Kristen Stewart Balkan


You are not connected. Please login or register

10. KAKO TI JA IZGLEDAM? KAO CAROBNJAK IZ OZA? TREBA TI MOZAK? TREBA TI SRCE? SAMO DAJ UZMI MOJE. UZMI SVE ŠTO IM IMAM

Go down  Message [Page 1 of 1]

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
10. KAKO TI JA IZGLEDAM? KAO CAROBNJAK IZ OZA? TREBA TI MOZAK? TREBA TI SRCE? SAMO DAJ UZMI MOJE. UZMI SVE ŠTO IM IMAM

Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com

Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.

Imao sam svojevrstan plan dok sam trcao prema garaži Cullenovih. Drugi mu se dio sastojao od toga da pri povratku napravim totalku na krvopijinu autu.
Zato sam se smeo kad sam stisnuo tipku na daljinskom bez kljuca, te opazio da mi to nije njegov Volvo zapištao i bljesnuo farovima. Radilo se o drugom automobilu - jedinstvenom cak i u dugom nizu vozila koja su uglavnom svako na svoj nacin zasluživala da se nad njima slini.
Zar mi je on zaista htio dati kljuceve Aston Martin Vanquisha, ili je to bilo slucajno?
Nisam zastao da razmislim o tome, kao ni o utjecaju te geste na drugi dio moga plana. Samo
sam se bacio na svilenkasto kožno sjedalo i upalio motor još dok su mi koljena bila skvrcena pod upravljacem. Na zvuk predenja motora u drugoj bih prilici možda prostenjao od zadovoljstva, ali sada sam se jedva uspijevao usredotociti toliko da ga stavim u brzinu.
Pronašao sam polugu sjedala i odmaknuo ga kad mi je stopalo nagazilo na papucicu.
Automobil kao da se vinuo u zrak kad je poskocio.
Trebale su mi samo sekunde da projurim uskim, zavojitim prilaznim putem. Auto je reagirao kao da ga vozim mislima, a ne rukama. Kad sam
izletio iz zelenog tunela na autocestu, na trenutak sam opazio Leino sivo lice gdje s nelagodom viri iz paprati.
Na djelic sekunde upitao sam se što ce ona pomisliti, a onda shvatio da me nije briga.
Skrenuo sam na jug, jer danas nisam imao živaca za trajekte ili prometnu gužvu ili bilo što drugo što bi znacilo da moram podignuti nogu s papucice.
Na neki bolestan nacin, bio mi je sretan dan. Ako se pod pojmom sretnog misli na vožnju od tristo na sat prometnom autocestom a da se i ne primijeti ijedan jedini murjak, cak i u mjestašcima gdje je brzina lukavo ogranicena na pedeset. Možda bi bilo zgodno da dode do male potjere, da i ne spominjem kako bi prijava registracijskih tablica donijela malo frke pijavici
za vrat. Jasno, izvukao bi se novcem, ali svejedno bi mu bilo malcice nezgodno.
Jedini trag nadzora na koji sam naišao bio je puki tracak tamnosmedeg krzna što je trcao kroz šumu usporedno sa mnom nekoliko kilometara s južne strane Forksa. Quil, kako mi se cinilo.
Sigurno je i on mene vidio, jer nestao je nakon minute a da nije digao uzbunu. Ponovno sam se zamalo upitao kakva ce njegova prica biti prije nego što sam se prisjetio da me nije briga.
Jurio sam dugom, zavojitom autocestom prema najvecem gradu koji sam mogao pronaci. To je bio prvi dio moga plana.
Cinilo mi se da put traje dovijeka, vjerojatno zato što sam još bio na britvama, ali zapravo sam za manje od dva sata zašao u predgrada na sjeveru, nejasno podijeljena izmedu Tacome i Seattlea. Tu sam usporio, jer zapravo nisam namjeravao pregaziti nekog nedužnog prolaznika.
Baš mi je plan bio glup. Nije imao izgleda za uspjeh. Ali kad sam se poceo domišljati bilo kakvom nacinu da pobjegnem od boli, palo mi je na pamet ono što mi je Leah danas rekla.
To bi se izgubilo, znaš, da se otisneš. Ne bi više morao patiti zbog nje.
