19. RASTANCI

Charlie je ostao budan i čekao me. Sva svjetla u kući su gorjela. Glava mi je bila prazna dok sam se pokušavala sjetiti kako bih ga nagnala da me pusti. Ovo neće biti ugodno.
Edward je polako parkirao džip, ostavivši dosta razmaka između njega i moga kamioneta. Sve troje bili su napeti kao puške; sjedili su uspravno na mjestima i osluškivali svaki zvuk iz šume, pregledavali svaku sjenku, njušili svaki miris, tražili sve što ne bi bilo kako treba.
Motor se ugasio, a ja sam ostala nepomična dok su oni nastavili pozorno slušati.
“Nije ovdje”, rekao je Edward nervozno. “Idemo.”
Emmett se prignuo do mene i pomogao mi da se riješim pojasa. “Ne brini ti ništa, Bella”, rekao je dubokim, ali vedrim glasom, “brzo ćemo mi tu sve riješiti.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama kad sam pogledala Emmetta. Jedva da sam ga znala, a ipak me iz nekog razloga silno tištala spoznaja da ne znam kad ću ga opet vidjeti nakon ove večeri. Znala sam da je to tek prva natruha rastanaka koje ću morati pretrpjeti u idućih sat vremena, a od te pomisli suze su mi počele curiti niz obraze.
“Alice, Emmette.” Edward je to izrekao kao zapovijed. Bešumno su se iskrali u tamu i smjesta nestali.
Edward mi je otvorio vrata i primio me za ruku, a zatim privukao u zaštitnički zagrljaj oko ramena. Brzo me otpratio do kuće, očima neprestano pregledavajući noć.
“Petnaest minuta”, upozorio me ispod glasa.
“Mogu ja to.” Šmrcnula sam. Suze su me nadahnule novom idejom.
Zastala sam na trijemu i primila mu lice rukama. Silovito sam ga pogledala u oči.
“Volim te”, rekla sam dubokim, usrdnim glasom.
“Uvijek ću te voljeti, ma što sada bilo.”
“Ništa tebi neće biti, Bella”, rekao je jednako silovito.
“Samo se drži plana, u redu? Čuvaj mi Charlieja.
Neću mu biti naročito draga nakon ovoga, pa bih htjela dobiti priliku da mu se kasnije ispričam.”
“Ulazi, Bella. Moramo požuriti.” Zvučao je nestrpljivo.
“Još jedna stvar”, strasno sam prošaptala. “Ne mari ni za jednu riječ koju večeras više kažem!” Stajao je prignut meni, pa sam se samo trebala propeti na nožne prste da ga iz sve snage poljubim u iznenađene, sleđene usne.
Zatim sam se okrenula i udarcem noge otvorila vrata.
“Gubi se, Edwarde!”, izderala sam se na njega, utrčala u kuću i zalupila mu vrata pred još uvijek ošamućenim nosom.
“Bella?” Charlie se dotad motao po dnevnoj sobi, i već je skočio na noge.
“Pusti me na miru!”, vrisnula sam na njega kroz suze, koje su mi sad nezaustavljivo tekle. Otrčala sam stubama u svoju sobu, čvrsto zatvorila vrata i zaključala ih. Pritrčala sam krevetu i bacila se na pod da uzmem platnenu torbu. Brzo sam zabila ruku između madraca i podnice, te izvadila zavezanu staru čarapu u kojoj se nalazila moja tajna zaliha gotovine.
Charlie mi je lupao na vrata.
“Bella, jesi li dobro? Što je bilo?” Čula sam mu strah u glasu.
“Idem kući”, viknula sam, a glas mi je pukao tačno na savršenom mjestu.
“Je li te povrijedio?” Ton mu je sad bio mrvicu ljući.
“Ne!”, ciknula sam nekoliko oktava reskije. Okrenula sam se prema komodi, a Edward se već našao pokraj nje, šutke i nasumce izvlačeći naramke odjeće i dobacujući mi ih.
“Je li prekinuo s tobom?” Charlie se sav smeo.
