spokojno je gledao kroz vjetrobran. Nešto nije tu bilo u redu, ali nisam mogla procijeniti što. Ili je možda bila samo stvar u tome da mi je mašta opet divljala kao i danas popodne.
“Ima li taj iznenadni poriv za posjetom Floridi ikakve veze s druženjem kod Billyja?”
Vilica mu se opustila. “Baš nikakve. Nije bitno jesi li tu ili na drugoj strani svijeta, svejedno ne bi išla.”
Bilo je baš kao i maloprije s Charliejem – ponašao se prema meni baš kao da sam zločesto dijete. Zaškrgutala sam zubima da ne počnem vikati. Nisam se sad još htjela posvađati i s Edwardom.
Edward je uzdahnuo, a kad je progovorio, glas mu je ponovno bio topao i baršunast. “Onda, što bi htjela večeras raditi?”, upitao me.
“Možemo možda do tebe? Tako dugo nisam već vidjela Esme.”
Osmjehnuo se. “To će joj se svidjeti. Pogotovo kad čuje kamo idemo za vikend.”
Poraženo sam prostenjala.

Nismo ostali dugo vani, kao što sam i obećala. Nisam se iznenadila vidjevši da svjetla još gore kad smo se zaustavili pred kućom – znala sam da će me Charlie pričekati ne bi li još malo vikao na mene.
“Bolje nemoj ulaziti”, rekla sam. “Samo ćeš pogoršati situaciju.”
“Misli su mu razmjerno smirene”, izazovno mi je rekao Edward. Od izraza na njegovu licu upitala sam se ima li tu još nečega smiješnog što mi promiče. Kutovi usana podrhtavali su mu, opirući se smiješku.
“Vidimo se”, smrknuto sam promrsila.
Nasmijao se i poljubio me u tjeme. “Vratit ću se kad Charlie zahrče.”
Televizor je treštao kad sam ušla u kuću. Načas mi je došlo da krišom odem u svoju sobu.
“Možeš li doći ovamo, Bella?”, dobacio mi je Charlie, stavljajući tačku na taj plan.
Vukla sam noge dok sam prelazila pet koraka do njega.
“Što ima, tata?”
“Jesi li se lijepo provela večeras?”, upitao me. Djelovao je kao da mu je nelagodno. Potražila sam skrivena značenja u njegovim riječima prije nego što ću mu odgovoriti.
“Jesam”, rekla sam, oklijevajući.
“Što ste radili?”
Slegnula sam ramenima. “Družili smo se s Alice i Jasperom. Edward je pobijedio Alice u šahu, a onda sam ja igrala protiv Jaspera. Rasturio me.”
Osmjehnula sam se. Partija šaha između Edwarda i Alice bila je jedna od najsmješnijih stvari koje sam u životu vidjela. Samo su sjedili, gotovo nepomično, i gledali u ploču, dok je Alice predviđala poteze koje će on izvesti, a on joj je zauzvrat čitao protupoteze iz glave.
Odigrali su najveći dio partije umno; mislim da je svako od njih povukao tek dva pješaka kad je Alice odjednom srušila svoga kralja i predala partiju. Sve skupa nije trajalo niti pune tri minute.
Charlie je ugasio zvuk na televizoru – neobično za njega.
“Čuj, nešto bih ti morao reći.” Namrštio se, djelujući vrlo smeteno.
Nepomično sam sjedila, čekajući. Načas me pogledao, a zatim upro pogled u pod. Ništa više nije rekao.
“O čemu se radi, tata?”
Uzdahnuo je. “Takve stvari mi baš ne idu. Ne znam kako bih počeo...”
Opet sam pričekala.
“Okej, Bella. Evo u čemu je stvar.” Ustao je s kauča i počeo koračati tamo-amo po sobi, cijelo vrijeme gledajući u noge. “Između tebe i Edwarda očito je prilično ozbiljno, pa biste trebali pripaziti na neke stvari. Znam da si ti sada odrasla osoba, ali još si mlada, Bella, i
ima mnogo važnih stvari koje bi trebala znati kada... pa, kada se odlučiš na tjelesno – ”
“O, molim te, molim te, nemoj!”, usrdno sam ga zamolila, skočivši na noge. “Molim te, reci mi da ne pokušavaš povesti razgovor o seksu sa mnom, Charlie.”
Zabuljio se u pod. “Ja sam ti otac. Imam tu odgovornost. Upamti, meni je neugodno koliko i tebi.”
“Mislim da to nije fizički moguće. Uostalom, mama te preduhitrila u tome prije desetak godina. Tako da više ništa nisi dužan reći.”
“Prije deset godina nisi imala dečka”, nevoljko je promrsio.
Bilo mi je jasno da se opire želji da promijeni temu.
Oboje smo stajali i piljili u pod, okrenuti jedno od drugoga.
