15. CULLENOVI

Napokon me probudila prigušena svjetlost još jednog oblačnog dana. Ležala sam s rukom preko očiju,
iznurena i ošamućena. Nešto, neki san koji sam pokušavala upamtiti, nastojalo mi se probiti do svijesti. Prostenjala sam i prevrnula se na bok, nadajući se da će mi se san vratiti. A onda mi je jučerašnji dan nahrupio u svijest.
“O!” Uspravila sam se u sjedeći položaj tako brzo da mi se u glavi zavrtjelo.
“Kosa ti izgleda kao plast sijena… ali sviđa mi se.” Njegov je staloženi glas dopro sa stolice za ljuljanje u kutu.
“Edwarde! Ostao si!”, obradovala sam se i nesmotreno mu se bacila u krilo preko cijele sobe. U tom trentkuu misli su mi sustigle postupke i ukočila sam se, šokirana svojim neobuzdanim oduševljenjem. Pogledala sam ga odozdo, pobojavši se da sam prekoračila pogrešnu granicu.
Ali on se samo nasmijao.
“Pa jasno”, odgovorio mi je zapanjeno, ali sretan zbog moje reakcije. Pomilovao mi je leđa.
Oprezno sam položila glavu na njegovo rame i počela udisati miris njegove kože.
“Bila sam uvjerena da sam to samo sanjala.”
“Nisi baš naročito kreativna”, podrugnuo mi se.
“Charlie!”, prisjetila sam se, opet nesmotreno skočila na noge i otišla do vrata.
“Otišao je prije sat vremena – nakon što ti je ponovno spojio kablove akumulatora, ako mogu dodati.
Moram priznati da sam se razočarao. Zar je to zaista sve što je potrebno da bi te se spriječilo da odeš, ako si to čvrsto naumila?”
Zastala sam i počela dvojiti. Silno sam mu se htjela vratiti, ali bojala sam se da imam zadah.
“Ujutro obično nisi ovoliko zbunjena”, zamijetio je.
Raširio je ruke da mu se vratim u zagrljaj. Gotovo nedoljiv poziv.
“Treba mi još jedna minuta za uljuđivanje”, priznala sam.
“Pričekat ću.”
Skoknula sam do kupaonice s neprepoznatljivim osjećajima.
Nisam se mogla prepoznati, ni iznutra ni izvana.
U zrcalu me praktički dočekalo lice neznanke – odviše sjajnih očiju, s mjestimičnim crvenim mrljama na obrazima.
Nakon što sam oprala zube, počela sam raspetljavati zamršeni kaos u koji mi se pretvorila kosa. Pljusnula sam lice hladnom vodom i pokušala smiriti disanje, bez zamjetnih rezultata. Vratila sam se u sobu gotovo trkom.
Bilo mi je pravo čudo što je on još tu, što me njegov zagrljaj još čeka. Ispružio je ruke prema meni, a srce mi je na to počelo neravnomjerno lupati.
“Sretan ti povratak”, promrmljao je kad me zagrlio.
Neko vrijeme me samo šutke ljuljao, a onda sam opazila da se presvukao i počešljao.
“Otišao si od mene?”, optužila sam ga, dotaknuvši mu ovratnik čiste košulje.
“Pa nisam mogao otići odavde u odjeći u kojoj sam došao – što bi susjedi pomislili?”
Nadurila sam se.
“Spavala si vrlo duboko; ništa nisam propustio.” Oči su mu zasjale. “Pričala si prije toga.”
Prostenjala sam. “Što si sve čuo?”
Zlaćani mu je pogled postao vrlo mek. “Rekla si da me voliš.”
“To si otprije znao”, podsjetila sam ga, sklonivši glavu.
“Svejedno, bilo mi je to ugodno čuti.”
Sakrila sam lice u njegovo rame.
“Volim te”, prošaptala sam.
“Ti si sad moj život”, jednostavno mi je odgovorio.
Zasad se ništa više nije trebalo reći. Blago nas je ljuljao dok je u sobi bivalo sve svjetlije.
“Vrijeme je za doručak”, napokon je kazao, onako usput – ne bi li dokazao, sigurna sam, da ima na umu
sve moje ljudske slabosti.
A ja sam se uhvatila za grlo objema rukama i razrogačeno ga pogledala. Šok mu je prešao licem.
“Šalim se!”, zločesto sam se zahihotala. “A rekao si da ne znam glumiti!”
Zgroženo se namrštio. “To nije bilo smiješno.”
“Bilo je jako smiješno, a ti to dobro znaš.” Ali pažljivo sam proučila izraz njegovih zlaćanih očiju da se
uvjerim da mi je oprostio. Po svemu sudeći, bilo je tako.
