20. NESTRPLJIVOST

Probudila sam se sva zbunjena. Misli su mi bile smetene, još uvijek pomiješane sa snovima i noćnim
morama; trebalo mi je dulje nego inače da shvatim gdje se to nalazim.
Ova je prostorija bila tako bezlična da nije mogla pripadati ničemu negoli hotelu. Svjetiljke kraj uzglavlja,
pričvršćene za stoliće, smjesta su to odavale, jednako kao i duge zavjese skrojene od istog materijala kao i prekrivka za krevet, te klišeizirane reprodukcije akvarela na zidovima.
Pokušala sam se sjetiti kako sam to dospjela ovamo, ali isprva mi je pamćenje bilo prazno.
Jesam, sjećala sam se onog otmjenog crnog automobila, prozorskih stakala tamnijih nego na limuzini. Motor mu je bio gotovo nečujan, premda smo jurili mračnim međudržavnim cestama brzinom više nego dvostrukom od najviše dopuštene.
I sjećala sam se kako je Alice bila otraga sa mnom na sjedalu s tamnim kožnim presvlakama. Glava mi se, tijekom te duge noći, nekako našla položena na njen granitni vrat. Moja bliskost kao da joj nimalo nije smetala, a njezina studena, tvrda koža neobično me smirivala. Tanka pamučna košulja bila joj je sprijeda hladna i mokra od suza što su mi istjecale iz očiju sve dok mi, crvene i bolne, nisu presušile.
San mi nije padao na oči; onako iscrpljene, nekako su uspjele ostati otvorene čak i nakon što se noć pretopila u praskozorje što je granulo nad nekim niskim orskim hrptom u Kaliforniji. Siva me svjetlost, kad se razlila vedrim nebom, zapekla za oči. Ali nisam ih mogla sklopiti; kad god bih to učinila, pod kapcima bi mi, poput slajdova, stali promicati nesnosni prizori. Charliejevo shrvano lice – Edwardovo brutalno režanje iskeženih zuba – Rosalijino prezrivo buljenje u mene - oštrooko motrenje tragača – mrtvački pogled u Edwardovim očima nakon što me onaj posljednji put poljubio… Nisam mogla podnijeti pogled na sve to. I tako sam se opirala umoru, a sunce je odskočilo na nebu.
Bila sam još budna kad smo prešli nizak prijevoj, a sunce se, sad već iza nas, ljeskalo s crijepa na krovovima Sunčane doline. Nije mi preostalo dovoljno emocija da se iznenadim zato što smo trodnevni put prešli u jednom danu. Tupo sam zurila u široko, ravno prostranstvo što je pucalo preda mnom. Phoenix – palme, žbunje kreozota, nasumični potezi iskrižanih autocesta, zeleni potezi terena za golf i tirkizne mrlje bazena – sve je to bilo uronjeno u rijedak smog i obavijeno niskim, stjenovitim grebenovima, nedovoljno velikim da bi se nazvali planinama.
Sjene palminih krošanja padale su preko ceste – jasne, oštrije ocrtane nego što sam pamtila, bljeđe nego
što bi trebale biti. Ništa se nije moglo sakriti u tim sjenama.
Svijetla, otvorena autocesta nije djelovala nimalo prijeteće. Ali nisam osjetila olakšanje, spokoj povratka
kući.
“Kuda se ide za aerodrom, Bella?”, upitao me tada Jasper, a ja sam se trznula, iako mu je glas bio posve blag,
bez i tračka uzbunjenosti. Bio je to prvi zvuk, izuzev predenja automobila, koji je prekinuo dugu noćnu tišinu.
“Ostani na cesti I-10”, automatski sam mu odgovorila.
“Proći ćemo tačno pokraj njega.”
Mozak mi se na to sporo probio kroz bunovnu izmaglicu.
“Idemo nekamo avionom?”, upitala sam Alice.
“Ne, ali bolje da budemo blizu, za svaki slučaj.”