“Mislim da se ono bitno nije naročito promijenilo u međuvremenu”, promumljala sam, rumena zacijelo koliko i on. Ovo mi je bilo gore od sedmog kruga pakla; još mi je gora bila spoznaja da je Edward znao kako se ovo sprema. Nije ni čudo da je djelovao tako nadmeno u autu.
“Samo mi reci da se vas dvoje odgovorno ponašate”, lijepo me zamolio Charlie, očito žarko želeći da se u podu razjapi bezdan u koji bi mogao propasti.
“Bez brige, tata, nije to tako.”
“Nije da ti ne vjerujem, Bella, ali znam da mi ne želiš reći ništa o tome, a znaš i da to zaista ne želim čuti. Premda ću nastojati uraditi to na brz i lagan način. Znam da su danas drugačija vremena.”
Nelagodno sam se nasmijala. “Možda i jesu, ali Edward je vrlo staromodan. Nemaš razloga za brigu.”
Charlie je uzdahnuo. “Ma baš”, promrsio je.
“Ajoj!”, prostenjala sam. “Stvarno bih voljela da me ne tjeraš da to naglas izgovorim, tata. Stvarno. Ali... ja sam... djevica, i nemam namjere promijeniti takvo stanje u bliskoj budućnosti.”
Oboje smo se zgrozili, ali onda se Charliejevo lice izgladilo. Izgleda da mi je povjerovao.
“Mogu li sada u krevet? Molim te.”
“Samo još malo”, rekao je.
“Daj, tata, molim te. Preklinjem te.”
“Prošlo je ono neugodno, obećavam ti”, pokušao me smiriti.
Pogledala sam ga na trenutak i sa zadovoljstvom opazila
da izgleda opuštenije, da mu lice opet ima uobičajenu boju. Svalio se na kauč, uzdahnuvši od olakšanja što je završio razgovor o seksu.
“Što je sada?”
“Samo me zanima kako ti napreduje ona ravnoteža.”
“O. Dobro, valjda. Danas sam se dogovorila s Angelom.
Pomoći ću joj oko poziva na maturu. Čisto kao prijateljica prijateljici.”
“To je lijepo. A što je s Jakeom?”
Uzdahnula sam. “Još nisam smislila kako ću, tata.”
“Samo se ti trudi, Bella. Znam da ćeš postupiti kako treba. Dobar si ti čovjek.”
Krasno. Znači, ako ne smislim neki način da izgladim stvari s Jacobom, onda sam loš čovjek? To je niski udarac.

“Jasno, jasno”, složila sam se. Taj automatski odgovor gotovo mi je izmamio osmijeh – pokupila sam ga od Jacoba. Čak sam ga izrekla istim pokroviteljskim tonom kojim se on obraćao svom ocu.
Charlie se široko osmjehnuo i opet uključio zvuk. Ušuškao se u jastuke na kauču, zadovoljan onime što je noćas postigao. Bilo mi je očito da će još dosta dugo ostati budan uz utakmicu.
“Laku noć, Bells.”
“Vidimo se ujutro!” Ustrčala sam na kat.
Edward je odavno nestao i neće se vratiti sve dok Charlie ne zaspi – vjerojatno je otišao u lov, ili nešto takvo, da prekrati vrijeme – pa se nisam žurila presvući za spavanje. Nije mi prijalo biti sama, ali svakako se nisam namjeravala spustiti u prizemlje i družiti sa svojim
tatom, čisto da se ne bi sjetio još neke teme iz spolnog odgoja koju prije nije spomenuo; stresla sam se.
I tako sam, zahvaljujući Charlieju, bila napeta i puna tjeskobe. Završila sam zadaću, a nisam se osjećala dovoljno smirenom za čitanje ili tek slušanje glazbe. Došlo mi je da nazovem Renée i javim joj da stižem, ali onda sam shvatila da je na Floridi tri sata više, pa ona sigurno već spava.
Mogla sam nazvati Angelu, valjda.
Ali odjednom sam shvatila da ja to ne želim razgovarati s Angelom. Da ne moram razgovarati s njom.
Zagledala sam se u prazni crni prozor, grizući usnu. Ne znam koliko sam dugo samo stajala tamo i odmjeravala za i protiv – postupiti kako treba prema Jacobu, vidjeti se opet sa svojim najbližim prijateljem, biti dobar čovjek; nasuprot tome natjerat ću Edwarda da pobjesni na mene. Možda deset minuta. Dovoljno dugo da shvatim kako su razlozi za valjani, dok oni protiv nisu.
Edwarda samo brine moja sigurnost, a znala sam da u tom pogledu nema nikakvih stvarnih problema.
Telefon mi nije bio od koristi; Jacob je odbijao moje pozive otkako se Edward vratio. A i morala sam ga vidjeti – vidjeti kako se opet smiješi onako kao prije. Morala sam zamijeniti onu groznu posljednju uspomenu na njegovo lice, izvijeno i izobličeno od boli, ne bih li ikako
vratila vlastiti duševni mir.