“Da se preciznije izrazim?”, upitao me. “Vrijeme je za doručak ljudskom biću.”
“O, okej.”
Prebacio me preko kamenog ramena, nježno, ali tako brzo da sam ostala bez daha. Pobunila sam se kad me s lakoćom odnio niza stube, ali prečuo me. Spustio me ravno u stolicu.

Kuhinja je bila svijetla i vesela, kao da je upila moje raspoloženje.
“Što ima za doručak?”, upitala sam ga ugodnim glasom.
To ga je načas smelo.
“Ovaj, nisam siguran. Što bi voljela?” Mramorne su mu se vjeđe narogušile.
Široko sam se osmjehnula i skočila na noge.
“Neka, znam se prilično dobro snaći sama. Gledaj kako ja lovim.”
Pronašla sam zdjelicu i kutiju pahuljica. Osjećala sam njegov pogled na sebi dok sam dolijevala mlijeko i uzimala žlicu. Stavila sam hranu na stol, a onda zastala.
“Bi li ti htio nešto?”, upitala sam ga, ne htijući biti nepristojna.
Zakolutao je očima. “Samo jedi, Bella.”
Sjela sam za stol i stavila zalogaj u usta, gledajući ga.
Pomno je proučavao svaki moj pokret. To me malo ukočilo.
Nakašljala sam se da progovorim i po mogućnosti mu odvratim pažnju.
“Što je danas u planu?”, upitala sam ga.
“Hmmm…” Vidjela sam da pažljivo slaže odgovor.
“Što kažeš na upoznavanje moje obitelji?”
Progutala sam knedlu.
“Bojiš li se sada?” Zvučao je kao da se nada potvrdnom odgovoru.
“Da”, priznala sam; kako bih to mogla zanijekati – vidio mi je oči.
“Ne brini.” Frajerski se nasmiješio. “Zaštitit ću te.”
“Ne bojim se ja njih”, objasnila sam mu. “Bojim se da im se… neću svidjeti. Zar se neće, eto, iznenaditi što doma dovodiš jednu… ovakvu… da ih upozna? Znaju li da ja znam za njih?”
“Ma sve već znaju. Jučer su se kladili, znaš” – osmjehnuo se, ali glas mu je bio grub – “hoću li te dovesti doma, makar ne znam zašto bi se iko kladio protiv Alice.
U svakom slučaju, u našoj obitelji nema tajni. Ne može ni biti, kad već ja čitam misli, Alice vidi budućnost, i sve to.”
“A Jasper te prožima blaženom ugodom kad mu izblebećeš sve što želi, ne zaboravi.”
“Pažljivo si slušala”, osmjehnuo se pohvalno.
“Znam to tu i tamo učiniti.” Složila sam grimasu.
“Onda, je li Alice vidjela da dolazim?”
Čudno je reagirao. “Tako nekako”, nelagodno je rekao, okrenuvši se tako da mu ne vidim oči. Znatiželjno sam se zagledala u njega.
“Valja li to?”, upitao me, naglo se opet okrenuvši prema meni i odmjerivši moj doručak posprdnim pogledom.
“Iskreno rečeno, ne djeluje mi naročito slasno.”
“Pa, nije razdraženi grizli…”, promrsila sam i zanemarila njegov oštar pogled. Još sam se pitala zašto je tako reagirao na moj spomen Alice. Pojela sam pahuljice na brzinu, mozgajući.
Stao je nasred kuhinje, opet kao kip Adonisa, i odsutno se zagledao kroz stražnje prozore.
Zatim je iznova upro pogled u mene i uputio mi onaj svoj osmijeh od kojeg puca srce.
“A mislim i da bi ti trebala mene upoznati sa svojim ocem.”
“On te već poznaje”, podsjetila sam ga.
“Kao svoga dečka, hoću reći.”
Sumnjičavo sam ga pogledala. “Zašto?”
“Zar to nije običaj?”, nedužno me upitao.
“Ne znam”, priznala sam. Moja iskustva s dečkima pružala su mi vrlo malo korisnih uputstava. Jasno, da ne želim reći da su uobičajena pravila izlaženja ovdje uopće bila primjenjiva. “Nije nužno, znaš. Ne očekujem to od tebe… hoću reći, ne moraš se pretvarati zbog mene.”
Strpljivo se osmjehnuo. “Ne pretvaram se.”
Odgurnula sam ostatak pahuljica na rubove zdjelice i ugrizla se za usnu.