Cinilo mi se da oduzimanje mogucnosti izbora možda i nije baš najgora stvar na svijetu.
Možda je osjecati se ovako baš najgora stvar na svijetu.
Ali vidio sam vec sve cure u La Pushu i u rezervatu Makaha i u Forksu. Trebalo mi je šire lovište.
Onda, kako se nasumce traži srodna duša u gomili? Pa, prije svega mi je trebala gomila. I tako sam se vozikao u potrazi za izglednim mjestom. Prošao sam par shopping centara, koji bi vjerojatno bili prilicno dobra mjesta za nalaženje djevojaka moje dobi, ali nisam se mogao natjerati
da stanem. Zar se želim otisnuti na neku curu koja po cijele dane visi u shopping centru?
Nastavio sam ici na sjever, a gužva je bivala sve veca. Naposljetku sam pronašao veliki park pun klinaca i obitelji i skejtera i biciklista i zmajeva i izletnika, svega zajedno. Tek sam sada primijetio - lijep je dan. Suncano i to. Ljudi su izašli naužiti se vedra neba.
Parkirao sam preko dva mjesta za hendikepirane - moleci da me se kazni - i ušao u gomilu.
Cinilo mi se da sam satima šetao onuda. Dovoljno dugo da je sunce promijenilo stranu neba.
Buljio sam u lice svake djevojke koja bi mi prošla iole blizu, tjerajuci se da ih zaista gledam, vidim koja je zgodna i koja ima plave oci i kojoj dobro stoji ortodontski aparatic i koja nosi daleko previše šminke. Nastojao sam u licu svake pronaci nešto zanimljivo, da bih bez dvojbe znao da sam zaista pokušao. Nešto kao: ova ima stvarno ravan nos, ona bi trebala maknuti
kosu s ociju, ova bi mogla snimati reklame za ruževe za usne kad bi joj ostatak lica bio savršen poput usta...
Ponekad su mi uzvracale pogled. Katkad su djelovale preplašeno - kao da misle: Tko je ovaj krupni manijak koji bulji u mene? Kojiput mi se ucinilo da izgledaju pomalo zainteresirano, ali možda je tu samo bila stvar u mome nesputanom egu.
Kako god bilo, ništa. Cak i kad mi je pogled pao na djevojku koja je - bespogovorno - bila najbolji komad u parku, a vjerojatno i u gradu, a ona mi ga je uzvratila s nagadanjem koje je izgledalo kao interes, ništa nisam osjetio. Samo jednu te istu ocajnicku potrebu da pronadem izlaz iz ove boli.
Kako je vrijeme odmicalo, pocinjao sam primjecivati sve što ne treba. Sve što me podsjeca na Bellu. Ova ima kosu iste boje. Ona ima oci otprilike istog oblika. Ovoj jagodice sijeku lice baš na isti nacin. Onoj se izmedu ociju stvara jednaka bora - pa sam se upitao što je to tako brine...
U tom sam trenutku digao ruke. Jer bilo je više nego glupo misliti da sam izabrao baš pravo mjesto i vrijeme, pa cu naprosto nabasati na srodnu dušu samo zato što to tako ocajnicki želim.
Ionako ne bi imalo smisla da je nadem ovdje. Ako Sam ima pravo, najbolje mjesto za pronalaženje moga genetskog para bio bi La Push. A tamo, ocito, nijedna ne odgovara uvjetima. Ako Billy ima pravo, onda tko zna? Što cini jaceg vuka?
Prošetao sam natrag do auta, a onda se naslonio na haubu i poceo se poigravati kljucevima.
Možda sam ono što Leah misli da je. Nekakav atavizam koji ne bi trebao prijeci na novi naraštaj. Ili je možda stvar samo u tome da mi je život veliki, okrutni vic cijoj se poanti ne može pobjeci.
"Hej, jesi dobro? Ahoj? Hej ti, s ukradenim autom."
Trebao mi je trenutak da shvatim da se glas obraca meni, i još jedan da odlucim podici glavu.
Djevojka koju sam odnekud znao gledala me pomalo zabrinuto. Shvatio sam zašto mi je poznata - vec sam joj klasificirao lice. Svijetla crvenka-stozlatna kosa, blijeda put, obrazi i nos posuti pokojom pjegicom zlatne boje, i oci boje cimeta.
