18. LOV

Izbili su jedno po jedno s ruba šume, međusobno razmaknuti desetak metara. Prvi muškarac koji se našao na čistini smjesta se povukao, prepustivši čelno mjesto drugome muškarcu, visokom i tamnokosom, i postavivši se prema njemu na način koji je jasno davao do znanja ko je predvodnik čopora. Treća je bila žena; s ove razdaljine, uspijevala sam razabrati tek toliko da joj se kosa odlikuje zapanjujućom nijansom crvene boje.
Zbili su redove prije nego što su oprezno produžili prema Edwardovoj obitelji, iskazavši prirodnu uviđavnost grabežljivaca pri susretu s većom, nepoznatom grupom vlastite vrste.
Dok su prilazili, razaznala sam koliko su različiti od Cullenovih. Hodali su mačkasto, korakom koji mi je
izgledao kao da je neprestano na rubu prelaska u čučanj.
Bili su odjeveni u običnu planinarsku opremu: traperi ce i sportske košulje od teških, vodootpornih tkanina.
Samo, odjeća im je bila trošna i iznošena, a hodali su bosi. Oba muškarca bila su kratko podšišana, ali ženina jarkonarančasta kosa bila je puna lišća i trunja iz šume.
Oštrim su očima pažljivo promotrili uglađenije, urbanije držanje Carlislea, koji im je suzdržano iskoračio
u susret, s Emmettom i Jasperom uza se. Naizgled bez i tračka međusobnog komuniciranja, sve troje se uspravilo u nehajniji, uspravniji stav.
Muškarac na čelu bio je upadljivo najljepši, maslinaste kože pod tipičnim bljedilom, sjajne, crne kose. Bio je srednje građe, a mišići su mu bili čvrsti, naravno, ali ni blizu Emmettove razbacanosti. Opušteno se osmjehnuo, otkrivši pogledu bljesak blistavih bijelih zuba.
Žena je bila više divlja od njih. Pogled joj je nemirno prelazio od jednog do drugog muškarca pred njom, te po raštrkanoj skupini oko mene, dok joj je kaotična kosa podrhtavala na povjetarcu. Stav joj je bio izrazito mačkast.
Drugi se muškarac neupadljivo zadržao iza njih, vitkiji od predvodnika; ni svijetlosmeđa kosa ni pravilne
crte lica nisu mu se ni po čemu isticale. Njegove oči, premda posve nepomične, nekako su se doimale najpozornijima.
Razlikovali su se i po očima. Nisu im bile zlaćane ili crne, na što sam se već bila naviknula, nego su bile zagasite crvenkastosmeđe boje, uznemirujuće i zloslutne.
Tamnokosi je muškarac prišao Carlisleu, i dalje se osmjehujući.
“Učinilo nam se da čujemo utakmicu”, rekao je opušteno, s najslabijim tračkom francuskog izgovora. “Ja sam Laurent, a ovo su Victoria i James.” Pokazao je vampire pokraj sebe.
“Ja sam Carlisle. Ovo je moja obitelj, Emmett i Jasper, Rosalie, Esme i Alice, Edward i Bella.” Predstavio nas je u skupinama, namjerno ne privlačeći pozornost na pojedince. Osjetila sam šok kad je izgovorio moje ime.
“Imate li mjesta za još nekoliko igrača?”, upitao je Laurent druželjubivo.
Carlisle je odgovorio jednako prijaznim tonom. “Zapravo, upravo smo pri kraju. Ali svakako bi nam bilo
drago zaigrati nekom drugom prilikom. Planirate li dugo ostati u ovom području?”
“Putujemo na sjever, zapravo, ali zanimalo nas je vidjeti koga ima u susjedstvu. Već dugo nismo naišli ni na kakvo društvo.”
“Ne, u ovom području obično nema nikoga osim nas i povremenih namjernika, poput vas.”
Napeto ozračje polako se smirilo u opušten razgovor; slutila sam da se Jasper služi svojim osebujnim darom kako bi zadržao situaciju pod kontrolom.