“Ne!”, zaurlala sam, malo teže dolazeći do daha dok sam sve to trpala u torbu. Edward mi je dobacio sadržaj još jedne ladice. Torba je sad bila više-manje puna.
“Što se dogodilo, Bella?”, viknuo je Charlie kroz vrata i opet zalupao.
“Ja sam prekinula s njim!”, doviknula sam mu, natežući cif na torbi. Edwardove sposobne ruke odgurnule su moje i glatko zatvorile torbu. Pažljivo mi je stavio naramenicu preko ruke.
“Bit ću u kamionetu – idi!”, šapnuo je i gurnuo me prema vratima. Izgubio se kroz prozor.
Otključala sam vrata, grubo se probila kraj Charlieja i stuštila se s teškom torbom niza stube.
“Što je bilo?”, viknuo je. Slijedio me u korak. “Mislio sam da ti se on sviđa.”
Primio me za lakat u kuhinji. Premda je i dalje bio zbunjen, stisak mu je bio čvrst.
Okrenuo me na peti da ga pogledam, a ja sam mu u licu vidjela da nema namjeru pustiti me da odem. Padao mi je na pamet samo jedan način bijega, a on je tražio da ga toliko povrijedim da sam se mrzila što uopće razmišljam o tome. Ali nije bilo vremena, a morala sam ga zaštititi.

Srdito sam pogledala oca, s novim suzama u očima zbog onoga što smjeram učiniti.
“Sviđa mi se – u tome i jest problem. Ne mogu više ovako! Ne mogu više tu puštati korijenje! Ne želim ostati zarobljena u ovom glupom, dosadnom mjestu kao mama! Neću učiniti jednu te istu glupu grešku kao i ona. Ovdje mi je odurno – ja tu ne mogu više ni trenutka ostati!”
Ruka mu je pala s moje nadlaktice kao da sam ga opržila strujom. Okrenula sam se od njegovog šokiranog, povrijeđenog lica i krenula prema vratima.
“Bells, ne možeš sada otići. Noć je”, prošaptao je iza mene.
Nisam se okrenula. “Spavat ću u kamionetu ako se umorim.”
“Daj se strpi još tjedan dana”, zamolio me, i dalje ošamućen. “Renée će se do tada vratiti.”
To me potpuno smelo. “Što?”
Charlie se gotovo ustrtljao od olakšanja kad sam zastala.
“Nazvala je dok si bila vani. Ne ide im baš dobro na Floridi, a ako Phil ne potpiše ugovor do kraja tjedna, vraćaju se u Arizonu. Pomoćni trener Sidewindersa rekao je da možda imaju još jedno mjesto za kratkog stopera.”
Odmahnula sam glavom, ne bih li nekako opet složila svoje sad posve zbrkane misli. Iz sekunde u sekundu Charlie je dolazio u sve veću opasnost.
“Imam ključ”, promrsila sam i primila kvaku. Bio mi e preblizu, pružao je ruku prema meni, sav zaprepašten.
Nisam više smjela gubiti vrijeme na rasprave. Morat ću a još jače povrijediti.
“Samo me pusti da odem, Charlie.” Ponovila sam zadnje iječi koje je moja majka kazala dok je izlazila kroz sta ova vrata prije toliko godina. Izgovorila sam ih što am bješnje mogla, te širom otvorila vrata. “Nije nam uspjelo, okej? Zbilja, zbilja mrzim Forks!”
Okrutnim sam riječima postigla željeni učinak – Charlie je ostao skamenjen na pragu od šoka dok sam istrčavala u noć. Strahovito sam se bojala praznoga dvorišta. Mahnito sam potrčala prema kamionetu, predočavajući si tamnu sjenku iza sebe. Bacila sam torbu otraga i trzajem otvorila vrata. Ključ me čekao u bravi za paljenje.
“Nazvat ću te sutra!”, dobacila sam mu, želeći više od svega da mu na licu mjesta sve mogu objasniti, znajući da nikada to neću moći. Nagazila sam na gas i klisnula odande.
Edward me primio za ruku.
