22. IGRA SKRIVAČA

Potrajalo je mnogo kraće nego što sam mislila – sva ta strava, očajanje, razaranje moga srca. Minute su
otkucavale sporije nego inače. Jaspera još nije bilo kad sam se vratila do Alice. Bojala sam se biti u istoj sobi s njom, bojala sam se da će pogoditi… i bojala sam se skrivati od nje iz istog razloga.
Mislila sam da je vrijeme u kojemu bi me išta moglo iznenaditi već davno iza mene, da su mi misli izmučene i nestabilne, ali iznenadila sam se kad sam ugledala kako Alice stoji nagnuta nad pisaćim stolom i objema rukama čvrsto steže njegov rub.
“Alice?”
Nije reagirala kad sam je pozvala po imenu, ali glava joj se blago ljuljala lijevo-desno, i opazila sam joj lice.
Oči su joj bile prazne, obeznanjene… Smjesta sam pomislila na majku. Da nisam već zakasnila?
Brzo sam joj prišla i automatski joj krenula dotaknuti ruku.
“Alice!”, šapnuo je Jasperov glas, a onda se našao tik iza nje, primivši joj šake i odmaknuvši ih od stola. Na suprotnoj strani sobe vrata su se polako zatvorila, prigušeno škljocnuvši.
“Što je bilo?”, odsječno je upitao.
Okrenula je lice od mene i zarila ga u njegova prsa.
“Bella”, rekla je.
“Evo me, tu sam”, odgovorila sam joj.
Glava joj se okrenula, oči uprle ravno u moje, i dalje neobično prazna pogleda. Smjesta sam shvatila da se to nije obratila meni, da je odgovarala na Jasperovo pitanje.
“Što si to vidjela?”, rekla sam joj – a u mome ravnom, nemarnom glasu nije bilo pitanja.
Jasper me oštro pogledao. Zadržala sam prazan izraz lica i pričekala. Zbunjeno je pogledao prvo Alicino lice, pa moje, osjetivši kaos… jer sad sam pretpostavljala što je to Alice vidjela.
Osjetila sam kako se spokoj spušta oko mene. Bilo mi je drago što me obuzeo, što mi pomaže da zadržim svoje emocije pod paskom, obuzdane.
I Alice je uspjela doći sebi.
“Ništa, zapravo”, napokon je odgovorila upadljivo spokojnim i uvjerljivim glasom. “Samo istu onu prostoriju kao i prije.”
Napokon me pogledala, glatka i suzdržana izraza lica.
“Jesi li htjela doručkovati?”
“Ne, jest ću na aerodromu.” I ja sam bila vrlo spokojna. Otišla sam u kupaonicu da se otuširam. Kao da
sam posudila Jasperovo čudno dopunsko čulo, osjetila sam Alicinu očajnu i divlju – premda dobro prikrivenu – želju da se maknem iz sobe, da ostane sama s Jasperom, kako bi mu mogla reći da u nečemu griješe, da će doživjeti neuspjeh…
Metodično sam se spremila, posvetivši se svakom malom zadatku. Raspustila sam kosu, tako da se uskovitla oko mene i prekrije mi lice. Spokojno raspoloženje koje je Jasper stvorio proželo me i razbistrilo mi misli.
Pomoglo mi da sve isplaniram. Pretražila sam torbu i pronašla čarapu punu novca. Ispraznila sam je u džep. Jedva sam čekala da stignemo na aerodrom, pa mi je bilo drago kad smo krenuli prije sedam. Sjedila sam ovaj put sama na stražnjem sjedalu tamnoga auta. Alice je bila naslonjena na vrata, okrenuta licem prema Jasperu, ali svakih nekoliko sekundi pogledavala je prema meni iza tamnih naočala.
“Alice?”, nezainteresirano sam je upitala.
Odgovorila mi je oprezno. “Da?”
“Kako to funkcionira? Te stvari koje vidiš?” Gledala sam kroz bočni prozor i zvučala kao da se dosađujem.
“Edward je rekao da to nije definitivno… da se stvari promijene?” Bilo mi je teže izreći njegovo ime nego što sam mislila. To je zacijelo upozorilo Jaspera, tako da je svjež val spokoja ispunio unutrašnjost automobila.