"Ako te vec toliko grize savjest zbog mažnjavanja auta," rekla je, osmjeh-nuvši se tako da joj se u bradi pojavila jamica, "lako se možeš predati vlastima."
"Posuden je, a ne ukraden", obrecnuo sam se. Glas mije zvucao grozno - kao da sam plakao, ili nešto slicno. Sramota.
"Ma da, to ce sud svakako uvažiti."
Prostrijelio sam je pogledom. "Trebaš nešto?"
"Ne baš. Šalim se za auto, znaš. Samo ti hocu reci da... izgledaš kao da te nešto jako pogodilo. E da, hej, ja sam Lizzie." Pružila mi je ruku.
Gledao sam je sve dok nije pustila da joj padne.
"Uglavnom..." nespretno je rekla, "samo me zanima mogu li ti nekako pomoci. Prije sam imala dojam da tražiš nekoga." Mahnula je prema parku i slegnula ramenima.
"Aha."
Pricekala je.
Uzdahnuo sam. "Ne treba mi pomoc. Ona nije tu."
"O. Žao mi je."
"I meni", promrsio sam.
Ponovno sam pogledao djevojku. Lizze. Bila je zgodna. Dovoljno draga da pokuša pomoci cangrizavom neznancu koji sigurno djeluje munjeno. Zašto ona ne može biti prava? Zašto sve mora biti tako prokleto komplicirano? Draga cura, zgodna, pa još duhovita. Zašto ne?
"Ovo je prekrasan auto", rekla je. "Stvarno je sramota da se više ne proizvode. Hocu reci, i Vantage ima prekrasno dizajniranu karoseriju, ali u Vanquishu jednostavno ima necega..."
Draga cura koja se razumije u aute. Opa. Jace sam se zagledao u njezino lice, svesrdno htijuci znati kako da to izvedem. Ma daj, Jake - otisni se vec jednom.
"Kakav je u vožnji?" upitala me. "Ne bi vjerovala", kazao sam joj.
Uputila mi je onaj svoj osmijeh s jednom jamicom, ocito zadovoljna što je iz mene uspjela izvuci barem donekle pristojan odgovor, a ja sam joj nevoljko uzvratio smiješkom.
Ali njezin osmijeh nimalo nije pomogao britkim, parajucim oštricama koje su mi grebale tijelo uzduž i poprijeko. Ma koliko da sam to želio, život mi se nece pribrati na takav nacin.
Nisam bio u onom zdravijem stanju prema kojem Leah ide. Necu se moci zaljubiti kao normalna osoba. Ne, sve dok krvarim zbog druge. Možda bih - da je prošlo deset godina, da je Bellino srce vec odavno mrtvo, da sam se provukao kroz cijeli proces tugovanja i nekako uspio izvuci citav - možda bih tada mogao ponuditi Lizzie vožnju u brzom autu i pricati s njom o markama i modelima i doznati nešto o njoj i otkriti svida li mi se kao osoba. Ali to se sada
nece dogoditi.
Magija me nece spasiti. Jednostavno cu morati muški podnijeti mucenje. Pa što bude, bude.
Lizzie je cekala, možda u nadi da cu joj ponuditi tu vožnju. A možda i nije.
"Bolje da ja vratim ovaj auto tipu od koga sam ga posudio", promrmljao sam.
Opet se osmjehnula. "Drago mi je cuti da si odabrao ispravan put." "Aha, uvjerila si me."
Gledala je kako ulazim u auto, i dalje s izvjesnom brigom. Vjerojatno sam izgledao kao osoba koja se sprema sjuriti s litice. Što bih možda i ucinio, kad bi takav potez djelovao na vukodlacima. Jedanput mi je mahnula, prateci auto pogledom.
Isprva sam na povratku pribranije vozio. Nije mi se žurilo. Nisam htio ici tamo kamo idem.
Natrag u onu kucu, natrag u onu šumu. Natrag u bol od koje sam pobjegao. Natrag u potpuno samovanje u njoj.
Okej, to je bilo melodramaticno. Necu biti potpuno sam, ali to je loše. Leah i Seth morat ce patiti sa mnom. Bilo mi je drago što Seth nece morati dugo patiti, Mali ne zaslužuje da mu se upropasti duševni mir. Ne zaslužuje to ni Leah, ali barem shvaca takve stvari. Bol nije ništa novo za Leu.

