16. CARLISLE

Odveo me natrag do sobe koju mi je opisao kao Carlisleov ured. Načas je zastao pred vratima.
“Uđite”, začuli smo Carlislea kako nas poziva iznutra.
Edward je otvorio vrata i uveo me u prostoriju visoka stropa i dugih prozora s pogledom na zapad. Zidovi su i ovdje bili prekriveni drvenim pločama, ali tamnijim – na mjestima gdje su se vidjele. Najveći dio zidnog prostora prekrivale su divovske police za knjige, više od moje glave, što su sadržavale više knjiga nego što sam ikad vidjela izvan knjižnice.
Carlisle je sjedio u kožnom naslonjaču za golemim pisaćim stolom od mahagonija. Obilježio je stranicu u
debeloj, tvrdo ukoričenoj knjizi koju je držao. Prostorija je izgledala onako kako sam uvijek zamišljala kabinete dekana – samo što je Carlisle izgledao premlado za taj poziv.
“Kako vam mogu pomoći?”, upitao nas je ugodnim tonom, ustavši iz naslonjača.
“Htio sam pokazati Belli dio naše povijesti”, rekao je Edward. “Pa, tvoje povijesti, zapravo.”
“Nismo vam htjeli smetati”, ispričala sam se.
“Nimalo mi ne smetate. Odakle ćete početi?”
“Od Waggonera”, odgovorio mu je Edward, lagano mi položio ruku na rame i okrenuo me natrag u smjeru vrata kroz koja smo upravo ušli. Kad god bi me dodirnuo, pa makar i najnehajnije, srce bi mi zvučno reagiralo.
Uz Carlislea mi je bilo još neugodnije zbog toga.
Zid prema kojemu smo sad gledali razlikovao se od drugih. Umjesto polica, prekrivale su ga uokvirene slike raznih veličina, neke živih boja, druge sumorno monokromatske.
Potražila sam neku logiku, neki zajednički motiv zbirke, ali letimičnim pregledom ništa nisam otkrila.
Edward me odvukao skroz na lijevu stranu i postavio pred malu sliku u ulju, kvadratna oblika, u drvenom okviru bez uresa. Nije se isticala među većim i jarkijim djelima; naslikana u raznim tonovima sepije, prikazivala je minijaturni grad pun strmih kosih krovova, s tankim zvonicima povrh mjestimičnih tornjića. Prednji plan je ispunjavala široka rijeka, preko koje je prelazio most prekriven građevinama koje su izgledale kao sićušne katedrale.
“London sredinom sedamnaestog stoljeća”, rekao je Edward.
“London moje mladosti”, dodao je Carlisle, stojeći na korak-dva iza nas. Trgnula sam se; nisam čula da nam se približio. Edward mi je stisnuo ruku.
“Hoćeš li ti ispričati priču?”, upitao ga je Edward.
Malo sam se okrenula da vidim kako će Carlisle reagirati.
Pogledao me i nasmiješio se. “Rado bih”, odgovorio je. “Ali zapravo već malo kasnim. Jutros su me zvali iz bolnice – doktor Snow je uzeo bolovanje. Uostalom, ti znaš te priče jednako dobro kao i ja”, dodao je, pritom se široko osmjehnuvši Edwardu.
Bilo mi je teško svariti tu čudnu kombinaciju – svakodnevne dužnosti mjesnoga liječnika usred rasprave o njegovim mladim danima u Londonu iz sedamnaestog stoljeća.
Također mi je bilo nelagodno shvatiti da je progovorio naglas samo zbog mene.
Uputivši mi još jedan topao osmijeh, Carlisle je izašao iz sobe.
Jedan dugi trenutak samo sam promatrala malu sliku Carlisleovog rodnog grada.
“Što je zatim bilo?”, naposljetku sam upitala Edwarda, koji me promatrao odozgo. “Nakon što je shvatio što mu se to dogodilo?”
