13. ISPOVIJESTI

Edward je izgledao šokantno na suncu. Nisam se mogla naviknuti na to, premda sam zurila u njega cijelo popodne. Koža mu je bila bijela, iako blago zajapurena od jučerašnjeg lova, ali doslovce je sjala kao da su u nju usađene tisuće sitnih dijamanata. Ležao je posve nepomično u travi, košulje raskopčane preko isklesanog, svjetlošću prožetog poprsja i golih, svjetlucavih ruku. Sjajni kapci blijede boje lavande bili su mu sklopljeni, iako, jasno, nije spavao. Savršen kip, izrađen od nekog neznanog kamena, glatkog poput mramora i blistavog poput kristala.
Tu i tamo, usne bi mu se pomaknule tako brzo da se činilo kao da dršću. Ali, kad sam ga upitala, kazao mi je da pjevuši sebi u bradu; zvuk je bio predubok da bih ga mogla čuti.
I meni je godilo sunce, iako zrak nije bio dovoljno suh za moj ukus. Prijalo bi mi da sam legla kao on i pustila da mi sunce zagrije lice. Ali ostala sam sklupčana s bradom na koljenima, jer nisam željela odvratiti pogled od njega. Vjetrić je blago puhao; mrsio mi je kosu i šušurio travu što je lelujala oko njegova nepokretna tijela.
Proplanak koji me isprva tako zadivio blijedio je u usporedbi s njegovom veličanstvenošću.
S oklijevanjem, stalno u strahu, čak i sada, da će nestati poput fatamorgane, jer je odviše lijep da bi bio stvaran… s oklijevanjem sam ispružila jedan prst i prešla mu njime preko nadlanice što se presijavala na suncu, ondje gdje mi je ležala na dohvat ruke. Opet sam se zadivila toj savršenoj teksturi, glatkoj poput satena i studenoj poput kamena. Kad sam ga opet pogledala, oči su mu bile otvorene i promatrale me. Danas su imale boju karamela, svjetliju i topliju nakon lova. Kratko se osmjehnuo, podigavši uglove svojih besprijekornih usana.
“Ne plašim te?”, zaigrano me upitao, ali u tom blagom glasu čula se zbiljska znatiželja.
“Ništa više nego inače.”
Osmjehnuo se šire; zubi su mu bljesnuli na suncu.
Primaknula sam mu se, ispruživši sad cijelu ruku da bih jagodicama prstiju prešla preko obrisa njegove podlaktice.
Opazila sam da mi prsti drhte, i znala da mu to neće promaknuti.
“Smeta ti?”, upitala sam ga, jer je opet zažmirio.
“Ne”, rekao je ne otvarajući oči. “Ne možeš zamisliti kakav je to osjećaj.” Uzdahnuo je.
Lagano sam prešla prstima preko savršenih mišića njegove ruke i pošla za slabim tragovima plavičastih
vena s unutarnje strane lakta. Drugom sam mu rukom uzela okrenuti šaku naopako. Shvativši što sam naumila, podigao je dlan naviše jednim od onih svojih zasljepljujuće brzih, zapanjujućih pokreta. Prepao me; prsti su mi se na trenutak ukočili na njegovoj ruci.
“Oprosti”, promrmljao je. Kad sam ga pogledala, vidjela sam tek kako mu se zlaćane oči ponovno sklapaju.
“Uz tebe mi je odviše lako biti kakav stvarno jesam.”
Podigla sam mu šaku i stala je okretati amo-tamo dok sam promatrala kako mu sunce svjetluca na dlanu.
Prinijela sam je bliže licu, ne bih li razabrala skrivene pojedinosti njegove kože.
“Reci mi što sada misliš”, prošaptao je. Opazila sam da me njegove oči promatraju, iznenada napete. “Još mi je tako čudno što to ne mogu znati.”
“Znaš, mi ostali cijelo vrijeme imamo takav dojam.”
“Težak je to život.” Je li mi se trag žaljenja u njegovu glasu samo pričinio? “Ali nisi mi rekla.”
“Željela sam da mogu znati što ti misliš…”, rekla sam s oklijevanjem.
“I?”
“Željela sam da mogu vjerovati da si stvaran. I željela sam da se ne bojim.”
“Ne bih htio da se bojiš.” Glas mu je bio tek blagi mrmor. Čula sam ono što on nije iskreno mogao reći, da se ne trebam bojati, da nema potrebe da se bojim.
“Pa, to nije baš onaj strah na koji sam mislila, iako o tome svakako valja razmisliti.”
Tako brzo da mi je cijeli pokret promaknuo, napola je sjeo, podbočivši se desnom rukom, dok mu je lijevi dlan i dalje bio u mome naručju. Njegovo anđeosko lice došlo je tek na pedalj od moga. Mogla sam – trebala sam – ustuknuti od njegove iznenadne blizine, ali nisam se uspjela ni pomaknuti. Opčinile su me njegove zlaćane oči.
“Čega se bojiš, onda?”, silovito je prošaptao.
Ali nisam mu mogla odgovoriti. Kao tek jedanput prije, osjetila sam miris njegovoga hladnog daha na licu.
Sladak, slastan, potjerao mi je slinu na usta. Nije sličio nijednoj drugoj aromi. Nagonski, bez razmišljanja, prignula sam mu se bliže i udahnula.

A onda je nestao, istrgnuvši ruku iz moje. Prije nego što mi se pogled stigao izoštriti, našao se na sedam metara od mene, na rubu proplanka, u dubokoj sjeni goleme jele. Nastavio je zuriti u mene zasjenjenim, tamnim očima, nečitljiva izraza lica.