“Koji vam prostor obuhvaća lovište?”, nehajno je upitao Laurent.
Carlisle je namjerno prečuo konotacije tog pitanja.
“Ove planine, Olimpijsko gorje, a katkad i Obalna gorja sjeverno i južno odavde. U blizini imamo stalno stanište.
Gore, blizu Denalija, nalazi se još jedna stalna nastamba poput naše.”
Laurent se blago zanjihao na petama.
“Stalno? Kako vam to polazi za rukom?” U glasu mu se čula istinska radoznalost.
“Dođite s nama u naš dom, pa da na miru možemo porazgovarati”, pozvao ga je Carlisle. “Priča je poprilično duga.”
James i Victoria razmijenili su iznenađen pogled na spomen riječi “dom”, ali Laurent je bolje obuzdao izraz svoga lica.
“To zvuči vrlo zanimljivo, a i dobrodošlo.” Srdačno se osmjehnuo. “Lovimo cijelim putem skroz od Ontarija, pa već neko vrijeme nismo dobili priliku da se malo sredimo.” Očima je pohvalno odmjerio Carlisleov profinjen izgled.
“Molim vas, nemojte se uvrijediti, ali bili bismo vam zahvalni kad biste se suzdržali od lova u neposrednoj okolici. Moramo ostati vrlo neupadljivi, shvaćate”, objasnio u je Carlisle.
“Naravno”, kimnuo je Laurent glavom. “Svakako nećemo posezati na vaš teritorij. Uostalom, upravo smo objedovali u blizini Seattlea”, nasmijao se. Trnci su mi prostrujali hrptom.
“Pokazat ćemo vam put ako želite potrčati s nama
– Emmette, Alice, vi možete s Edwardom i Bellom u džipu”, dodao je nehajno.

Dok je Carlisle to izgovarao, tri su se stvari zbile istovremeno.
Povjetarac mi je zamrsio kosu, Edward se ukipio, a onaj drugi muškarac, James, odjednom je okrenuo glavu, raširio nosnice i naglo me počeo odmjeravati pogledom.
Svi su se u trenutku ukočili kad je James zakoraknuo i čučnuo. Edward je iskezio zube i spustio se u obrambeni čučanj, dok mu se iz grla otelo zvjersko režanje. Nimalo nije sličilo zaigranim zvukovima koje sam od njega jutros čula; nikad u životu nisam čula zvuk u kojem je
bilo više prijetnje, a srsi su me prošli od tjemena glave do najnižeg dijela peta.
“Što je to?”, uzviknuo je Laurent u neprikrivenu iznenađenju. Ni James ni Edward nisu opustili svoje agresivne stavove. James je izveo blagu bočnu fintu, a Edward se premjestio u odgovor na to.
“Ona je s nama.” Carlisleov čvrsti prijekor bio je upućen Jamesu. Činilo mi se da Laurent njuši moj miris slabije nego James, ali lice mu se sad ozarilo od shvaćanja.
“Poveli ste užinu?”, upitao ih je u nevjerici i nehotice zakoraknuo još jednom.
Edward je zarežao još zvjerskije, još okrutnije, a usna mu se izvinula visoko nad blistave, iskežene zube. Laurent je opet ustuknuo.
“Rekao sam da je ona s nama”, ispravio ga je Carlisle tvrdo.
“Ali ona je ljudsko biće”, usprotivio se Laurent. Riječi mu nisu zvučale ni najmanje agresivno, tek zaprepašteno.
“Jest.” Emmett je vrlo upadljivo stajao uz Carlislea, pogleda uprta u Jamesa. James se polako uspravio iz čučnja, ali ni na trenutak nije skinuo pogled s mene, nosnica i dalje raširenih. Edward je preda mnom ostao stajati napregnut poput lava.
Kad je Laurent progovorio, ton glasa bio mu je umirujući – nastojao je ublažiti iznenadno neprijateljstvo.
“Čini se da jedni o drugima štošta moramo naučiti.”
“Svakako.” Carlisleov glas i dalje je bio hladan.