“Stani sa strane”, rekao je kad su se kuća, i Charlie, izgubili iza nas.
“Mogu voziti”, rekla sam kroz suze koje su mi se slijevale niz obraze.
Dugim me rukama neočekivano primio oko struka, a svojim je stopalom odgurnuo moje s papučice. Povukao me sebi preko krila, otrgnuvši mi ruke od volana, i odjednom se našao na vozačkom sjedalu. Kamionet se pritom nije zanio ni centimetra.
“Ne bi znala pronaći kuću”, objasnio je.
Odjednom su iza nas zasjali farovi. Pogledala sam kroz stražnji prozor, razrogačena od straha.
“To je samo Alice”, smirio me. Opet me primio za ruku.
Nisam se mogla riješiti prizora Charlieja na kućnim vratima. “A tragač?”
“Čuo je završni dio tvoje predstave”, sumorno je rekao Edward.
“Charlie?”, upitala sam sa strepnjom.
“Tragač nas je nastavio slijediti. Upravo trči za nama.”
Tijelo mi se ohladilo.
“Možemo li ga preteći?”
“Ne.” Ali ubrzao je kad je to rekao. Motor kamioneta pobunio se cviljenjem.
Plan mi odjednom više nije djelovao naročito genijalno.
Netremice sam gledala otraga, prema Alicinim farovima, kad se kamionet zatresao, a tamna je sjenka skočila pred prozor.
Moj prestravljeni vrisak potrajao je djelić sekunde prije nego što mi je Edward pritisnuo usta.
“To je Emmett!”
Maknuo mi je ruku s usta i obgrlio me oko struka.
“U redu je, Bella”, obećao mi je. “Bit ćeš na sigurnom.”
Jurili smo usnulim gradićem prema sjevernoj autocesti.
“Nisam primijetio da ti je život u malome mjestu još uvijek tako dosadan”, rekao je onako usput. Znala sam da mi želi odvratiti misli. “Činilo mi se da si se prilično dobro prilagodila – pogotovo u zadnje vrijeme. Možda sam samo laskao sebi da ti činim život zanimljivijim.”

“Nisam bila obzirna”, priznala sam mu, zanemarivši njegov pokušaj da promijeni temu, gledajući u koljena.
“Isto to mu je rekla moja mama kad ga je ostavila. Moglo bi se reći da sam ga odlučila udariti ispod pojasa.”
“Ne brini. Oprostit će ti.” Blago se osmjehnuo, ali samo ustima, ne i očima.
Pogledala sam ga zdvojno, a on mi je opazio golu paniku u očima.
“Bella, sve će biti u redu.”
“Ali neće biti u redu kad ne budem uz tebe”, prošaptala sam.
“Opet ćemo biti zajedno za koji dan”, čvršće me zagrlio.
“Ne zaboravi da si se ti toga sjetila.”
“To je bio najbolji prijedlog – naravno da je bio moj.”
Odgovorio mi je blijedim smiješkom koji se smjesta izgubio.
“Zbog čega se ovo dogodilo?”, upitala sam ga, a grlo mi se stegnulo. “Zašto baš mene?”
Tupo se zagledao u cestu pred sobom. “Ja sam kriv – bio sam budala kad sam te tako izložio.” Gnjev u njegovu glasu bio je usmjeren prema njemu samome.
“Nisam na to mislila”, tvrdoglavo sam ponovila. “Bila sam tamo, pa što. To nije smetalo onim drugim dvoma.
Zašto je taj James odlučio ubiti mene? Ljudi ima posvud, zašto baš mene?”
Oklijevao je, razmišljajući prije nego što će odgovoriti.
“Večeras sam mu uspio dobro pogledati u svijest”, počeo je dubokim glasom. “Nisam siguran je li uopće bilo načina da se ovo izbjegne nakon što te opazio. Doista si ti djelomično kriva za to.” Ton mu je postao opor.