Osjetila sam da se na meni vidi povrijeđenost i šokiranost.
Prazne su me ruke pekle.
“Žao… mi je… Edwarde”, šapnula sam. Znala sam da me čuje.
“Strpi se malo”, rekao je taman dovoljno glasno za moje ne tako oštre uši. Ukipila sam se.
Nakon deset nevjerojatno dugih sekundi opet mi je prišao, sporo za njegove pojmove. Zastao je na nekoliko koraka od mene i elegantno se spustio na zemlju, prekriživši noge. Pogled mu ni trenuka nije silazio s mojih očiju. Dvaput je duboko udahnuo i uputio mi smiješak isprike.
“Najdublje se ispričavam.” Zastao je. “Bi li me shvatila da ti kažem da sam samo čovjek?”
Jedanput sam kimnula, ne mogavši se baš nasmijati njegovoj šali. Adrenalin mi je kucao kroz žile dok sam polako spoznavala u kakvoj sam se opasnosti upravo bila našla. Osjetio ga je s mjesta gdje je sjedio. Osmijeh mu je postao podrugljiv.
“Najbolji sam grabežljivac na svijetu, zar ne? Sve na eni te zaziva – moj glas, moje lice, čak i moj miris.
Kao da mi išta od toga treba!” Neočekivano se našao na nogama i smjesta skočio izvan vidika, a zatim se našao pod istim drvetom kao i prije, obišavši čistinu u pola sekunde.
“Kao da bi me ikako mogla preteći”, gorko se nasmijao.
Podigao je jednu ruku i, uz zaglušan prasak, bez napora otkinuo pola metra debelu granu s jelova debla.
Na trenutak ju je tom rukom držao u ravnoteži, a zatim je bacio zasljepljujućom brzinom tako da se raskolila o drugo silno drvo, koje se streslo i zadrhtalo od udara.
I onda se opet našao preda mnom, na pola metra, miran kao kamen.
“Kao da bi mi se mogla oduprijeti”, nježno je rekao.
Sjedila sam nepomično, bojeći ga se više nego ikad.
Nikad ga još nisam vidjela tako potpuno lišenog te pomno oblikovane vanjštine. Nikad mi nije izgledao manje ljudski… i nikad mi nije bio ljepši. Blijeda, razrogačena, sjedila sam poput ptice zarobljene pogledom zmije.
Njegove su ljupke oči sjale od nagla uzbuđenja. Zatim su mu, kako su trenuci prolazili, potamnile. Izraz lica polako mu se pretopio u krinku neke davnašnje tuge.
“Ne boj se”, promrmljao je baršunastim glasom, nehotice zavodničkim. “Obećavam…” Načas je oklijevao.
“Zaklinjem se da ti neću nauditi.” Kao da je prije htio uvjeriti sebe negoli mene.
“Ne boj se”, opet mi je šapnuo kad mi je prišao bliže napadno sporim korakom. Gipko je sjeo, namjerno ne žureći, tako da su nam se lica našla u ravnini, udaljena svega dva pedlja.
“Molim te, oprosti mi”, formalno je rekao. “Mogu se obuzdati. Ulovila si me nespremnoga. Ali sad se ponašam najbolje što mogu.”
Pričekao je, ali ja i dalje nisam mogla progovoriti.
“Danas nisam žedan, najozbiljnije ti kažem.” Namignuo je.
Na to sam se morala nasmijati, iako sam zvučala potreseno i bez daha.
“Jesi li u redu?”, nježno me upitao i sporo, oprezno stavio mramornu ruku natrag u moju.
Pogledala sam mu glatku, hladnu šaku, a zatim oči.
Imale su blag, pokajnički izraz. Opet sam mu pogledala šaku, a zatim namjerno iznova počela vrškom prsta prelaziti preko kontura njegove ruke. Podigla sam pogled i plaho se osmjehnula.
Odgovorio mi je zasljepljujuće blistavim osmijehom.
“Onda, gdje smo ono bili prije nego što sam se tako neuljudno ponio?”, upitao me uglađenim izrazima nekog ranijeg stoljeća.
“Ruku na srce, ne sjećam se.”
Osmjehnuo se, ali lice mu je bilo postiđeno. “Mislim da smo razgovarali o tome zbog čega si se bojala, po strani od očitog razloga.”
“A da, tačno.”
“Pa?”
Pogledala sam mu šaku i stala črčkati prstom po glatkom, sjajnom dlanu. Trenuci su prolazili.
“Kako se samo lako ozlojedim”, uzdahnuo je. Pogledala sam ga u oči, naglo shvativši da je sve ovo njemu jednaka novina kao i meni. Ma koliko da je godina nedokučiva iskustva bilo iza njega, ovo je i njemu teško padalo. Ta me pomisao ohrabrila.
“Bojala sam se… zbog toga što, eto, iz očitih razloga ne mogu ostati s tobom. A bojim se da bi mi bilo drago ostati s tobom, daleko više nego što bi to bilo uputno.”
Spustila sam pogled na njegove šake dok sam to govorila.
Bilo mi je teško izreći to naglas.

“Da”, polako se složio. “Toga se doista valja bojati.
Želje da budeš sa mnom. To ti doista nikako nije u interesu.”
Namrštila sam se.
“Trebao sam odavno otići”, uzdahnuo je. “Trebao bih sada otići. Ali ne znam mogu li.”
“Ne želim da odeš”, jadno sam promrmljala i opet se zagledala poda se.
“A upravo zbog toga bih trebao. Ali ne brini. U biti sam sebično stvorenje. Odviše mi je stalo do tvoga društva da postupim onako kako bih trebao.”
“Drago mi je.”