Sjećala sam se kako smo ušli na petlju kraj aerodroma
Sky Harbor International… ali ne i kako smo sišli s nje.
Valjda sam na tom mjestu konačno zaspala.
Samo, sad kad sam ušla u trag sjećanjima, ipak sam nejasno pamtila izlazak iz auta – sunce je upravo zapadalo za obzor – jedna mi je ruka bila prebačena oko Alicinih ramena, a ona me čvrsto držala oko struka i vukla sa sobom dok sam teturala kroz tople, suhe sjene.
Uopće se nisam sjećala ove sobe.
Pogledala sam digitalni sat na noćnom stoliću. Crvene su brojke tvrdile da su tri sata, ali nisu davale do
znanja je li noć ili dan. Ni tračak svjetlosti nije prodirao kroz debele zastore, ali soba je bila dobro osvijetljena svjetiljkama.
Ukočeno sam ustala, odglavinjala do prozora i razmaknula zavjese.
Vani je bio mrak. Znači, tri su sata ujutro. Soba mi je imala pogled na prazan komad autoceste i novu garažu za dugoročno parkiranje kraj aerodroma. Donekle me smirilo to što mogu tačno odrediti vrijeme i mjesto.
Promotrila sam se. Još sam na sebi imala Esminu odjeću, koja mi uopće nije pristajala. Bacila sam pogled po sobi i obradovala se ugledavši svoju platnenu torbu na niskoj komodi.

Krenula sam da nađem novu odjeću kad se na vratima začulo blago kucanje. Trgla sam se.
“Smijem li ući?”, upitala me Alice.
Duboko sam udahnula. “Jasno.”
Ušetala je i oprezno me odmjerila pogledom. “Izgledaš kao da bi još mogla spavati”, rekla je.
Samo sam odmahnula glavom.
Bešumno je prišla zavjesama i dobro ih navukla prije nego što će se opet okrenuti prema meni.
“Morat ćemo ostati unutra”, kazala mi je.
“Okej.” Bila sam promukla; glas mi je pucao.
“Žedna si?”, upitala me.
Slegnula sam ramenima. “Neka, u redu sam. Kako si ti?”
“Snalazim se.” Osmjehnula se. “Naručila sam ti hranu, čeka te u glavnoj sobi. Edward me podsjetio na to da moraš jesti mnogo češće nego mi.”
Smjesta sam postala pozornija. “Zvao je?”
“Ne”, rekla je, i pogledala kako mi se lice objesilo.
“Rekao je to prije nego što smo otišli.”
Pažljivo me uzela za ruku i povela kroz vrata u dnevnu sobu hotelskog apartmana. Čula sam tiho zujanje glasova s televizora. Jasper je nepomično sjedio za pisaćim stolom u kutu. Piljio je u vijesti bez i tračka zanimanja u očima.
Sjela sam na pod pokraj stolića za kavu, gdje me čekao pladanj hrane, i počela je zobati ni ne primjećujući što to jedem.
Alice je sjela na naslon za ruke kauča i prazno se zagledala u televizor, poput Jaspera.
Jela sam polako, promatrajući je, bacajući tu i tamo brze poglede prema Jasperu. Počela sam uviđati da su odviše mirni. Ni na trenutak nisu odmaknuli pogled od ekrana, premda su sada na programu bile reklame. Odgurnula sam pladanj, jer mi je hrana odjednom prisjela.
Alice me pogledala odozgor.
“Što nije u redu, Alice?”, upitala sam je.
“Sve je u redu.” Oči su joj bile široke, iskrene… i nisam im nimalo vjerovala.
“Što ćemo sada?”
“Pričekat ćemo da Carlisle nazove.”
“A je li on već trebao nazvati?” Bilo mi je jasno da sam blizu istine. Alicin pogled načas je pao na mobitel, smješten na vrhu njezine kožne torbice, a onda me opet pogledala.
“Što to znači?” Glas mi je zadrhtao, i s naporom sam ga obuzdala. “To što još nije nazvao?”
