12. RAVNOTEŽA

“Billy!”, doviknuo mu je Charlie čim je izašao iz auta.
Okrenula sam se prema kući, mahnuvši Jacobu da dođe dok sam se skrivala pod trijem. Čula sam kako ih Charlie glasno pozdravlja iza mene.
“Pravit ću se da te nisam vidio za upravljačem, Jake”, rekao je prijekorno.
“U rezervatu se rano dobiju dozvole”, odvratio mu je Jacob dok sam otključavala vrata i palila svjetlo na trijemu.
“Ma naravno”, nasmijao se Charlie.
“Moram se nekako kretati.” S lakoćom sam prepoznala Billyjev prodoran glas, usprkos godinama koje su prošle. Od njegova sam se zvuka odjednom osjetila mlađa, malena.
Ušla sam u kuću, ostavivši otvorena vrata za sobom i upalivši svjetla prije nego što sam objesila vjetrovku.
Zatim sam stala na vrata, odakle sam sa strepnjom promatrala kako Charlie i Jacob pomažu Billyju da izađe iz auta i sjedne u kolica.
Maknula sam se s puta kad su njih trojica brzo ušla u kuću, tresući kišu sa sebe.
“Baš ste me iznenadili”, upravo im je govorio Charlie.
“Previše je vremena prošlo”, odgovorio mu je Billy.
“Nadam se da nismo došli u krivo vrijeme.” Opet me promotrio tamnim očima posve nečitljiva izraza.
“Ne, super je. Nadam se da možete ostati na utakmici.”
Jacob se iscerio. “Mislim da smo to i planirali – naš se televizor pokvario prošli tjedan.”
Billy je posprdno pogledao sina. “A Jacobu je, naravno, bilo itekako stalo da opet vidi Bellu”, dodao je. Jacob je složio grimasu i sklonio glavu, dok sam se ja odupirala naletu sažaljenja. Možda sam bila odviše uvjerljiva onaj put na plaži.
“Jeste li gladni?”, upitala sam i pošla u kuhinju ne bih li pobjegla Billyjevu radoznalu pogledu.
“Ma ne, jeli smo netom prije nego što smo krenuli”, odgovorio je Jacob.
“A ti, Charlie?”, dobacila sam mu preko ramena dok sam zamicala za ugao.
“Može”, rekao je. Čula sam kako ide do dnevne sobe i televizora, a Billyjeva kolica ga slijede.
Sendvič sa sirom pekao se u tavi, a ja sam rezala rajčicu, kad sam osjetila nekog iza sebe.
“Onda, kako ide?”, upitao me Jacob.
“Dosta dobro.” Osmjehnula sam se; ponio me njegov polet. “A kod tebe? Je li auto gotov?”
“Ne.” Namrštio se. “Još mi treba dijelova. Ovaj smo posudili.” Palcem je mahnuo ka dvorištu.
“Žao mi je. Nisam vidjela nijedan… kako se ono zove to što si tražio?”
“Glavni cilindar.” Široko se osmjehnuo. “Imaš kvar na kamionetu?”, odjednom me upitao.
“Ne.”
“O. Pitam samo zato što sam primijetio da ga ne voziš.”
Pogledala sam u tavu i podigla rub dvopeka da ga provjerim odozdo. “Povezao me prijatelj.”
“Lijepo što te povezao.” U Jacobovu glasu čulo se divljenje. “Samo, nisam prepoznao vozača. Mislio sam da znam većinu mladih u ovom kraju.”
Neodređeno sam kimnula glavom, ne podižući pogled dok sam preokretala dvopeke.
“Imao sam dojam da ga je moj tata odnekud prepoznao.”
“Jacobe, možeš mi dodati nekoliko tanjura? U ormariću su iznad sudopera.”
“Naravno.”
Šutke mi je donio tanjure. Nadala sam se da će sad prijeći na neku drugu temu.
“Onda, ko je to bio?”, upitao me, stavivši dva tanjura na radnu plohu pokraj mene.
Poraženo sam uzdahnula. “Edward Cullen.”
Na moje iznenađenje, glasno se nasmijao. Pogledala sam ga. Bilo mu je malo neugodno.
“To valjda objašnjava stvar”, rekao je. “Pitao sam se zašto se moj tata tako čudno ponaša.”
“Tako je.” Složila sam hinjeno nevin izraz lica. “Cullenovi mu nisu dragi.”
“Praznovjerni starac”, promrsio je Jacob sebi u bradu.
“Ne misliš valjda da će reći nešto Charlieju?”, nisam se mogla spriječiti da ga ne upitam. Riječi su izašle iz mene prigušeno i žurno.
Jacob me načas čudno promatrao tamnim očima.
“Sumnjam”, napokon mi je odgovorio. “Mislim da muje Charlie prošli put dao podosta jezikove juhe. Nisu baš puno razgovarali otada – večeras im je svojevrsna pomirba, čini mi se. Ne bih rekao da će to više spomenuti.”