View user profile

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
Teško sam uzdahnuo kad sam se sjetio što Leah želi od mene, jer sad sam znao da ce to i dobiti. Još uvijek sam se ljutio na nju, ali nisam mogao prijeci preko cinjenice da bih joj mogao olakšati život. A - sad kad sam je bolje upoznao - mislio sam da bi i ona to ucinila za mene, da je na mojem mjestu.
Bilo bi zanimljivo, u najmanju ruku, a i cudno, imati Leu za družicu - za prijatelja. Stalno cemo si ulaziti pod kožu, to sigurno. Ona mi prva nece dopustiti da grcam u svojoj boli, ali bilo mije drago zbog toga. Vjerojatno ce me tu i tamo netko morati ispljuskati. Ali kad se sve zbroji i oduzme, ona je stvarno bila jedini prijatelj koji bi uopce mogao shvatiti što u ovim trenucima proživljavam.
Sjetio sam se jutrošnjeg lova, velike bliskosti naših umova u tom jednom odsjecku vremena.
To nije bilo loše. Samo drugacije. Pomalo strašno, pomalo nezgodno. Ali na neki cudan nacin i lijepo.
Ne moram biti potpuno sam.
A znao sam da je Leah dovoljno jaka da se sa mnom suoci s mjesecima koji dolaze.
Mjesecima i godinama. Zamarala me sama pomisao na to. Imao sam dojam da gledam u
pucinu oceana koji cu morati preplivati od obale do obale prije nego što se opet budem mogao odmoriti.
Toliko vremena sam cekao, a sad imam tako malo vremena prije nego što pocne. Prije nego što budem bacen u taj ocean. Još tri i pol dana, a ja, evo, tratim tu mrvicu vremena koju imam.
Opet sam poceo prebrzo voziti.
Vidio sam Sama i Jareda, svakog s jedne strane ceste poput mrtve straže, dok sam jurio
prema Forksu. Dobro su se sakrili u gustom granju, ali ocekivao sam ih i znao na što treba
paziti. Kimnuo sam glavom kad sam prohujao pokraj njih, ne trudeci se upitati kako tumace
moj jednodnevni izlet.
Kimnuo sam i Lei i Sethu kad sam zašao na prilaz Cullenovih. Polako se mracilo, a oblaci su
bili gusti na ovoj strani zaljeva, ali primijetio sam kako su im oci zasvjetlucale pod snopom
farova. Poslije cu im objasniti. Bit ce napretek vremena za to.
Iznenadilo me što sam zatekao Edvvarda kako me ceka u garaži. Vec danima ga nisam vidio podalje od Belle. Iz njegova mi je lica bilo jasno da joj se ništa loše nije dogodilo. Zapravo, djelovao mi je smirenije nego prije. Želudac mi se stisnuo kad sam se sjetio odakle taj mir dolazi.
Šteta što sam - od silnih crnih misli - zaboravio slupati auto. A što sad. Sva je prilika da bi mi ionako nanošenje ozljeda ovom autu bilo nepodnošljivo. Možda je on to i uspio pogoditi, pa mi ga je zbog toga i posudio.
"Nekoliko stvari, Jacobe", rekao je cim sam ugasio motor.
Duboko sam udahnuo i zadržao dah minutu. Zatim sam polako izašao iz auta i bacio mu
kljuceve.
"Hvala na posudbi", kiselo sam rekao. Ocito cu je morati uzvratiti. "Što sada hoceš?"
"Prije svega... Znam da nisi nimalo sklon služenju autoritetom u svome coporu, ali..."
Zatreptao sam, zaprepašten što mu je uopce palo na pamet to spomenuti. "Što?"
"Ako ne možeš ili ne želiš obuzdati Leu, onda cu—"
"Leu?" upao sam mu u rijec, govoreci kroza zube. "Što se dogodilo?"