“Hoćeš li reći Charlieju da sam ti ja dečko, ili nećeš?”, zanimalo ga je.
“To si mi, znači?” Oduprla sam se grču pri pomisli na Edwarda i Charlieja i riječ dečko u istoj prostoriji u isti mah.
“Riječ je o prilično slobodnom tumačenju riječi ‘dečko’, priznajem.”
“Imala sam dojam da si mi nešto više, da znaš”, priznala sam, pogledavši u stol.
“Pa, nisam baš siguran da bismo mu trebali ispričati sve mračne pojedinosti.” Ispružio je ruku preko stola i podigao mi bradu hladnim, nježnim prstom. “Ali trebat će mu nekako objasniti zašto ću tako često dolaziti amo. Ne želim da mi načelnik Swan izrekne zabranu prisupa.”
“Hoćeš li dolaziti?”, upitala sam ga, odjednom puna strepnje. “Zaista ćeš dolaziti ovamo?”
“Dokle god ti budeš htjela”, potvrdio mi je.
“Uvijek ću te htjeti”, upozorila sam ga. “Zauvijek.”

Polako je obišao stol, zastao na korak-dva od mene, ispružio ruku i jagodicama prstiju mi dotaknuo obraz.
Lice mu je imalo nedokučiv izraz.
“Tužan si zbog toga?”, upitala sam ga.
Nije mi odgovorio. Nemjerljivo mi je dugo samo zurio u oči.
“Gotova si?”, naposljetku me upitao.
Skočila sam na noge. “Jesam.”
“Obuci se – ovdje ću te pričekati.”
Teško sam se odlučila što da obučem. Sumnjala sam da postoje pravila odijevanja posvećena odlasku na upoznavanje vampirske obitelji svoga momka. Laknulo mi je kad mi se ta riječ našla u mislima. Znala sam da je se cijelo vrijeme namjerno klonim.
Završila sam u jedinoj svojoj suknji – dugoj, svijetlosmeđoj, dalje ležernoj. Obukla sam onu tamnoplavu buzu kojoj je jedanput udijelio kompliment. Brzi pogled u zrcalo dao mi je do znanja da mi je kosa potpuno nemoguća, pa sam je povukla otraga u konjski rep.
“Okej.” Odskakutala sam u prizemlje. “Izgledam pristojno.”
Čekao me u podnožju stuba, bliže nego što sam očekivala, pa sam skočila ravno u njega. Pridržao me i pažljivo zadržao na razmaku nekoliko sekundi, a onda me naglo privio uza se.
“Opet nisi u pravu”, promrmljao mi je u uho. “Izgledaš potpuno nepristojno – niko ne bi smio izgledati tako izazovno, to nije fer.”
“Kako izazovno?”, upitala sam ga. “Mogu se presvući…”
Uzdahnuo je i odmahnuo glavom. “Tako si smiješna.”
Nježno mi je pritisnuo hladne usne na čelo, a prostorija se zavrtjela oko mene. Nisam mogla razmišljati od mirisa njegova daha.
“Da ti objasnim kako si mi to izazovna?”, rekao je.
Pitanje je očito bilo retoričko. Prstima mi je polako prešao niz kralježnicu, dišući mi bržim ritmom uz kožu.
Ruke su mi mlitavo stajale na njegovim prsima i opet mi se zamutilo u glavi. Blago je nagnuo glavu i po drugi put svojim hladnim usnama dotaknuo moje, vrlo pažljivo, blago ih razdvojivši.
A onda sam se srušila.
“Bella?” Zvučao je zabrinuto kad me pridržao i podigao.
“Onesvijestila… sam… se… zbog… tebe”, ošamućeno sam ga optužila.
“Ma što ću ja s tobom?”, iznureno je prostenjao. “Jučer te poljubim, pa me napadneš! A danas mi padneš u nesvijest!”
Slabašno sam se nasmijala, puštajući mu da me pridržava rukama dok mi se u glavi vrtjelo.
“Toliko o tome da sam dobar u svemu”, uzdahnuo je.
“U tome i je problem.” Još mi je bilo slabo. “Predobar si. Daleko, daleko predobar.”
“Zlo ti je?”, upitao me; već me vidio ovakvu.
“Ne – nisam se sad uopće onesvijestila onako kao prije.
Ne znam što mi je bilo.” Odmahnula sam glavom u znak isprike. “Mislim da sam zaboravila disati.”
“Nikamo te ne mogu povesti ovakvu.”
“Dobro sam”, usrdno sam rekla. “Tvoji će ionako misliti da sam luda. Zar je to onda bitno?”