“O”, rekla sam, nastojeći zvučati nezainteresirano.
Ostala sam u dnevnoj sobi kad sam Charlieju odnijela jelo i pretvarala se da gledam utakmicu dok je Jacob ćaskao sa mnom. Zapravo sam slušala muški razgovor, pazeći na mogući znak da me se Billy sprema ocinkati i nastojeći smisliti način da ga zaustavim prije nego što počne.

Večer se rastegnula. Imala sam pregršt zadaće koja mi je ostajala nenapisana, ali bojala sam se ostaviti Billyja nasamo s Charliejem. Utakmica je konačno završila.
“Hoćeš li uskoro opet do plaže s društvom?”, upitao me Jacob dok je gurao oca preko praga.
“Nisam sigurna”, suzdržano sam rekla.
“Bilo mi je lijepo, Charlie”, rekao je Billy.
“Dođite i na iduću utakmicu”, obodrio ga je Charlie.
“Jasno, jasno”, rekao je Billy. “Doći ćemo. Laka vam noć.” Pogled mu je pao na mene, a osmijeh mu je nestao s lica. “Ti mi se čuvaj, Bella”, ozbiljno je dodao.
“Hvala”, promrmljala sam gledajući u stranu.
Krenula sam na stubište dok im je Charlie mahao s vrata.
“Pričekaj, Bella”, rekao je.
Zgrozila sam se. Da nije Billy rekao nešto prije nego što sam stigla do dnevne sobe?
Ali Charlie je bio opušten, još uvijek ozaren od neočekivana posjeta.
“Nisam dobio priliku da popričam s tobom večeras. Kako ti je prošao dan?”
“Dobro.” Zastala sam s jednom nogom na prvoj stubi, tražeći pojedinosti koje bih mirno mogla podijeliti s njim. “Moj par je dobio sva četiri meča u badmintonu.”
“Opa, nisam znao da znaš igrati badminton.”
“Pa, zapravo i ne znam, ali partner mi je vrlo dobar”, priznala sam.
“Ko je to?”, upitao me reda radi.
“Ovaj… Mike Newton”, nevoljko sam mu rekla.
“A, da – rekla si mi da si se sprijateljila s malim Newtonom.” Obradovao se. “Dobra obitelj.” Malo je porazmislio. “Zašto ga nisi pozvala na ples ovog vikenda?”
“Tata!” Prostenjala sam. “Recimo zato što on hoda s mojom prijateljicom Jessicom. Uostalom, znaš da ne znam plesati.”
“A, da”, promrsio je. Zatim mi se ispričao osmijehom.
“Znači, onda je valjda dobro što te neće biti u subotu… već sam se dogovorio s dečkima iz postaje da odemo na pecanje. Vrijeme će navodno biti vrlo toplo.
Ali ako hoćeš odgoditi put dok ne nađeš nekoga da ode s tobom, ostat ću doma. Znam da te prečesto ostavljam ovdje samu.”
“Tata, sjajno ti ide.” Nasmiješila sam se, nadajući se da se na meni ne vidi olakšanje. “Nikad mi nije bilo krivo što ostajem sama – previše sam slična tebi.” Namignula sam mu, a on mi se nasmiješio onako s borama u uglovima očiju.
Te sam noći bolje spavala, odviše umorna da opet sanjam. Kad sam se probudila u biserno sivom jutru, osjećala sam se blaženo. Napeta večer uz Billyja i Jacoba sad mi se činila sasvim bezopasnom; odlučila sam je posve zaboraviti. Zatekla sam se kako zviždućem dok sam povlačila prednji dio kose u kopču, a i dok sam zatim skakutala niz stube. Charlie je to opazio.
“Jutros si mi dobre volje”, prokomentirao je za vrijeme doručka.
Slegnula sam ramenima. “Petak je.”
Požurila sam da budem spremna istog trena kad Charlie ode. Spremila sam torbu, obula se i oprala zube, ali iako sam otrčala na vrata čim sam bila sigurna da Charlie više nije na vidiku, Edward je bio brži. Čekao me u svom sjajnom autu, spuštenih prozora, isključena motora.
Ovaj put nisam oklijevala, već sam brzo ušla sa suvozačke strane, da mu što prije vidim lice. Osmjehnuo mi se onako izvijeno, zaustavivši mi dah i srce. Nisam mogla zamisliti kako bi i anđeo mogao biti veličanstveniji.
Ništa se na njemu nije moglo poboljšati.
“Kako si spavala?”, upitao me. Zanimalo me shvaća li on uopće kako mu je glas privlačan.
“U redu. Kako si proveo noć?”
“Ugodno.” Zafrkantski se osmjehnuo; imala sam dojam da mi promiče neka privatna šala.
“Smijem li te pitati što si radio?”, upitala sam ga.
“Ne.” Iscerio se. “Današnji dan je još uvijek moj.”