Bacio je opet pogled prema slikama, a ja sam pogledala koji ga je to prizor sada zainteresirao. Radilo se o većem pejzažu tamnih, jesenjih boja – o praznom, sjenovitom šumskom proplanku s kamenitim gorskim vrhom u daljini.

“Kad mu je bilo jasno u što se pretvorio”, tiho je rekao
Edward, “pobunio se protiv toga. Pokušao se uništiti.
Ali to nije lako izvodivo.”
“Kako?” Nisam to namjeravala izreći na glas, ali riječ mi se otela od šoka.
“Skakao je s velikih visina”, kazao mi je Edward suzdržano. “Pokušao se utopiti u moru… ali bio je tek odskora u svom novom životu, tako da je bio vrlo jak.
Pravo je čudo da se uspio othrvati… hranjenju… dok je još bio tako nov. Poriv je tada snažniji i nadvladava sve ostale. Ali samome se sebi tako gadio da je imao snage da se pokuša ubiti gladovanjem.”
“Je li to moguće?” Glas mi je bio slab.
“Ne, ima vrlo malo načina na koje nas se može ubiti.”
Zaustila sam da ga pitam koji su to, ali progovorio je prije no što sam stigla išta kazati.
“I tako je strahovito izgladnio, a potom i oslabio.
Odlutao je što je dalje mogao od ljudskih nastambi, shvativši da mu je oslabila i snaga volje. Mjesecima je lutao noću, tražeći najsamotnija mjesta, grozeći se samoga ebe.
Jedne noći, pokraj njegova skrovišta prošlo je krdo jelena. Bio je tako mahnit od žeđi da ih je napao bez razmišljanja. Snaga mu se vratila, i shvatio je da postoji alternativa življenju poput grozomorne nemani, čega se bojao. Zar u bivšem životu nije jeo divljač? Narednih je mjeseci oblikovao svoju novu filozofiju. Mogao je postojati a da ne bude demon. Iznova se pronašao.
Počeo je bolje koristiti vrijeme. Oduvijek je bio inteligentan, željan učenja. Sad je pred njim stajalo neograničeno vrijeme. Noću je učio, danju planirao. Otplivao je u Francusku i – ”
“Otplivao je u Francusku?”
“Ljudi cijelo vrijeme plivaju preko La Manchea, Bella”, strpljivo me podsjetio.
“Tačno, valjda. Samo mi je zvučalo čudno u tom kontekstu. Nastavi.”
“Plivanje nam ne pada teško – ”
“Ništa vama ne pada teško”, poklopila sam ga.
Opet je pričekao, s posprdnim izrazom lica.
“Neću ti više upadati u riječ, obećavam.”
Mračno se zahihotao i dovršio rečenicu. “Zato što, tehnički gledano, ne moramo disati.”
“Ne morate – ”
“Ne, ne, obećala si.” Nasmijao se i blago mi stavio hladni prst na usne. “Da ti ispričam ili ne?”
“Ne možeš me iznenaditi jednom takvom izjavom i onda očekivati da ništa na to ne kažem”, promrmljala sam mu u prst.
Podigao je ruku i položio je na moj vrat. Bilo mi je reagiralo na to, ali ostala sam uporna.
“Ne morate disati?”, uporno sam ponovila.
“Ne, to nije nužno. Čista navika.” Slegnuo je ramenima.
“Koliko dugo možete izdržati… da ne dišete?”
“Neograničeno dugo, valjda; ne znam. Bude malo neudobno – jer se izgubi osjet njuha.”
“Malo neudobno”, ponovila sam za njim.
Nisam pazila na izraz svoga lica, ali nešto na njemu nagnalo ga je da se uozbilji. Spustio je ruku uz bok i posve se ukipio, i dalje me pozorno motreći. Šutnja se odužila. Lice mu je bilo mirno kao kamen.
“Što je bilo?”, prošaptala sam, dotaknuvši mu ukočeno lice.