Imala sam vjerojatno sat vremena na raspolaganju.
Mogla sam na brzinu trknuti u La Push i vratiti se prije nego što Edward shvati da sam otišla. Prošao mi je sat do kada smijem biti vani, ali hoće li Charlieja zaista biti briga ako Edward nema veze s tim? To sam mogla otkriti samo na jedan način.
Dohvatila sam jaknu i ugurala ruke u rukave dok sam trčala niza stube.
Charlie je odmaknuo pogled od utakmice, smjesta sumnjičav.
“Hoćeš se ljutiti ako odem do Jakea večeras?”, uspuhano sam ga upitala. “Neću ostati dugo.”
Čim sam izgovorila Jakeovo ime, Charliejevo se lice opustilo u nadmen osmijeh. Nisam imala dojam da se iole iznenadio što je njegova lekcija tako brzo polučila učinak. “Samo ti daj, mala. Nema problema. Ostani koliko god hoćeš.”
“Hvala, tata”, rekla sam i klisnula kroz vrata.
Kao svaki bjegunac, i nehotice sam se nekoliko puta osvrnula dok sam trčala prema kamionetu, ali noć je bila tako crna da to baš i nije imalo nekog smisla. Morala sam napipati kvaku uz bok kamioneta.
Oči tek što su mi se počele navikavati na tamu kad sam stavila ključ u paljenje. Snažno sam ga okrenula ulijevo, ali umjesto da zaglušno zaurla, motor mi je samo škljocnuo. Pokošala sam opet, s jednakim rezultatom.
A onda sam krajičkom oka ugledala sitan pokret, i poskočila.
“Gah!”, zinula sam od šoka kad sam opazila da nisam sama u kabini.
Edward je sjedio vrlo mirno, kao nejasno svijetla mrlja u mraku. Samo su mu se ruke kretale, neprestano okrećući zagonetni crni predmet. Kad je progovorio, i dalje je gledao u taj predmet.
“Pozvala me Alice”, prošaptao je.
Alice! Kvragu. Zaboravila sam je uzeti u obzir pri planiranju.
Sigurno joj je naložio da me motri.
“Uznemirila se kad je tvoja budućnost prilično naglo nestala prije pet minuta.”
Oči su mi već bile razrogačene od iznenađenja, a sad su se raširile još više.
“Jer ona ne vidi vukove, znaš”, objasnio mi je istim onim tihim šapatom. “Zar si to zaboravila? Kad odlučiš pomiješati svoju sudbinu s njihovom, i ti nestaneš. To nisi mogla znati, shvaćam. Ali možeš li shvatiti zašto bih zbog toga počeo pomalo... strepjeti? Alice te vidjela kako nestaješ, a nije mi mogla reći ni hoćeš li se vratiti kući ili ne. Tvoja se budućnost izgubila, baš poput njihove. Nismo sigurni koji je razlog tome. Neki prirodni
obrambeni mehanizam s kojim se rađaju?” Govorio je kao da sada to govori samome sebi, gledajući i dalje u komad motora mog kamioneta dok ga je vrtio u ruka ma. “To nije posve vjerojatno, budući da ja bez problema čitam njihove misli. Barem što se tiče Blackovih.
Carlisle ima teoriju da je to zbog toga što preobražaji uvelike vladaju njihovim životima. To je prije nehotična reakcija nego odluka. Posve nepredvidljiva, a mijenja sve u njima. U tom trenutku kad se mijenjaju iz jednog oblika u drugi, oni zapravo i ne postoje. Budućnost ih ne može sadržavati...”
Slušala sam njegovo promišljanje šutke kao kip.
“Sastavit ću ti auto na vrijeme za nastavu, ako se želiš sama voziti”, objasnio mi je malo poslije.
Čvrsto stisnutih usana izvadila sam ključeve i ukočeno izašla iz kamioneta.
“Zatvori prozor ako želiš da ti večeras ne dođem.
Imat ću razumijevanja”, šapnuo mi je prije nego što sam zalupila vratima.
Umarširala sam u kuću, te i tamo zalupila vratima.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao Charlie s kauča.
“Kamionet mi neće upaliti”, zarežala sam.
“Da ti ga ja pogledam?”
“Ne. Pokušat ću opet ujutro.”
“Hoćeš da ti posudim svoj auto?”
Inače nisam smjela voziti njegov policijski automobil.
Charlieju je očito bio istinski stalo da odem u La Push. Gotovo jednako stalo kao i meni.
“Neka. Umorna sam”, progunđala sam. “Laku noć.”
Tvrdim sam se koracima popela na kat i otišla ravno do svog prozora. Grubo sam spustila metalni okvir – zalupio se s treskom, a okno je zadrhtalo.
Zurila sam u crno staklo koje se treslo, dugo, dugo, sve dok se nije smirilo. Zatim sam uzdahnula i otvorila prozor najviše što se dalo.