10. KAKO TI JA IZGLEDAM? KAO CAROBNJAK IZ OZA? TREBA TI MOZAK? TREBA TI SRCE? SAMO DAJ UZMI MOJE. UZMI SVE ŠTO IM IMAM
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Imao sam svojevrstan plan dok sam trcao prema garaži Cullenovih. Drugi mu se dio sastojao od toga da pri povratku napravim totalku na krvopijinu autu.
Zato sam se smeo kad sam stisnuo tipku na daljinskom bez kljuca, te opazio da mi to nije njegov Volvo zapištao i bljesnuo farovima. Radilo se o drugom automobilu - jedinstvenom cak i u dugom nizu vozila koja su uglavnom svako na svoj nacin zasluživala da se nad njima slini.
Zar mi je on zaista htio dati kljuceve Aston Martin Vanquisha, ili je to bilo slucajno?
Nisam zastao da razmislim o tome, kao ni o utjecaju te geste na drugi dio moga plana. Samo
sam se bacio na svilenkasto kožno sjedalo i upalio motor još dok su mi koljena bila skvrcena pod upravljacem. Na zvuk predenja motora u drugoj bih prilici možda prostenjao od zadovoljstva, ali sada sam se jedva uspijevao usredotociti toliko da ga stavim u brzinu.
Pronašao sam polugu sjedala i odmaknuo ga kad mi je stopalo nagazilo na papucicu.
Automobil kao da se vinuo u zrak kad je poskocio.
Trebale su mi samo sekunde da projurim uskim, zavojitim prilaznim putem. Auto je reagirao kao da ga vozim mislima, a ne rukama. Kad sam
izletio iz zelenog tunela na autocestu, na trenutak sam opazio Leino sivo lice gdje s nelagodom viri iz paprati.
Na djelic sekunde upitao sam se što ce ona pomisliti, a onda shvatio da me nije briga.
Skrenuo sam na jug, jer danas nisam imao živaca za trajekte ili prometnu gužvu ili bilo što drugo što bi znacilo da moram podignuti nogu s papucice.
Na neki bolestan nacin, bio mi je sretan dan. Ako se pod pojmom sretnog misli na vožnju od tristo na sat prometnom autocestom a da se i ne primijeti ijedan jedini murjak, cak i u mjestašcima gdje je brzina lukavo ogranicena na pedeset. Možda bi bilo zgodno da dode do male potjere, da i ne spominjem kako bi prijava registracijskih tablica donijela malo frke pijavici
za vrat. Jasno, izvukao bi se novcem, ali svejedno bi mu bilo malcice nezgodno.
Jedini trag nadzora na koji sam naišao bio je puki tracak tamnosmedeg krzna što je trcao kroz šumu usporedno sa mnom nekoliko kilometara s južne strane Forksa. Quil, kako mi se cinilo.
Sigurno je i on mene vidio, jer nestao je nakon minute a da nije digao uzbunu. Ponovno sam se zamalo upitao kakva ce njegova prica biti prije nego što sam se prisjetio da me nije briga.
Jurio sam dugom, zavojitom autocestom prema najvecem gradu koji sam mogao pronaci. To je bio prvi dio moga plana.
Cinilo mi se da put traje dovijeka, vjerojatno zato što sam još bio na britvama, ali zapravo sam za manje od dva sata zašao u predgrada na sjeveru, nejasno podijeljena izmedu Tacome i Seattlea. Tu sam usporio, jer zapravo nisam namjeravao pregaziti nekog nedužnog prolaznika.
Baš mi je plan bio glup. Nije imao izgleda za uspjeh. Ali kad sam se poceo domišljati bilo kakvom nacinu da pobjegnem od boli, palo mi je na pamet ono što mi je Leah danas rekla.
To bi se izgubilo, znaš, da se otisneš. Ne bi više morao patiti zbog nje.
Cinilo mi se da oduzimanje mogucnosti izbora možda i nije baš najgora stvar na svijetu.
Možda je osjecati se ovako baš najgora stvar na svijetu.
Ali vidio sam vec sve cure u La Pushu i u rezervatu Makaha i u Forksu. Trebalo mi je šire lovište.