“Da nemaš tako zamamno opojan miris, možda si ne bi dao truda. Ali kad sam stao u tvoju obranu… pa, to je itekako pogoršalo stvari. Nema naviku ostajati osujećen, ma kako beznačajna stvar bila u pitanju. Smatra se lovcem i ničim više. Cijeli mu je bitak posvećen traganju, a od života traži jedino izazove. Odjednom smo pred njega postavili prekrasan izazov – velik klan snažnih lovaca čvrsto odlučnih da zaštite svoju jedinu ranjivu pripadnicu.
Ne bi vjerovala koliko je sad euforičan. To mu je omiljena igra, a mi smo je upravo pretvorili u najuzbudljiviju igru njegovog života.” Glas mu je bio prepun nušanja.
Ušutio je na trenutak.
“A da sam ostao po strani, ubio bi te na licu mjesta”, azao je beznadno isfrustriranim tonom.
“Mislila sam… da ostalima ne mirišem… jednako ao tebi”, rekla sam s oklijevanjem.
“Ne mirišeš. Ali to ne znači da svejedno svakoga od jih ne dovodiš u iskušenje. Da si tragaču – ili bilo kome od njih – bila privlačna onako kao meni, okršaj bi izbio istog trenutka.”
Stresla sam se.
“Mislim da mi sad nema druge nego da ga ubijem”, promrsio je. “Carlisleu to neće biti drago.”
Čula sam kako gume prelaze preko mosta, premda se u mraku rijeka nije vidjela. Znala sam da smo blizu.
Morala sam ga sada pitati.
“Kako se to može ubiti vampir?”
Načas me pogledao zamućenim pogledom a glas mu je odjednom postao grub. “Možemo biti sigurni da smo ga ubili samo ako ga potpuno raskomadamo i zatim spalimo ostatke.”
“A ono drugo dvoje će se boriti uz njega?”
“Žena hoće. Nisam siguran za Laurenta. Nisu naročito jako vezani – uz njih je samo zato što mu tako odgovara.
Bilo mu je neugodno zbog Jamesovog ponašanja na livadi…”
“Ali James i ona žena – oni će te pokušati ubiti?”, upitala sam ga hrapavim glasom.
“Bella, da se nisi usudila tratiti vrijeme brinući se za mene. Jedino trebaš paziti na to da sama ostaneš sigurna i da – molim te, molim te – nastojiš da ne postupaš nesmotreno.”
“Još je iza nas?”
“Da. Samo, neće napasti kuću. Ne večeras.”
Skrenuo je na nevidljivi prilazni put, a Alice je nastavila za nama.

Dovezli smo se ravno do kuće. Unutra su svjetla jarko gorjela, ali jedva su uspijevala odagnati tminu nadiruće šume. Emmett mi je otvorio vrata dok se kamionet još nije zaustavio; izvukao me sa sjedala, privio kao loptu u pozamašna njedra i utrčao sa mnom kroz ulazna vrata.
Banuli smo u veliku bijelu prostoriju s Edwardom i Alice kraj sebe. Svi su već bili unutra; ustali su kad su nas čuli da stižemo. Laurent je stajao u sredini. Čula sam kako duboko u Emmettovu grlu bruji potmulo režanje dok me spuštao pokraj Edwarda.
“Na tragu nam je”, dao im je Edward do znanja i ogorčeno se zabuljio u Laurenta.
Laurent je izgledao ojađeno. “Toga sam se i bojao.”
Alice je doplesala do Jaspera i nešto mu šapnula u uho; usne su joj podrhtavale od brzine tihog govora.
Skupa su pohitali na kat. Rosalie ih je ispratila pogledom, a onda brzo prišla Emmettu. Lijepe su joj oči bile napete i – kad su nehotice na trenutak pogledale mene – ljutite.
“Što će učiniti?”, upitao je Carlisle Laurenta ledenim tonom.
“Žao mi je”, odvratio je. “Kad ju je vaš dečko obranio, strahovao sam da će ga to podbosti.”
“Možete li ga zaustaviti?”
Laurent je odmahnuo glavom. “Ništa ne može zaustaviti Jamesa kad se jednom pokrene.”
“Mi ćemo ga zaustaviti”, obećao je Emmett. Nije bilo dvojbe oko toga na što misli.