“Da, stvari se mijenjaju…”, promrmljala je – nadam se da je tako, pomislila sam. “Neke stvari su izvjesnije od drugih… poput vremenskih prilika. S ljudima je teže. Vidim smjer kojim se kreću samo dok idu njime. Nakon što se predomisle – donesu novu odluku, ma koliko malu – cijela se budućnost promijeni.”
Zamišljeno sam kimnula glavom. “Znači, nisi mogla vidjeti Jamesa u Phoenixu dok nije odlučio doći ovamo.”
“Da”, potvrdila mi je, opet oprezno.
I nije me vidjela u sobi sa zrcalima uz Jamesa sve dok nisam donijela odluku da se susretnem ondje s njime. Pokušala sam ne razmišljati o svemu što je još možda vidjela. Nisam htjela da panikom izazovem još veću sumnjičavost u Jamesu. Sada, nakon Alicine vizije, ionako će me dvostruko pažljivije promatrati. Ovo će biti nemoguće.
Stigli smo na aerodrom. Sreća me htjela, ili su mi možda samo slučajnosti bile naklonjene. Edwardov avion slijetao je na četvrti, najveći terminal, gdje dolazi većina letova – tako da nije bilo iznenađujuće što je i njegov među njima. Ali taj mi je terminal i trebao: najveći, najsloženiji. A na drugom katu nalazila su se vrata koja bi mi mogla pružiti jedinu priliku.
Parkirali smo se na trećem katu goleme garaže. Povela sam ih, bar ovaj put bolje poznavajući okoliš od njih.
Sišli smo dizalom na drugi kat, gdje su izlazili putnici.
Alice i Jasper dugo su promatrali monitor s letovima u odlasku. Čula sam ih kako raspravljaju o vrlinama i manama
New Yorka, Atlante, Chicaga. Mjesta koja nikad nisam vidjela. I koja nikad neću ni vidjeti.
Čekala sam svoju priliku, sva nestrpljiva, ne mogavši spriječiti tapkanje nožnim prstima. Sjeli smo na dugi red stolica kraj detektora metala; Jasper i Alice pretvarali su se da promatraju ljude, ali zapravo su promatrali mene.
Svaki milimetar moga premještanja na sjedalu popratio je brzi pogled iz krajička njihovih očiju. Nije bilo nikakve nade. Da potrčim? Bi li me se usudili fizički zaustaviti na ovako javnom mjestu? Ili bi jednostavno pošli za mnom?
Izvadila sam neobilježenu omotnicu iz džepa i stavila je na Alicinu crnu kožnu torbicu. Pogledala me.
“Moje pismo”, rekla sam. Kimnula je i stavila ga pod gornji poklopac. On će je tu lako naći.
Minute su prolazile, a Edwardov se let sve više bližio.
Zaprepastilo me kako mi svaka stanica u tijelu nekako zna da on stiže, žudi za njegovim pristizanjem. To mi je jako otežalo situaciju. Otkrila sam kako pokušavam smisliti izlike da ostanem, da prvo njega vidim i onda se dam u bijeg. Ali znala sam da je to nemoguće, ako želim imati ikakve prilike da im umaknem.
Alice mi je nekoliko puta ponudila da mi donese doručak. Kasnije, rekla sam joj, ne još.
Zurila sam u monitor s popisom dolazaka, gledajući kako let za letom stiže na vrijeme. Let iz Seattlea primicao se sve bliže vrhu popisa.
A onda, kad mi je preostalo samo trideset minuta za bijeg, brojevi su se promijenili. Avion će mu stići deset minuta prije predviđenog termina. Nisam više imala vremena.
“Mislim da bih sada doručkovala”, brzo sam kazala.
Alice je ustala. “Idem s tobom.”
“Imaš nešto protiv da Jasper pođe umjesto tebe?”, upitala sam je. “Malo mi je…” Nisam dovršila rečenicu.
Pogled mi je bio dovoljno mahnit da prenese to što želim reći.
Jasper je ustao. Alice me gledala zbunjeno, ali ne i – opazila sam s olakšanjem – sumnjičavo. Zacijelo pripisuje promjenu svoje vizije nekom tragačevu potezu, a ne mome izdajstvu.