Danas su ga zanimali ljudi: pojedinosti o Renée, njenim hobijima, načinu na koji smo zajedno provodile vrijeme. Pa zatim jedina baka koju sam upoznala, moja šačica školskih prijatelja – bilo mi je neugodno kad me pitao za dečke s kojima sam izlazila. Laknulo mi je što zapravo nikad ni s kim nisam izlazila, tako da taj konkretan razgovor nije mogao naročito dugo trajati. Iznenadio se naizgled u istoj mjeri kao i Jessica i Angela zato što nemam romantičnu prošlost.

Znači, nikad nisi upoznala nikoga koga bi htjela?”, upitao me ozbiljnim tonom zbog kojeg sam se upitala na što on to misli.
Preko volje sam bila iskrena. “Ne u Phoenixu.”
Usne su mu se stisnule u čvrstu crtu.
Tad smo već bili u kantini. Dan je prošao u mutnom slijedu koji je brzo postajao uobičajen. Iskoristila sam njegovu kratku stanku da odgrizem zalogaj peciva.
“Trebao bih te pustiti da se sama danas voziš”, izjavio je, ničim izazvan, dok sam žvakala.
“Zašto?”, zanimalo me.
“Odlazim s Alice nakon velikog odmora.”
“O.” Trepnula sam, smetena i razočarana. “Nema problema, nije tako daleko, otići ću pješice.”
Namrštio se nestrpljivo. “Neću te tjerati da hodaš kući. Dovest ćemo ti kamionet ovamo.”
“Nemam ključ kod sebe”, uzdahnula sam. “Zbilja mi neće biti teško da se prošetam.” Bit će mi teško, pak, izgubiti vrijeme koje bih mogla provesti uz njega.
Odmahnuo je glavom. “Tvoj kamionet će biti ovdje, s ključem u bravi za paljenje – osim ako se ne bojiš da bi ti ga neko mogao ukrasti.” Nasmijao se na tu pomisao.
“Dobro, onda”, pristala sam, naškubivši usne. Bila sam prilično sigurna da mi je ključ ostao u džepu traperica koje sam nosila u srijedu, a sad su na dnu košare za rublje u praonici. Čak i da mi provali u kuću, ili što već planira, nikad ga neće naći. Učinilo mi se da je osjetio izazov u mome pristanku. Zločesto se nasmiješio, prepun samopouzdanja.
“Onda, kamo to idete?”, upitala sam ga što sam nehajnije mogla.
“U lov”, smrknuto mi je odgovorio. “Ako želim sutra biti sam s tobom, moram poduzeti svaku moguću predostrožnost.” Lice mu je postalo tužno… i molećivo.
“Još možeš odustati, znaš.”
Spustila sam pogled, u strahu od nagovora njegovih očiju. Odbila sam povjerovati da bih ga se morala plašiti, ma kako stvarna opasnost bila. To nije bitno, ponavljala sam u glavi.
“Ne”, prošaptala sam i načas mu pogledala lice. “Ne mogu.”
“Možda si u pravu”, sumorno je promrsio. Oči kao da su mu tamnile meni naočigled.
Promijenila sam temu. “Kad se sutra vidimo?”, upitala sam ga, sjetna zato što će uskoro otići.
“Ovisi… subota je, zar se ne želiš naspavati?”, predložio je.
“Ne”, prebrzo sam odgovorila. Suspregnuo je osmijeh.
“Onda u isto vrijeme kao i obično”, odlučio je. “Hoće li Charlie biti kod kuće?”
“Ne, sutra ide na pecanje.” Ozarila sam se prisjetivši se kako se sve sretno poklopilo.
Glas mu je postao oštar. “A ako se ne vratiš kući, što će on pomisliti?”
“Pojma nemam”, hladno sam odgovorila. “Zna da već neko vrijeme imam namjeru oprati rublje. Možda će pomisliti da sam upala u perilicu.”
Mrko me pogledao. Uzvratila sam mu istom mjerom.
Ljutio se mnogo privlačnije od mene.
“Što ćete večeras loviti?”, upitala sam ga kad sam jamačno izgubila okršaj u mrkom gledanju.
“Što se već nađe u parku. Nećemo daleko.” Moje usputno spominjanje njegovih tajnih navada kao da ga je donekle smelo.
“Zbog čega ideš s Alice?”, zanimalo me.
“Alice me… najviše podržava.” Namrštio se kad je to rekao.
“A ostali?”, plaho sam ga upitala. “Što oni kažu?”
Vjeđe su mu se na trenutak zamrsile. “Ne mogu vjerovati, uglavnom.”
Virnula sam načas preko ramena prema njegovoj obitelji.
Sjedili su i piljili u različitim smjerovima, upravo onako kao kad sam ih i prvi put vidjela. Samo, sad ih je bilo četvero; njihov prelijepi brat brončane kose sjedio je preko puta mene, s brigom u zlaćanim očima.
“Nisam im draga”, pretpostavila sam.