Obraz mu se smekšao pod mojom rukom, i uzdahnuo je. “Samo čekam da se to dogodi.”
“Što da se dogodi?”
“Znam da će, u jednom trenutku, nešto što ću ti reći ili što ćeš vidjeti prevršiti mjeru. A onda ćeš pobjeći od mene, vrišteći od straha.” Blijedo se osmjehnuo, ali oči su mu bile ozbiljne. “Neću te zadržati. Želim da se to dogodi, jer želim da budeš sigurna. A ipak želim i biti s tobom. Te dvije želje je nemoguće pomiriti…” Ušutio je, zureći mi u lice. Čekajući.
“Neću ja nikamo pobjeći”, obećala sam mu.
“Vidjet ćemo”, rekao je i opet se osmjehnuo.
Mrko sam ga pogledala. “Onda, nastavi – Carlisle je upravo plivao u Francusku.”

Zastao je, vraćajući se na priču. Oči su mu refleksno prešle na iduću sliku – najživopisniju među njima, najkićenije uramljenu i najveću; bila je dvostruko šira od vrata pokraj kojih je visila. Platno je vrvjelo prilikama jarkih boja u uskovitlanim odorama što im se ovijaju oko dugih stupova i padaju s mramornih balkona. Nisam mogla procijeniti je li to prikaz nekog prizora iz grčke mitologije, ili bi likovi što lebde na oblacima u vrhu slike trebali biti biblijski.
“Carlisle je otplivao u Francusku i nastavio putovati kroz Evropu, po tamošnjim sveučilištima. Noću je izučavao glazbu, prirodne znanosti, medicinu – i pronašao poziv, a pritom i pokoru, u spašavanju ljudskih života.”
Dobio je izraz uvažavanja, gotovo strahopoštovanja. “Ne mogu ti dostojno opisati njegovu muku; Carlisleu su trebala dva stoljeća tegoba kako bi usavršio svoju samokontrolu.
Sada je praktički imun na miris ljudske krvi, pa može obavljati posao koji voli bez teških patnji. Nalazi velik mir tamo, u bolnici…” Edward je na dugi trenutak samo buljio u prazno. Odjednom kao da se sjetio svog cilja. Kucnuo je prstom po golemoj slici pred nama.
“Studirao je u Italiji kad je tamo otkrio druge slične sebi. Bili su daleko civiliziraniji i obrazovaniji od utvara iz londonskih slivnika.”
Dotaknuo je razmjerno smireni četverac likova prikazanih kako s najvišeg balkona spokojno promatraju vrevu pod sobom. Pažljivo sam pregledala tu skupinu i shvatila, zaprepašteno se nasmijavši, da mi je zlatokosi muškarac poznat.
“Carlisleovi prijatelji dali su veliko nadahnuće Solimeni.
Često ih je prikazivao kao bogove”, zahihotao se Edward. “Aro, Marcus, Caius”, rekao je pokazavši mi ostalu trojicu. Dvojica su bila crnokosa, a jedan je imao snježnobijele sjedine. “Noćni mecene umjetnika.”
“Što je bilo s njima?”, upitala sam se naglas, držeći prst na centimetar od prilika na platnu.
“Još su tamo.” Slegnuo je ramenima. “Kao što su već ko zna koliko milenija. Carlisle je ostao s njima tek kratko vrijeme, samo nekoliko desetljeća. Veoma se divio njihovoj uljuđenosti i uglađenosti, ali oni su uporno pokušavali izliječiti njegovu odbojnost prema ‘svom prirodnom izvoru hrane’, kako su to zvali. Oni su pokušavali uvjeriti njega, a on je pokušavao uvjeriti njih,
bezuspješno. Na koncu je Carlisle odlučio okušati sreću u Novome svijetu. Sanjao je o tome da će naći druge slične sebi. Bio je vrlo usamljen, shvaćaš.