“To samo znači da nam nemaju što reći.” Ali ton glasa bio joj je napadno uravnotežen, a zrak se sad teže disao.
Jasper se odjednom našao pokraj Alice, bliže meni nego obično.
“Bella”, rekao je sumnjivo umilnim glasom. “Nemaš se zašto brinuti. Ovdje si posve sigurna.”
“Znam ja to.”
“Zašto se onda bojiš?”, zbunjeno me upitao. Možda je osjećao opći dojam mojih emocija, ali nije mogao pročitati razloge koji su ih stvarali.
“Čuli ste što je Laurent rekao.” Govorila sam pukim šapatom, ali bila sam sigurna da me čuju. “Rekao je da je James smrtonosan. Što ako nešto pođe po krivu, pa se razdvoje? Ako se išta dogodi bilo kome od njih, Carlisleu, Emmettu… Edwardu…” Progutala sam knedlu.
“Ako ona divlja žena naudi Esme…” Glas mi se povisio, uz sve jasniju notu histerije. “Kako da živim sa sobom, kad sam ja tu kriva? Niko od vas ne bi se smio dovoditi u opasnost zbog mene – ”
“Bella, Bella, prestani”, prekinuo me, a zatim su riječi iz njega potekle tako brzo da sam ih jedva razabirala. “Brineš se zbog svega što je nebitno, Bella. Vjeruj mi kad ti to kažem – niko od nas nije u pogibelji. Ionako si pod prevelikim pritiskom; ne uvećavaj ga posve nepotrebnim
brigama. Slušaj me!”, naredio mi je, jer sam odvratila pogled. “Obitelj nam je jaka. Jedino se bojimo toga da tebe ne izgubimo.”
“Ali zbog čega bi vama – ”
Ovaj put mi je Alice upala u riječ, dodirnuvši mi obraz hladnim prstima. “Već skoro punih sto godina Edward je sâm. Sad je našao tebe. Ti ne vidiš mijene koje mi vidimo, mi koji smo već tako dugo s njim. Zar misliš da ga iko od nas želi gledati u oči još sto godina ako te izgubi?”
Osjećaj krivnje u meni polako se povukao dok sam gledala u njezine tamne oči. Ali, još dok se spokoj širio mnome, znala sam da se ne mogu uzdati u svoje osjećaje dok je tu Jasper.
Dan se strahovito otegnuo.
Ostali smo u sobi. Alice je nazvala recepciju i zamolila da nam zasad ne šalju sobarice. Prozori su ostali zatvoreni, a televizor upaljen, iako ga niko nije gledao.

Hranu su mi dostavljali u redovitim razmacima. Srebrni mobitel položen na Alicinu torbu kao da se povećavao kako su sati odmicali.
Moji bebisiteri bolje su podnosili neizvjesnost od mene. Dok sam se vrpoljila i šetala po sobi, oni su jednostavno postajali sve mirniji, kao dva kipa koji me neprimjetno prate očima u hodu. Da odvratim misli, posvetila sam se pamćenju sobe; boja na prugastom uzorku kaučeva, bež, breskve, krem, mutnozlatne, a onda opet bež. Katkad sam zurila u apstraktne reprodukcije, pronalazeći nasumične prizore u tim oblicima, kao kad sam pronalazila slike u oblacima kad sam bila mala. Otkrila sam obris modre ruke, žene koja se češlja, mačke koja se proteže. Ali kad se blijedi crveni krug pretvorio u oko koje me netremice motri, odvratila sam pogled.
Kako je poslijepodne odmicalo, vratila sam se u krevet, jednostavno da nešto učinim. Nadala sam se da ću se sama, u tami, moći predati groznim strahovima koji su mi se motali po rubu svijesti, jer ih je Jasperova pažljiva paska sprečavala da se probiju.
Ali Alice je nehajno pošla za mnom, kao da joj je nekom slučajnošću istovremeno dosadila glavna soba. Počela sam se pitati kakve joj je to tačno naputke Edward dao. Legla sam preko kreveta, a ona je sjela prekriženih nogu do mene.