Jasper je šutke hodao uz mene, držeći mi ruku na atiljku, kao da me vodi. Pretvarala sam se da me prvih nekoliko aerodromskih bistroa ne zanima, pogledom tražeći ono što sam zapravo htjela. I opazila sam ga, iza ugla, izvan oštrog Alicinog pogleda: ženski toalet na trećem
katu.
“Smijem?”, upitala sam Jaspera kad smo prolazili onuda. “Odmah se vraćam.”
“Čekam te ovdje.”
Čim su se vrata zatvorila za mnom, potrčala sam. Sjetila sam se kako sam se jedanput izgubila u ovom toaletu, jer iz njega vode dva izlaza.
Nakon vrata s druge strane trebalo je pretrčati samo kratku razdaljinu do dizala, a ako je Jasper ostao tamo gdje je rekao, nijednom mu se neću naći na vidiku. Nisam se osvrtala u trku. Ovo mi je bila jedina prilika, a sve i da me opazi, morat ću samo nastaviti. Ljudi su blenuli u mene, ali zanemarila sam ih. Iza ugla čekala su me dizala, pa sam se bacila naprijed i umetnula ruku u vrata punog dizala koje se spuštalo. Ugurala sam se među ozlojeđene putnike i provjerila je li dugme za prizemlje stisnuto. Već je bilo upaljeno, a vrata su se zatvorila.
Čim su se vrata otvorila potrčala sam dalje, praćena zvukom srditog žagora iza sebe. Usporila sam pokraj zaštitara smještenih oko pokretnih traka za prtljagu i opet se dala u trk kad su mi izlazna vrata izbila na vidik. Nisam mogla znati je li Jasper već krenuo u potragu za mnom. Imala bih samo nekoliko sekundi da je pošao mojim tragom. Iskočila sam kroz automatska vrata, gotovo se odalamivši o staklo kad su se presporo otvorila.
Duž cijelog pločnika prepunog ljudi nije bilo nijednog taksija na vidiku.
Nisam imala vremena. Alice i Jasper ili samo što nisu shvatili da sam nestala, ili već jesu. Naći će me za tren oka.
Minibus za Hyatt upravo je zatvarao vrata nekoliko koraka iza mene.
“Čekajte!”, doviknula sam vozaču, potrčavši i mahnuvši rukama.
“Ovo je minibus za Hyatt”, zbunjeno je rekao vozač kad mi je otvorio vrata.
“Da”, uspuhano sam mu odvratila, “tamo i idem.”
Brzo sam se popela unutra.
Iskosa me pogledao onakvu lišenu prtljage, ali zatim je slegnuo ramenima, jer ga se to nije ticalo u dovoljnoj mjeri da me krene ispitivati.
Sjedala su uglavnom bila prazna. Sjela sam što sam dalje mogla od drugih putnika i gledala kroz prozor dok su najprije pločnik, a zatim i aerodrom, nestajali u daljini.
Nisam se mogla obuzdati da ne zamislim Edwarda kako stoji na rubu ceste nakon što je pronašao mjesto na kojem se moj trag gubi. Ne mogu još zaplakati, kazala sam sebi. Još me čeka dug put.
Imala sam i dalje sreće. Pred Hyattom je jedan umorni bračni par upravo vadio zadnji kufer iz prtljažnika taksija. Iskočila sam iz minibusa i otrčala u taksi, uskočivši na sjedalo iza vozača. Umorni par i vozač minibusa blenuli su u mene.
Kazala sam zbunjenome taksistu adresu moje majke.
“Moram što prije stići onamo.”
“To je u Scottsdaleu”, potužio se.
Bacila sam mu četiri dvadesetice preko sjedala.
“Hoće li to biti dovoljno?”
“Jasno, mala, nema problema.”
Zavalila sam se na sjedalo i prekrižila ruke u krilu.
Poznati je grad počeo promicati oko mene, ali nisam gledala kroz prozore. Natjerala sam se da se smirim.