“Nije u tome stvar”, usprotivio se, ali pogled mu je bio odviše nedužan. “Nije im jasno zbog čega te ne mogu ostaviti na miru.”
Složila sam facu. “Ja imam isti problem, kad smo već kod toga.”
Edward je polako odmahnuo glavom, zakolutavši očima prema stropu prije nego što je opet pogledao u mene. “Rekao sam ti – uopće nisi u stanju jasno vidjeti samu sebe. Nikad nisam upoznao nijednu koja bi ti iole bila slična. Opčinjavaš me.”
Oštro sam ga pogledala, uvjerena da me sada vuče za nos.
Nasmiješio se kad mi je protumačio izraz lica. “Zahvaljujući mojim prednostima”, promrmljao je, diskretno si dotaknuvši čelo, “natprosječno dobro shvaćam ljudsku prirodu. Ljudi su predvidljivi. Ali ti… nikad ne postupiš kako očekujem. Svaki put me iznenadiš.”
Odvratila sam pogled, a oči su mi odlutale natrag prema njegovoj obitelji. Bila sam sva postiđena i nezadovoljna.
Zvučao je kao da sam mu laboratorijski pokus. Htjela sam se nasmijati samoj sebi jer sam uopće očekivala nešto drugo.

“Taj dio je sasvim lako objasniti”, nastavio je. Osjećala sam da me gleda, ali nisam ga još mogla pogledati u lice, bojeći se da bi mi mogao iščitati ojađenost u očima.
“Ali nije to sve… iako ostatak nije tako lako izraziti riječima – ”
Još sam gledala u Cullenove dok je to govorio. Odjednom se Rosalie, njegova plavokosa i zadivljujuća sestra, okrenula i pogledala me. Ne, ne pogledala – ošinula me pogledom svojih tamnih, hladnih očiju. Htjela sam pogledati u stranu, ali njezino me oštro zurenje zadržalo sve dok se Edward nije prekinuo usred rečenice i potiho ispustio ljutit zvuk, skoro siktaj.
Rosalie je okrenula glavu, a meni je laknulo što me pustila. Pogledala sam opet Edwarda – i znala da mi je opazio zbunjenost i strah od kojih su mi se raširile oči.
Objasnio mi je s napetim izrazom lica. “Oprosti. Ona se samo brine. Znaš… nije opasno samo po mene ako, nakon što sam tako često bio s tobom u javnosti…”
Spustio je pogled.
“Ako?”
“Ako nešto… pođe po krivu.” Zario je lice u šake, kao i one večeri u Port Angelesu. Bilo je očito da je izmučen; žudjela sam da ga utješim, ali pojma nisam imala kako. Nehotice sam ispružila ruku prema njemu; samo, brzo sam je spustila na stol, da dodirom samo ne pogoršam situaciju. Polako sam shvatila da bi me njegove riječi trebale uplašiti. Pričekala sam da mi taj strah dođe, ali jedino što sam uspjela oćutjeti bila je bol zbog njegove patnje.
I ozlojeđenost – ozlojeđenost zbog toga što ga je Rosalie spriječila da kaže ono što je htio reći. Nisam znala kako da opet potegnem tu temu. I dalje je držao glavu u rukama.
Pokušala sam progovoriti normalnim glasom. “Znači, sada moraš ići?”
“Da.” Podigao je lice; načas je bilo ozbiljno, a onda mu se raspoloženje promijenilo, i osmjehnuo se. “Tako je vjerojatno najbolje. Na biologiji bi još trebalo podnijeti petnaest minuta onog groznog filma – mislim da to nikako nisam u stanju izdržati.”
Prepala sam se. Alice – kratke kose boje tinte u ušiljenoj, raščupanoj aureoli oko iznimnoga, vilenjačkoga lica – odjednom se našla pokraj njegovoga ramena. Sitno joj je tijelo bilo gipko i graciozno, čak i kad je stajala posve nepomično.
Pozdravio ju je ne odmaknuvši pogled od mene. “Alice.”
“Edwarde”, odvratila mu je visokim sopranom. Glas joj je bio privlačan gotovo kao i njegov.
“Alice, Bella – Bella, Alice”, upoznao nas je, ležerno mahnuvši rukom, šturo se osmjehnuvši.
“Zdravo, Bella.” Blistave oči crne poput opsidijana bile su joj nečitke, ali smiješila se prijazno. “Drago mi je što sam te napokon upoznala.”
Edward ju je načas mračno pogledao.
“Bok, Alice”, stidljivo sam promrmljala.
“Spreman si?”, upitala ga je.
Progovorio je suzdržanim glasom. “Skoro. Naći ćemo se kod auta.”
Otišla je bez riječi; hodala je tako meko, tako spretno, da sam osjetila oštar ubod zavisti.
“Da ti kažem ‘dobro se provedi’, ili je to pogrešna želja?”, upitala sam ga, pogledavši ga opet.