Isprva sam je ignorirala, odjednom dovoljno umorna da zaspim.
Ali, nakon nekoliko minuta, ona panika koja se suzdržavala uz Jaspera počela je dolaziti do izražaja. Na to sam brzo odustala od spavanja i sklupčala se, obgrlivši si noge.
“Alice?”, upitala sam je.
“Da?”
Pazila sam da mi glas bude vrlo smiren. “Što misliš da oni sad rade?” “Carlisle je htio odvesti tragača što dalje na sjever bude mogao, pričekati da se približi, a onda se okrenuti i postaviti mu zasjedu. Esme i Rosalie trebale su ići na zapad dokle god budu mogle zadržati ženu iza sebe. Ako se okrene, trebale su krenuti natrag u Forks i držati tvoga tatu na oku. Stoga pretpostavljam da stvari idu kako treba, ako ne mogu nazvati. To znači da im je tragač dovoljno blizu da ne žele da ih čuje.”
“A Esme?”
“Mislim da se po svoj prilici vratila u Forks. Neće nas nazvati ako postoji i najmanja mogućnost da je žena čuje. Pretpostavljam da su svi samo vrlo oprezni.”
“Zbilja misliš da im nije ništa?”
“Bella, koliko ti puta moramo reći da mi nismo ni u kakvoj opasnosti?”
“Ipak, bi li mi time rekla istinu?”
“Da. Uvijek ću ti reći istinu.” Zvučala je iskreno. Na trenutak sam se premišljala, a onda zaključila da ona to zaista misli.
“Reci mi, onda… kako se postaje vampir?”
Moje ju je pitanje ulovilo nespremnu. Ušutjela je.
Prevalila sam se na drugu stranu da je mogu vidjeti. Bilo je očito da se nećka.
“Edward ne želi da ti to kažem”, čvrsto je rekla, ali osjetila sam da se sama ne slaže s time.
“To nije fer. Mislim da imam pravo znati.”
“Znam.”
Pogledala sam je, čekajući.
Uzdahnula je. “Izuzetno će se naljutiti.”
“Ne tiče ga se. To je između tebe i mene. Alice, kumim te kao prijateljicu.” A sad i jesmo bile prijateljice, nekako – kao što je cijelo vrijeme ona zacijelo i znala da će biti.
Pogledala me svojim veličanstvenim, mudrim očima… donoseći odluku.
“Ispričat ću ti mehaničku stranu postupka”, napokon je rekla, “ali sama ga se ne sjećam, niti sam ga ikada izvela ili vidjela kako se izvodi, pa imaj na umu da ti mogu kazati samo teoriju.”
Pričekala sam.
“Kao grabežljivci, raspolažemo obiljem oružja u svome osobnom arsenalu – mnogo, mnogo većim brojem nego što je zaista nužno. Snagom, brzinom, oštrim osjetilima, da ne spominjem one među nama poput Edwarda, Jaspera i mene, koji uz to imaju i dodatna osjetila.
A još smo i, poput cvijeta ljudožderke, fizički privlačni svome plijenu.”
Bila sam vrlo mirna, prisjećajući se kako mi je jasno Edward predočio isti taj pojam na čistini.
Osmjehnula se širokim, zloslutnim smiješkom.
“Imamo još jedno, prilično suvišno oružje. Uz to smo i otrovni”, rekla je, a zubi su joj se zasjali. “Taj otrov ne ubija – samo onesposobljava. Djeluje polako, šireći se krvotokom, pa naš plijen nakon ugriza trpi tako jaku bol da nije u stanju pobjeći. Što je uglavnom suvišno, kao što sam rekla. Ako smo mu tako blizu, plijen nikad ne pobjegne. Naravno, uvijek postoje iznimke. Primjerice "Carlisle.”
“Znači… ako se otrovu pusti da se proširi…”, promrmljala sam.
