02. NOVA
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Sve mi je bilo tako bistro. Oštro. Razluceno.
Blistavo svjetlo nada mnom i dalje je zasljepljujuce sjalo, a ipak sam bjelodano vidjela užarene niti unutar žarulje. Vidjela sam svaku duginu boju u bijeloj svjetlosti, kao i, na samome rubu spektra, osmu boju kojoj nisam znala ime.
Iza te svjetlosti mogla sam razaznati pojedine godove u tamnoj drvenoj oplati stropa. Ispred nje vidjela sam trunke prašine u zraku, strane koje im svjetlost dotice i strane koje su u mraku,
jasne i razdvojene. Vrtjele su se kao mali planeti, kružeci jedne oko drugih u nebeskom plesu.
Prašina je bila tako prekrasna da sam zgranuto udahnula; zrak mi je fijuknuo niz grlo, stvarajuci vrtlog medu trunkama. Nešto mi tu nije bilo u redu. Razmislila sam i shvatila da si tim potezom nisam donijela olakšanje. Zrak mi nije trebao. Pluca mi ga nisu išcekivala.
Nezainteresirano su reagirala na dotok.
Zrak mi nije trebao, ali svidao mi se. U njemu sam osjecala okus sobe oko sebe - okus ljupkih trunaka prašine, mješavinu ustajala zraka i pritoka nešto svježijega kroz otvorena vrata. Okus bogata daška svile. Okus blage natruhe necega toplog i poželjnog, necega što bi trebalo biti vlažno, ali nije... Od te arome grlo me suho zapeklo, slabim odjekom izgaranja od otrova, premda je aromu kvarilo nagrizanje klora i amonijaka. A iznad svega bio je okus što me
aromom gotovo podsjetio na med, ljiljane i sunce, snažniji od svega, bliži od svega ostaloga.
Cula sam zvuk ostalih, koji su ponovno disali sada kad sam i ja disala. Dah im se miješao s aromom koja je bila tek malcice drugacija od meda,
ljiljana i sunca, unoseci nove okuse. Cimeta, zumbula, kruške, morske vode, krušnog tijesta, borovine, vanilije, kože, mahovine, lavande, cokolade... u glavi sam imala desetke usporedbi, ali nijednoj nije posve odgovarala. Tako slatka i ugodna.
Televizor u prizemlju se stišao i cula sam kako netko - Rosalie? - premješta težinu na prvi kat.
Takoder sam cula nejasni, nabijajuci ritam, s glasom koji je ljutito vikao u taktu. Rap glazba?
Nacas sam se potpuno zbunila, a onda se zvuk izgubio, kao da je prošao auto spuštenih prozora.
Prenula sam se, shvativši da je možda upravo tako bilo. Zar mogu cuti sve do autoceste?
Nisam shvatila da me netko drži za ruku sve dok mi je ta osoba nije lagano stisnula. Kao i prije, kad je prikrivalo bol, moje se tijelo ponovno ukocilo od iznenadenja. Nisam ocekivala takav dodir. Koža je bila savršeno glatka, ali temperatura joj je bila pogrešna. Nije bila hladna.
Nakon te prve skamenjene sekunde šoka, tijelo mi je na taj nepoznati dodir reagiralo na nacin koji me još više zgranuo.
Zrak mi je šiknuo uz grlo i procijedio mi se kroz stisnute zube s potmulim, prijetecim zvukom, poput roja pcela. Prije nego što je zvuk prošao, mišici su mi se zgrcili i napeli, odmicuci se od neznanoga. Skocila sam s leda u tako naglom okretu da mi je soba trebala izgledati nepojmljivo mutno - ali nije. Vidjela sam svaku trunku prašine, svaki iver u drvenoj oplati zidova, svako zasebno vlakno mikroskopski precizno dok su mi u vrtnji prolazili pred ocima.
I tako, kad sam se našla u obrambenom cucnju uza zid - otprilike šesnaestinku sekunde kasnije - vec mi je bilo jasno što me to prepalo, kao i da sam pretjerano reagirala.
O. Pa jasno. Edvvard mi ne bi bio hladan na dodir. Sada smo oboje iste temperature.
Zadržala sam se u stavu još osminu sekunde, navikavajuci se na prizor pred sobom.
Edvvard je stajao nagnut preko operacijskog stola koji mi je bio lomaca, ruke ispružene prema meni, zabrinuta izraza lica.