“Nemoj da ti bude!” Povukao je ruku, ovaj put blaže; glas mu je bio oštriji no inače. Oštar za njegove pojmove, i dalje ljepši od bilo kojeg ljudskog glasa. Bilo je teško držati korak s njim – od njegovih stalnih promjena raspoloženja uvijek sam ošamućeno zaostajala za njim.
“Ne žudim ja samo za tvojim društvom! Nikad to ne zaboravi. Nikad ne zaboravi da sam veća prijetnja tebi nego bilo kome drugom.” Zastao je; opazila sam da se tupo zagledao u šumu.
Razmislila sam na trenutak.
“Mislim da mi nije posve jasno što želiš reći – barem tim zadnjim riječima”, rekla sam.
Opet me pogledao i osmjehnuo se, još jedanput promijenivši raspoloženje.
“Kako da ti to objasnim?”, zamislio se. “A da te opet ne prepadnem… hmmmm.” Naizgled bez razmišljanja vratio mi je šaku; primila sam je čvrsto objema rukama.
Pogledao je naše ruke.
“To je čudesno ugodno, ta toplina.” Uzdahno je.
Prošao je trenutak dok je sabirao misli.
“Znaš kako svakome prija drugačiji okus?”, započeo je. “Neki vole sladoled od čokolade, a drugi od jagode?”
Kimnula sam glavom.
“Oprosti zbog poredbe s hranom – nisam se mogao sjetiti drugog načina da ti objasnim.”
Osmjehnula sam se. Uzvratio mi je žalosnim osmijehom.
“Znaš, svako drugačije miriši, ima drugačiju esenciju.
Zaključaš li alkoholičara u prostoriju punu ustajalog piva, drage volje će ga popiti. Ali mogao bi se othrvati tom porivu, ako želi, kad bi bio alkoholičar koji je pristupio odvikavanju. Sad, recimo da staviš u tu prostoriju čašu brendija starog sto godina, najrjeđeg, najfinijeg konjaka – i ispuniš prostor njegovom toplom aromom – što misliš, kako bi se on tada proveo?”
Ostali smo sjediti šutke, gledajući se u oči – nastojeći jedno drugome proniknuti u misli.
Prvi je prekinuo šutnju.
“Možda to nije prava usporedba. Možda bi bilo lako odbiti brendi. Možda sam našeg alkoholičara radije trebao proglasiti ovisnikom o heroinu.”
“Znači, hoćeš reći da sam ja tvoj heroin?”, rekla sam zafrkantski, ne bih li opustila atmosferu.
Brzo se nasmiješio, zahvalan na mom pokušaju. “Da, ti si upravo moj heroin.”
“Događa li se to često?”, upitala sam ga.
Prešao je pogledom po vrhvima drveća, smišljajući odgovor.
“Razgovarao sam s braćom o tome.” I dalje je zurio u daljinu. “Jasperu ste svi vi više-manje isti. On je najskorije ušao u našu obitelj. Bilo kakvo suzdržavanje vrlo mu teško pada. Nije još stigao postati osjetljiv na razlike u mirisu i okusu.” Pogledao me načas s isprikom u očima.
“Žao mi je”, rekao je.
“Nema veze. Molim te, ne zabrinjavaj se da ćeš me uvrijediti, ili uplašiti, ili što god već. Tako vi razmišljate.
Mogu to shvatiti, ili bar pokušati. Samo mi objasni kako god možeš.”
Duboko je udahnuo i opet se zagledao u nebo.
“Znači, Jasper nije bio siguran je li ikada naišao na nekoga ko bi mu bio” – zastao je, tražeći pravu riječ – “primamljiv kao ti meni. Stoga mislim da nije. Emmett dulje apstinira, da tako kažem, a on je shvatio što želim reći. Kaže da su bile dvije prilike, jedna jača od one druge.”
“A što se tebe tiče?”
“Nijedna.”
Riječ se načas zadržala uz nas na toplome povjetarcu.
“Što je Emmett učinio?”, upitala sam ga da prekinem tišinu.
Postavila sam pogrešno pitanje. Lice mu se smračilo, a ruka stisnula u pesnicu u mojoj. Pogledao je u stranu.
Pričekala sam, ali nije mi imao namjeru odgovoriti.
“Čini mi se da znam”, naposljetku sam rekla.
Podigao je pogled; oči su mu bile sjetne, molećive.
“Čak i najsnažniji među nama recidiviraju, zar ne?”
“Što to tražiš? Moje dopuštenje?” Zazvučala sam oštrije nego što sam namjeravala. Pokušala sam ublažiti svoj ton – mogla sam pretpostaviti koju cijenu plaća za svoju otvorenost. “Hoću reći, zar onda nema nade?”
Kako sam samo u stanju hladno raspravljati o vlastitoj smrti!
“Ne, ne!” Smjesta se pokajao. “Naravno da ima nade.
Hoću reći, naravno da neću…” Pustio je da rečenica ostane nedovršena. Upro je bijesne oči u mene. “S nama nije tako. Emmett je… tada nabasao na neznance. Bilo je to davno, i nije bio tako… vješt, tako pažljiv, kao što je danas.”

Ušutio je i nastavio me pozorno promatrati dok sam razmatrala to što sam upravo čula.
“Znači, da smo se sreli… ne znam, u nekom mračnom prilazu…” Ušutjela sam.
“Morao sam dati sve od sebe da ne skočim usred onog razreda punog djece i ne – ” Naglo se prekinuo i odvratio pogled. “Kad si prošla pokraj mene, mogao sam upropastiti sve što nam je Carlisle stvorio, u tren oka. Da već, pa, i previše godina ne susprežem žeđ u sebi, tada se ne bih bio u stanju spriječiti.” Zastao je i namrštio se prema drveću.