“Ali rado bismo prihvatili vaš poziv.” Pogled mu je na trenutak skrenuo prema meni, pa se vratio na Carlislea.
“I, naravno, nećemo nauditi ljudskoj djevojci. Nećemo loviti na vašem teritoriju, kao što sam rekao.”
James je u nevjerici srdito pogledao prema Laurentu i razmijenio još jedan kratak pogled s Victorijom, čije su oči i dalje napeto prelazile s lica na lice.
Carlisle je časkom odmjerio Laurentov iskren izraz lica prije nego što će progovoriti. “Pokazat ćemo vam put. Jaspere, Rosalie, Esme?”, pozvao ih je. Okupili su se, zaklonivši me pritom od njihovih pogleda. Alice se smjesta našla kraj mene, a Emmett se polako udaljio, ne odmičući oči od Jamesa dok je unatraške hodao prema nama.
“Idemo, Bella.” Edwardov glas bio je dubok i sumoran.
Cijelo to vrijeme stajala sam kao ukopana, apsolutno nepomična od strave. Edward me morao ščepati za lakat i snažno povući ne bi li me prenuo iz transa. Alice i Emmett bili su tik iza nas, skrivajući me. Teturavo sam pošla s Edwardom, još ošamućena od straha. Nisam čula je li glavna skupina već otišla. Edwardova nestrpljivost bila je gotovo opipljiva dok smo se ljudskom brzinom kretali prema rubu šume.
Kad smo zašli među drveće, Edward me prebacio preko leđa, ne zastavši ni časka. Primila sam ga što sam čvršće mogla kad je potrčao, s ostalima tik za petama.
Pognula sam glavu, ali oči mi se, razrogačene od strave, nisu dale zatvoriti. Hitali su zamračenom šumom kao utvare. Od onog ushita koji je obično obuzimao Edwarda pri trku nije bilo ni traga. Zamijenio ga je gnjev koji ga je prožeo i još brže potjerao. Čak i sa mnom na leđima, drugi su zaostajali za njim.
Stigli smo do džipa u nemoguće kratkom vremenu, a Edward je jedva usporio kad me svalio na stražnje sjedalo.

“Veži je”, naredio je Emmettu, koji se smjestio do mene.
Alice je već bila na prednjem sjedalu, a Edward je palio motor. Silovito se pokrenuo, te smo se zanijeli unatrag, okrenuli u mjestu i usmjerili prema zavojitom putu.
Edward je nešto režao, tako brzo da se nije dalo jasno razabrati, ali zvučalo mi je kao niz teških psovki.
Drmusava vožnja bila je ovaj put mnogo gora, daleko strašnija sada kad se nadvio mrak. I Emmett i Alice samo su tvrdo gledali kroz bočne prozore.
Stigli smo na glavnu cestu, a premda nam se brzina povećala, tu sam već puno bolje vidjela kamo idemo. A zaputili smo se na jug, u smjeru suprotnom od Forksa.
“Kamo smo pošli?”, upitala sam.
Niko mi nije odgovorio. Niko me čak nije ni pogledao.
“Prokletstvo, Edwarde! Kamo me to vodiš?”
“Moramo te odvesti odavde – daleko odavde – odmah.”
Nije se osvrnuo, pogleda prikovana uz cestu. Brzinomjer je pokazivao sto sedamdeset kilometara na sat.
“Okreći se! Moraš me odvesti kući!”, viknula sam. Stala sam se boriti s glupom opremom, natezati joj pojaseve.
“Emmette”, mračno je rekao Edward.
A Emmett mi je čvrsto primio ruke svojim čeličnim stiskom.
“Ne! Edwarde! Ne, ne može ovako.”
“Mora se, Bella, pa samo šuti, molim te.”
“Neću! Moraš me vratiti – Charlie će pozvati FBI!
Spopast će tvoju obitelj uzduž i poprijeko – Carlislea i Esme! Morat će se izgubiti, skrivati se zauvijek!”
“Smiri se, Bella.” Glas mu je bio hladan. “Neće nam to biti prvi put.”