“Ne, ‘dobro se provedi’ prikladna je kao i bilo koja druga.” Iscerio se.
“Onda, dobro se provedi.” Nastojala sam da to zvuči iskreno. Jasno, nisam ga nasamarila.
“Dat ću sve od sebe.” Još se cerio. “A ti se potrudi da ostaneš sigurna, molim te.”
“Da ostanem sigurna u Forksu – kojeg li izazova.”
“Za tebe je to doista izazov.” Stisnuo je čeljust.
“Obećaj mi.”
“Obećavam da ću se potruditi da ostanem sigurna”, izrecitirala sam. “Večeras ću oprati rublje – to će zacijelo biti prožeto kojekakvim pogibeljima.”
“Nemoj upasti u perilicu”, podrugljivo je rekao.
“Dat ću sve od sebe.”
Na to je ustao, a digla sam se i ja.
“Vidimo se sutra”, uzdahnula sam.
“Tebi je to zacijelo jako dugo vremena, zar ne?”, procijenio je.
Tmurno sam mu kimnula.
“Doći ću ujutro”, obećao mi je, osmjehnuvši se onako izvijeno. Ispružio je ruku preko stola i dotaknuo mi lice, opet mi blago prešavši prstima preko jagodice obraza.
Zatim se okrenuo i otišao. Gledala sam za njim sve dok se nije izgubio.
Došla sam u silno iskušenje da markiram ostatak dana, ili u najmanju ruku tjelesni, ali neki me nagon spriječio u tome. Znala sam da će Mike i ostali pretpostaviti da sam s Edwardom. A Edwarda je brinulo vrijeme koje zajedno provodimo u javnosti… ako nešto pođe po krivu. Odbila sam se posvetiti toj misli i umjesto toga se posvetila tome da njemu olakšam situaciju.
Slutila sam – i osjećala da i on to zna – da će sutrašnji dan biti presudan. Naš odnos ne može više loviti ravnotežu na oštrici noža kao do sada. Past ćemo na ovu ili onu stranu, a to će posve ovisiti o njegovoj odluci, ili njegovim nagonima. Ja sam svoju odluku donijela i prije
nego što sam svjesno pokušala izabrati, a sad sam je čvrsto odlučila održati. Jer ništa mi nije bilo tako strašno, tako nesnosno, kao pomisao da bih mogla dići ruke od njega. To je bilo nemoguće.

Otišla sam na nastavu iz osjećaja dužnosti. Ruku na srce, ne bih znala što se zbivalo na biologiji; svijest mi je bila odviše obuzeta mislima o sutrašnjem danu. Na tjelesnom je Mike opet htio razgovarati sa mnom; poželio mi je sretan put u Seattle. Pažljivo sam mu objasnila da sam otkazala odlazak jer se ne mogu pouzdati u svoj kamionet.
“Ideš na ples s Cullenom?”, upitao me, odjednom se nadurivši.
“Ne, uopće ne idem na ples.”
“Pa što ćeš onda raditi?”, upitao me, makar ga se to nije ticalo.
Nagonski mi je došlo da mu kažem da se goni. Umjesto toga, vedro sam slagala.
“Oprat ću rublje, a onda moram učiti za test iz trigonometrije, jer ću inače pasti.”
“Cullen ti pomaže pri učenju?”
“Edward mi”, naglasila sam, “neće pomagati pri učenju.
On ide nekamo preko vikenda.” Laganje mi je išlo prirodnije nego inače, iznenađeno sam primijetila.
“O.” Ozario se. “Znaš, svejedno bi mogla doći na ples s našom grupom – to bi bilo kul. Svi bismo plesali s tobom”, obećao mi je.
Zamislila sam kako bi Jessicino lice tada izgledalo i odvratila mu oštrije nego što je trebalo.
“Ne idem na ples, Mike, okej?”
“U redu.” Opet se nadurio. “Samo sam ti predložio.”
Kad je nastava napokon završila, bez naročitog sam oduševljenja otišla na školsko parkiralište. Nije mi se posebno išlo kući pješice, ali nisam mogla zamisliti kako bi mu pošlo za rukom da mi dopremi kamionet. S druge strane, počinjala sam vjerovati da mu ništa nije nemoguće. Taj
se predosjećaj ispostavio tačnim – na istome mjestu gdje je jutros stajao njegov sad je bio parkiran moj kamionet.
Odmahnula sam glavom u nevjerici kad sam otvorila nezaključana vrata i ugledala ključ u bravi za paljenje.
Na mome je sjedalu stajao presavijeni komad bijelog papira. Ušla sam, zatvorila vrata za sobom i tek onda ga rasklopila. Pisale su samo dvije riječi, njegovim elegantnim
rukopisom.
Ostani sigurna.
Prepalo me urlanje motora kamioneta kad sam ga upalila. Nasmijala sam se sama sebi.