Čvrsto sam odlučila da se neću izgubiti u ovom trenu, sad kad sam uspješno sprovela plan u djelo. Nije bilo smisla predavati se novoj stravi, novoj strepnji. Put mi je bio zacrtan. Sad sam ga samo trebala slijediti.
Tako sam, umjesto da paničarim, zažmirila i provela dvadesetominutnu vožnju uz Edwarda.
Zamislila sam da sam ostala na aerodromu da dočekam Edwarda. Dočarala sam sebi kako bih stala na prste da mu što prije vidim lice. Kako bi se brzo, kako graciozno on probio kroz gužvu što nas razdvaja. A onda bih pretrčala tih posljednjih nekoliko koraka što nas razdvajaju – nesmotrena kao i uvijek – i našla se u njegovim mramornim rukama, napokon na sigurnom.
Upitala sam se kamo bismo otišli. Nekamo na sjever, da on može izlaziti danju. Ili možda na neko vrlo zabačeno mjesto, da opet možemo zajedno ležati na suncu.
Zamislila sam ga uz obalu, dok mu koža svjetluca kao more. Ne bi bilo bitno koliko se dugo moramo skrivati.
Biti zarobljena s njim u hotelskoj sobi bilo bi svojevrsno sedmo nebo. Toliko sam mu pitanja još htjela postaviti.
Mogla bih dovijeka razgovarati s njim, nikad ne zaspati, nikad se ne udaljiti.
Sad sam mu tako jasno mogla vidjeti lice… gotovo mu čuti glas. I načas sam, usprkos svom tom užasu i beznađu, bila sretna. Tako sam se zanijela u eskapistička snatrenja da sam posve izgubila pojam o sekundama što hitro protječu.
“Hej, koji je ono bio kućni broj?”
Vozačevo pitanje proparalo mi je uobrazilju, ispustivši sve boje iz mojih šarenih obmana. Strah, sumoran i tvrd, čekao je da ispuni prazninu koja je ostala za njima.
“Pet osam dva nula.” Zvučala sam kao da se gušim.
Taksist me pogledao, bojeći se da nisam dobila nekakav napadaj.
“Evo nas, onda.” Jedva je čekao da me se riješi, vjerojatno u nadi da neću tražiti ostatak.
“Hvala”, prošaptala sam. Nema potrebe da se plašim, podsjetila sam se. Kuća je prazna. Moram požuriti; mama me čeka, sva u strahu, ovisna o meni.
Pritrčala sam ulazu i automatski dohvatila ključ ispod strehe. Otključala sam vrata. Unutra je bilo mračno, prazno, normalno. Dotrčala sam do telefona, usput upalivši svjetlo u kuhinji. Tamo, na bijeloj ploči za poruke, stajao je desetoznamenkasti broj, napisan sitnim, čitkim rukopisom. Prsti su mi se ušeprtljali na tipkovnici, griješeći. Morala sam prekinuti vezu i opet ga otipkati.
Ovaj put sam se usredotočila jedino na tipke, pažljivo ih stišćući redom. Uspjelo mi je. Drhtavom sam rukom prinijela slušalicu uhu. Zvonilo je samo jednom.
“Zdravo, Bella”, javio mi se onaj opušteni glas. “Bila si vrlo brza. Svaka ti čast.”
“Je li mi mama dobro?”
“Savršeno je u redu. Ništa ne brini, Bella, s njom nemam spora. Izuzev u slučaju da nisi došla sama, naravno.”
Ležerno, s visine.
“Sama sam.” Nikad u životu nisam bila sama kao sada.
“Tako treba. Dakle, znaš li onaj baletni studio odmah iza ugla tvoje kuće?”
“Da. Znam kako se ide onamo.”
“Dobro, onda, vidimo se vrlo skoro.”
Spustila sam slušalicu.
Istrčala sam iz kuhinje, kroz ulazna vrata, na dnevnu žegu.Nije bilo vremena da se osvrćem prema svojoj kući, a nisam je ni htjela vidjeti takvu kakva je sada – praznu, kao simbol straha, umjesto utočišta. Posljednja osoba koja je prošla tim znanim prostorijama bio je moj neprijatelj.