Na trenutak mi je odmjeravao izraz lica. “Vrlo sam privržen ovoj boji tvoje kože”, neočekivano je izjavio.
Porumenila sam sa zadovoljstvom i pogledala u stranu.
“Čuj, trudim se ne misliti o tome što se spremam učiniti, pa daj da pođemo”, zamolila sam ga.
“A ne brine te to što ideš u susret punoj kući vampira, već to što misliš da se tim vampirima možda nećeš svidjeti, tačno?”
“Vrlo tačno”, otpovrnula sam mu, prikrivši iznenađenje zbog njegove olake uporabe te riječi.
Odmahnuo je glavom. “Nevjerojatna si.”

Dok je vozio moj kamionet iz središta mjesta, shvatila sam da nemam blage veze gdje on živi. Nakon mosta na rijeci Calawah cesta je stala zavijati na sjever, a kuće kraj kojih smo prolazili bivale su sve razmaknutije, sve veće. A onda smo posve napustili kuće i nastavili maglovitom
šumom. Premišljala sam se da ga pitam ili da se strpim, kad je naglo skrenuo na neasfaltirani put. Bio je neobilježen, jedva vidljiv usred paprati. Šuma se primakla s obje strane, pa se put vidio tek na nekoliko metara ispred nas dok je poput zmije vijugao između prastarih stabala.
A onda se, nakon nekoliko kilometara, drveće donekle prorijedilo, i odjednom smo izbili na malu čistinu, ili možda travnjak. Samo, šumska tmina nije popustila, jer su razgranate krošnje šest praiskonskih cedrova sjenom sakrivale cijelo jedno jutro zemlje. Zaštitnička sjena stabala sterala se sve do zidova kuće koja se uzdizala između njih, čineći nepotrebnim duboki trijem
protegnut oko cijeloga prizemlja.
Ne znam što sam očekivala, ali svakako ne ovo. Kuća je bila klasična, elegantna i vjerojatno sto godina stara.
Bila je dvokatnica blage, izblijedjele bijele boje, pravokutna oblika i dobrih proporcija. Prozori i vrata potjecali su iz prve gradnje, ili pak bili savršeno obnovljeni.
Moj kamionet bio je jedino vozilo na vidiku. U blizini se čula rijeka, zakrivena gustom šumom.
“Opa.”
“Sviđa ti se?” Osmjehnuo se.
“Ima… svoga šarma.”
Povukao me za vrh konjskog repa i zahihotao se.
“Spremna?”, upitao me, otvorivši mi vrata.
“Ni najmanje – idemo.” Pokušala sam se nasmijati, ali smijeh mi je nekako zapeo u grlu. Nervozno sam zagladila kosu.
“Sva si ljupka.” Lagano mi je primio ruku, ni ne razmišljajući o tome.
Otišli smo kroz duboku sjenku do trijema. Znala sam da osjeća kako sam napeta; palcem mi je kružio po nadlanici da me smiri.
Otvorio mi je vrata.
Unutrašnjost kuće bila je još više iznenađujuća, još neočekivanija od vanjštine. Bila je vrlo svijetla, vrlo otvorena i vrlo prostrana. Tu je nekoć zacijelo bilo nekoliko prostorija, ali zidovi su bili uklonjeni iz glavnine prizemlja, čime se stvorio širok prostor. Stražnji zid, okrenut na jug, bio je posve zamijenjen staklom, a iza sjene cedrova, goli se travnjak prostirao sve do široke rijeke. Masivno zavojito stubište dominiralo je zapadnom stranom prostorije. Zidovi, visoki strop s gredama, drveni podovi i debeli sagovi svi su bili u različitim nijansama bijele.
Stojeći odmah lijevo od vrata, na podignutom dijelu poda pokraj spektakularnog koncertnog glasovira, dočekali su nas Edwardovi roditelji.
Već sam prije vidjela doktora Cullena, naravno, pa ipak me opet zapanjila njegova mladost, njegova neumjerena savršenost. Do njega je stajala Esme, pretpostavila sam, jedina u obitelji koju nikad prije nisam vidjela.
Imala je iste blijede, lijepe crte lica kao i ostali. Nešto me u njezinom srcolikom licu i uvojcima meke kose boje karamela podsjetilo na starlete iz doba nijemog filma.
Bila je niska, vitka, pa ipak manje koščata, zaobiljenija od drugih. Oboje su bili ležerno odjeveni u svijetle tonove koji su pristajali ostatku kuće. Uputili su nam osmijeh dobrodošlice, ali nisu nam ni pokušali prići. Da me ne preplaše, pretpostavila sam.
