10. BUDUĆNOST
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Carlisle i Edward nisu bili u stanju sustici Irinu prije nego što se njezin trag izgubio u zaljevu.
Preplivali su na drugu obalu da vide nastavlja li joj se trag sa suprotne strane, ali nisu pronašli
nikakva traga od nje kilometrima u oba smjera na istocnoj obali.
Za sve sam to ja bila kriva. Došla je, kao stoje Alice i vidjela, izmiriti se s Cullenovima, a onda
se samo razljutila zbog mojeg druženja s Jacobom. Da sam je barem zapazila ranije, prije
nego što se Jacob fazirao. Da smo barem otišli nekamo drugamo u lov.
Nije se tu moglo mnogo uciniti. Carlisle je nazvao Tanyu i javio joj razocaravajuce vijesti.
Tanya i Kate nisu vidjele Irinu otkako su odlucile doci na moju svadbu, i pogodilo ih je to što je
Irina bila tako blizu a ipak se nije vratila kuci; nije im bilo lako izgubiti sestru, ma koliko
privremen njihov razilazak bio. Upitala sam se vraca li im to teške uspomene na gubitak majke
prije toliko stoljeca.
Alice je uspjela nekoliko puta opaziti Irininu neposrednu buducnost, ništa previše konkretno.
Nece se vratiti u Denali, koliko je Alice mogla vidjeti. Prizor joj je bio nejasan. Alice je uvidala
tek da je Irina ocito uzrujana; lutala je snijegom zavijenom divljinom - sjeverno? istocno
odavde? - shrvana izraza lica. Nije donijela odluku o novom smjeru povrh te
0 besciljnom lutanju u žalosti.
Prolazili su dani, a premda ništa, naravno, nisam zaboravljala, Irina i njezina bol povukli su mi
se u dubinu svijesti. Sada je bilo važnijih tema za razmišljanje. Otputovat cu u Italiju za svega
nekoliko dana. Nakon što se vratim, svi zajedno odlazimo u Južnu Ameriku.
Provjerili smo svaku sitnicu vec više od sto puta. Pocet cemo kod Ticuna
1 pokušati ustvrditi njihove legende na samom izvoru. Sad kad se prihvatilo
da ce Jacob poci s nama, imao je istaknutu ulogu u planovima - jer nije bilo izgledno da ce
ljudi koji vjeruju u vampire htjeti bilo kome od nas prepricavati svoje price. Ako s Ticunama
dospijemo u slijepu ulicu, u tom kraju ima mnogo srodnih plemena koje bismo mogli istražiti.
Carlisle ima stare prijateljice u Amazoniji; uspijemo li ih pronaci, možda i od njih nešto
doznamo. Ako ništa drugo, barem naputak o tome gdje bismo još mogli potražiti odgovore.
Nije bilo vjerojatno da te tri amazonijske vampirice same imaju neke veze s legendama o
vampirskim hibridima, s obzirom na to da su sve istog roda. Nije bilo nacina da odredimo kako
ce dugo naša potraga trajati. Charlieju još nisam rekla za taj dulji put, i odluka o tome što cu mu reci kuhala je u meni dok
se rasprava izmedu Edvvarda i Carlislea nastavljala. Kako da mu iznesem tu vijest baš kako
treba?
Promatrala sam Renesmee dok sam se premišljala. Sada je ležala sklup-cana na kaucu,
sporo dišuci u cvrstom snu, zamršenih kovrcica raštrkanih oko lica. Edvvard i ja obicno smo je
odnosili natrag u svoju kolibu da je stavimo u krevet, ali veceras smo se zadržali s obitelji, jer
su se on i Carlisle posve udubili u svoju seansu planiranja.
Za to vrijeme, Emmetta i Jaspera više je uzbudivalo planirati mogucnosti lova. Amazonija je
nudila promjenu od naše uobicajene lovine. Jaguare i pantere, primjerice. Emmettu je došlo
da se hrva s anakondom. Esme i Rosalie planirale su što ce spakirati. Jacob je bio otišao do
Samova copora, kako bi uredio stvari za razdoblje vlastita izbivanja.
Alice se kretala polako - za njezina mjerila - po velikoj sobi i nepotrebno spremala vec
besprijekorno uredan prostor, popravljajuci Esmine savršeno obješene vijence. Upravo je
iznova smještala Esmine vaze na sredinu police. Iz mijena na njezinu licu - pribranosti, pa
praznine, pa opet pribranosti -vidjela sam da traga po buducnosti. Pretpostavila sam da nastoji
prozreti slijepe tocke koje joj Jacob i Renesmee stvaraju u vizijama ne bi li vidjela što nas ceka
u Južnoj Americi, sve dok Jasper nije rekao: "Pusti, Alice; ona nije naša briga", a oblak
spokoja tiho se i nevidljivo proširio prostorijom. Alice se zacijelo opet zabrinjavala zbog Irine.
Isplazila je jezik Jasperu, te podigla kristalnu vazu punu bijelih i crvenih ruža i okrenula se
prema kuhinji. Najednom od bijelih cvjetova tek se jedva jedvice naslucivala sparušenost, ali
Alice se ocito posvetila krajnjem per-fekcionizmu kako ne bi morala misliti na to što je vizije
veceras izdaju.
Kako sam se opet zagledala u Renesmee, nisam vidjela kako je vaza iskliznula iz Aliceinih
prstiju. Samo sam cula huk zraka oko kristala pri padu i podigla pogled na vrijeme da vidim
kako se vaza razbija u deset tisuca dijamantnih krhotina na rubu mramornog poda kuhinje.