Onda, kako se nasumce traži srodna duša u gomili? Pa, prije svega mi je trebala gomila. I tako sam se vozikao u potrazi za izglednim mjestom. Prošao sam par shopping centara, koji bi vjerojatno bili prilicno dobra mjesta za nalaženje djevojaka moje dobi, ali nisam se mogao natjerati
da stanem. Zar se želim otisnuti na neku curu koja po cijele dane visi u shopping centru?
Nastavio sam ici na sjever, a gužva je bivala sve veca. Naposljetku sam pronašao veliki park pun klinaca i obitelji i skejtera i biciklista i zmajeva i izletnika, svega zajedno. Tek sam sada primijetio - lijep je dan. Suncano i to. Ljudi su izašli naužiti se vedra neba.
Parkirao sam preko dva mjesta za hendikepirane - moleci da me se kazni - i ušao u gomilu.
Cinilo mi se da sam satima šetao onuda. Dovoljno dugo da je sunce promijenilo stranu neba.
Buljio sam u lice svake djevojke koja bi mi prošla iole blizu, tjerajuci se da ih zaista gledam, vidim koja je zgodna i koja ima plave oci i kojoj dobro stoji ortodontski aparatic i koja nosi daleko previše šminke. Nastojao sam u licu svake pronaci nešto zanimljivo, da bih bez dvojbe znao da sam zaista pokušao. Nešto kao: ova ima stvarno ravan nos, ona bi trebala maknuti
kosu s ociju, ova bi mogla snimati reklame za ruževe za usne kad bi joj ostatak lica bio savršen poput usta...
Ponekad su mi uzvracale pogled. Katkad su djelovale preplašeno - kao da misle: Tko je ovaj krupni manijak koji bulji u mene? Kojiput mi se ucinilo da izgledaju pomalo zainteresirano, ali možda je tu samo bila stvar u mome nesputanom egu.
Kako god bilo, ništa. Cak i kad mi je pogled pao na djevojku koja je - bespogovorno - bila najbolji komad u parku, a vjerojatno i u gradu, a ona mi ga je uzvratila s nagadanjem koje je izgledalo kao interes, ništa nisam osjetio. Samo jednu te istu ocajnicku potrebu da pronadem izlaz iz ove boli.
Kako je vrijeme odmicalo, pocinjao sam primjecivati sve što ne treba. Sve što me podsjeca na Bellu. Ova ima kosu iste boje. Ona ima oci otprilike istog oblika. Ovoj jagodice sijeku lice baš na isti nacin. Onoj se izmedu ociju stvara jednaka bora - pa sam se upitao što je to tako brine...
U tom sam trenutku digao ruke. Jer bilo je više nego glupo misliti da sam izabrao baš pravo mjesto i vrijeme, pa cu naprosto nabasati na srodnu dušu samo zato što to tako ocajnicki želim.
Ionako ne bi imalo smisla da je nadem ovdje. Ako Sam ima pravo, najbolje mjesto za pronalaženje moga genetskog para bio bi La Push. A tamo, ocito, nijedna ne odgovara uvjetima. Ako Billy ima pravo, onda tko zna? Što cini jaceg vuka?
Prošetao sam natrag do auta, a onda se naslonio na haubu i poceo se poigravati kljucevima.
Možda sam ono što Leah misli da je. Nekakav atavizam koji ne bi trebao prijeci na novi naraštaj. Ili je možda stvar samo u tome da mi je život veliki, okrutni vic cijoj se poanti ne može pobjeci.
"Hej, jesi dobro? Ahoj? Hej ti, s ukradenim autom."
Trebao mi je trenutak da shvatim da se glas obraca meni, i još jedan da odlucim podici glavu.
Djevojka koju sam odnekud znao gledala me pomalo zabrinuto. Shvatio sam zašto mi je poznata - vec sam joj klasificirao lice. Svijetla crvenka-stozlatna kosa, blijeda put, obrazi i nos posuti pokojom pjegicom zlatne boje, i oci boje cimeta.
"Ako te vec toliko grize savjest zbog mažnjavanja auta," rekla je, osmjeh-nuvši se tako da joj se u bradi pojavila jamica, "lako se možeš predati vlastima."