“Carlisle, Esme”, prekinuo je kratku tišinu Edwardov glas, “ovo je Bella.”
“Dobro nam došla, Bella.” Carlisle mi je prišao odmjerenim, opreznim korakom. Pažljivo mi je pružio ruku, a ja sam mu se približila za korak i rukovala s njim.
“Drago mi je što se opet vidimo, doktore Cullen.”
“Molim te, zovi me Carlisle.”
“Carlisle.” Široko sam mu se osmjehnula, iznenađena svojim nenadanim samopouzdanjem. Osjetila sam kako je Edwardu pokraj mene laknulo.
Esme se osmjehnula i također mi prišla. Stegnula mi je ruku hladno i čvrsto poput kamena, baš kao što sam i očekivala.
“Vrlo sam sretna što sam te upoznala”, iskreno mi je rekla.
“Hvala. I meni je drago.” I bilo mi je. Kao da sam upoznala lik iz bajke – Snjeguljicu glavom.
“Gdje su Alice i Jasper?”, upitao je Edward, ali niko mu nije odgovorio, jer su se oni upravo tada pojavili na vrhu širokoga stubišta.
“Hej, Edwarde!”, pozvala ga je oduševljeno Alice.
Stuštila se niza stube u vihoru crne kose i bijele kože, te naglo i graciozno zaustavila preda mnom. Carlisle i Esme uputili su joj upozoravajuće poglede, ali meni se to svidjelo. Bilo je to prirodno – za nju, barem.

“Bok, Bella!”, rekla je Alice, priskočila mi i poljubila me u obraz. Ako su Carlisle i Esme prije izgledali oprezno, sad su djelovali zaprepašteno. I u mojim se očima vidio šok, ali ujedno mi je bilo vrlo drago što sam joj očito do te mjere po volji. Zaprepastila sam se osjetivši kako se Edward ukočio pokraj mene. Pogledala sam mu načas lice, ali izraz mu je bio čudan.
“Zbilja lijepo mirišeš, nisam to prije osjetila”, prokomentirala je, na moju krajnju nelagodu.
Niko drugi nije baš znao što da kaže, a onda se pojavio Jasper – visok, lavovski. Prožela me opuštenost, i odjednom sam se osjetila ugodno, bez obzira na to gdje sam se nalazila. Edward se zagledao u Jaspera i podigao obrvu, a ja sam se prisjetila onoga što on može.
“Zdravo, Bella”, rekao je Jasper. Ostao je podalje i nije mi pružio ruku. Ali bilo mi je nemoguće osjećati se nelagodno pokraj njega.
“Zdravo, Jaspere.” Stidljivo sam se nasmiješila prema njemu, a onda i prema ostalima. “Drago mi je što sam sve vas upoznala – kuća vam je prekrasna”, pristojno sam dodala.
“Hvala ti”, rekla je Esme. “Tako nam je drago što si došla.” Rekla je to srdačnim tonom, a ja sam shvatila da me smatra hrabrom.
Također sam shvatila da Rosalie i Emmett nisu nigdje na vidiku, i prisjetila se Edwardovog odviše nedužnog nijekanja kad sam ga upitala ima li koga od njegovih kome nisam po volji.
Carlisleov izraz lica prekinuo mi je razmišljanje u tom smjeru; značajno je gledao u Edwarda s napetim izrazom lica. Krajičkom oka opazila sam kako mu je Edward jedanput kimnuo.
Odvratila sam pogled, da budem pristojna. Oči su mi opet odlutale prema predivnom glazbalu na podiju pokraj vrata. Odjednom sam se sjetila kako sam u djetinjstvu snatrila o tome kako bih, kad bih dobila na lutriji, majci kupila koncertni glasovir. Nije bila zbilja dobra – svirala je samo za sebe na našem rabljenom pijaninu – ali obožavala sam je gledati kako svira. Postajala
je sretna, sva obuzeta – tada mi je izgledala kao neko novo, zagonetno biće, drugačije od one svakodnevne majke koju sam shvaćala zdravo za gotovo. Poslala me na satove, naravno, ali ja sam se bunila, kao i većina djece, sve dok mi nije dopustila da odustanem.
Esme je primijetila što mi je privuklo pažnju.
“Sviraš li?”, upitala me, nagnuvši glavu prema glasoviru.
Odmahnula sam glavom. “Nimalo. Ali tako je divan! Je li vaš?”
“Ne”, nasmijala se. “Edward ti nije rekao da ima dara za glazbu?”
“Ne.” Prostrijelila sam ga pogledom. Postao je sav nedužan.
“Samo, mogla sam misliti.”
Esme je zbunjeno podigla tanke obrve.