“Potrebno je nekoliko dana da preobrazba postane potpuna, ovisno o tome koliko je otrova u krvotoku i koliko blizu srca je otrov ušao u tijelo. Sve dok srce i dalje kuca, otrov se širi, liječeći i mijenjajući tijelo dok kola njime. Naposljetku srce stane, a preobrazba se dovrši. Ali cijelo to vrijeme, iz minute u minutu, žrtva bi sve dala samo da može umrijeti.”

Stresla sam se.
“Nije to ugodno, znaš.”
“Edward je rekao da je to vrlo teško izvesti… Nije mi sasvim jasno”, rekla sam.
“Na neki način smo i kao morski psi. Kad jedanput okusimo krv, ili je čak samo onjušimo, kad sam već kod toga, bude nam vrlo teško suzdržati se od hranjenja.
Katkad nemoguće. Stoga bismo, znaš, da nekoga zaista ugrizemo, da osjetimo okus krvi, smjesta pomahnitali.
Teško je s obje strane – u jednu ruku zbog pomame za krvlju, u drugu ruku zbog užasne boli.”
“Što misliš, zbog čega se ti ne sjećaš?”
“Ne znam. Svima ostalima je bol preobražaja najoštrija uspomena iz njihovog ljudskog života. Ja se uopće ne sjećam kako mi je bilo dok sam bila čovjek.” Glas joj je bio čeznutljiv.
Šutke smo ležale, svaka udubljena u vlastita promišljanja.
Sekunde su otkucavale, a ja sam gotovo zaboravila da je ona tu, koliko su me obuzele misli.
Zatim je, bez ikakva upozorenja, Alice skočila s kreveta, dočekavši se lako na noge. Naglo sam digla glavu, prepadnuto je pogledavši.
“Nešto se promijenilo.” Zvučala je uzbuđeno, a te riječi više nisu bile upućene meni.
Stigla je do vrata istodobno kad i Jasper. Očito je čuo naš razgovor i njezin iznenadni povik. Položio joj je ruke na ramena, odveo je natrag do kreveta i posjeo na njegov rub.
“Što to vidiš?”, napeto ju je upitao, pomno je gledajući u oči. Pogled joj je bio usredotočen na nešto vrlo daleko. Sjela sam blizu nje i prignula se da joj uspijem razabrati dubok, brz glas.
“Vidim prostoriju. Duga je, a zrcala su posvuda. Na podu je parket. On je u prostoriji, i čeka. Jedna zlatna… jedna zlatna pruga ide preko zrcala.”
“Gdje je ta prostorija?”
“Ne znam. Nešto nedostaje – neka druga odluka nije još donesena.”
“Koliko je vremena preostalo?” “Malo. Stići će do zrcala danas, ili možda sutra. Sve ovisi. Čeka nešto. A sad je u mraku.”
Jasperov glas bio je smiren i metodičan dok ju je uvježbano ispitivao. “Što on to radi?”
“Gleda televiziju… ne, pregledava videosnimku, u mraku, negdje drugdje.”
“Vidiš li gdje se to nalazi?”
“Ne, premračno je.”
“A prostorija sa zrcalima, čega još ima u njoj?”
“Samo zrcala, i to zlato. Zlatni obruč oko cijele prostorije.
Uz to i crni stol s velikom linijom, i televizor. On i tu barata videorekorderom, ali ne gleda snimku onako kao u mračnoj sobi. U ovoj prostoriji on čeka.” Oči su joj odlutale, a zatim se uperile u Jasperovo lice.
“Nema ničeg više?”
Odmahnula je glavom. Pogledali su se, nepomični.
“Što to znači?”, upitala sam ih.
Isprva nisam dobila odgovor, a onda me Jasper pogledao.
“Znači da su se tragačevi planovi promijenili. Donio je odluku koja će ga dovesti do prostorije sa zrcalima, kao i do mračne sobe.”
“Ali ne znamo gdje su te prostorije?”
“Ne.”
“Ali znamo da neće biti u planinama sjeverno od države Washington, u progonu. Umaknut će im.” Alice je progovorila sumornim glasom.