“Ne možete mu stati na kraj. U svojih tristo godina nikad nisam vidio nijednog poput njega. Apsolutno je smrtonosan. Zbog toga sam se i pridružio njegovom kovenu.”
Njegovom kovenu, pomislila sam. Jasno. Predvodnički nastup na čistini bio je samo to, nastup.
Laurent je samo odmahivao glavom. Zbunjeno je pogledao u mene, a onda opet u Carlislea. “Sigurni ste da je vrijedna toga?”
Edwardov bijesni urlik ispunio je prostoriju; Laurent je prepadnuto ustuknuo.
Carlisle je ozbiljno pogledao Laurenta. “Žao mi je, ali morat ćete napraviti odabir.”
Laurent je shvatio. Načas se premišljao. Promotrio je svako lice, a zatim i cijelu svijetlu sobu.
“Zanimljiv mi je taj život koji ste ovdje stvorili. Ali neću stati između vas. Nijednom od vas ništa ne zamjeram, ali ne želim se usprotiviti Jamesu. Mislim da ću na sjever – do onoga klana u Denaliju.” Malo je oklijevao.
“Ne potcjenjujte Jamesa. Ima briljantan um i neusporediva osjetila. U ljudskom se svijetu snalazi u svakom pogledu s jednakom lakoćom kao i, očito, vi, a neće vas napasti direktno… Žao mi je što se ovdje situacija otela kontroli. Istinski mi je žao.” Pognuo je glavu, ali opazila
sam kako mi je uputio još jedan zbunjen pogled.
“Pođite s mirom”, službeno mu je odgovorio Carlisle.
Laurent je još jedanput dobro pogledao oko sebe, a zatim je požurio van.
Tišina je potrajala kraće od sekunde.
“Koliko nam je blizu?”, pogledao je Carlisle Edwarda.
Esme se već pokrenula; rukom je dotaknula neupadljivu tipkovnicu na zidu i, uz potmulu škripu, golemi su metalni zaklopci počeli pregrađivati stakleni zid. Blenula sam.
“Oko pet kilometara odavde, iza rijeke; kruži kako bi se susreo sa ženom.”
“Koji nam je plan?”
“Odvest ćemo ga u krivom smjeru, a zatim će je Jasper i Alice brzo prevesti na jug.”
“A onda?”
Edward je progovorio smrtonosnim tonom. “Čim Bella bude na sigurnom, krećemo u lov.”
“Valjda nam nema druge”, složio se smrknuto Carlisle.
Edward se okrenuo prema Rosalie.
“Povedi je gore i zamijenite odjeću”, naložio joj je.
Pogledala ga je u ogorčenoj nevjerici.
“Zašto bih?”, prosiktala je. “Što mi je ona? Osim prijetnje – opasnosti koju si svima nama odlučio natovariti na vrat.”
Ustuknula sam od otrova u njenome glasu.
“Rose…”, promrmljao je Emmett i stavio joj ruku na rame. Otresla ju je sa sebe.

Ali ja sam pomno promatrala Edwarda, znajući njegovu narav, brinući se kako će reagirati.
Iznenadio me. Odmaknuo je pogled od Rosalie kao da ništa nije rekla, kao da ne postoji.
“Esme?”, smireno je upitao.
“Naravno”, prošaptala je Esme.
Našla se kraj mene za pola otkucaja srca. S lakoćom me uzela u naručje i vinula se stubama na prvi kat prije nego što sam stigla zinuti od šoka.
“Čemu sve ovo?”, upitala sam je zadihano kad me pustila u neku mračnu sobu uz onaj hodnik.
“Da pobrkamo mirise. Neće potrajati, ali možda ti omogne pri bijegu.” Čula sam pad odjeće.