Nikoga još zadugo nije našao. Ali, kako su nemani prelazile u bajke, polako je otkrio da može stupati u odnose s ljudima kao da je jedan od njih, a da ništa ne naslute. Počeo se aktivno baviti medicinom. Ali nije nalazio društvo za kojim je žudio; nije se mogao usuditi na bliskost.
Kad je naišla epidemija gripe, radio je u noćnoj smjeni u bolnici u Chicagu. Jedna mu se ideja već godinama motala glavom, i gotovo da je donio odluku poslušati je – kad već ne može naći sudruga, stvorit će ga. Nije bio posve siguran kako je došlo do njegova preobražaja, tako da je oklijevao. A grozio se uzimanja tuđeg života onako kako je njegov ukraden. Obuzet takvim mislima, naišao je na mene. Nije mi više bilo nade; stavili su me na odjel s umirućima. Ranije se brinuo za moje roditelje, tako da je znao da sam ostao sam. Odlučio je pokušati…”
Govorio je šapatom, a sad je umuknuo. Tupo se zagledao kroz zapadne prozore. Upitala sam se koji mu to prizori prolaze glavom. Carlisleove uspomene, ili njegove.
Šutke sam pričekala.

Kad mi se opet obratio, blagi, anđeoski osmijeh obasjao mu je lice.
“I tako smo zatvorili puni krug”, zaključio je.
“Jesi li, onda, cijelo vrijeme nakon toga bio s Carlisleom?”, zanimalo me.
“Gotovo cijelo vrijeme.” Lagano mi je stavio ruku na struk, privukao me sebi i prošao kroz vrata. Još sam gledala zid pun slika, pitajući se hoću li ikada uspjeti čuti ostale priče.
Edward ništa više nije rekao dok smo išli niz hodnik, pa sam ga upitala: “Skoro?”
Uzdahnuo je i odgovorio mi vidno nerado. “Pa, imao sam tipičan buntovni adolescentski ispad – nekih deset godina nakon što sam… rođen… stvoren, nazovi to kako hoćeš. Nisam vjerovao u njegov život odricanja i zamjerao sam mu što mi suzbija tek. Pa sam bio malo samostalan.”
“Zbilja?” To me zaintrigiralo, a ne zastrašilo, kao što me možda trebalo.
Shvatio je da je tako. Nejasno sam shvatila da smo krenuli prema idućem stubištu, ali nisam naročito marila za ono što me okružuje.
“To ti nije odbojno?”
“Ne.”
“Zašto ne?”
“Valjda zato… što mi zvuči shvatljivo.”
Prasnuo je u smijeh, glasniji nego prije. Stubištem smo se popeli u još jedan popločani hodnik.
“Još od svoga preporoda”, promrmljao je, “bio sam u prednosti jer sam znao što svi oko mene misle, kako ljudska, tako i neljudska bića. Zato mi je trebalo deset godina da se usudim suprotstaviti Carlisleu – bilo mi je jasno da je posve iskren, savršeno sam shvaćao zašto živi
tako kako živi.”
Trebalo mi je samo nekoliko godina da se vratim Carlisleu i iznova prihvatim njegovu viziju. Mislio sam da ću biti izuzet od… depresije… koja prati savjest. Zato što sam znao kako moj plijen misli, mogao sam zaobići nevine i progoniti samo zle. Pođem li za ubojicom niz mračnu uličicu u kojoj uhodi neku mladu djevojku – ako je spasim, onda zacijelo nisam tako grozan.”
Zadrhtala sam, predočivši si i prejasno to što je opisao – uličicu po noći, uplašenu djevojku, mračnog čovjeka iza nje. I Edwarda, Edwarda u lovu, grozna i veličanstvena poput mladoga boga, nezaustavljivog. Bi li mu ta djevojka bila zahvalna, ili bi se prepala i više nego prije?
“Ali, kako je vrijeme prolazilo, polako sam uviđao neman u svojim očima. Nisam mogao pobjeći od ceha stvorenog tolikim oduzimanjem ljudskih života, ma koliko opravdanog. Pa sam se vratio Carlisleu i Esme. Dočekali su me kao sina razmetnoga. Bilo je to više nego
što sam zaslužio.”
