21. TELEFONSKI POZIV

Osjećala sam da je opet prerano kad sam se probudila, i shvatila sam da mi se raspored dana i noći polako obrće. Ostala sam ležati u krevetu i osluškivati glasove Alice i Jaspera u drugoj sobi. Bilo mi je čudno što su uopće dovoljno glasni da ih čujem. Prevrnula sam se, spustila noge na pod i zatim oteturala do dnevne sobe.
Sat na televizoru pokazivao je da je netom prošlo dva ujutro. Alice i Jasper zajedno su sjedili na kauču; Alice je opet risala, dok joj je Jasper gledao preko ramena. Nisu me pogledali kad sam ušla, odviše zaokupljeni Alicinim radom.
Prikrala sam se Jasperu i bacila pogled.
“Je li još nešto vidjela?”, tiho sam ga upitala.
“Da. Iz nekog razloga vratio se u sobu s videom, ali u njoj je sada svijetlo.”
Promatrala sam kako Alice crta četvrtastu sobu s tamnim gredama na niskome stropu. Zidovi su bili pre kriveni drvenim pločama, malo pretamnim, zastarjelim.
Na podu je ležao taman tepih s uzorkom. U južnome se zidu nalazio velik prozor, a otvor u zapadnom zidu vodio je u dnevnu sobu. Jedna strana tog prolaza bila je kamena – velik kamin od svijetlosmeđeg kamena gledao je na obje prostorije. Žarište sobe s ovog motrišta, televizor i videorekorder, postavljeni na premali drveni stalak, nalazilo se u jugozapadnome kutu prostorije. Trošna, zavojita garnitura za sjedenje stajala je pred televizorom, a ispred nje je bio okrugli stolić za kavu.
“Telefon tu stoji”, šapnula sam i pokazala.
Dva para vječnih očiju zagledala su se u mene.
“To je kuća moje majke.”
Alice je već sišla s kauča, dohvatila mobitel i stala tipkati broj. Buljila sam u taj precizni prikaz obiteljske
sobe moje majke. Nekarakteristično za njega, Jasper se premjestio bliže meni. Blago mi je dotaknuo rame, a od tjelesnog dodira njegov je blagotvorni utjecaj postao jači. Panika je ostala zapretena u meni, nesuvisla.
Alicine usne drhtale su od brzine njezinih riječi, tihog, nerazgovjetnog zujanja. Nisam mogla pratiti to što govori.
“Bella”, rekla je Alice. Tupo sam je pogledala.
“Bella, Edward stiže po tebe. Da te on, Emmett i Carlisle negdje sakriju na neko vrijeme.”
“Edward stiže?” Riječi su mi bile kao pojas za spašavanje koji mi drži glavu iznad potopa.
“Da, dolazi prvim letom iz Seattlea. Idemo pred njega na aerodrom, pa ćeš otići s njim.”
“Ali, moja majka… došao je amo po moju majku, Alice!” Usprkos Jasperu, histerija mi je navrla u glas.
“Jasper i ja ostat ćemo ovdje sve dok ne bude bila sigurna.”
“Ne mogu izaći iz ovoga kao pobjednik, Alice. Ne možete dovijeka čuvati svakoga koga poznajem. Zar vam nije jasno što on to radi? Uopće ne traga za mnom. Pronaći će nekoga, naudit će nekome ko mi je drag… Alice, ne mogu – ”
“Ulovit ćemo ga, Bella”, samouvjereno mi je kazala.
“A što ako vi nastradate, Alice? Misliš da bi mi bilo svejedno? Misliš da mi može nauditi samo putem moje ljudske obitelji?”
Alice je značajno pogledala Jaspera. Shrvala me duboka, teška magla letargije, i oči su mi se sklopile bez
moga dopuštenja. Svijest mi se oprla magli, shvativši što se zbiva. Natjerala sam se da opet progledam i ustala, odmaknuvši se od Jasperove ruke.
“Ne želim natrag na spavanje”, brecnula sam se.
Otišla sam u svoju sobu i zatvorila vrata, zapravo zalupila njima, da mogu slobodno i na miru puknuti.