Kad sam stigla kući, brava na kvaki bila je zaključana, ali zasun nije, baš kao što sam jutros ostavila ulazna vrata. Po ulasku sam otišla ravno do praonice. I ona je izgledala upravo onako kako sam je ostavila. Potražila sam svoje traperice u rublju, a kad sam ih pronašla, pretražila
sam džepove. Prazni. Možda sam ipak objesila ključ, pomislila sam, odmahnuvši glavom.
Slijedeći isti onaj poriv koji me nagnao da slažem Mikeu, nazvala sam Jessicu pod izgovorom da joj želim uputiti dobre želje za ples. Kad mi je ona zauzvrat poželjela ugodan dan s Edwardom, rekla sam joj da sam otkazala put. Razočarala se više nego što je to zaista bilo
nužno za jednog promatrača koji stoji po strani. Okončala sam razgovor ubrzo nakon toga.
Charlie je za večerom djelovao odsutno, valjda zabrinut zbog nečega na poslu, ili možda zbog košarkaške utakmice, ili pak jer mu je lazanje baš prijalo – kod Charlieja je to bilo teško reći.
“Znaš, tata…”, zaustila sam, prekinuvši ga u snatrenju.
“Što si rekla, Bell?”
“Mislim da si u pravu za Seattle. Pričekat ću dok Jessica ili neko ne bude mogao sa mnom.”
“O”, iznenađeno je rekao. “O, u redu. Onda, hoćeš da ostanem kod kuće?”
“Ne, tata, nemoj mijenjati planove. Imam milijun poslova koje treba obaviti… zadaću, rublje… moram i u knjižnicu i trgovinu. Cijeli dan ću ulaziti i izlaziti… samo se ti provedi.”
“Jesi li sigurna?”
“Apsolutno, tata. Uostalom, u zamrzivaču nam opasno ponestaje ribe – spali smo na dvogodišnju, u najboljem slučaju trogodišnju zalihu.”
“S tobom je zaista lako živjeti, Bella.” Nasmiješio se.
“Isto bih mogla reći i za tebe”, rekla sam i glasno se nasmijala. Smijeh mi nije zvučao posve prirodno, ali on to izgleda nije zamijetio. Osjetila sam takvu krivnju zbog toga što mu nisam rekla istinu da sam skoro poslušala Edwardov savjet i rekla mu gdje ću biti. Skoro.
Nakon večere, složila sam odjeću i još jedanput napunila sušilicu. Nažalost, od takvih poslova samo ruke budu zauzete. Misli su mi definitivno imale previše slobodnog vremena i polako su mi izmicale kontroli. Prelazila sam iz iščekivanja tako intenzivnog da me praktički boljelo u prijetvorno strahovanje koje mi je podrivalo odlučnost.
Morala sam se neprestano podsjećati na to da sam donijela odabir i ne kanim se predomisliti. Vadila sam njegovu poruku iz džepa mnogo češće nego što je to bilo nužno kako bih upijala dvije male riječi koje je napisao. Želi da ostanem sigurna, ponavljala sam uzastopno. Uzdat ću se samo u vjerovanje da će, na koncu, ta želja nadvladati sve ostale. A koja mi je druga mogućnost – da ga izbacim iz svoga života? Nesnosno. Uostalom, još otkako sam došla u Forks kao da mi se život vrti oko njega.
Ali tih se glasić u kutku moje svijesti brinuo i pitao hoće li me jako boljeti… pođe li po krivu.

Laknulo mi je kad je došlo vrijeme za krevet. Znala sam da sam tako uzrujana da neću moći zaspati, pa sam učinila nešto što nikad prije nisam. Namjerno sam uzela lijek protiv prehlade koji mi nije trebao – znajući da će me onesvijestiti na bar osam sati. Inače ne bih sebi dopustila takvo što, ali sutra će mi biti dovoljno zaguljen dan da mi ne treba još i da budem smušena od nedostatka sna, povrh svega ostaloga. Dok sam čekala da lijek proradi, sušila sam opranu kosu sve dok nije postala besprijekorno ravna i sitničavo se premišljala što ću sutra obući.
Kad sam sve pripremila za jutro, napokon sam legla u krevet. Osjećala sam se hiperaktivno; nisam mogla prestati drhtati. Ustala sam i pročešljala kutiju za cipele punu CD-a sve dok nisam našla zbirku Chopinovih nokturna. Pustila sam ih vrlo tiho i opet legla, usredotočivši
se na opuštanje pojedinih dijelova svoga tijela.
Negdje nasred te vježbe lijek za prehladu počeo je djelovati i drage sam volje potonula u obeznanjenost.
Rano sam se probudila, naspavavši se bez snova zahvaljujući zloupotrebi lijekova. Premda sam se dobro odmorila, smjesta sam zapala u istu onu raspamećenu mahnitost od sinoć. Obukla sam se u žurbi, gladeći ovratnik oko ramena, namještajući svijetlosmeđi pulover
sve dok mi nije padao preko traperica kako treba.