Načas me mrko pogledao. Oboje smo se prisjetili.
“Sigurno si mislila da sam opsjednut.”
“Nisam mogla shvatiti zašto. Kako me tako brzo možeš zamrziti…”
“Meni je to bilo kao da si ti nekakav demon prizvan ravno iz moga osobnog pakla ne bi li me upropastio.
Miris kojim ti je odisala koža… Mislio sam da će me već prvog dana otjerati u ludilo. Tijekom tog jednog sata smislio sam stotinu različitih načina da te odmamim odatle sa sobom, da te dovedem nasamo. I svakom sam se odupro, sjetivši se svoje obitelji, svega što bih im mogao učiniti. Morao sam pobjeći, otići dok ne kažem riječi za kojima bi pošla…”
Tek me tada pogledao, svu zaprepaštenu od nastojanja da upijem njegova gorka sjećanja. Njegove su me zlaćane oči pekle pogledom ispod trepavica, hipnotičkim i smrtonosnim.
“Pošla bi za mnom”, zajamčio mi je.
Pokušala sam progovoriti smireno. “Bez sumnje.”
Namrštio se prema mojim rukama, oslobodivši me prisile svoga pogleda. “A onda, kad sam pokušao promijeniti raspored u besmislenom nastojanju da te izbjegnem, pojavila si se ondje – u toj tijesnoj, toploj sobici silazio sam s uma od tvog mirisa. Tako mi je malo trebalo da te tada ne uzmem. Uz nas je bilo još samo jedno krhko ljudsko biće – a to se tako lako riješi.”
Stresla sam se na toplom suncu, sagledavši svoje uspomene iznova kroz njegove oči i tek sada shvativši opasnost.
Sirota gospođa Cope; opet sam se stresla kad sam shvatila koliko je malo trebalo da nehotice prouzročim njezinu smrt.
“Ali odupro sam se. Ne znam kako. Natjerao sam se da te ne čekam, da te ne pratim od škole. Vani, gdje te više nisam mogao nanjušiti, bilo mi je lakše jasno razmisliti, donijeti pravu odluku. Ostavio sam ostale blizu kuće – previše sam se sramio priznati im svoju silnu slabost,
tako da su znali samo da nešto nikako nije u redu – a onda sam otišao ravno Carlisleu u bolnicu, da mu kažem da odlazim.”
Iznenađeno sam ga pogledala.
“Zamijenio sam se s njim za auto – imao je pun spremnik goriva, a ja se nisam htio zaustavljati. Nisam se usudio otići kući, gdje bih se morao suočiti s Esme. Ne bi me pustila da odem a da ne dođe do scene. Pokušala bi me uvjeriti da to nije nužno…
Sutradan ujutro bio sam na Aljasci.” Zvučao je postiđeno, kao da mi priznaje neki iznimno kukavički čin.
“Ondje sam proveo dva dana uz nekoliko starih poznanika… ali čeznuo sam za domom. Bila mi je grozna spoznaja da sam povrijedio Esme i sve njih ostale, obitelj koja me usvojila. Na čistome gorskom zraku bilo mi je teško povjerovati da si tako neodoljiva. Uvjerio sam se
da bi bijeg bio znak slabosti. I prije sam se suočavao s iskušenjem, ne ovih razmjera, ni blizu, ali jak sam. A ko si ti, puka nebitna djevojčica” – odjednom se iscerio – “da me otjeraš s mjesta na kojem želim biti? I tako sam se vratio…” Zagledao se u prazno.
Ništa nisam mogla reći.
“Poduzeo sam mjere predostrožnosti. Lovio sam, hranio se više nego inače svaki put prije nego što ću te opet vidjeti. Bio sam siguran da sam dovoljno jak da se prema tebi postavim kao prema bilo kojem drugom ljudskom biću. Bio sam vrlo umišljen kad sam to pomislio.
Bez sumnje, situacija je bila to složenija jer ti nisam mogao samo pročitati misli da saznam kako si reagirala na mene. Nisam bio naviknut na takvo okolišanje, na slušanje tvojih riječi u Jessicinom umu… um joj nije baš originalan i jedilo me što moram na to spasti. A i tada nisam znao jesi li zaista mislila to što si rekla. Sve me to iznimno srdilo.” Namrštio se na taj spomen.
“Htio sam da zaboraviš moje ponašanje toga prvog dana, ako je ikako moguće, pa sam dao sve od sebe da s tobom razgovaram kao s bilo kim drugim. Zapravo mi je bilo silno stalo da razlučim bar neku tvoju misao. Ali bila si odviše zanimljiva, našao sam se obuzet izrazima
tvoga lica… a svako toliko zamahnula bi rukom ili kosom, pa bi me taj miris opet omamio…

Naravno, zatim si mi naočigled skoro bila zdrobljena.
Kasnije sam smislio savršen izgovor za svoje ponašanje u tom trenu – jer da te nisam spasio, da ti se krv prolila ravno preda mnom, mislim da se ne bih mogao spriječiti da nas sve skupa ne razotkrijem. Ali tog sam se izgovora sjetio tek kasnije. U tom trenutku, u glavi mi je bila
samo jedna misao: ‘Ne nju.’”
Zažmirio je, izgubljen u svojoj ispaćenoj ispovijedi.
Slušala sam ga, prije željom no razborom. Zdrav mi je razum govorio da bih morala biti prestravljena. Umjesto toga, laknulo mi je što konačno shvaćam. I prožela me samilost prema njegovoj patnji, čak i sada, dok mi je priznavao svoju silnu potrebu da mi oduzme život.