Krajičkom oka gotovo sam vidjela svoju majku gdjestoji u sjeni velikog stabla eukaliptusa pokraj kojeg sam se igrala kao mala. Ili kleči kraj male lijehe uz poštanskisandučić, groblja svega cvijeća koje je pokušala uzgojiti.
Te uspomene bile su bolje od svake stvarnosti koju ću danas vidjeti. Ali pobjegla sam od njih, prema uglu, ostavljajući sve za sobom.
Osjećala sam se tako tromo, kao da trčim po mokrom pijesku – nikako nisam mogla dovoljno jako uprijeti o beton. Nekoliko puta sam se spotakla, jedanput pala, dočekavši se rukama i ogrebavši ih na pločniku, a zatim se pridigavši i opet pojurivši. Ali naposljetku sam stigla do ugla. Sad mi je ostala još samo jedna ulica; potrčala sam, znojna u licu, uspuhana. Sunce mi je pržilo kožu, prejarko se odbijalo o bijeli beton i zasljepljivalo me.
Osjećala sam se opasno izloženom. Žešće nego što sam i sanjala da mogu, žudjela sam za zelenim, zaštitničkim šumama Forksa… svoga doma.
Kad sam skrenula za zadnji ugao, na Cactus, ugledala sam studio. Izgledao je baš onako kako sam ga se i sjećala.
Parkiralište pred njim bilo je prazno, trakasti zastori na svim prozorima bili su navučeni. Nisam više mogla trčati – nisam mogla disati; napor i strah nadvladali su me. Pomisao na majku održavala mi je stopala u kretanju, u stavljanju jednog pred drugo.

Približivši se, opazila sam natpis u vratima. Bio je napisan rukom na jarkoružičastom papiru; pisalo je da je plesni studio zatvoren preko proljetnih praznika. Dotakla sam kvaku, oprezno je povukla. Nije bila zaključana.
S naporom sam došla do daha i otvorila vrata.
Predvorje je bilo tamno i prazno, prohladno, s drndanjem klimatizacije. Stolci od lijevane plastike stajali su uza zidove, a tapison je mirisao po šamponu. Zapadni plesni prostor bio je u mraku, što se vidjelo kroz otvoreni prozor za promatranje. Istočni plesni prostor, veća od dviju prostorija, bio je osvijetljen. Ali rolete na prozoru bile su spuštene.
Strava me tako snažno ščepala da me doslovce sputala.
Nisam mogla pokrenuti noge.
A onda me pozvao glas moje majke.
“Bella? Bella?” Isti onaj ton histerične panike. Pritrčala sam vratima, zvuku njezinoga glasa.
“Bella, prepala si me! Nemoj mi to više nikada učiniti!”
Glas joj se nastavio dok sam utrčavala u dugu prostoriju s visokim stropom.
Pogledala sam oko sebe, ne bih li otkrila odakle se to čuje njezin glas. Čula sam je kako se smije i okrenula se na peti na taj zvuk.
Ugledala sam je na ekranu televizora kako mi mrsi kosu s olakšanjem. Bio je Dan zahvalnosti, a meni je bilo dvanaest godina. Bile smo u posjetu mojoj baki u Kaliforniji, godinu dana prije nego što će umrijeti.
Jednoga dana otišle smo na plažu, a ja sam se previše nagnula preko ruba mola. Vidjela je kako mi noge lamataju dok pokušavam uloviti ravnotežu. “Bella? Bella?”, zazvala me u strahu.
A zatim je ekran televizora poplavio.
Polako sam se okrenula. Stajao je vrlo mirno uz stražnji izlaz, tako mirno da ga isprva nisam uočila. U ruci je držao daljinski. Jedan dugi trenutak smo se promatrali, a onda se nasmiješio.
Krenuo je prema meni, prošao vrlo blizu, a onda me mimoišao i spustio daljinski upravljač kraj videa. Pažljivo sam se okrenula da ga dobro mogu vidjeti.
“Ispričavam se zbog ovoga, Bella, ali zar nije bolje da tvoja majka zapravo nije morala biti uključena u sve ovo?” Glas mu je bio uljudan, srdačan.
I odjednom mi je sinulo. Majka mi je na sigurnom.
Još uvijek je na Floridi. Uopće nije dobila moju poruku.