Krišom sam bacila pogled kroz prozor i opazila da je Charlie već otišao. Tanak sloj pamučnih oblaka zastirao je nebo. Nisu izgledali naročito trajno.
Doručkovala sam ne osjetivši okus hrane i zatim požurila počistiti za sobom. Opet sam virnula kroz prozor, ali ništa se nije promijenilo. Upravo sam završila s pranjem zuba i zaputila se natrag u prizemlje kad mi je od tiha kucanja srce zalupalo o grudni koš.
Doletjela sam do vrata; malo sam se pomučila s običnim zasunom, ali kad sam konačno trzajem otvorila vrata, stajao je pred njima. Sve mi se uzbuđenje rastočilo u spokoj čim sam ga pogledala u lice. Odahnula sam – jučerašnji strahovi djelovali su mi vrlo blesavo uz njega.
Isprva mu na licu nije bilo osmijeha – imalo je ozbiljan izraz. Ali onda me odmjerio pogledom, te se nasmijao.
“Dobro jutro”, zahihotao se.
“Što ne valja?” Pogledala sam se da vidim nisam li zaboravila nešto bitno, cipele ili pak hlače.
“Pristajemo jedno drugom.” Opet se nasmijao. Shvatila sam da nosi dugi, lagani svijetlosmeđi pulover preko bijele košulje i traperica. Nasmijala sam se zajedno s njim, prikrivajući blagu razočaranost – zbog čega on mora izgledati kao maneken kad ja ne mogu?
Zaključala sam vrata za sobom dok je išao do kamioneta.
Pričekao me pokraj suvozačkih vrata s mučeničkim izrazom lica koji se lako dao razumjeti.
“Imamo dogovor”, drsko sam ga podsjetila, sjela na vozačko mjesto i otključala mu vrata.
“Kamo ćemo?”, upitala sam ga.
“Veži se – već sam se počeo uzrujavati.”
Zločesto sam ga pogledala i postupila kako je tražio.
“Kamo ćemo?”, ponovila sam, uzdahnuvši.
“Kreni po sto prvoj cesti na sjever”, naložio mi je.
Bilo mi je iznenađujuće teško usredotočiti se na cestu dok sam osjećala njegov pogled na licu. Nadoknadila sam to vozeći pažljivije nego inače kroz još usnulo mjesto.
“Imaš li namjeru izaći iz Forksa prije nego što padne mrak?”
“Ovaj bi kamionet tvome autu lako mogao biti djed – pa imaj poštovanja”, odvratila sam mu.
Ubrzo smo izašli izvan mjesnih granica, usprkos njegovom kritiziranju. Gusto grmlje i debla obavijena zelenom mahovinom zamijenili su travnjake i kuće.
“Skreni desno na sto desetu”, uputio me baš kad sam ga htjela pitati. Šutke sam ga poslušala.
“Sad vozi dalje sve do kraja kolnika.”
Čula sam da se smiješi dok to govori, ali previše me brinulo da ne izletim s ceste i time mu dam za pravo da bih se usudila pogledati ga da to potvrdim.
“A što se nalazi tamo gdje završava kolnik?”, upitala sam se na glas.
“Staza.”
“Idemo u planinarenje?” Hvala nebesima što sam obula tenisice.
“Je li to problem?” Zvučao je kao da očekuje potvrdan odgovor.
“Ne.” Pokušala sam uvjerljivo slagati. Ali ako on smatra da je moj kamionet spor…
“Ne brini, treba prijeći samo nekih sedam-osam kilometara, a nama se ne žuri.”
Osam kilometara. Nisam mu odgovorila, da ne čuje kako mi glas puca od panike. Osam kilometara po varljivom korijenju i labavom kamenju što mi stalno pokušava iščašiti gležanj ili me onesposobiti na neki drugi način. Ovo će biti pravo poniženje.

Šutke smo se vozili neko vrijeme dok sam razmišljala o užasu koji me čeka.
“Što sada misliš?”, nestrpljivo me upitao nakon nekoliko trenutaka.
Opet sam mu slagala. “Samo se pitam kamo to idemo.”
“Na jedno mjesto kamo volim ići kad je vrijeme lijepo.”
Oboje smo bacili pogled kroz prozore prema sve rjeđim oblacima nakon što je to kazao.
“Charlie je rekao da će danas biti toplo.”
“A jesi li ti rekla Charlieju što si naumila?”, upitao me.
“Nisam.”
“Ali Jessica misli da mi zajedno idemo u Seattle?”
Ozario se na tu ideju.
“Ne, rekla sam joj da si mi otkazao – što je tačno.”
“Znači, niko ne zna da si sa mnom?” Sad je postao ljut.“
Ovisi… pretpostavljam da si rekao Alice?”
“Jako korisno, Bella”, brecnuo se.
Pravila sam se da to nisam čula.
“Zar te Forks tako deprimira da želiš poginuti?”, oštro me upitao kad je vidio da ga ignoriram.