Napokon sam uspjela progovoriti, premda mi je glas bio slab. “U bolnici?”
Naglo me pogledao. “Zgrozio sam se. Nisam mogao vjerovati da sam nas ipak doveo u opasnost, da sam potpao pod tvoju moć – upravo pod tvoju. Kao da mi je trebao još jedan razlog da te ubijem.” Oboje smo se lecnuli kad mu je ta riječ pobjegla. “Ali učinak je bio suprotan”, brzo je nastavio. “Posvađao sam se s Rosalie, Emmettom i Jasperom kad su kazali da je došlo vrijeme… nikad se nismo gore sukobili. Carlisle je stao na moju stranu, kao i Alice.” Složio je grimasu kad je rekao njezino ime. Nisam mogla zamisliti zašto. “Esme mi je rekla da učinim sve što moram kako bih ostao.” Obzirno je odmahnuo glavom.
“Cijeli sam sutrašnji dan prisluškivao umove svih s kojima si razgovarala, šokiran time što si održala riječ.
Nimalo te nisam shvaćao. Ali znao sam da se ne mogu više vezati uz tebe. Dao sam sve od sebe da ostanem što je više moguće po strani od tebe. A iz dana u dan, miris tvoje kože, tvoga daha, tvoje kose… udarao me jednako jako kao i onoga prvog dana.”
Opet me pogledao u oči, iznenađujuće blago.
“I uza sve to”, nastavio je, “bolje bih se proveo da nas sve skupa jesam razobličio toga prvog trenutka, nego da ti naudim sada i ovdje – gdje nema ni svjedoka ni zapreka.”
Morala sam ga ljudski upitati. “Zašto?”
“Isabella.” Pažljivo mi je izgovorio puno ime, a onda mi zaigrano promrsio kosu slobodnom rukom. Naboj mi je prošao tijelom od njegova ležernog dodira. “Bella, ne bih mogao živjeti sa samim sobom da te ikada povrijedim.
Ne znaš na kakve me muke to dovelo.” Spustio je pogled, opet se postidjevši. “Predodžba tebe, nepomične, bijele, hladne… pomisao da te nikad više neću vidjeti kako crveniš do ušiju, kako ti intuicija bljesne u očima kad prozreš moje pretvaranje… bila bi nesnosna.”
Podigao je veličanstvene, napaćene oči prema mojima.
“Sad si mi ti važnija od svega ostalog. Važnija od svega što je ikad bilo.”
U glavi mi se mutilo od nagle promjene smjera našeg razgovora. Sa šaljive teme mojeg skorog udesa odjednom smo prešli na iskaze najdubljih osjećaja. Pričekao je, a premda sam spustila pogled i zagledala se u ruke što su ležale između nas, znala sam da me gleda zlaćanim očima.
“Jasno, ti već znaš što ja osjećam”, napokon sam rekla. “Ovdje sam… a to, grubo prevedeno, znači da bih radije umrla nego da ne budem uz tebe.” Namrštila sam se. “Koji sam ja idiot.”
“Zbilja si idiot”, složio se i nasmijao. Pogledali smo se u oči, pa sam se i ja nasmijala. Zajedno smo se počeli smijati idiotizmu i potpunoj nemogućnosti jednog ovakvog trenutka.
“I tako se lav zaljubi u janje…”, promrmljao je. Pogledala sam u stranu da sakrijem oči, jer sam protrnula na tu riječ.
“Koje glupo janje”, uzdahnula sam.
“Koji bolesni mazohist od lava.” Jedan je dugi trenutak samo gledao u sjenovitu šumu, a ja sam se upitala kamo su ga to misli povele.
“Zašto…?”, zaustila sam, a zatim zastala, ne znajući kako da nastavim.
Pogledao me i nasmiješio se; sunčeva mu se svjetlost presijavala na licu, na zubima.
“Da?”
“Reci mi zašto si prije pobjegao od mene.”
Osmijeh mu je izblijedio. “Znaš ti zašto.”
“Ne, hoću reći, u čemu sam to tačno pogriješila? Morat ću biti pozorna, znaš, pa bi mi bolje bilo da počnem učiti što se to ne smije. Ovo, na primjer” – pomilovala sam ga po nadlanici – “izgleda da je u redu.”
Opet se nasmiješio. “Ni u čemu nisi pogriješila, Bella. Ja sam bio kriv.”
“Ali htjela bih ti pomoći, ako ikako mogu, da ti barem ne otežam.”
“Pa…” Na trenutak je razmislio. “Stvar je bila samo u tvojoj bliskosti. Većina ljudi nagonski nas se kloni, odbija ih naša različitost… Nisam očekivao da ćeš mi se tako približiti. A nisam očekivao ni miris tvoga grla.” Ušutio je i pogledao me, da vidi je li me uznemirio.
“Dobro, onda”, rekla sam nehajno, ne bih li opustila odjednom napetu atmosferu. Spustila sam bradu. “Neću ti pokazivati grlo.”
Upalilo je; nasmijao se. “Ne, ozbiljno, to je prije bilo iznenađenje nego bilo što drugo.”

Podigao je slobodnu ruku i nježno mi je položio sa strane na vrat. Sjedila sam vrlo mirno, a njegov hladni dodir davao mi je prirodno upozorenje – upozorenje koje mi kazuje da bih se trebala prestraviti. Ali nikakva osjećaja straha nije bilo u meni. Bilo je, ipak, drugih osjećaja…
“Vidiš”, rekao je. “Savršeno je u redu.”
Krv mi je snažno zastrujala i poželjela sam da je mogu usporiti, osjetivši da mu to zacijelo sve itekako otežava – to nabijanje moga bila u žilama. Nesumnjivo ga čuje.