"Posuden je, a ne ukraden", obrecnuo sam se. Glas mije zvucao grozno - kao da sam plakao, ili nešto slicno. Sramota.
"Ma da, to ce sud svakako uvažiti."
Prostrijelio sam je pogledom. "Trebaš nešto?"
"Ne baš. Šalim se za auto, znaš. Samo ti hocu reci da... izgledaš kao da te nešto jako pogodilo. E da, hej, ja sam Lizzie." Pružila mi je ruku.
Gledao sam je sve dok nije pustila da joj padne.
"Uglavnom..." nespretno je rekla, "samo me zanima mogu li ti nekako pomoci. Prije sam imala dojam da tražiš nekoga." Mahnula je prema parku i slegnula ramenima.
"Aha."
Pricekala je.
Uzdahnuo sam. "Ne treba mi pomoc. Ona nije tu."
"O. Žao mi je."
"I meni", promrsio sam.
Ponovno sam pogledao djevojku. Lizze. Bila je zgodna. Dovoljno draga da pokuša pomoci cangrizavom neznancu koji sigurno djeluje munjeno. Zašto ona ne može biti prava? Zašto sve mora biti tako prokleto komplicirano? Draga cura, zgodna, pa još duhovita. Zašto ne?
"Ovo je prekrasan auto", rekla je. "Stvarno je sramota da se više ne proizvode. Hocu reci, i Vantage ima prekrasno dizajniranu karoseriju, ali u Vanquishu jednostavno ima necega..."
Draga cura koja se razumije u aute. Opa. Jace sam se zagledao u njezino lice, svesrdno htijuci znati kako da to izvedem. Ma daj, Jake - otisni se vec jednom.
"Kakav je u vožnji?" upitala me. "Ne bi vjerovala", kazao sam joj.
Uputila mi je onaj svoj osmijeh s jednom jamicom, ocito zadovoljna što je iz mene uspjela izvuci barem donekle pristojan odgovor, a ja sam joj nevoljko uzvratio smiješkom.
Ali njezin osmijeh nimalo nije pomogao britkim, parajucim oštricama koje su mi grebale tijelo uzduž i poprijeko. Ma koliko da sam to želio, život mi se nece pribrati na takav nacin.
Nisam bio u onom zdravijem stanju prema kojem Leah ide. Necu se moci zaljubiti kao normalna osoba. Ne, sve dok krvarim zbog druge. Možda bih - da je prošlo deset godina, da je Bellino srce vec odavno mrtvo, da sam se provukao kroz cijeli proces tugovanja i nekako uspio izvuci citav - možda bih tada mogao ponuditi Lizzie vožnju u brzom autu i pricati s njom o markama i modelima i doznati nešto o njoj i otkriti svida li mi se kao osoba. Ali to se sada
nece dogoditi.
Magija me nece spasiti. Jednostavno cu morati muški podnijeti mucenje. Pa što bude, bude.
Lizzie je cekala, možda u nadi da cu joj ponuditi tu vožnju. A možda i nije.
"Bolje da ja vratim ovaj auto tipu od koga sam ga posudio", promrmljao sam.
Opet se osmjehnula. "Drago mi je cuti da si odabrao ispravan put." "Aha, uvjerila si me."
Gledala je kako ulazim u auto, i dalje s izvjesnom brigom. Vjerojatno sam izgledao kao osoba koja se sprema sjuriti s litice. Što bih možda i ucinio, kad bi takav potez djelovao na vukodlacima. Jedanput mi je mahnula, prateci auto pogledom.
Isprva sam na povratku pribranije vozio. Nije mi se žurilo. Nisam htio ici tamo kamo idem.
Natrag u onu kucu, natrag u onu šumu. Natrag u bol od koje sam pobjegao. Natrag u potpuno samovanje u njoj.
Okej, to je bilo melodramaticno. Necu biti potpuno sam, ali to je loše. Leah i Seth morat ce patiti sa mnom. Bilo mi je drago što Seth nece morati dugo patiti, Mali ne zaslužuje da mu se upropasti duševni mir. Ne zaslužuje to ni Leah, ali barem shvaca takve stvari. Bol nije ništa novo za Leu.