Savršeno smo se umirili dok su razbijeni kristalici odskakivali i razlijetali se u svim smjerovima
s nemelodioznim zveckanjem, svih ociju uprtih u Aliceina leda.
Prva nelogicna pomisao bila mi je da to Alice zbija neku šalu s nama. Jer nije bilo moguce da
je Alice slucajno ispustila tu vazu. I sama sam imala pregršt vremena da skocim preko sobe i
ulovim tu vazu, samo što sam pretpostavila da ce to ona uciniti. I, uostalom, kako joj je uopce
mogla propasti kroz prste? Kroz njezine savršeno sigurne prste...
Nikada nisam vidjela da jedan vampir išta slucajno ispusti. Nikada.
A onda se Alice okrenula prema nama, obrnuvši se pokretom tako brzim da nije postojao.
Oci su joj bile napola tu i napola uprte u buducnost, razrogacene, izbuljene, ispunjavajuci joj
mršavo lice sve dok ga naizgled nisu preplavile. Gledanje u njezine oci bilo je poput gledanja
iz groba iznutra; ostala sam pokopana pod stravom i beznadem i agonijom u njezinu pogledu.
Cula sam Edvvardov zgranuti udah; zvucao je slomljeno, gotovo kao da se guši.
"Sto je?" zarežao je Jasper i priskocio joj naglim, zamucenim pokretom, drobeci razlomljeni
kristal pod nogama. Šcepao ju je za ramena i oštro prodrmao. Ona kao da mu je samo šutke
cegrtala u rukama. "Što je, Alice?"
Emmett mi je ušao u kut vidnog polja, kezeci zube dok su mu oci zvjerale prema prozoru u
išcekivanju napada.
Tajac je bio jedina reakcija Esme, Carlislea i Rose, skamenjenih poput mene.
Jasper je ponovno protresao Alice. "Što je bilo?"
"Dolaze nas uništiti", prošaptali su Alice i Edvvard uglas, savršeno uskladeni. "Svi zajedno."
Tajac.
Barem jedanput, ja sam najbrže shvatila - jer nešto je u njihovim rijecima potaknulo moju
vlastitu viziju. Bila je to tek daleka uspomena na san - nejasna, prozirna, neodredena, kao da
škiljim kroz debelu gazu... U glavi sam ugledala crnu vrstu kako mi se primice, prikazu svoje
napola zaboravljene ljudske more. Nisam mogla vidjeti kako se krijese njihove rubinske oci u
zastrtom prizoru, kao ni ljeskanje njihovih oštrih, vlažnih zuba, ali znala sam gdje bi odsjaj
trebao biti...
Snažnije od uspomene na tu sliku naišla mi je uspomena na osjecaj - nesnosna potreba da
zaštitim dragocjeno stvorenje iza sebe.
Došlo mi je da šcepam Renesmee u narucje, da je sakrijem iza svoje kože i kose, daje ucinim
nevidljivom. Ali nisam se mogla ni okrenuti daje pogledam. Nisam se osjecala skamenjeno,
nego sledeno. Prvi put otkako sam se iznova rodila kao vampirica, osjetila sam studen.
Jedva da sam cula potvrdu svojih strahova. Nije mi trebala. Vec sam znala.
"Volturi", jauknula je Alice.
"Svi zajedno", prostenjao je Edvvard u isti mah.
"Zašto?" promrmljala je Alice sebi u bradu. "Kako?"
"Kada?" prošaptao je Edvvard.
"Zašto?" ponovila je Esme.
"Kada?" još jedanput je rekao Jasper, glasom slicnim pucanju leda.
Aliceine oci nisu trepnule, ali bilo je kao da ih je prekrio veo; postale su savršeno prazne.
Samo su joj usta zadržala užasnut izraz.
"Nema još mnogo", kazali su ona i Edvvard zajedno. Zatim je progovorila sama. "Ima snijega
na šumi, snijega na kucama. Nešto više od mjesec dana."
"Zašto?" Ovaj put je to upitao Carlisle.
Odgovorila mu je Esme. "Sigurno imaju razlog. Možda da vide..."
"Ne radi se tu o Belli", šuplje je rekla Alice. "Svi oni dolaze - Aro, Caius, Marcus, svaki
pripadnik garde, cak i supruge."
"Supruge nikad ne izlaze iz kule", usprotivio joj se Jasper plošnim tonom. "Nikad. Ni u vrijeme
južnjacke pobune. Ni kad su ih Rumunji pokušali svrgnuti. Cak ni kad su bili u lovu na
besmrtnu djecu. Nikad."
"Sada dolaze", prošaptao je Edvvard.
"Ali zašto?" ponovio je Carlisle. "Ništa nismo ucinili! A sve i da jesmo, što smo to uopce mogli
uciniti da nas ovo snade?"
"Mnogo nas je", tupo mu je odgovorio Edvvard. "Sigurno se žele pobrinuti za to da..." Nije
dovršio.
"To ne odgovara na presudno pitanje! Zašto?"
Imala sam dojam da znam odgovor na Carlisleovo pitanje, no u isti mah i nisam. Renesmee je
bila razlog, u to sam bila sigurna. Nekako sam od samog pocetka znala da ce doci po nju.
Podsvijest me upozorila na to i prije nego što sam znala da je nosim. Sada mi je to djelovalo
neobicno ocekivano. Kao da sam nekako oduvijek znala da ce Volturi doci da mi oduzmu srecu.