Ovaj put Alice nije došla za mnom. Tri i pol sata zurila sam u zid, sva sklupčana, njišući se tamo-amo. Misli su mi se vrtjele u krugu ne bi li našle neki izlaz iz ove noćne more. Nije bilo bijega, nije bilo odgode. Vidjela sam da u mojoj budućnosti mračno vreba samo jedan mogući ishod. Jedino je pitanje bilo koliko će drugih ljudi nastradati prije nego što taj trenutak kucne.
Jedina utjeha, jedina nada koja mi je preostajala, bila je spoznaja da ću ubrzo vidjeti Edwarda. Možda bih, kad bih mu samo opet vidjela lice, vidjela i rješenje koje mi sada izmiče.
Kad je telefon zazvonio, vratila sam se u glavnu sobu, pomalo postiđena svojim ponašanjem. Nadala sam se da nisam uvrijedila nijedno od njih, da znaju koliko sam im zahvalna na svim žrtvama koje podnose za moj račun.

Alice je govorila brzo kao i uvijek, ali pažnju mi je rivuklo to što Jasper prvi put nije bio u sobi. Pogledala sam na sat – bilo je pet i trideset ujutro.
“Upravo ulaze u avion”, kazala mi je Alice. “Slijeću u devet i četrdeset pet.” Još samo nekoliko sati moram disati dok on ne stigne.
“Gdje je Jasper?”
“Otišao je u izviđanje.”
“Nećete ovdje ostati?”
“Ne, selimo se bliže kući tvoje majke.”
Želudac mi se stisnuo od nelagode na njezine riječi. Ali tada je mobitel opet zazvonio, prenuvši me. Iznenađeno me pogledala, ali ja sam puna nade već krenula prema njoj, ispruživši ruku da mi preda telefon.
“Halo?”, upitala je Alice. “Ne, tu je.” Pružila mi je mobitel. Tvoja majka, bezglasno je rekla.
“Halo?”
“Bella? Bella?” Bio je to glas moje majke; govorio je onim poznatim tonom koji sam čula tisuću puta kao mala, kad god bih prišla preblizu rubnom kamenu ili joj se izgubila vida negdje u gužvi. Odisao je panikom.
Uzdahnula sam. To sam i očekivala, iako sam dala sve od sebe da mi poruka zvuči što je manje moguće alarmantno, a da pritom ne smanjim njezinu neodgodivost.
“Smiri se, mama”, pokušala sam je umiriti najbolje što sam mogla, polako se udaljavajući od Alice. Nisam bila sigurna mogu li jednako uvjerljivo lagati dok me ona promatra. “Sve je u redu, okej? Daj me samo pusti da ti kažem što trebam i sve ću ti objasniti, obećajem.”
Pričekala sam, iznenađena time što mi još nije upala u riječ.
“Mama?” “Dobro pazi da ne izgovoriš ništa dok ti ja ne kažem.” Glas koji sam čula nisam poznavala u istoj mjeri u kojoj ga nisam ni očekivala. Bio je to muški tenor, vrlo ugodan, neosoban glas – onakav kakvim govore spikeri u reklamama za luksuzne automobile. Govorio je vrlo brzo.
“Dakle: ne želim nauditi tvojoj majci, pa prema tome postupaj tačno onako kako ti kažem, i ništa joj se neće dogoditi.” Načas je zastao, dok sam ga slušala nijema od strave. “Svaka čast”, čestitao mi je. “Sad ponavljaj za mnom, i potrudi se da zvučiš prirodno. Molim te, reci:
‘Ne, mama, ostani gdje jesi.’”
“Ne, mama, ostani gdje jesi.” Govorila sam jedva glasnije od šapata.
“Vidim da ovo neće glatko ići.” Zvučao je posprdno, i dalje ležerno i prijazno. “Sad radije prijeđi u drugu sobu da izrazom lica sve ne upropastiš. Nema razloga da ti majka pretrpi patnje. Dok budeš hodala, molim te, reci: ‘Mama, saslušaj me, molim te.’ Reci to sada.”
“Mama, saslušaj me, molim te”, molećivo sam kazala.