Edvvardu je lice bilo tvrdo. "Svratila je da vidi zašto si tako naglo otišao. Pokušao sam joj
objasniti. Sve mi se cini da mi to baš nije uspjelo."
"Što je ucinila?"
"Fazirala se u ljudski lik i—"
"Stvarno?" ponovno sam mu upao u rijec, ovaj put od šoka. Nije mi to išlo u glavu. Da je Leah spustila gard u samom grotlu neprijateljske jazbine?
"Htjela je... razgovarati s Bellom." "S Bellom?"
Edvvard je opet poceo siktati. "Ne dopuštam da se Bella opet tako uzruja. Baš me briga koje sije Leah opravdanje zamislila! Nisam joj naudio - naravno da ne bih - ali izbacit cu je iz kuce ako se to ponovi. Bacit cu je skroz na suprotnu stranu rijeke—"
"Samo malo. Što je ona rekla?" Ništa od ovoga nije mi imalo nikakvog smisla.
Edvvard je duboko udahnuo da se pribere. "Leah je bila nepotrebno gruba. Necu se pretvarati da shvacam zbog cega te Bella ne može pustiti, ali dobro znam da se ne ponaša tako zato što te želi povrijediti. Ona jako pati zbog boli koju nanosi tebi, kao i meni, time što traži da ostaneš. To što je Leah rekla nije bilo primjereno. Bella je plakala punih—"
"Samo malo - Leah se izderala na Bellu zbog mene?"
Kratko je, odsjecno kimnuo. "Itekako te gorljivo zagovarala."
Opala. "Nisam to tražio od nje."
"Znam da nisi."
Prevrnuo sam ocima. Naravno da zna. Sve on zna.
Ali to je zaista bila velika gesta od Lee. Tko bi povjerovao u to? U to da ce Leah u ljudskom
liku ušetati u nastambu krvopija ne bi li im prigovorila na ponašanju prema meni.
"Ne mogu ti obecati da cu obuzdati Leu", rekao sam mu. "To necu uciniti. Ali razgovarat cu s
njom, okej? A mislim da se to nece ponoviti. Leah se ne voli suzdržavati, pa joj je danas po
svoj prilici rekla sve što ju je tištalo."
"Imao sam takav dojam."
"Uglavnom, razgovarat cu i s Bellom o tome. Ne treba joj biti neugodno. To se tice mene."
"To sam joj vec rekao."
"Pa naravno da jesi. Je li ona okej?"
"Sada spava. Rose je s njom."
Znaci, psihopatica je sada "Rose". Potpuno je prešao na tamnu stranu.
Zanemario je tu moju misao i nastavio mi upotpunjavati odgovor na pitanje. "Njoj je... bolje u nekim pogledima. Bez obzira na Leinu tiradu i grižnju savjesti koju je time izazvala u njoj."
Bolje. Jer Edvvard sad cuje cudovištance, pa je sve opet medeno i šecerno. Ma fantasticno.
"Stvar je mrvicu krupnija", promrmljao je. "Sad kad mogu razabrati djetetove misli, jasno mi je da on ili ona ima izuzetno razvijene mentalne sposobnosti. Može nas razumjeti, u izvjesnoj mjeri."
Zinuo sam u cudu. "Ti to ozbiljno?"
"Da. Cini se da sada ima nejasan pojam o tome što joj nanosi bol. Nastoji to izbjeci koliko god može. On je... voli. Vec je voli."
Zurio sam u Edvvarda, osjecajuci kao da bi mi oci mogle ispasti iz duplji. Podno te nevjerice, smjesta sam uvidao daje ovo presudni cimbenik. Zbog ovoga se Edvvard promijenio - zbog toga što ga je cudovište uvjerilo u tu ljubav. On ne može mrziti nešto što voli Bellu. Vjerojatno zbog toga ne može mrziti ni mene. Samo, tu postoji jedna velika razlika. Ja nju ne ubijam.