“Obrazi su ti krasno rumeni”, promrmljao je. Nježno je oslobodio drugu ruku. Ruke su mi mlitavo pale u krilo.
Blago mi je pomilovao obraz, a onda mi mramornim rukama primio lice.
“Budi vrlo mirna”, prošaptao je, kao da već nisam bila ukočena.
Polako mi se prignuo, nijedanput ne odmičući pogled od mojih očiju. Zatim je naglo, ali vrlo nježno, naslonio svoj hladni obraz na udubinu u dnu moga grla.
Nikako se nisam mogla pomaknuti, sve i da sam to htjela.
Slušala sam zvuk njegova ravnomjernog disanja, gledala kako mu se sunce i vjetar poigravaju u brončanoj kosi, najljudskijem dijelu njega.
Namjerno sporo, ruke su mu se spustile na moj vrat sa strane. Zadrhtala sam i čula kako mu je zastao dah.
Ali ruke su mu bez zaustavljanja prešle na moja ramena i tu stale.
Lice mu se odmaknulo u stranu. Nosom mi je usput dotaknuo ključnu kost. Zaustavio se licem bočno prislonjenim o moja prsa.
Počeo je osluškivati otkucaje moga srce.
“Ah”, uzdahnuo je.
Ne znam koliko smo dugo samo mirno sjedili. Možda i satima. Napokon mi se bilo primirilo, ali on se više nije pomaknuo, niti je progovorio, dok me grlio. Znala sam da bi u bilo kojem trenutku mogao pokleknuti, što bi me dokrajčilo – tako brzo da to možda ne bih ni primijetila.
A nisam se mogla nagnati na strah. Nisam ni o čemu mogla misliti, osim o njegovu dodiru.
A onda me pustio, prebrzo.
Oči su mu bile smirene.
“Više neće biti tako teško”, zadovoljno je rekao.
“Je li ti to bilo vrlo teško?”
“Ni izdaleka tako teško kao što sam pretpostavljao da će biti. A tebi?”
“Ne, meni… nije bilo teško.”
Osmjehnuo se načinu na koji sam to izgovorila.
“Znaš što hoću reći.”
Nasmiješila sam se.
“Evo.” Primio mi je ruku i stavio je na svoj obraz.
“Osjećaš li kako je topao?”
I bila je gotovo topla, ta njegova obično ledena koža.
Ali jedva da sam to primijetila, jer dodirivala sam mu lice, a o tome sam neprestano sanjala od prvoga dana kad sam ga vidjela.
“Ne miči se”, prošaptala sam.
Niko nije mogao biti tako nepomičan kao Edward.
Zažmirio je i ukočio se kao kamen, kao isklesani kip pod mojom rukom.
Pomicala sam se još sporije od njega, pazeći da ne učinim nijedan neočekivan pokret. Podragala sam mu obraz, oprezno mu pomilovala kapak, ljubičastu sjenu u udubini pod okom. Prešla sam obrisom njegova savršenog nosa, a zatim, tako pažljivo, njegovih besprijekornih usana. Usnice su mu se razdvojile pod mojom rukom, i osjetila sam njegov hladni dah na jagodicama prstiju. Htjela sam se približiti, udahnuti njegov miris. Zato sam spustila ruku i odmaknula se od njega, ne želeći da ga otjeram predaleko.
Otvorio je oči, a u njima se vidjela glad. Ne tako da se prepadnem, već da mi se stisnu mišići u dnu želuca, a bilo mi počne opet silovito tući žilama.
“Želio bih”, prošaptao je, “želio bih da možeš osjetiti… složenost… zbunjenost… koje ja osjećam. Onda bi ti bilo jasno.”
Primaknuo je ruku mojoj kosi, a onda mi je pažljivo odmaknuo s lica.
“Ispričaj mi”, rekla sam bez daha.
“Mislim da ne mogu. Ispričao sam ti, s jedne strane, za glad – za žeđ – koje, kao prezira vrijedan stvor, osjećam prema tebi. I mislim da to možeš shvatiti, u određenoj mjeri. Iako” – napola se osmjehnuo – “budući da nisi ovisna ni o jednoj nedozvoljenoj supstanci, vjerojatno ne možeš posve shvatiti taj osjećaj.”
“Ali…” Prstima mi je lagano dotaknuo usne, tako da sam se opet stresla. “Ima i drugih gladi. Gladi koje uopće ne shvaćam, koje su mi strane.”
“To možda bolje shvaćam nego što ti misliš.”
“Nisam naviknut na tako ljudske osjećaje. Je li to uvijek tako?”
“Meni?” Pričekala sam. “Ne, nikad. Nikad prije ovoga.”
Primio mi je ruke svojima. Činile su mi se tako slabašne u njegovoj željeznoj snazi.
“Ne znam kako bih bio blizak s tobom”, priznao mi je. “Ne znam bih li uopće mogao.”

Vrlo sam se polako nagnula prema njemu, upozorivši ga pogledom. Naslonila sam obraz na njegova kamena prsa. Čula sam mu dah, i ništa više.
“To je dovoljno”, uzdahnula sam i sklopila oči.
Učinivši vrlo ljudsku gestu, obgrlio me rukama i pritisnuo lice o moju kosu.
“Ovo ti bolje ide nego što želiš priznati”, zamijetila sam.
“Imam ljudske porive – možda su duboko zapreteni u meni, ali postoje.”
Tako smo sjedili još jedan nemjerljiv trenutak; upitala sam se je li mu se mrsko pomaknuti isto kao i meni.
Ali vidjela sam da se polako mrači, da nas sjene šume već dotiču, i uzdahnula sam.