“Edward sve može, je l’ tako?”, objasnila sam joj.
Jasper se zločesto zahihotao, a Esme je uputila Edwardu prijekoran pogled.
“Nadam se da se nisi pravio važan – to je nepristojno”, upozorila ga je.
“Samo mrvicu”, opušteno se nasmijao. Lice joj se smekšalo na taj zvuk, pa su razmijenili kratak pogled koji nisam shvatila, premda je Esme djelovala gotovo gordo.
“Previše je skroman cijelo ovo vrijeme, zapravo”, ispravila sam ga.
“Pa, odsviraj joj nešto”, potaknula ga je Esme.
“Upravo si rekla da je nepristojno praviti se važan”, prigovorio je.
“Postoje iznimke za svako pravilo”, otpovrnula mu je.
“Voljela bih te čuti kako sviraš”, ubacila sam se.
“Onda smo se dogovorili.” Esme ga je gurnula prema glasoviru. Povukao me sa sobom i posjeo na klupu pokraj sebe.
Uputio mi je dug, napaćen pogled prije nego što se okrenuo prema klavijaturi.
A onda su mu prsti hitro potekli preko tipki, i prostoriju je ispunila tako složena, tako bujna skladba da je bilo nemoguće povjerovati da je izvodi samo jedan par ruku. Osjetila sam kako mi čeljust pada, a usta zijevaju od zaprepaštenja, i čula prigušen hihot kao reakciju iza sebe.
Edward me nehajno pogledao, dok je glazba bez prekida i dalje navirala oko nas, i namignuo mi. “Sviđa ti se?”
“Ti si to napisao?”, izrekla sam u čudu, shvativši.
Kimnuo je glavom. “Esme je obožava.”
Zažmirila sam i počela odmahivati glavom.
“Što je bilo?”
“Osjećam se iznimno beznačajno.”

Glazba se usporila, pretvorivši se u nešto blaže, a ja sam iznenađeno otkrila da se melodija njegove uspavanke propliće kroz obilje nota.
“Ovu si ti nadahnula”, tiho je rekao. Glazba je postala nepodnošljivo slatka.
Nisam mogla ništa reći.
“Sviđaš im se, znaš”, kazao je onako usput. “Pogotovo se sviđaš Esme.”
Bacila sam pogled iza sebe, ali golema je prostorija sada bila prazna.
“Kamo su otišli?”
“Vrlo diskretno nam pružaju malo intime, pretpostavljam.”
Uzdahnula sam. “Sviđam se njima. Ali Rosalie i Emmettu…”
Ušutjela sam, ne znajući kako bih tačno iskazala svoje sumnje.
Namrštio se. “Pusti Rosalie”, rekao je i raširio oči, uvjeravajući me. “Naviknut će se ona.”
Sumnjičavo sam naškubila usne. “A Emmett?”
“Pa, tačno, on smatra da sam ja lud, ali nema ništa protiv tebe. Nastoji to objasniti Rosalie.”
“Što to njoj tako smeta?” Nisam bila sigurna želim li uopće čuti odgovor.
Duboko je uzdahnuo. “Rosalie se najviše muči s… onim što jesmo. Teško joj je prihvatiti da neko ko nije naš zna istinu. A i malo je ljubomorna.”
“Rosalie je ljubomorna na mene?”, upitala sam u nevjerici.
Pokušala sam zamisliti svijet gdje neko čudesan poput Rosie uopće ima razloga osjećati ljubomoru prema nekom poput mene.
“Ljudsko si biće.” Slegnuo je ramenima. “Žao joj je što ona to nije.”
“O”, promrsila sam, još uvijek zapanjena. “Samo, čak i Jasper…”
“Za to sam, ruku na srce, ja kriv”, rekao je. “Kazao sam ti da je on posljednji među nama oprobao naš način života. Upozorio sam ga da se drži na odstojanju.”
Pomislila sam na razlog za to i stresla se.
“Esme i Carlisle…?”, brzo sam pridometnula, da ne bi primijetio.
“Sretni su što me vide sretnog. Zapravo, Esme ne bi bilo briga da imaš tri oka i plivaće kožice. Cijelo ovo vrijeme brine se za mene, strahuje da možda nešto nije manjkavo u samoj suštini moje ličnosti, da sam bio premlad kad me Carlisle promijenio… Presretna je. Svaki
put kada te dotaknem, praktički počne grcati od zadovoljstva.”
“Alice mi djeluje vrlo… oduševljeno.”
“Alice gleda na stvari na vlastiti način”, rekao je kroz stisnute usne.