“E, nećete zbog mene! Nećete si sve upropastiti zbog mene!” Silovito sam se uskoprcala, od čega mi nije bilo nikakve vajde.
Alice se prvi put oglasila. “Edwarde, zaustavi auto.”
Ošinuo ju je tvrdim pogledom, a zatim ubrzao.
“Edwarde, daj da samo porazgovaramo o ovome.”
“Ne razumiješ”, ozlojeđeno je grmnuo. Nikad ga nisam ula da tako glasno govori; zaglušio me u tijesnom prostoru džipa. Brzinomjer se približavao brojci od sto devedeset. “On je tragač, Alice, jesi li ti to vidjela? Tragač je!”
Osjetila sam kako se Emmett ukočio pokraj mene, i upitala se zašto je tako reagirao na tu riječ. Njima troma značila je nešto više nego meni; htjela sam saznati o čemu se radi, ali nisam dobila priliku postaviti pitanje.
“Zaustavi, Edwarde.” Alice je govorila razboritim tonom, ali glas joj je odisao autoritetom koji nikad prije nisam čula.
Brzinomjer je polako prešao dvjesto kilometara na sat.
“Hajde, Edwarde.”
“Slušaj me, Alice. Vidio sam kakav mu je um. Traganje je njegova strast, njegova opsesija – a on je želi, Alice – nju, upravo nju. Noćas kreće u lov.”
“Ne zna kamo – ”
Upao joj je u riječ. “Što misliš, koliko će mu trebati da nabasa na njezin miris u mjestu? Čvrsto je skovao plan i prije nego što je Laurent stigao izgovoriti ono svoje.”
Zinula sam prestrašeno, znajući kamo će ga odvesti trag moga mirisa. “Charlie! Ne možeš ga ostaviti ondje!
Ne možeš ga ostaviti!” Počela sam se bacakati u pojasu.
“Ona ima pravo”, rekla je Alice.
Auto je blago usporio.
“Daj da na minutu razmotrimo mogućnosti kojima raspolažemo”, nagovarala ga je Alice dalje.

Automobil je opet usporio, ovaj put zamjetnije, a onda su odjednom gume zacvilile i stali smo uz rub autoceste.
Nabila sam se o pojaseve, a zatim se naglo svalila natrag na sjedalo.
“Ne raspolažemo mi nikakvim mogućnostima”, prosiktao je Edward.
“Neću ostaviti Charlieja!”, proderala sam se.
Potpuno me prečuo.
“Moramo je odvesti natrag”, napokon je kazao Emmett.
“Ne.” Edward je zvučao neporecivo.
“Nije nam ravan, Edwarde. Neće je moći ni taknuti.”
“Pričekat će.”
Emmett se osmjehnuo. “Mogu i ja čekati.”
“Nisi ti to vidio – ne shvaćaš u čemu je stvar. Nakon što se odluči na lov, nepopustljiv je. Morali bismo ga ubiti.”
Emmetta ta ideja očito nije smetala. “To je jedna mogućnost.”
“I ženu. Ona je s njim. Ako dođe do sukoba, i vođa će im se pridružiti.”
“Nas ima dovoljno.”
“To je još jedna mogućnost”, tiho je rekla Alice.
Edward se bijesno okrenuo prema njoj i razjareno zaurlao.
“Nema – druge – mogućnosti!”
Emmett i ja zajedno smo ga pogledali u šoku, ali Alice kao da se nije iznenadila. Tišina je potrajala jednu dugu minutu dok su se Edward i Alice nadmetali pogledima.
Prekinula sam je. “Želi li neko čuti moj plan?”
“Ne”, zarežao je Edward. Alice ga je oštro pogledala, konačno isprovocirana.
“Slušaj”, unizno sam ga zamolila. “Odvedi me natrag.”
“Ne”, upao mi je u riječ.
Srdito sam ga pogledala i nastavila. “Odvedi me natrag.
Reći ću tati da hoću kući u Phoenix. Spakirat ću se. Pričekat ćemo dok nas taj tragač ne počne motriti, a onda pobjeći. Otići će za nama i ostaviti Charlieja na miru. Charlie neće pozvati FBI protiv vaše obitelji. A onda me slobodno odvedi u koju god prokletu zabit te
volja.”