Edvvardovo je lice bilo najvažnije, ali um mi je popisao sve ostalo na rubu vidnog polja, za svaki slucaj. Pokrenuo mi se neki nagon za obranu, pa sam automatski tražila bilo kakav znak opasnosti.
Moja vampirska obitelj oprezno je cekala uza suprotni zid pokraj vrata, s Emmettom i Jasperom na celu. Kao da opasnosti ima. Raširila sam nosnice, tražeci prijetnju. Nisam osjetila nikakav neprimjeren miris. Ona nejasna aroma necega slasnog - ali nagrdenog reskim kemikalijama - opet mi je poškakljala grlo, tako da me zaboljelo i zapeklo.
Alice je virnula iza Jasperova lakta s golemim osmijehom na licu; svjetlo se odbljesnulo od njezinih zuba u još jednoj osmobojnoj dugi.
Osmijeh me smirio, a onda su mi se sastavnice složile. Jasper i Emmett postavili su se na celo da zaštite ostale, kao što sam i pretpostavila. Ali nije mi smjesta bilo jasno to da sam ja ta opasnost.
Sve je to bilo usputno. Veci dio mojih osjecaja i moga uma i dalje je bio posvecen Edvvardovu licu.
Nikad ga nisam vidjela do ove sekunde.
Koliko sam puta zurila u Edvvarda i divila se njegovoj ljepoti? Koliko sam sati - dana, tjedana - svoga života provela u snivanju o onome što sam tada smatrala savršenstvom? Mislila sam da mu lice poznajem bolje nego vlastito. Bila sam uvjerena da je to jedina sigurna tjelesna stvar u cijelom mojem svijetu: besprijekornost Edvvardova lica.
Jednako sam tako mogla biti slijepa.
Prvi put sam mu vidjela lice sada, kad su mi koprena sjena i sputava-juca slabost ljudskosti spale s ociju. Zinula sam, a onda se pocela muciti s rjecnikom, jer nisam mogla pronaci prave izraze. Trebale su mi bolje rijeci.
U tom trenutku onaj drugi dio moje pozornosti ustvrdio je da tu nema nikakve opasnosti osim mene, pa sam se automatski uspravila iz cucnja; prošla je gotovo puna sekunda otkako sam bila na stolu.
Nacas sam se zauzela nacinom pokretanja svojega tijela. U trenutku kad sam odlucila uspravno stati, vec sam se ispravila. Nije postojao kratak odsjecak vremena u kojem se ta radnja zbila; promjena se dogodila trenutno, kao da pokreta nije ni bilo.
Nastavila sam zuriti u Edvvardovo lice, ponovno nepomicna.
Polako je pošao oko stola - za svaki korak trebalo mu je gotovo pola sekunde, svaki mu je korak tekao gipko kao prelijevanje rijecne vode preko glatkog kamenja - nastavljajuci pružati ruke.
Gledala sam eleganciju njegova prilaženja, upijala je svojim novim ocima.
"Bella?" oslovio me tihim, smirujucim tonom, ali briga u njegovu glasu prožela je moje ime napetošcu.
Nisam mu smjesta mogla odgovoriti, onako izgubljena u baršunastim pregibima njegova glasa. Bila je to najsavršenija simfonija, simfonija u jednom glazbalu, najprofinjenijem koje je ljudska ruka stvorila...
"Bella, ljubavi? Oprosti, znam da si dezorijentirana. Ali s tobom je sve u redu. Sve je kako treba."
Sve? Misli su mi se odvrtjele, zavojito se vracajuci na moj zadnji ljudski sat. Uspomena mi je vec djelovala mutno, kao da gledam kroz gusti, tamni veo - jer su moje ljudske oci bile poluslijepe. Sve mi je bilo tako zamuceno.
Kad je rekao da je sve kako treba, je li u to ukljucio i Renesmee? Gdje je ona? S Rosalie?
Pokušala sam se sjetiti njezina lica - znala sam da mi je bila prekrasna - ali jedilo me nastojanje da vidim kroz svoje ljudske uspomene. Lice joj je bilo obavijeno tamom, tako loše osvijetljeno...
Što je s Jacobom? Je li on kako treba? Mrzi li me sada moj napaceni najbolji prijatelj? Je li se vratio u Samov copor? Jesu li se i Seth i Leah?