“Mislim da ne mogu stati u to…”, stala sam dvojiti, ali naglo mi je skinula košulju preko glave. Brzo sam sama svukla traperice. Pružila mi je nešto, neku majicu. Pokušala sam gurnuti ruke u prave otvore. Čim sam je obukla, dala mi je svoje hlače. Obukla sam ih, ali noge nisam mogla provući; bile su mi preduge. Spretno ih je par puta odvrnula da mogu stajati. Nekako se već našla u mojoj odjeći. Izvukla me van na stubište, gdje nas je čekala Alice s kožnom torbicom u ruci. Svaka me uzela za po jedan lakat i napola trkom ponijele stubama do prizemlja.
Izgleda da se u prizemlju sve riješilo dok nas nije bilo. Edward i Emmett bili su spremni za polazak; Emmett je preko ramena nosio tešku naprtnjaču. Carlisle je pružio neki mali predmet Esme. Okrenuo se i pružio isti takav i Alice – sićušni srebrni mobitel.
“Esme i Rosalie uzet će tvoj kamionet, Bella”, rekao mi je u prolazu. Kimnula sam glavom i oprezno bacila pogled prema Rosalie. Ogorčeno je strijeljala Carlislea pogledom.
“Alice, Jaspere – uzmite mercedes. Trebat će vam zatamnjena stakla na jugu.”
I oni su kimnuli.
“Mi ćemo uzeti džip.”
Iznenadilo me to što Carlisle namjerava poći s Edwardom.
Odjednom sam shvatila, uz nagli ubod straha, da su time oblikovali lovačku skupinu.
“Alice”, upitao ju je Carlisle, “hoće li se oni uloviti na mamac?”
Svi su počeli promatrati Alice kad je zažmirila i nevjerojatno se umirila.
Napokon je otvorila oči. “Slijedit će vaš trag. Žena će poći za kamionetom. Nakon toga bismo trebali biti u prilici da odemo.” U glasu joj se osjećala sigurnost.
“Idemo.” Carlisle je krenuo prema kuhinji.
Ali Edward se smjesta našao pokraj mene. Primio me u čeličan zagrljaj i snažno privio uza se. Nimalo nije mario za obitelj koja ga gleda kad je priljubio lice uz moje i odigao mi noge s poda. Na jednu najkraću sekundu ledenim je usnama čvrsto pritisnuo moje. Zatim je to prošlo. Spustio me, još mi držeći lice, paleći mi oči svojim veličanstvenim pogledom.
Oči su mu postale prazne, čudnovato mrtve, kad se okrenuo od mene.
I onda su otišli.
Ostali smo samo stajati, a ostali su gledali u stranu dok su mi suze bešumno klizile niz lice.
Trenutak šutnje se otegao, a onda je mobitel zavibrirao u ruci Esme. Začas ga je prinijela uhu.
“Sada”, rekla je. Rosalie se iskrala kroz ulazna vrata ne uputivši više nijedan pogled prema meni, ali Esme mi je dotaknula obraz u prolazu.
“Budi sigurna.” Njezin se šapat zadržao za njima dok su kradomice izlazili kroz vrata. Čula sam kako mi se kamionet gromovito pali, a zatim se gubi u daljini.
Jasper i Alice su pričekali. Alice kao da je prinijela mobitel uhu prije nego što je zazujao.
“Edward kaže da žena ide za Esme. Idem po auto.”
Nestala je u sjenama u Edwardovu smjeru.
Jasper i ja pogledali smo se. Stajao je sa suprotne strane ulaza od mene… na oprezu.
“Nemaš pravo, da znaš”, tiho je rekao.
“U čemu?”, procijedila sam.
“Osjećam što sada misliš – i da znaš da jesi vrijedna toga.”
“Nisam”, promumljala sam. “Dogodi li im se bilo što, bit će to posve zaludu.”
“Nemaš pravo”, ponovio je, osmjehnuvši mi se blagonaklono.
Ništa nisam čula, ali onda je Alice ušla na ulazna vrata i prišla mi raširenih ruku.
“Smijem?”, upitala me.
“Prva si koja traži dopuštenje.” Suho sam se osmjehnula. Podigla me tankim rukama s jednakom lakoćom kao i Emmett prije nje, a onda me zaštitnički obgrlila i izletjele smo kroz vrata, ostavivši blistava svjetla za sobom.