“Moraš poći.”
“Mislila sam da mi ne možeš čitati misli.”
“Sve mi je lakše.” U glasu sam mu čula da se smiješi.
Primio me za ramena, a ja sam ga pogledala u lice.
“Mogu li ti nešto pokazati?”, upitao me, a u očima mu je iznenada buknulo uzbuđenje.
“Što bi mi pokazao?”
“Pokazat ću ti kako ja putujem šumom.” Uočio je izraz na mom licu. “Ne brini, bit ćeš vrlo sigurna, a stići ćemo mnogo brže do tvoga kamioneta.” Usta su mu se podigla u onaj iskrivljeni osmijeh, tako lijep da mi je srce gotovo stalo.
“Hoćeš li se pretvoriti u šišmiša?”, oprezno sam ga upitala.
Nasmijao se glasnije nego ikad dotad. “Kao da to već nisam čuo!”
“Tačno, sigurna sam da ti to stalno govore.”
“Hajde, mala kukavice, popni mi se na leđa.”
Pričekala sam da vidim šali li se on to, ali izgleda da je mislio ozbiljno. Osmjehnuo se kad je opazio moje oklijevanje, i primio me. Srce mi je reagiralo; premda mi nije mogao čuti misli, bilo bi me uvijek odalo. Zatim me s lakoćom bacio sebi na leđa, uz vrlo malo truda s moje strane, osim što sam, našavši se ondje, obavila noge i ruke tako čvrsto oko njega da bi se običan čovjek ugušio.
Bilo mi je kao da se grčevito držim za stijenu.
“Malo sam teža od prosječne naprtnjače”, upozorila sam ga.
“Ha!”, prezrivo je frknuo. Skoro da sam čula kako koluta očima. Još ga nikad nisam vidjela tako razdraganog.
Prepao me, odjednom mi ščepavši ruku, pritisnuvši moj dlan o svoje lice i duboko udahnuvši.
“Stalno je sve lakše”, promrmljao je.
A zatim je potrčao.
Ako sam se ikada dotad uplašila pogibije uz njega, to nije bilo ništa u usporedbi s ovim.
Hitao je tamim, gustim grmljem šume kao metak, kao duh. Nije bilo ni zvuka ni dokaza da mu stopala dodiruju zemlju. Disanje mu se uopće nije promijenilo, uopće nije davalo naslutiti da ulaže napor. Ali drveće je promicalo smrtonosno brzo, uvijek nas mimoilazeći za pedalj.
Od silnoga straha nisam mogla zatvoriti oči, iako mi je hladni šumski zrak šibao lice i pekao ih. Bilo mi je kao da sam glupo izvirila kroz prozor aviona u letu. I, po prvi put u životu, osjetila sam vrtoglavu mučninu od samoga kretanja.
Zatim je prestalo. Jutros smo satima hodali kako bi stigli do Edwardova proplanka, a sad smo se, za samo nekoliko minuta, ponovno našli pokraj kamioneta.
“Pravi ushit, zar ne?” Glas mu je bio visok i uzbuđen.
Nepomično je stajao, čekajući da siđem s njega. Pokušala sam, ali mišići me nisu slušali. Ruke i noge ostale su mi zgrčene oko njega, dok mi se u glavi neugodno kovitlalo.
“Bella?”, upitao je, sad već zabrinutim tonom.
“Mislim da bih morala prileći”, jedva sam uspjela procijediti.
“O, oprosti.” Pričekao me, ali i dalje se nisam mogla pomaknuti.
“Mislim da mi treba pomoć”, priznala sam.
Tiho se nasmijao i blago otpustio moj grčeviti stisak oko svoga vrata. Nisam se mogla oprijeti željeznoj snazi njegovih ruku. Zatim me okrenuo prema sebi i poduhvatio u naručje kao malo dijete. Na trenutak me tako držao, a onda pažljivo položio na gipku paprat.
“Kako se osjećaš?”, upitao me.
Nisam baš mogla znati kako se osjećam uz tako suludu vrtoglavicu. “Muka mi je, mislim.”
“Stavi glavu među koljena.”
Poslušala sam ga, i malo mi je pomoglo. Polako sam udahnula i izdahnula, ne mičući nimalo glavom. Osjetila sam da je sjeo pokraj mene. Trenuci su prolazili, i s vremenom sam otkrila da mogu podići glavu. U ušima mi je pištavo zvonilo.
“Očito nisam najpametnije postupio”, zamišljeno je rekao.
Pokušala sam to pozitivnije protumačiti, ali glas mi je bio slab. “Ne, bilo je vrlo zanimljivo.”
“Hah! Bijela si poput duha – ne, bijela si poput mene!”
“Mislim da sam trebala zažmiriti.”
“Upamti to za idući put.”
“Za idući put!”, prostenjala sam.
Nasmijao se, još uvijek blistavo raspoložen.
“Praviš se važan”, promrsila sam.
“Otvori oči, Bella”, tiho je rekao.

I bio je preda mnom, lica tako blizu mome. Njegova me ljepota ošamutila – bila je pretjerana, tako neumjerena da se nikako nisam na nju mogla naviknuti.
“Razmišljao sam, dok sam trčao…” Zastao je.
“O tome kako da ne udariš ni u jedno drvo, nadam se.”
“Blesava Bella”, zahihotao se. “Trčanje mi je prirodan čin, o njemu ne moram razmišljati.”
“Praviš se važan”, opet sam promrsila.
Nasmiješio se.
“Ne”, nastavio je, “razmišljao sam kako bih nešto mogao pokušati.” I opet mi je primio lice.
Nisam mogla disati.
Oklijevao je – ne na normalan način, ne na ljudski način.