Samo su ostali zaprepašteno gledati u mene.
“Zbilja, to uopće nije loš prijedlog.” Emmettovo iznenađenje definitivno me uvrijedilo.
“Možda upali – a oca joj naprosto ne možemo ostaviti nezaštićenog. To dobro znaš”, rekla je Alice.
Svi su pogledali Edwarda.
“Preopasno je – ne želim da on bude u krugu od dvjesto kilometara od nje.”
Emmett je bio pun nepokolebljiva samopouzdanja.
“Edwarde, on se neće probiti kroz nas.”
Alice je malo razmislila. “Ne vidim ga kako napada.
Htjet će pričekati da se odvojimo od nje.”
“Neće mu trebati dugo da shvati kako se to neće dogoditi.”
“Inzistiram da me odvedeš kući.” Pokušala sam zazvučati čvrsto.
Edward je pritisnuo prste o sljepoočnice i čvrsto zažmirio.
“Molim te”, rekla sam daleko tanušnijim glasom.
Nije me pogledao. Kad je progovorio, zvučao je iznureno.
“Odlaziš noćas, vidio te tragač ili ne. Reći ćeš Charlieju da ne možeš izdržati ni minute više u Forksu. Reci mu bilo što što će upaliti. Spakiraj prvo što ti padne pod ruku, a onda sjedni u svoj kamionet. Ne zanima me što će ti on na to reći. Imaš petnaest minuta. Jesi me čula?
Petnaest minuta od trenutka kad prijeđeš kućni prag.”

Džip se opet brundavo upalio. Okrenuo ga je u suprotnom smjeru, zacvilivši gumama. Kazaljka brzinomjera počela se uzdizati po brojčaniku.
“Emmette?”, upitala sam ga i značajno pogledala svoje ruke.
“O, oprosti.” Pustio me.
Nekoliko minuta prošlo je u tišini, izuzev buke motora.
Zatim se Edward opet oglasio.
“Ovako ćemo. Kad stignemo do kuće, ako tragač ne bude ondje, otpratit ću je do vrata. Zatim ima petnaest minuta.” Oštro me pogledao iz retrovizora. “Emmette, ti pazi na kuću izvana. Alice, ti idi po kamionet. Ja ću biti unutra dokle i ona bude. Nakon što izađe, vas dvoje
možete odvesti džip kući i sve ispričati Carlisleu.”
“Nema šanse”, prekinuo ga je Emmett. “Ja ću s vama.”
“Razmisli malo, Emmette. Ne znam koliko me neće biti.”
“Sve dok ne znamo koliko će daleko ovo stići, ja ću s vama.”
Edward je uzdahnuo. “Bude li tragač ondje”, mračno je nastavio, “samo ćemo produžiti.”
“Stići ćemo onamo prije njega”, rekla je Alice sa samopouzdanjem.
Edward je to očito prihvatio. Ma što da ga je smetalo kod Alice, sad nije sumnjao u nju.
“Što ćemo s džipom?”, upitala ga je.
U glasu mu se osjećala grubost. “Odvest ćeš ga doma.”
“Ne, neću”, smireno je rekla.
Opet se začuo onaj niz nerazumljivih psovki.
“Ne stanemo svi u moj kamionet”, prošaptala sam.
Edward kao da me uopće nije čuo.
“Mislim da bi mi trebao dati da odem sama”, rekla sam još tiše.
To je pak čuo.
“Bella, molim te, daj da ovo izvedemo po mome, bar ovaj put”, rekao je kroz stisnute zube.
“Slušaj, Charlie nije malouman”, pobunila sam se.
“Ne budeš li sutra u gradu, posumnjat će.”
“To nije bitno. Pobrinut ćemo se za njegovu sigurnost, a jedino je to bitno.”
“A što je onda s tim tragačem? Vidio je kako si se večeras ponio. Mislit će da si sa mnom, ma gdje ti bio.”