Vrlo sporim korakom otišla sam do svoje spavaće sobe, osjećajući Alicin zabrinut pogled na leđima. Zatvorila sam vrata za sobom i pokušala suvislo razmisliti u stravi koja mi je obuzela mozak.
“Tako, dakle, jesi li sada sama? Samo odgovori s da ili ne.”
“Da.”
“Ali i dalje te mogu čuti, jamačno.”
“Da.”
“U redu, onda”, nastavio je ljubazni glas, “reci: ‘Mama, imaj povjerenja u mene.’”
“Mama, imaj povjerenja u mene.”
“Ovo je ispalo čak i bolje nego što sam očekivao. Bio sam pripravan na čekanje, ali majka ti je stigla kući prije vremena. Tako je lakše, zar ne? Manje neizvjesnosti, manje strepnje za tebe.”
Samo sam nastavila čekati.
“Sad me vrlo pažljivo saslušaj. Htio bih da se razdvojiš od svojih prijatelja; što misliš, je li to moguće?
Odgovori mi s da ili ne.”
“Ne.”
“Žao mi je što to čujem. Nadao sam se da ćeš biti malo kreativnija od toga. Misliš li da bi se mogla razdvojiti od njih kad bi život tvoje majke ovisio o tome? Odgovori s da ili ne.”
Moralo je biti nekog načina. Sjetila sam se da trebamo otići na aerodrom. U aerodrom Sky Harbor International: pretrpanu, zbunjujuće razmještenu…
“Da.”
“Tako je već bolje. Siguran sam da neće biti lako, ali opazim li i najmanju natruhu mogućnosti da imaš nekoga uza se, a čuj, to će biti vrlo loše po tvoju majku”, obećao mi je prijazni glas. “Sad već zacijelo znaš dovoljno o nama da shvatiš koliko bih brzo saznao jesi li pokušala povesti bilo koga sa sobom. I koliko bi mi malo trebalo da dokrajčim tvoju majku ispostavi li se da je tako. Razumiješ li što ti kažem? Odgovori s da ili ne.”
“Da.” Glas mi je prepukao.
“Vrlo dobro, Bella. Dakle, postupi ovako. Otiđi u majčinu kuću. Naći ćeš broj kraj telefona. Nazovi ga, a ja ću ti reći kamo da odeš odande.” Već sam znala kamo ću otići, i gdje će sve ovo završiti. Ali slijedit ću njegove naputke u cijelosti. “Možeš li to? Odgovori mi s da ili ne.”
“Da.”

“Prije podneva, molim te, Bella. Ne mogu čekati cijeli dan”, pristojno je rekao.
“Gdje je Phil?”, oporo sam ga upitala.
“A, samo oprezno, Bella. Pričekaj da zatražim da nešto kažeš, molim te.”
Pričekala sam.
“Važno je, prema tome, da tvoji prijatelji ništa ne posumnjaju kad im se vratiš. Reci im da te nazvala majka i da si je uspjela nagovoriti da se zasad ne vrati. Sad ponovi sa mnom: ‘Hvala, mama.’ Reci to sada.”
“Hvala, mama.” Suze su mi navirale na oči. Pokušala sam im se oduprijeti.
“Reci: ‘Volim te, mama, brzo se vidimo.’ Reci to sada.”
“Volim te, mama.” Grlo mi je bilo stisnuto. “Brzo se vidimo”, obećala sam.
“Do viđenja, Bella. Jedva čekam naš sljedeći susret.”
Spustio je slušalicu.
Zadržala sam mobitel uz uho. Zglobovi su mi se ukočili od strave – nisam mogla izravnati prste da ga ispustim iz ruke.
Znala sam da moram razmisliti, ali u glavi mi je odjekivala panika moje majke. Sekunde su otkucavale dok sam se upinjala obuzdati sebe.
Polako, polako, misli su mi se počele probijati kroz taj cigleni zid boli. Da skujem plan. Jer sad mi je preostalo tek jedno: otići u prostoriju sa zrcalima i poginuti.