“A ti mi to nemaš namjeru objasniti, zar ne?”
Na trenutak smo samo šutke komunicirali. Shvatio je da mi je jasno da on nešto krije od mene. Ja sam pak shvatila da mi on ništa od toga ne namjerava odati. Ne još.
“I, što ti je Carlisle maloprije rekao?”
Vjeđe su mu se približile. “Opazila si to, je li?”
Slegnula sam ramenima. “Naravno.”
Nekoliko me sekundi zamišljeno promatrao prije nego što će mi odgovoriti. “Htio mi je kazati neke vijesti – nije znao je li to nešto što bih ja htio podijeliti s tobom.”
“Hoćeš li?”
“Moram, zato što ću biti pomalo… nesnosno zaštitnički nastrojen u idućih nekoliko dana – ili tjedana – i ne bih htio da pomisliš kako sam po prirodi tiranin.”
“Što nije u redu?”
“Ne bi se baš moglo reći da nešto nije u redu. Alice je samo vidjela da će nam uskoro doći neki posjetitelji. Oni znaju da smo ovdje, i znatiželjni su.”
“Posjetitelji?”
“Da… pa, nisu poput nas, naravno – hoću reći, barem što se lovačkih navika tiče. Vjerojatno uopće neće svratiti u mjesto, ali budi sigurna da te neću ispustiti iz vida sve dok ne odu.”
Protrnula sam.
“Konačno jedna racionalna reakcija!”, promrmljao je. “Već mi se polako činilo da u tebi nema nikakvoga nagona za samoočuvanjem.”

Nisam na to reagirala. Odvratila sam pogled, a oči su mi opet odlutale po prostranoj sobi.
Opazio je kamo gledam. “Nije ono što si očekivala, je li?”, upitao me samodopadnim tonom.
“Nije”, priznala sam.
“Nema lijesova, nema lubanja naslaganih u kutovima; mislim da čak nemamo ni paučine… mora da ti je to silno razočaranje”, posprdno je dodao.
Prečula sam njegovo zadirkivanje. “Tako je svijetlo… tako otvoreno.”
Odgovorio mi je ozbiljnijim glasom. “To je jedino mjesto gdje se nikad ne moramo skrivati.”
Pjesma koju je i dalje svirao, moja pjesma, privela se kraju, a zadnji su akordi prešli u neki sjetniji tonalitet.
Zadnja je nota ostala dirljivo brujati u tišini.
“Hvala ti”, promrmljala sam. Shvatila sam da su mi oči pune suza. Postiđeno sam ih otrla.
Dotaknuo mi je kut oka, ulovivši jednu koja mi je promakla. Podigao je prst i udubio se u proučavanje kapljice.
Zatim je, tako brzo da nisam bila posve sigurna da je to uopće učinio, stavio prst u usta da je okusi.
Upitno sam ga pogledala, a on mi je uzvratio dugim zurenjem prije nego što je odgovorio.
“Hoćeš li vidjeti ostatak kuće?”
“Nema lijesova?”, provjerila sam. Nisam posve uspjela sarkazmom prikriti stvarnu strepnju.
Nasmijao se, primio me za ruku i odveo od glasovira.
“Nema lijesova”, obećao mi je.
Popeli smo se masivnim stubištem. Dodirivala sam rukohvat gladak poput satena. Dugi hodnik na vrhu stuba bio je obložen drvenim pločama boje meda, istovjetnim parketu.
“Soba Rosalie i Emmetta… Carlisleov ured… Alicina soba…” Pokazivao mi je vrata pokraj kojih smo prolazili.
Htio je nastaviti, ali ja sam stala u mjestu na kraju hodnika, gledajući u nevjerici ukras koji je visio sa zida iznad moje glave. Edward se zahihotao vidjevši kako sam smetena.
“Smiješ se nasmijati”, rekao je. “Zbilja je donekle ironično.”
Nisam se nasmijala. Ruka mi se automatski podigla, ispružena kažiprsta, kao da želi dotaknuti veliki drveni križ čija se tamna patina oštro ocrtavala spram svjetlije nijanse zida. Nisam ga dodirnula, premda me zanimalo bi li to starinsko drvo na dodir bilo onako glatko kako izgleda.
“Zacijelo je vrlo star”, pretpostavila sam.
Slegnuo je ramenima. “Negdje oko tisuću šesto trideset pete, okvirno govoreći.”
Odmaknula sam pogled od križa i zagledala se u njega.
“Zbog čega ga ovdje držite?”, upitala sam se.
“Iz sentimentalnih razloga. Pripadao je Carlisleovom ocu.”