Zaustavili smo se pred zadnjim vratima u hodniku.
“Moja soba”, obavijestio me, otvorio vrata i proveo me kroz njih.
Soba mu je gledala na jug, s prozorom preko cijeloga zida kao i u velikoj prostoriji ispod nje. Cijela stražnja strana kuće zacijelo je bila ostakljena. Pogled je padao na zavojitu rijeku Sol Due i pružao se preko netaknute šume sve do lanca Olimpijskoga gorja. Gorje se nalazilo mnogo bliže nego što sam vjerovala.
Cijeli je zapadni zid bio prekriven policama i policama CD-a. Soba mu je bila bolje opskrbljena od glazbene prodavaonice. U kutu se nalazila očito izvanredna glazbena linija tako da sam se ustručavala da je dotaknem, jer sam bila sigurna da bih nešto slomila. Nije bilo kreveta, samo širok i primamljiv crni kožni kauč. Pod je prekrivao debeli tepih zlatne boje, a na zidove je bila
obješena teška tkanina malo tamnije nijanse.
“Dobra akustika?”, pretpostavila sam.
Zahihotao se i kimnuo mi glavom.
Uzeo je daljinski i uključio liniju. Glazba je bila tiha, ali blaga džez skladba zvučala je kao da je sastav u sobi s nama. Otišla sam pogledati njegovu zapanjujuću zbirku glazbe.

“Kako si ih svrstao?”, upitala sam ga, ne uspjevši uloviti slijed naslova ni za glavu ni za rep.
Nije obraćao pozornost.
“Ammm, po godištu, a onda po osobnoj privrženosti u tom okviru”, rastreseno je rekao.
Okrenula sam se i ugledala ga kako me gleda s neobičnim izrazom u očima.
“Što je?”
“Bio sam spreman osjetiti… olakšanje. Kad sve saznaš, kad više neću morati čuvati tajne pred tobom. Ali nisam očekivao osjetiti više od toga. To mi se sviđa. To me… usrećuje.” Slegnuo je ramenima i blago se nasmiješio.
“Drago mi je”, rekla sam i uzvratila mu osmijeh. Brinula sam se da bi mogao požaliti što mi je sve to rekao.
Bilo mi je drago saznati da to nije slučaj.
Ali onda, kad je raščlanio izraz moga lica, osmijeh mu je jenjao, a čelo mu se naboralo.
“Još čekaš da pobjegnem vrišteći od straha, zar ne?”, pretpostavila sam.
Blagi mu je osmijeh zatitrao na usnama, i kimnuo je.
“Žao mi je što ti moram razbiti iluzije, ali zbilja nisi tako strašan kao što misliš. Zapravo, meni nisi nimalo strašan”, slagala sam ležerno.
Zastao je i podigao obrve u čistoj nevjerici. Zatim me zabljesnuo širokim, zlobnim osmijehom.
“Zbilja to nisi trebala reći”, zahihotao se.
Zarežao je, ispustio potmuli zvuk iz dubine grla; usne su mu se zadigle nad savršene zube. Tijelo mu se naglo premjestilo u polučučanj, napeto poput lava prije skoka na lovinu.
Ustuknula sam od njega, strijeljajući ga pogledom.
“Ne bi se usudio.”
Nisam opazila kad je skočio na mene – bio je brži od moga oka. Samo sam se odjednom vinula u zrak, a onda smo se srušili na kauč, odbivši ga do zida. Cijelo to vrijeme njegove su ruke tvorile željezni zaštitni kavez oko mene – jedva da sam se protresla. Ali svejedno sam zijevala da dođem do zraka kad sam se pokušala uspraviti.