Edvvard je nastavio, ponašajuci se kao da nije sve to cuo. "Napredak je, vjerujem, veci nego što smo bili prosudili. Kad se Carlisle vrati—"
"Nisu se još vratili?" oštro sam ga prekinuo. Sjetio sam se kako Sam i Jared stražare nad
cestom. Hoce li ih poceti zanimati što se zbiva?
"Vratili su se Alice i Jasper. Carlisle je poslao svu krv koju je uspio nabaviti, ali nije je bilo
koliko se nadao - kako joj potrebe rastu, Bella ce potrošiti tu zalihu za jedan dan. Carlisle je
ostao ne bi li nekako pronašao drugi izvor. Mislim da to više nije nužno, ali on bi htio pokriti
svaku mogucnost."
"Zbog cega to nije nužno? Ako joj zatreba još?"
Bilo mi je jasno da pažljivo motri i sluša moju reakciju dok mi je pojašnjavao. "Pokušavam
nagovoriti Carlislea da porodi bebu cim se vrati."
"Što?"
"Cini se da dijete nastoji izbjegavati grube kretnje, ali teško mu je. Postalo je preveliko. Suludo je cekati, kad se ocito razvilo povrh Carlisleovih ocekivanja. Bella je krhka, ne smijemo odgadati."
Tlo mi je stalno propadalo pod nogama. Prvo zato što sam toliko nade polagao u Edvvardovu mržnju prema stvoru. A sad zato što sam shvatio da sam smatrao ta cetiri dana sigurnom cinjenicom. Sve sam uložio u njih.
Beskrajna pucina oceana tuge prostrla se preda mnom.
Pokušao sam doci do daha.
Edvvard je cekao. Buljio sam u njegovo lice dok sam dolazio k sebi, i opazio da se opet
promijenilo.
"Misliš da ce se ona izvuci", prošaptao sam.
"Da. To je druga stvar o kojoj sam htio razgovarati s tobom."
Ništa nisam mogao reci. Malo je pricekao, pa nastavio.
"Da", ponovio je. "Naš postupak, cekanje da dijete bude spremno, bio je suludo opasan. U
svakom je trenutku moglo biti prekasno. Ali budemo li se postavili poduzetno i brzo reagirali, ne vidim zašto sve ne bi dobro prošlo. Ne možeš vjerovati od kolike je koristi uvid u svijest djeteta. Na svu srecu, Bella i Rose slažu se sa mnom. Sada, kad sam ih uvjerio da dijete nece doci u opasnost ako to poduzmemo, nema više razloga da ne uspijemo."
"Kad ce se Carlisle vratiti?" upitao sam ga, šapcuci i dalje. Još uvijek nisam uspio povratiti
dah.
"Do sutra u podne."
Koljena su me izdala. Morao sam se primiti za auto da se ne srušim. Edvvard je ispružio ruke kao da me želi pridržati, ali onda se predomislio i spustio ih.
"Zao mi je", prošaptao je. "Istinski mi je žao zbog boli koju osjecaš zbog ovoga, Jacobe.
Premda me mrziš, moram ti priznati da ne osjecam isto prema tebi. Doživljavam te kao... kao brata u mnogo pogleda. Kao suborca, u najmanju ruku. Žalim zbog tvoje patnje više nego što shvacaš. Ali Bella ce doista preživjeti" - kazao je to žestokim, cak nasilnim tonom - "a znam da je tebi to najvažnije."
Vjerojatno je bio u pravu. Teško sam to mogao odrediti. U glavi mi se vrtjelo.
"Zato mi je grozno ovo što cu uciniti, dok te vec toliko toga tišti, ali bjelodano je da nema
vremena. Moram te nešto zamoliti - na koljenima, ako treba."
"Ništa mi više nije ostalo", nekako sam uspio izreci.
Opet je podigao ruku, kao mi je želi staviti na rame, ali onda ju je pustio da padne kao i prošli put, te uzdahnuo.