Uopće je nisu prestravile tamnocrvene oči na tom neprirodno blijedom licu što sada stoji preda mnom. Ostala je na sigurnom.
“Da”, odgovorila sam mu glasom prožetim olakšanjem.
“Ne zvučiš mi ljutito zbog toga što sam te nasamario.”
“Ne ljutim se.” Nenadani ushit ulio mi je hrabrost.
Kakve to sad veze ima? Još malo, pa je sve gotovo. Charlie i mama neće nastradati, a neće ni strahovati. Osjetila sam se skoro razdragano. Neki analitički dio svijesti opomenuo me da sam se opasno primaknula pucanju od stresa.
“Baš čudno. Ti to ozbiljno govoriš.” Odmjerio me tamnim očima sa zanimanjem. Šarenice su im bile gotovo crne, tek s tračkom boje rubina oko rubova. Gladne.
“Ovo ću priznati tvome osebujnom kovenu: vi ljudi znate biti prilično interesantni. Imam dojam da uviđam šta ljude privlači da te posmatraju. Čudesno – neki od vas kao da uopće ne poimaju vlastiti interes.”
Stajao je prekriženih ruku na nekoliko koraka od mene i radoznalo me nastavio promatrati. Ni u licu ni u držanju nije mu bilo prijetnje. Izgledao je tako strašno prosječno, bez bilo čega iznimnog u licu ili tijelu. Samo ta bijela koža, ti podočnjaci na koje sam se već odavno navikla. Na sebi je imao blijedomodru košulju dugih rukava i izlizane plave traperice.
“Sad ćeš mi vjerojatno reći da će te tvoj dečko osvetiti?”, upitao je, i to s nadom, učinilo mi se.
“Ne, ne bih rekla. U svakom slučaju, zamolila sam ga da to ne učini.”
“A kako je on na to odgovorio?”
“Ne znam.” Bilo je iznenađujuće lako voditi razgovor s ovim uljuđenim lovcem. “Ostavila sam mu pismo.”
“Kako romantično, oproštajno pismo. A smatraš li da će ga on poštovati?” Glas mu je sada postao tek mrvicu grublji, a tračak sarkazma okaljao mu je pristojan ton govora.
“Nadam se.”
“Hmmm. Pa, onda se naše nade razlikuju. Znaš, sve je ovo bilo malčice prelako i prebrzo. Da ti sasvim iskreno kažem, razočarao sam se. Očekivao sam mnogo veći izazov. A, naposljetku, bilo mi je potrebno tek da mi se sasvim malo posreći.”
Šutke sam ostala čekati.
“Kad Victoria nije mogla doprijeti do tvoga oca, kazao sam joj da sazna više o tebi. Nije bilo smisla da trčim po cijelom planetu u lovu za tobom kad bih ugodno mogao čekati da dođeš na mjesto koje sam sâm odabrao.
Stoga sam, nakon razgovora s Victorijom, odlučio otići u posjet tvojoj majci u Phoenixu. Čuo sam kako si rekla da ideš kući. Isprva mi nije ni na kraj pameti bilo da ti to ozbiljno misliš. Ali onda sam počeo dvojiti. Ljudi znaju biti vrlo predvidljivi; vole biti na nekom poznatom, sigurnom mjestu. A zar ne bi bila savršena varka otići na zadnje mjesto gdje bi trebala biti kad se skrivaš – na mjesto gdje si rekla da ćeš se nalaziti.

Ali, naravno, nisam bio siguran, a to mi je bila samo slutnja. Obično dobijem pojam o plijenu koji lovim, nekim šestim čulom, da tako kažem. Poslušao sam tvoju poruku kad sam došao u kuću tvoje majke, ali, jasno, nisam mogao biti siguran odakle si to nazvala. Bilo je vrlo korisno imati tvoj broj, ali prema mojim saznanjima mogla si se nalaziti i na Antarktiku, a igra ne bi imala uspjeha ukoliko nisi negdje u blizini.
Zatim se tvoj dečko ukrcao na let za Phoenix. Victoria ih je pratila za moj račun, naravno; u igri s ovoliko igrača nisam mogao djelovati samostalno. I time su mi rekli ono što sam se i nadao da hoće, da si ti ipak ovdje.