“Da ih nazovemo?”, upitala sam. Razmijenili su ozbiljan pogled, neodlučni.
A mobitel je zazvonio.
Alice je skočila na drugu stranu sobe prije nego što sam stigla podići pogled prema njemu.
Pritisnula je tipku i prinijela mobitel uhu, ali nije prva progovorila.
“Carlisle”, procijedila sam. Nije odisala iznenađenjem ili olakšanjem, za razliku od mene.
“Da”, rekla je, pogledavši me na trenutak. Zatim je dugo samo slušala.
“Upravo sam ga vidjela.” Opet je opisala viđenje koje je upravo imala. “Koji god da ga je razlog nagnao da sjedne u taj avion… vodio ga je prema onim sobama.”
Zastala je. “Da”, rekla je Alice u telefon, a onda mi se obratila. “Bella?”
Pružila mi je telefon. Pritrčala sam mu.
“Halo?”, izgovorila sam zadihano.
“Bella”, rekao je Edward.
“O, Edwarde! Tako sam se brinula.”
“Bella”, frustrirano je uzdahnuo, “rekao sam ti da se ne brineš ni za što osim za sebe.” Bilo mi je tako nevjerojatno dobro čuti mu glas. Oblak očaja koji se cijelo vrijeme nadvijao nad mene odigao se i otplovio s njegovim riječima.
“Gdje si?”
“Pokraj Vancouvera smo. Bella, žao mi je – izgubili smo ga. Imam dojam da sumnja u nas – pazi da ostane taman toliko daleko da ne mogu čuti što on to misli. Ali sad ga više nema – čini se da je sjeo na avion. Mislimo da je krenuo natrag u Forks da počne iz početka.” Čula sam
kako Alice prenosi vijesti Jasperu iza mene, a brze joj se riječi stapaju u prigušeno brujanje.

“Znam. Alice je vidjela da je umaknuo.”
“Samo, ništa se ti ne brini. Neće naći nikakav trag koji bi ga odveo tebi. Moraš samo ostati ondje i pričekati dok ga opet ne pronađemo.”
“Bit ću ja u redu. Je li Esme s Charliejem?”
“Je – žena je bila u gradu. Došla je do kuće, ali dok je Charlie bio na poslu. Nije mu se niti približila, pa se ne boj. Na sigurnom je sve dok Esme i Rosalie paze na njega.”
“Što ta žena radi?”
“Vjerojatno nastoji opet pronaći trag. Noću je prešla mjesto uzduž i poprijeko. Rosalie joj je slijedila trag kroz aerodrom, sve okolne ceste, školu… ruje ona, Bella, ali ništa neće naći.”
“I siguran si da Charlie nije u opasnosti?”
“Da, Esme ga ne pušta iz vida. A mi stižemo uskoro.
Priđe li tragač iole blizu Forksu, naš je.”
“Nedostaješ mi”, prošaptala sam.
“Znam, Bella. Vjeruj mi, znam. Kao da si odnijela polovicu mene sa sobom.”
“Dođi onda po nju”, izazvala sam ga.
“Ubrzo ću, čim budem mogao. Pobrinut ću se da prvo budeš sigurna.” Zvučao je tvrdo.
“Volim te”, podsjetila sam ga.
“Možeš li vjerovati da, usprkos svemu što sam ti prouzročio, i ja tebe volim?”
“Da, zapravo mogu.”
“Brzo ću doći po tebe.”
“Čekat ću te.”
Čim se linija prekinula, oblak depresije počeo se opet natkradati nad mene.
Okrenula sam se da vratim mobitel Alice i zatekla nju i Jaspera nagnute nad stolom, gdje je Alice risala na hotelskom papiru za pisma. Naslonila sam se na stražnju stranu kauča i pogledala joj preko ramena.
Nacrtala je prostoriju: dugu, pravokutnu, s tanjim, četvrtastim prostorom otraga. Parket koji je prekrivao pod protegao se uzduž preko prostorije. Niz zidove spustile su se crte, označavajući razmake između zrcala. A zatim se oko zidova obavila duga pruga u visini struka.