Nije mi to htio dopustiti. Sklupčao me o svoja prsa, držeći me čvršće od željeznih lanaca. Prepala sam se i oštro ga pogledala, ali izgledao je kao da sve drži pod nadzorom. Čeljust mu se opustila kad se široko osmjehnuo, a u očima mu je sjala jedino zaigranost.
“Što si ono rekla?”, veseljački je zarežao.
“Da si ti jedna vrlo, vrlo strašna neman”, rekla sam mu, premda mi je zadihanost pomalo pokvarila sarkazam.
“Tako je već mnogo bolje”, pohvalio me.
“Ovaj…” Počela sam se opirati. “Smijem li sada ustati?”
Samo se nasmijao.
“Možemo li ući?”, začuo se tihi glas iz hodnika.
Uskoprcala sam se da se oslobodim, ali Edward me samo premjestio tako da mu donekle pristojnije sjedim u krilu. Tada sam vidjela da to ulazi Alice, s Jasperom iza sebe u vratima. Obrazi su mi se zažarili, ali Edward je djelovao opušteno.
“Samo naprijed.” Edward se još potiho hihotao.
Alice kao da nije vidjela ništa čudno u našem zagrljaju; prošetala je – gotovo otplesala, jer su joj pokreti bili tako graciozni – do sredine sobe, gdje se gipko smjestila na pod. Jasper je, međutim, pričekao na vratima, s blago šokiranim izrazom. Zagledao se u Edwardovo lice, a ja
sam se upitala iskušava li on to atmosferu svojom neobičnom osjetljivošću.
“Zvučalo je kao da si odlučio ručati Bellu, pa smo došli vidjeti bi li podijelio objed s nama”, izjavila je Alice.
Na trenutak sam se ukočila, dok nisam shvatila da se Edward ceri – da li na njene riječi, ili na moju reakciju, to mi baš nije bilo jasno.
“Oprosti, ne vjerujem da će biti viška”, odvratio joj je, privivši me nesmotreno blizu sebi.
“Zapravo”, rekao je Jasper, ne mogavši se othrvati smiješku kad je ušao u sobu, “Alice kaže da će večeras biti prava oluja, a Emmettu se igra utakmica. Jesi li za?”
Sve su te riječi bile posve uobičajene, ali njihov sklop me zbunio. Samo, razabrala sam da je Alice mrvicu pouzdanija od meteorologa.
Edwardu su se zakrijesile oči, ali oklijevao je.
“Naravno da bi trebao povesti i Bellu”, dometnula je Alice cvrkutom. Učinilo mi se da sam uočila kako ju je Jasper na brzinu pogledao.
“Bi li htjela s nama?”, upitao me Edward uzbuđeno, sav žustar.
“Naravno.” Nisam mogla razočarati jedno takvo lice.
“Ovaj, kamo to idemo?”
“Moramo pričekati grmljavinu da zaigramo – vidjet ćeš zašto”, obećao mi je.
“Hoće li mi trebati kišobran?”
Svo troje su se glasno nasmijali.
“Hoće li joj trebati?”, upitao je Jasper Alice.
“Neće.” Izjavila je to s potpunom uvjerenošću. “Oluja će udariti nad gradom. Proplanak bi trebao ostati poprilično suh.”
“Dobro, onda.” Oduševljenje u Jasperovom glasu bilo je zarazno, naravno. Otkrila sam da sam željna,
umjesto da premirem od straha.
“Da vidimo hoće li i Carlisle s nama.” Alice je skočila na noge i odskočila do vrata na način koji bi svakoj balerini slomio srce.
“Kao da ne znaš”, žacnuo ju je Jasper, i brzo su pošli svojim putem. Jasper je uspio neupadljivo zatvoriti vrata za njima.
“Što ćemo to igrati?”, zanimalo me.
“Ti ćeš samo gledati”, pojasnio mi je Edward. “Igrat ćemo bejzbol.”
Zakolutala sam očima. “Vampiri vole bejzbol?”
“To je omiljena razbibriga Amerike”, rekao je s hinjenom ozbiljnošću.