View user profile

Alisper 4ever

avatar
Moderator
Moderator
"Znam koliko si dao", tiho je rekao. "Ali ovo je nešto što ti, i samo ti, ipak imaš. Molim te to kao istinskoga Alfu, Jacobe. Molim te to kao Ephraimova nasljednika."
Bio sam vec daleko od mogucnosti da mu odgovorim.
"Htio bih tvoje dopuštenje za otklon od onoga što smo dogovorili u sporazumu s Ephraimom.
Htio bih da nam dopustiš jednu iznimku. Htio bih tvoje dopuštenje da spasim njezin život. Znaš da cu to tako i tako uciniti, ali ne bih htio iznevjeriti tvoje povjerenje ako se to ikako može izbjeci. Nikada nam nije bila namjera pogaziti danu rijec, što ni sada necemo olako uciniti. Htio bih da ti to shvatiš, Jacobe, jer tocno znaš zbog cega to radimo. Htio bih da savez naših obitelji preživi ovaj dogadaj."
Pokušao sam progutati. Sam, pomislio sam. Obrati se Samu.
"Ne. Sam je svoj autoritet prisvojio. Zapravo pripada tebi. Nikad mu ga neceš oduzeti, ali nitko nema istinsko pravo dopustiti to što tražim, izuzev tebe."
Ne odlucujem ja o tome.
"Odlucuješ, Jacobe, i ti to znaš. Tvoj pravorijek ce nas ili osuditi ili osloboditi. Samo mi ti to
možeš dati."
Ne mogu misliti. Ne znam.
"Nemamo mnogo vremena." Osvrnuo se prema kuci.
Ne, uopce nema vremena. Mojih nekoliko dana postalo je nekoliko sati.
Ne znam. Pusti me da razmislim. Daj mi jednu minutu, dobro?
"Dobro."
Krenuo sam prema kuci, a on je pošao za mnom. Kako mi je samo suludo lako bilo hodati kroz mrak rame uz rame s vampirom. Nisam se zapravo osjecao nesigurno, pa cak ni nelagodno.
Bilo mije kao da hodam rame uz rame s bilo kim. Dobro, s bilo kim tko smrdi.
Nešto se pomaknulo u grmlju na rubu velike livade, a onda se zaculo prigušeno cviljenje. Seth se provukao kroz paprat i dotrcao do nas.
"Hej, mali", promrmljao sam.
Pognuo je glavu, a ja sam ga potapšao po ramenu.
"Ma sve je u redu", slagao sam mu. "Poslije cu ti ispricati. Oprosti što sam vam onako
klisnuo." Široko mi se osmjehnuo.
"Nego, reci sestri da smiri živce, okej? Bilo je dosta." Seth je kratko kimnuo.
Sad sam mu odgurnuo rame. "Vrati se na posao. Uskoro cu te zamijeniti."
Seth se naslonio na mene, uzvracajuci mi guranje, a zatim je otrcao u šumu.
"On ima jedan od najcišcih, najiskrenijih, najdobrocudnijih umova koje sam u životu cuo",
promrmljao je Edvvard kad nam je Seth nestao s vidika. "Imaš srece što možeš dijeliti njegove misli."
"Znam ja to", progundao sam.
Krenuli smo prema kuci, i obojica naglo podigli glave kad smo zaculi zvuk srkanja kroz
slamku. Edvvarda je tada obuzela žurba. Odjurio je preko stuba na trijemu i nestao s vidika.
"Bella, ljubavi, mislio sam da spavaš", cuo sam ga kako govori. "Oprosti, inace ne bih otišao."
"Bez brige. Samo me obuzela strašna žed - probudila me. Sva sreca da mi Carlisle donosi još.
Trebat ce ovome malcu kad izade iz mene."
"Tocno. To dobro kažeš."
"Pitam se hoce li htjeti još nešto", kazala je zamišljeno. "Rekao bih da ce se to otkriti." Pojavio sam se na vratima.
Alice je rekla: "Napokon", a Belline oci poletjele su prema meni. Lice joj se na trenutak raširilo u onaj nesnosni, neodoljivi osmijeh. Ali nije ga mogla zadržati, i sva se snuždila. Usnice su joj se stisnule kao da pokušava suspregnuti plac.
Došlo mi je da kresnem Leu u njezinu glupu gubicu.
"Hej, Bells", brzo sam rekao. "Kako je?"
"Dobro mije", rekla je.
"Baš je danas veliki dan, a? Svašta se novo dogodilo." "Ne moraš to izvoditi, Jacobe."
"Ne znam što hoceš reci", kazao sam i otišao sjesti na naslon za ruke kauca pokraj njezine
glave. Edvvard je tamo vec zauzeo mjesto na podu.
Prijekorno me pogledala. "Tako mi je ž—" pocela je govoriti.
Stisnuo sam joj usne palcem i kažiprstom.
"Jake", promumljala je, nastojeci odmaknuti moju ruku. Pokušaj joj je bio tako slabašan da