Jesu li Cullenovi sigurni, ili je moja preobrazba raspirila rat s coporom? Pokriva li Edvvardova opcenita izjava sve to? Ili me on samo hoce primiriti?
A Charlie? Što cu mu sada reci? Sigurno je zvao dok sam gorjela. Što su mu kazali? Što on misli da mi se dogodilo?
Dok sam u sicušnom odsjecku sekunde razmišljala koje pitanje da prvo postavim, Edvvard je oprezno ispružio ruku i vršcima prstiju prešao po mome obrazu. Glatkima poput satena, mekima poput , a sada i potpuno uskladenima s temperaturom moje kože.
Kao da mi je njegov dodir prošao ispod površine kože, kroz same kosti moga lica. Osjecaj je bio pucketav, elektrican - sijevnuo mi je kroz kosti, pa niz kralježnicu, i zadrhtao mi u želucu.
Cekaj, pomislila sam kad mi se drhtanje rascvalo u toplinu, u žudnju. Zar nisam trebala to izgubiti? Zar nije odricanje od ovog osjecaja bilo ukljuceno u pogodbu?
Bila sam novorodena vampirica. Suha, vrela bol u grlu to mi je dokazivala. A znala sam što znaci pripadati novorodenima. Ljudske emocije i žudnje vratit ce mi se kasnije u nekom obliku, ali vec sam prihvatila da ih isprva necu osjecati. Samo žed. To je bio dogovor, cijena. Pristala sam je platiti.
Ali kad se Edvvardova ruka oblikovala prema konturama mojeg lica poput celika presvucenog satenom, strast je pohitala mojim isušenim žilama, pjevajuci mi od vrha glave do dna pete.
Podigao je savršenu obrvu, cekajuci da progovorim.
Bacila sam mu se u zagrljaj.
Ponovno nije bilo pokreta. U jednom trenutku stajala sam uspravno i mirno kao kip; u istom tom trenutku, on mi se našao u zagrljaju.
Topao - ili sam ga barem ja tako doživjela. Sa slatkim slasnim mirisom koji nikad nisam zapravo mogla opaziti svojim tupim ljudskim osjetilima, ali koji je bio stopostotno Edvvardov.
Pritisnula sam lice uz njegova glatka prsa.
A onda je nelagodno premjestio težinu. Odmaknuo se od mog zagrljaja. Podigla sam pogled prema njegovu licu, zbunjena i preplašena tim odbijanjem.
"Ovaj... pripazi, Bella. Au."
Naglo sam odmaknula ruke i sklopila ih iza leda cim sam shvatila.
Bila sam presnažna.
"Ups", bezglasno sam izgovorila.
Uputio mi je osmijeh kakav bi mi zaustavio srce, da je još kucalo.
"Bez panike, ljubavi", rekao je i podigao ruku da mi dotakne usne, razmaknute od užasa.
"Samo si trenutacno mrvicu snažnija od mene."
Obrve su mi se skupile. I to sam znala, ali to mi je bilo nadrealnije od svih ostalih dijelova ovoga vrhunski nadrealnog trenutka. Bila sam snažnija od Edvvarda. Natjerala sam ga da kaže au.
Njegova mi je ruka opet pomilovala obraz, a ja sam zamalo zaboravila svoju zgranutost kad mi je još jedan val strasti prostrujao nepomicnim tijelom.
Ove su emocije bile toliko snažnije od dosadašnjih da mi je bilo teško zadržati cvrst slijed misli, usprkos dodatnom prostoru u glavi. Nadjacavao me svaki novi osjet. Sjetila sam se da je Edvvard jednom rekao - njegov mi je glas u glavi bio slabašna sjena naspram kristalne, glazbene bistrine koju sam sada cula - da njegovu soju, našem soju, lako odluta pažnja. Bilo mi je jasno i zašto.
Najozbiljnije sam se usredotocila. Nešto sam mu morala reci. Ono najvažnije.
Vrlo oprezno, tako oprezno da mi se kretnja cak dala razabrati, izvukla sam desnu ruku iza leda i primaknula je njegovu obrazu da ga dotaknem. Nisam dopustila da mi pažnju odvuce ni biserna boja moje šake, ni glatka svila njegove kože, ni promjena koja mi je zujala u vršcima prstiju.