Emmett me pogledao, opet uvredljivo iznenađen.
“Edwarde, poslušaj je”, usrdno mu je rekao. “Mislim da ima pravo.”
“Da, ima”, složila se Alice.
“Ne mogu ja to.” Edwardov glas bio je leden.
“I Emmett bi trebao ostati”, nastavila sam. “Definitivno je uspio dobro promotriti Emmetta.”
“Što?”, brecnuo se Emmett na mene.
“Imat ćeš bolju priliku da ga središ ako ostaneš”, složila se Alice.
Edward je u nevjerici blenuo u nju. “Hoćeš reći da bih je trebao pustiti da ode sama?”
“Naravno da ne”, rekla je Alice. “Odvest ćemo je Jasper i ja.”
“Ne mogu ja to”, ponovio je Edward, ali ovaj put u glasu mu se osjećao tračak poraza. Logika argumenata djelovala je na njega.
Pokušala sam biti uvjerljiva. “Zadrži se ovdje tjedan dana – ”, opazila sam kako me promatra iz retrovizora i ispravila se, “ – par dana. Daj da Charlie vidi kako me nisi oteo, i povedi tog Jamesa na krivi trag. Pobrini se da lovi u potpuno pogrešnom smjeru. Zatim se nađi sa mnom. Dođi potpuno zaobilaznim putem, naravno, a onda se Jasper i Alice mogu vratiti kući.”

Vidjela sam da počinje razmišljati o tome.
“Gdje da se nađem s tobom?”
“U Phoenixu.” Jasno.
“Ne. Čut će da tamo ideš”, nestrpljivo je rekao.
“A ti ćeš se potruditi da to zvuči kao varka, naravno.
Znat će da mi znamo da on osluškuje. Nikad neće povjerovati da zaista idem onamo kamo kažem da idem.”
“Dijabolična je”, zahihotao se Emmett.
“A ako to ne upali?”
“U Phoenixu ima nekoliko milijuna ljudi”, obavijestila sam ga.
“Nije naročito teško naći telefonski imenik.”
“Neću otići doma.”
“O?”, podigao je obrve, s prijetećim prizvukom u glasu.
“Sasvim sam dovoljno odrasla da uzmem vlastiti stan.”
“Edwarde, mi ćemo biti s njom”, podsjetila ga je Alice.
“Ma što ćeš ti raditi u Phoenixu?”, prezrivo ju je upitao.
“Neću izlaziti.”
“Rekao bih da mi se to sviđa.” Emmett je zacijelo
smišljao kako da Jamesu stane na kraj.
“Daj šuti, Emmette.”
“Slušaj, ako ga pokušamo srediti dok je ona još tu, mnogo je veća mogućnost da neko strada – ona će stradati, ili pak ti, dok je budeš nastojao zaštititi. E sad, ako ga dobijemo samog…” Pustio je da mu rečenica ostane nedovršena i polako se osmjehnuo. Imala sam pravo.
Džip je vozio puževom brzinom dok smo ulazili u mjesto. Usprkos mojim hrabrim riječima, osjećala sam kako mi se dlačice na podlakticama ježe.
Pomislila sam na Charlieja, samoga u kući, i pokušala biti odvažna.
“Bella.” Edwardov glas bio je vrlo nježan. Alice i Emmett pogledali su svaki kroz svoj prozor. “Dopustiš li da ti se bilo što dogodi – ma bilo što – smatrat ću te osobno odgovornom. Jasno?”
“Jasno”, progutala sam knedlu.
Obratio se Alice.
“Može li Jasper izaći na kraj s ovime?”
“Budi malo fer prema njemu, Edwarde. Ide mu vrlo, vrlo dobro, kad se sve uzme u obzir.”
“Možeš li ti izaći na kraj s ovime?”, upitao ju je.
A mala graciozna Alice iskezila je zube u grozomornu grimasu i ispustila takvo grleno režanje iz sebe da sam se skutrila u sjedalu od strave.
Edward joj se osmjehnuo. “Ali zadrži svoja mišljenja za sebe”, odjednom je promrsio.