sam teško mogao vjerovati da joj je namjera ozbiljna.
Odmahnuo sam glavom. "Smiješ govoriti kad ne budeš htjela pricati gluposti."
"Pa dobro, onda necu", ucinilo mi se da je promumljala.
Odmaknuo sam ruku.
"Zao!" brzo je dovršila, a onda se iscerila.
Zakolutao sam ocima i uzvratio joj smiješkom.
Kad sam je pogledao u oci, vidio sam sve za cim sam tragao u parku.
Ona ce sutra biti netko drugi. Ali nadajmo se živa, a to je jedino bitno, je P tako? Gledat ce me istim ovim ocima, manje-više. Smiješit ce se istim ovim usnama, više-manje. I dalje ce me poznavati bolje od bilo koga tko nema potpuni pristup unutrašnjosti moje glave.
Leah bi mogla biti zanimljiva družbenica, možda cak i prava prijateljica - koja bi držala moju
stranu. Ali ona mi nije najbolja prijateljica, kao što mi je Bella. Po strani od nemoguce ljubavi koju gajim prema Belli, postoji i ta druga spona, a ona mi seže do koštane srži.
Sutra ce mi biti neprijateljica. Ili saveznica. A, po svemu sudeci, odluka o tome je moja.
Uzdahnuo sam.
Pa dobro! pomislio sam, odricuci se onoga zadnjeg što sam još mogao dati. Osjetio sam se
prazno. Samo izvoli. Spasi je. Kao Ephraimov nasljednik, dajem ti svoje dopuštenje, svoju rijec da ovime neceš prekršiti sporazum. Ostali ce jednostavno morati svaliti krivnju na mene. Imao si pravo - oni ne mogu osporiti moje pravo da na to pristanem.
"Hvala." Edvvard je to prošaptao tako tiho da Bella ništa nije cula. Ali rijeci su mu bile tako
usrdne da sam, krajickom oka, vidio kako se ostali vampiri okrecu i bulje.
"Onda", upitala me Bella, trudeci se zvucati nehajno. "Kako ti je prošao dan?"
"Super. Otišao sam u vožnju. Motao sam se po parku." "Zvuci lijepo." "Jasno, jasno."
Odjednom je složila facu. "Rose?" oslovila ju je. Zacuo sam Blondinkin hihot. "Opet?"
"Cini mi se da sam u ovih sat vremena popila osam litara", pojasnila mije Bella.
Edvvard i ja maknuli smo se kad je Rosalie došla dici Bellu s kauca i odnijeti je u kupaonicu.
"Smijem hodati?" zamolila ju je Bella. "Noge su mi strašno ukocene." "Jesi li sigurna?" upitao ju je Edvvard.
"Rose ce me uloviti ako se spotaknem. A to je lako moguce, s obzirom na to da ih ne vidim."
Rosalie je pažljivo osovila Bellu na noge, zadržavši ruke tik uz njezina ramena. Bella je
ispružila ruke preda se i malo se lecnula.
"To mi godi", uzdahnula je. "Ajoj, kako sam golema."
Stvarno je bila. Trbuh joj je bio zaseban kontinent.
"Još jedan dan", kazala je i potapšala se po trbuhu.
Nisam mogao sprijeciti bol koja je iznenada, oštro sijevnula kroza me, ali pokušao sam je
sprijeciti da mi ne dode do lica. Pa mogu je još jedan dan prikrivati, je 1' tako?
"Eto, onda, u redu. Ups - o, ne!"
Šalica koju je Bella ostavila na kaucu prevrnula se u stranu, a tamnocrvena krv prolila se po blijedoj tkanini.
Bella se automatski sagnula, premda su je tri tude ruke pretekle, pokušavajuci je uloviti.
Zacuo se silno cudan, prigušen zvuk drapanja iz sredine njezina tijela. "O!" zgranuto je zinula.
A onda se potpuno otromboljila i pocela rušiti na pod. Rosalie ju je pri-držala u istom trenutku, prije nego što je stigla pasti. Tu se našao i Edvvard, ispruženih ruku, ne mareci više za nered koji se stvorio na kaucu.
"Bella?" oslovio ju je, a onda su mu se oci zamutile i lice mu je oblila panika.
Pola sekunde nakon toga, Bella je vrisnula.
Nije to bio tek vrisak, vec jezoviti krik krajnje agonije. Užasni se zvuk prekinuo krkljanjem, a oci su joj se okrenule uvis u duplje. Tijelo joj se trgnulo i iskrivilo unatrag u Rosalienu narucju, a onda je Bella povratila mlaz krvi.

View user profile

Sponsored content


Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum