2. IZBJEGAVANJE
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Osjećala sam se neobično poletno dok sam išla sa časa španjolskog prema kantini, i to ne samo zato što sam se držala za ruke s najsavršenijom osobom na svijetu, premda je razlog sigurno dijelom bio i u tome.
Možda je stvar bila u spoznaji da sam odslužila kaznu i sad sam opet slobodna.
Ili možda to nije imalo nikakve veze konkretno sa mnom. Možda je stvar bila u ozračju slobode koje je
prožimalo cijelu školu. Nastava je bila pri kraju, a zrak je bio pun uzbuđenja, napose za maturante.
Sloboda je bila tako blizu da se mogla dotaknuti, okusiti. Naznake su bile posvuda. Plakati su se tiskali
po zidovima kantine, a koševi za smeće nosili su šareni obrub razbacanih letaka: podsjetnika za kupnju godišnjaka i prstenova klase, kao i podsjetnika na rokove za naručivanje maturantskih halja i četvrtastih kapa s privjescima, fluorescentnih poziva na glasanje za ovog ili onog učenika trećeg razreda koji se natječe za razrednu dužnost, te zlokobnih, ružinim vijencima obrubljenih najava ovogodišnje maturalne večeri. Veliki ples stizao nam je idući vikend, ali Edward mi je čvrsto obećao da
me neće ponovno tome podvrgnuti. Napokon, to sam ljudsko iskustvo već doživjela.
Ne, sigurno me to danas podigla moja osobna sloboda.
Kraj školske godine nije mi pružio onoliko zadovoljstva kao drugim učenicima. Zapravo, živcirala sam
se da mi je bilo muka svaki put kad bih pomislila na to.
Nastojala sam ne misliti o tome.
Ali bilo je teško izbjeći tako sveprisutnu temu kao što je matura.
“Jesi li već poslala pozive?”, upitala me Angela kad smo Edward i ja sjeli za naš stol. Umjesto svoje uobičajene glatke frizure povukla je svijetlosmeđu kosu u opušteni konjski rep, a u očima joj se nazirao pomalo mahnit pogled.
Alice i Ben također su već bili tu, Angeli s oba boka.
Ben se sav bio uživio u strip dok su mu naočale klizile s uskog nosa. Alice je tako strogo promatrala dosadne traperice i majicu koje imam na sebi da mi je postalo neugodno.
Vjerojatno je smišljala još jednu stilističku preobrazbu za mene. Kad bih joj to dopustila, drage bi me
volje oblačila svaki dan – možda i više puta dnevno – kao nekakvu preveliku i trodimenzionalnu papirnatu lutku.
“Ne”, odgovorila sam Angeli. “Zbilja nema smisla. Renée zna kad mi je matura. A koga još imam?”
“A ti, Alice?”
Alice se osmjehnula. “Sve sam obavila.”
“Blago tebi.” Angela je uzdahnula. “Moja majka ima tisuću rođaka i očekuje da rukom napišem poziv svakome od njih. Upalit će mi se ručni zglob. Ne mogu to više odgađati, a grozim se i same pomisli.”
“Ja ću ti pomoći”, ponudila sam se. “Ako ti ne smeta moj užasni rukopis.”
Charlieju bi se to svidjelo. Krajičkom oka opazila sam da se Edward smješka. I njemu se to zacijelo sviđa – to što ispunjavam Charliejeve uvjete bez pozivanja na vukodlake.
Angeli je laknulo. “Baš lijepo od tebe. Svratit ću kad god ti odgovara.”
“Zapravo, radije bih otišla do tvoje kuće, ako je to u redu – moje mi je već pun kufer. Charlie mi je sinoć ukinuo kaznu.” Široko sam se osmjehnula pri objavljivanju te dobre vijesti.
“Stvarno?”, upitala me Angela, a uvijek blage smeđe oči zasjale su joj od blagog uzbuđenja. “Pa zar nisi rekla da ti je kazna doživotna?”
“Iznenadila sam se više nego ti. Bila sam sigurna da će me osloboditi najranije nakon mature.”
“Pa, to je sjajno, Bella! Moramo u izlazak da to proslavimo.”
“Pojma nemaš koliko to dobro zvuči.”
“Kamo da odemo?”, zamislila se Alice, a lice joj je zasjalo od brojnih mogućnosti. Alicini prijedlozi obično su bili pomalo pretjerani za moj pojam, a i sad sam joj to vidjela u očima – sklonost pretjerivanju stupala je na djelo.
“Ne znam što ti je tačno na umu, Alice, ali sumnjam da sam toliko slobodna.”
“Sloboda je sloboda, zar ne?”, ostala je uporna.
“Sigurna sam da još imam nekih ograničenja – na primjer, kontinentalne granice SAD-a.”
Angela i Ben su se nasmijali, ali Alice je složila grimasu istinskog razočaranja.
“Onda, što ćemo večeras?”, ustrajala je.