“Skupljao je starine?”, sumnjičavo sam pretpostavila.
“Ne. Sâm ga je izdjeljao. Visio je na zidu iznad propovjedaonice u njegovom župnom dvoru.”
Nisam bila sigurna vidi li mi se zaprepašćenost na licu, ali za svaki slučaj nastavila sam promatrati taj jednostavni, prastari križ. Brzo sam obavila izračun u glavi; križ je bio star više od tristo sedamdeset godina. Tišina je potrajala dok sam pokušavala da u glavi prihvatim tolike godine.
“Jesi li dobro?” Zvučao je zabrinuto.
“Koliko je Carlisleu godina?”, tiho sam ga upitala,
zanemarivši njegov upit, ne odvajajući pogled od križa.
“Upravo je proslavio tristo šezdeset drugi rođendan”, rekao je Edward. Opet sam ga pogledala, s milijun pitanja u očima.

Pažljivo me promatrao kad je progovorio.
“Carlisle je rođen u Londonu u tisuću šesto četrdesetima, kako vjeruje. Vrijeme se tada nije tako precizno bilježilo, bar ne za pučane. Bilo je to, ipak, baš uoči Cromwellove vladavine.”
Lice mi je ostalo sabrano, jer sam znala da me promatra dok slušam. Bit će mi lakše ne budem li nastojala povjerovati.
“Bio je sin jedinac anglikanskog pastora. Majka mu je umrla dok ga je rađala. Otac mu je bio netrpeljiv čovjek.
Kad su protestanti došli na vlast, gorljivo je stao progoniti rimokatolike i pripadnike drugih vjeroispovjesti.
Također je vrlo snažno vjerovao u stvarnost zla. Vodio je lov na vještice, vukodlake… i vampire.” Ukočila sam se na tu riječ. Bila sam sigurna da je to opazio, ali nastavio je bez stanke.
“Spalili su mnogo nevinih – jasno, pravi stvorovi koje je tražio nisu se dali tako lako uloviti.”
“Kad je pastor ostario, povjerio je svome poslušnom sinu vodstvo nad progonima. Carlisle je isprva razočarao; nije bio sklon ishitrenim optužbama, opažanju demona ondje gdje ih nema. Ali bio je uporan, a i bistriji od oca. Uspio je otkriti koven istinskih vampira koji su potajice živjeli u gradskom slivniku i izlazili samo noću u lov. U tim danima, kad nemani nisu bile tek mitovi i legende, tako je mnogo njih živjelo.
Ljudi su prikupili vile i baklje, naravno” – kratki mu je smijeh sada bio mračniji – “i postavili zasjedu tamo gdje je Carlisle vidio da nemani izlaze na ulicu. Napokon se jedan pojavio.”
Glas mu je postao vrlo tih. Morala sam dobro naćuliti uši.
“Zacijelo je bio prastar, i slab od gladi. Carlisle ga je čuo kako na latinskom zaziva ostale kad je osjetio miris svjetine. Potrčao je ulicama, a Carlisle – tada dvadesettrogodišnjak, i vrlo brz – izbio je na čelo potjere.
Stvor im je lako mogao pobjeći, ali Carlisle drži da je bio pregladan, pa se okrenuo i napao. Prvo je spopao Carlislea, ali drugi su im bili preblizu, pa se okrenuo da se obrani. Ubio je dva čovjeka i utekao s trećim, ostavivši Carlislea da krvari na ulici.”
Zastao je. Osjetila sam da nešto izbacuje, da mi nešto ne želi reći.
“Carlisle je znao što bi njegov otac učinio. Tijela će se spaliti – sve što je neman okužila mora se uništiti. Carlisle je postupio nagonski, da si spasi život. Otpuzao je iz uličice dok je svjetina slijedila zlotvora i njegovu žrtvu.
Sakrio se u jednom podrumu, zatrpao trulim krumpirima na tri dana. Pravo je čudo što je uspio ostati tih, ostati neotkriven.
Zatim je prestalo, a on je shvatio u što se to pretvorio.”
Nisam bila sigurna što se na licu otkrilo, ali odjednom je prekinuo priču.
“Kako se osjećaš?”, upitao me.
“U redu”, potvrdila sam. A premda sam se oklijevajući ugrizla za usnu, zacijelo je vidio da mi oči gore od znatiželje.
Nasmiješio se. “Pretpostavljam da imaš još nekoliko pitanja za mene.”
“Nekoliko.”
Osmijeh mu se raširio blistavim zubima. Krenuo je natrag niz hodnik, vukući me za ruku. “Dođi sa mnom, onda”, pozvao me. “Pokazat ću ti.”