Pruga za koju je Alice kazala da je zlatna.
“To je baletni studio”, rekla sam, odjednom prepoznavši poznate obrise.
Iznenađeno su me pogledali.
“Poznaješ ovu prostoriju?” Jasper je zvučao smireno, ali u glasu mu je bio prizvuk nečega što nisam mogla odrediti. Alice je sad prionula crtanju, prignuvši glavu, prelijećući rukom preko papira; obris izlaza za slučaj nužde uobličio se na stražnjem zidu, a u prednjem desnom kutu našli su se glazbena linija i televizor na niskome stolu.
“Izgleda kao dvorana u kojoj sam pohađala satove plesa – s osam ili devet godina. Bila je istog takvog oblika.”
Dotakla sam papir na mjestu gdje je istureni četvrtasti zid sužavao stražnju stranu prostorije. “Tu su bili tuševi – izlazi su vodili kroz drugi plesni prostor. Ali glazbena linija je bila tu” – pokazala sam na lijevi kut – “i bila je starija, a televizora nije bilo. U čekaonici se nalazio prozor – gledano kroz njega, prostorija se vidjela iz ove perspektive.”
Alice i Jasper su samo buljili u mene.
“Sigurna si da je to ta ista prostorija?”, upitao me Jasper, i dalje mirno.
“Ne, uopće nisam – većina plesnih studija zacijelo izgleda više-manje isto – zrcala, rukohvat.” Prešla sam prstom preko drške za plesače pričvršćene preko zrcala.
“Samo mi se obris učinio poznatim.” Dotakla sam vrata, smještena na tačno istom mjestu kao ona koja sam pamtila.
“Bi li imala ikakvog razloga sada otići onamo?”, prenula me Alice pitanjem.
“Ne. Nisam tamo bila već skoro deset godina. Bila sam grozna u plesanju – na nastupima su me uvijek stavljali u pozadinu”, priznala sam im.
“Znači, nema načina da te se dovede u vezu s tim mjestom?”, upitala me Alice napeto.
“Ne, mislim da se čak i vlasnik promijenio. To je sigurno neki drugi studio, negdje drugdje.”
“Gdje se nalazio taj studio kamo si ti išla na ples?”, upitao me Jasper opuštenim glasom.
“Odmah iza ugla gdje stanuje moja mama. Obično sam išla pješke onamo poslije škole…”, rekla sam i pustila da mi rečenica ostane nedovršena. Nije mi promaknuo pogled koji su razmijenili.
“Znači, ovdje u Phoenixu?” Glas mu je i dalje bio ležeran.
“Da”, prošaptala sam. “Na uglu Pedeset osme ulice i avenije Cactus.”
Svi smo samo šutke sjedili i promatrali crtež.
“Alice, je li linija na tom mobitelu sigurna?”
“Jest”, potvrdila mi je je. “Broj bi samo pokazao da smo još u Washingtonu.” ridi, ili o predsezonskim treninzima – o štrajkovima ili uraganima ili terorističkim napadima – o bilo čemu što bi ih moglo nagnati da se ranije vrate kući.
Besmrtnost zacijelo sa sobom donosi bezgraničnu strpljivost. Ni Jasper ni Alice očito nisu imali potrebu da se pozabave bilo čim. Alice je neko vrijeme još risala nejasni obris mračne sobe iz svoje vizije, koliko je uopće mogla vidjeti pri svjetlosti televizora. Ali, nakon što je završila, jednostavno je sjela i zagledala se u prazne zidove svojim svevremenskim očima. Ni Jasperu nije došlo da se ushoda, proviri kroz zavjese ili pobjegne vrišteći kroz vrata, za razliku od mene.
Zacijelo sam zaspala na kauču dok sam čekala da telefon opet zazvoni. Hladni dodir Alicinih ruku nakratko me probudio kad me odnijela u krevet, ali opet sam se obeznanila prije nego što mi je glava pala na jastuk.