Nisam imala garancije, ničega što bih mogla dati da održim svoju majku na životu. Mogla sam se samo nadati da će James biti zadovoljan što je pobijedio u igri, da će mu Edwardov poraz biti dovoljan. Spopao me očaj; nije bilo načina da se cjenkam, nije bilo ničega što bih mu mogla ponuditi ili uskratiti kako bih odnijela prevagu.
Ali svejedno nisam imala izbora. Morala sam pokušati.
Odagnala sam stravu od sebe najbolje što sam znala.
Donijela sam odluku. Nikakve vajde neće biti u trošenju vremena na zdvajanje nad ishodom. Morala sam suvislo razmisliti, jer su me Alice i Jasper čekali; bilo je presudno bitno da im izmaknem, a i apsolutno nemoguće.
Odjednom mi je postalo drago što se Jasper nekamo izgubio. Da je bio ovdje da osjeti moju tjeskobu u proteklih pet minuta, kako bih ih spriječila da nešto ne posumnjaju? Prigušila sam strepnju i tjeskobu u sebi, pokušala ih suzbiti. Nisam ih sada sebi mogla priuštiti.
Nisam znala kad će se on vratiti.
Usredotočila sam se na svoj bijeg. Morala sam se nadati da će mi poznavanje aerodroma dati presudnu prednost. Nekako sam morala zadržati Alice što dalje od sebe…
Znala sam da me Alice znatiželjno čeka u drugoj sobi. Ali morala sam još nešto riješiti nasamo, prije nego to se Jasper vrati.
Morala sam prihvatiti činjenicu da više nikad neću vidjeti Edwarda, da mu više neću vidjeti lice niti jedan jedini put, bar da ga ponesem sa sobom u prostoriju a zrcalima. Povrijedit ću ga, a ne mogu se ni rastati s jim. Pustila sam valovima patnje da me obliju, da neko rijeme rade sa mnom što ih je volja. Zatim sam i njih otjerala od sebe i otišla se suočiti s Alice. Jedini izraz lica koji sam uspjela složiti bio je tup i mrtav. Vidjela sam kako se prepala, pa nisam čekala da mi postavi pitanje. Imala sam samo jedan tekst, a sad mi improviziranje nikako ne bi pošlo za rukom.
“Mama mi se brine, hoće da dođem kući. Ali nema problema, uvjerila sam je da se ne vraća kući.” Zvučala sam beživotno.
“Pobrinut ćemo se da joj ništa ne bude, Bella, ne brini se.”
Okrenula sam se od nje; nisam joj mogla dopustiti da mi vidi lice.
Pogled mi je pao na prazan list hotelskog papira na pisaćem stolu. Polako sam mu prišla, dok mi se u glavi stvarao plan. Do njega je stajala i omotnica. Dobro će mi doći.
“Alice”, polako sam je upitala, ne okrenuvši se, zadržavši ravnomjeran ton glasa. “Napišem li pismo svojoj majci, bi li joj ga dala? Ostavila joj ga u kući, hoću reći.”
“Naravno, Bella.” Zvučala je oprezno. Vidjela je da pucam po šavovima. Morala sam zadržati svoje osjećaje pod suvislijom kontrolom.
Otišla sam natrag u svoju sobu i kleknula pokraj stolića uz uzglavlje da mogu pisati.
“Edwarde”, napisala sam. Ruka mi je drhtala, slova su bila jedva čitljiva.


Volim te. Tako mi je žao. On drži moju mamu, pa moram pokušati. Znam da mi možda neće uspjeti. Tako mi je strašno, strašno žao.
Ne ljuti se na Alice i Jaspera. Ako im uspijem pobjeći, to će biti pravo čudo. Zahvali im se u moje ime. Pogotovo Alice, molim te. I molim te, molim te, ne idi za njim. To on i želi, mislim.
Ne bih mogla podnijeti da iko više strada zbog mene, pogotovo ti.
Molim te, to je jedino što sada mogu tražiti od tebe. Za mene.
Volim te. Oprosti mi.
Bella.

Pažljivo sam presavila pismo, pohranila ga u omotnicu i zalijepila je. Prije ili poslije, naći će je. Samo sam se nadala da će shvatiti i barem me ovaj put poslušati.
A onda sam pažljivo pohranila svoje srce.