Bio sam spreman; već sam pregledao tvoje šarmantne kućne snimke. A onda je jednostavno preostalo blefiranje.
Vrlo lako, znaš, ne baš na razini mojih standarda. I tako se, dakle, nadam da nisi u pravu što se tvoga dečka tiče. Zove se Edward, zar ne?”
Nisam mu odgovorila. Drskost je kopnila. Osjećala sam da mu se naslada bliži kraju. Ionako nije bila namijenjena meni. Nije bilo slave u pobjedi nada mnom, slabim ljudskim bićem.
"Bi li ti jako smetalo da ostavim jedno vlastito pisamce za Edwarda?”
Odmaknuo se za korak i dotaknuo videokameru veličine dlana, pažljivo postavljenu na glazbenu liniju.
Crvena lampica pokazivala je da već snima. Podesio je nekoliko parametara na njoj, proširio kadar. Užasnuto sam zurila u njega.
“Žao mi je, ali držim da se naprosto neće moći spriječiti da ne krene u lov na mene nakon što ovo vidi. A ne bih htio da mu išta promakne. Sve je ovo bilo zbog njega, naravno. Ti si samo ljudsko biće koje se nažalost našlo na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme, a i u neosporno pogrešnom društvu, ako smijem dodati.”
Zakoraknuo je prema meni, smješkajući se. “Prije nego što počnemo…”
Osjetila sam stisak mučnine u dnu trbuha kad je to rekao. Ovome se nisam nadala.
“Htio bih još malo zapapriti, još samo malo. Odgovor je cijelo vrijeme bio tu, pa sam se tako plašio da će ga Edward vidjeti i upropastiti mi zabavu. To se zbilo jedanput, o, jako davno. Bio je to prvi i zadnji put da mi je plijen umaknuo.
Znaš, vampir koji je bio tako blesavo privržen dotičnoj maloj žrtvi donio je odabir za koji je tvoj Edward bio preslab. Kad je stari shvatio da gonim njegovu malu družicu, oteo ju je iz umobolnice u kojoj je radio – nikad mi neće biti jasna opsjednutost koja se u nekih vampira
rađa prema vama ljudima – i čim ju je oslobodio, osigurao ju je. Kao da nije ni zamijetila bol, sirotica mala.
Predugo je bila zatvorena u onu crnu rupu od ćelije. Sto godina prije toga spalili bi je na lomači zbog njezinih vizija. U tisuću devetsto dvadesetima zaradila je umobolnicu i šok-terapiju. Kad je otvorila oči, onako snažna, u naponu mladosti, bilo je kao da nikad prije nije vidjela sunce. Stari vampir pretvorio ju je u snažnu novu vampiricu, a tada više nije bilo razloga da je diram.” Uzdahnuo je. “Uništio sam staroga iz osvete.”
“Alice”, procijedila sam zapanjeno.
“Da, tvoja mala prijateljica. Da znaš da sam se iznenadio kad sam je vidio na čistini. Stoga bi, po svoj prilici, njezin koven morao biti u stanju izvući svojevrsnu utjehu iz ovog iskustva. Ja dobijam tebe, ali oni su dobili nju. Jedinu žrtvu koja mi je umakla, što je zbilja poprilična čast.

A kako je samo slasno mirisala! Još mi je krivo što je nisam dobio priliku okusiti… Mirisala je još bolje od tebe. Oprosti – ne želim te vrijeđati. Mirišiš vrlo lijepo. Nekako cvjetno…”
Prišao mi je još za korak, primaknuvši mi se na svega pedalj-dva. Primio mi je uvojak kose i pažljivo ga onjušio.
Zatim mi je nježno zataknuo pramen natrag za uho.
Osjetila sam hladne vrškove njegovih prstiju na svome grlu. Palcem mi je brzo prešao preko obraza, znatiželjno me promatrajući. Silno sam htjela pobjeći, ali ukočila sam se. Nisam se mogla čak ni lecnuti.