Ne onako kako bi muškarac mogao oklijevati prije nego što poljubi ženu, da procijeni kako će ona reagirati, da vidi kako će ga prihvatiti. Možda bi mogao oklijevati da produži trenutak, taj idealni trenutak iščekivanja, ponekad bolji od samoga poljupca.
Edward je oklijevao da iskuša sebe, da vidi je li sigurno, da se uvjeri da još obuzdava potrebu.
A onda su se njegove hladne, mramorne usnice vrlo meko pritisnule o moje.
Ni on ni ja ipak nismo bili spremni na moju reakciju.
Krv mi je proključala pod kožom, uskiptjela u usnama.
Dah je neobuzdano izletio iz mene. Prsti su mi se zarili u njegovu kosu, privijajući ga uz mene. Usne su mi se rastvorile da udahnem njegov zamamni miris.
Smjesta sam osjetila da se pretvara u hladni kamen pod mojim usnicama. Rukama mi je blago, ali s neodoljivom snagom, odgurnuo lice. Otvorila sam oči i vidjela mu suzdržani izraz lica.
“Ups”, izdahnula sam.
“Blago rečeno.”
Oči su mu mahnito gledale, čeljust mu se obuzdavala čvrstim stiskanjem, pa ipak nije prestao biti savršeno rječit. Pridržao mi je lice na samo pedalj od svoga. Zaslijepio mi je oči.
“Da se…?” Pokušala sam se odmaknuti, ne bih li mu dala prostora.
Njegove mi ruke nisu dopustile da se pomaknem ni centimetar.
“Ne, mogu to podnijeti. Strpi se trenutak, molim te.”
Glas mu je bio pristojan, kontroliran.
Samo sam ga gledala, promatrajući kako uzbuđenje u njegovim očima blijedi i ublažava se.
Zatim mu se lice raširilo u izenađujuće zločest osmijeh.
“Evo”, rekao je, vidno zadovoljan samim sobom.
“Podnošljivo?”, upitala sam ga.
Glasno se nasmijao. “Jači sam nego što sam mislio.
Lijepo je to znati.”
“Kad bih bar mogla reći to isto za sebe. Oprosti.”
“Ti si ipak samo ljudsko biće, napokon.”
“Baš ti hvala”, jetko sam mu otpovrnula.
Našao se na nogama za tili čas, jednim od onih svojih okretnih, gotovo neprimjetno brzih pokreta. Ispružio mi je ruku, što me iznenadilo. Tako sam se već bila naviknula na naše uobičajeno pažljivo nedoticanje. Primila sam njegovu ledenu šaku, jer mi je pomoć trebala više
nego što sam očekivala. Još uvijek mi se nije vratio osjećaj ravnoteže.
“Je li ti još slabo od trčanja? Ili je stvar u mome stručnom ljubljenju?” Kako ležeran, kako ljudski mi se učinio sad kad se opet nasmijao, bez i jedne brige na svome licu serafina. Bio je drugačiji Edward od onoga kojega sam znala. A ja sam se osjećala utoliko više očarana njime.
Sad bih osjetila tjelesnu bol kad bih se morala razdvojiti od njega.
“Ne znam baš, još mi se muti”, uspjela sam odvratiti.
“Samo, mislim da je pomalo stvar i u jednom i u drugom.”
“Možda bi trebala pustiti mene da vozim.”
“Jesi ti normalan?”, usprotivila sam se.
“Vozim bolje od tebe kad ti najbolje ide”, podrugnuo mi se. “Imaš mnogo sporije reflekse.”
“To je jamačno tačno, ali mislim da moji živci, a ni moj kamionet, ne bi to mogli podnijeti.”
“Malo povjerenja, molim te, Bella.”
Ruka mi je bila u džepu, čvrsto obavijena oko ključa.
Naškubila sam usne, premišljajući se, a onda odmahnula glavom i stisnuto se nasmiješila.
“Neće ići. Nema šanse.”
Podigao je obrve u nevjerici.
Počela sam ga obilaziti, pošavši prema vozačevim vratima.
Možda bi me i pustio da prođem da se nisam blago zateturala. S druge strane, možda i ne bi. Rukom mi je stvorio stupicu oko struka iz koje nije bilo bijega.
“Bella, do ovog trenutka već sam utrošio silnu količinu osobnog napora ne bih li te održao na životu. Neću ti dopustiti da sjedneš za volan vozila kad ne možeš ni hodati kako treba. A, uostalom, prijatelji ne dopuštaju prijateljima da voze pijani”, izgovorio je citat i zahihotao se. Osjećala sam nevjerojatno sladak miris kojim su mu odisala prsa.
“Pijani?”, prigovorila sam.
“Omamljuje te sama moja nazočnost.” Iscerio se opet onako zaigrano i zločesto.
“Ne mogu to poreći”, uzdahnula sam. Nije bilo načina da to zaobiđem; ni u čemu mu se nisam mogla oduprijeti.
Podigla sam ključ u zrak i ispustila ga, vidjevši kako mu se ruka munjevito pruža i bešumno ga hvata.
“Samo budi suzdržan – moj kamionet je vremešan svat.”
“Vrlo razborito”, podupro me.
“A na tebe baš nimalo ne utječe?”, upitala sam ga srdito.
“Moja nazočnost?”
Tečne crte lica opet su mu se preobrazile. Izraz mu je postao mek i topao. Isprva mi nije odgovorio; jednostavno je prignuo lice mojemu i polako prešao usnama duž moje čeljusti, od uha do brade, tamo i natrag. Stresla sam se.
“Svejedno”, konačno je promrmljao, “moji su refleksi bolji.”