“Ne”, promrsio je sebi u bradu kad je spustio ruku, “nije mi jasno.” Uzdahnuo je. “Pa, rekao bih da bi bilo najbolje da stavimo tačku na sve ovo. A onda ću nazvati tvoje prijatelje i kazati im gdje da te pronađu, zajedno s mojom malom porukom.” Sad mi je definitivno bilo muka. Sprema mi se bol, to sam vidjela iz njegovih očiju. Neće mu biti dovoljno da pobijedi, da se nahrani i ode. Neće biti brzoga svršetka na kakav sam računala. Koljena su mi se počela tresti, i uplašila sam se da ću pasti.
Odmaknuo se i počeo kružiti oko mene, opušteno, kao da razgledava kip u muzeju. Lice mu je i dalje bilo otvoreno i prijazno dok je donosio odluku odakle da počne.
Zatim se prignuo u čučanj koji sam prepoznala, a srdačni mu se osmijeh polako počeo širiti i rasti, sve dok više uopće nije bio osmijeh, već izobličenje zuba, iskeženih i svjetlucavih.
Nisam se mogla spriječiti – pokušala sam pobjeći. Ma koliko da sam znala da od toga neće biti vajde, panika me nadvladala i šmugnula sam prema požarnom izlazu.
Stvorio se preda mnom za tren oka. Nisam opazila je li izbacio ruku ili nogu, bio je prebrz. Strahovito me udario u prsa – osjetila sam kako letim nauznak, a zatim čula lom kad mi je glava udarila u zrcala. Staklo je popustilo, krhotine se razasule i razbile po podu kraj mene. Bila sam tako ošamućena da nisam osjećala bol. Još nisam mogla disati.
Polako mi je prišao.
“Vrlo efektan prizor”, rekao je opet prijaznim tonom, promatrajući rasuto staklo. “Smatrao sam da bi ova prostorija dala vizualno dramatičan naboj mome filmiću.
Zato sam se odlučio ovdje naći s tobom. Savršeno mjesto, zar ne?”
Prečula sam ga, uspjela se nekako osoviti na ruke i koljena i četveronoške poći prema suprotnim vratima.
Smjesta se stvorio nada mnom i čvrsto mi nagazio na potkoljenicu. Čula sam odurno pucanje prije nego što sam ga osjetila. Ali onda sam ga osjetila, i nisam mogla suzdržati bolan vrisak. Skvrčila sam se da se uhvatim za nogu, a on je samo stajao iznad mene i smješkao se.
“Bi li htjela promijeniti svoj posljednji zahtjev?”, upitao me ugodnim glasom. Nožnim prstima gurnuo mi je slomljenu nogu i začula sam prodoran urlik. U šoku sam shvatila da je moj.
“Zar ne bi radije htjela da mi Edward pokuša ući u trag?”, predložio mi je.
“Ne!”, procijedila sam. “Ne, Edwarde, nemoj – ” A onda me nešto opalilo u lice, odbacivši me natrag u razbijena zrcala.
Kroz bol u nozi osjetila sam i oštro paranje na tje menu, ondje gdje mi ga je staklo zasjeklo. A onda mi se nešto toplo i mokro počelo zastrašujućom brzinom razlijevati kosom. Osjetila sam kako mi natapa ramena majice, čula kako kapa na pod poda mnom. Želudac mi e okrenuo od tog mirisa.
U mučnini i vrtoglavici opazila sam nešto što mi je alo nenadani, konačni tračak nade. Njegove oči, dotad tek odlučne, sad su se žarile od neobuzdane potrebe.
Žeđ za krvlju – koja se grimizno širila mojom bijelom majicom i hitro slijevala u lokvu na podu – raspametila ga je. Kakve god da su mu prvotne namjere bile, više nije bio u stanju dugo odugovlačiti s ovim.
Neka se sve sad samo brzo skonča, jedino sam se mogla ponadati kad je otjecanje krvi iz moje glave sa sobom ponijelo i moju svijest. Oči su mi se sklapale.
Čula sam, kao odnekud pod vodom, završno lovčevo režanje. Vidjela sam, kroz duge tunele u koje mi se pogled pretvorio, kako mi se približava njegovo tamno obličje. Posljednjim sam naporom nagonski podigla ruku da zaštitim lice. Oči su mi se sklopile, i izgubila sam se.