“Rekao si da bi mogao imati problema… zato što smo skupa u javnosti”, podsjetila sam ga.
“Znači, brinu te problemi koje bih ja mogao imati – ako ti ne dođeš doma?” Glas mu je i dalje bio ljutit, pun jetkog sarkazma.
Kimnula sam, ne dižući pogled s ceste.
Nešto je promrsio u bradu, govoreći tako brzo da ništa nisam uspjela razumjeti.
Ostatak vožnje protekao je u tišini. Osjećala sam kako iz njega izviru valovi razljućenog negodovanja i nije mi padalo na pamet ništa što bih mogla reći.
A onda je cesta prestala, suzivši se do uske pješačke staze s malim drvenim znakom. Parkirala sam na uski rub i izašla u strahu, jer sam znala da se ljuti na mene, a vožnja mi više nije izlika da ga ne gledam. Sad je bilo toplo, toplije nego što je u Forksu bilo otkako sam došla, gotovo sparno pod oblacima. Skinula sam pulover i zavezala ga oko struka. Bilo mi je drago što sam obukla tanku košulju bez rukava – pogotovo stoga što me čeka osam kilometara pješačenja.
Čula sam kako je zalupio vratima i pogledala prema njemu, opazivši da je i on skinuo pulover. Bio mi je okrenut leđima i gledao u neprekinutu šumu pokraj moga kamioneta.
“Ovuda”, rekao je pogledavši me preko ramena još srditim očima. Zakoračio je u tamnu šumu.
“A staza?”, upitala sam ga očajnički.
“Neću te pustiti da se izgubiš.” Zatim se okrenuo s podrugljivim osmijehom, a ja sam se jedva spriječila da ne zinem. Njegova bijela košulja nije imala rukava, a nosio ju je raskopčanu, pa mu se glatka bijela koža bez prekida spuštala od grla preko mramornih oblina prsa, a njegovi savršeni mišići nisu više bili tek naznačeni pod pokrovom odjeće. Presavršen je, shvatila sam s naglim ubodom očaja. Nema šanse da je ovo božansko stvorenje namijenjeno meni.
Nastavio me promatrati, smeten mojim napaćenim izrazom lica.
“Želiš kući?”, tiho me upitao, a glas mu je bio pun drugačije boli od moje.
“Ne.” Prišla sam mu blizu, žudeći da ne propustim ni trena vremena koje već imam uz njega.
“Što je bilo?”, upitao me blago.
“Hodanje mi baš ne ide”, tupo sam mu odgovorila.
“Morat ćeš biti vrlo strpljiv.”
“Mogu biti strpljiv – dat ću sve od sebe.” Osmjehnuo se i nastavio me gledati u oči, nastojeći me izvući iz nagle, neočekivane malodušnosti.
Pokušala sam se i ja njemu osmjehnuti, ali nisam bila uvjerljiva. Zagledao se u moje lice.
“Odvest ću te kući”, obećao mi je. Nije mi bilo jasno je li to obećanje bezuvjetno, ili se odnosi samo na trenutačan odlazak. Znala sam da on drži da me to strah pomutio i opet sam bila zahvalna na tome što sam jedina osoba čije misli on ne može čuti.
“Ako hoćeš da prevalim osam kilometara kroz prašumu prije mraka, bolje me počni voditi”, kiselo sam rekla.
Mrko me pogledao, nastojeći shvatiti razlog za moj ton i izraz lica.
Trenutak potom je odustao i poveo me u šumu.
Nije bilo tako teško kako sam se bojala. Put je bio uglavnom ravan, a on mi je razgrtao vlažnu paprat i mreže mahovine. Kad bi nas ta ravna staza vodila preko srušenih stabala ili kamenih gromada, pomagao mi je, podižući me za lakat i smjesta me puštajući kad bih se popela. Od njegova hladna dodira srce bi mi svaki put stalo sumanuto lupati. Dvaput sam u tim prilikama opazila na njegovu licu izraz koji me uvjerio da ga je nekako uspio čuti.
Pokušala sam ne gledati njegovo savršenstvo što sam više mogla, ali često bi mi se omaknulo. Svaki put bi me njegova ljepota probola oštrim osjećajem tuge.
Najveći dio puta prešli smo šutke. Tu i tamo bi mi postavio neko nasumično pitanje do kojega nije stigao u protekla dva dana ispitivanja. Pitao me za rođendane, za učitelje u osnovnoj školi, za ljubimce iz djetinjstva – a ja sam mu morala priznati da sam odustala od držanja životinja nakon što sam ubila tri ribice za redom. Na to se nasmijao, i to glasnije nego inače – zvonkim grohotnim omijehom koji se kao jeka odbio od drveća.

Na hodanje mi je otišla glavnina prijepodneva, ali ni trenutka nije bio nestrpljiv. Šuma se širila oko nas u nesaglediv labirint drevnih stabala, i stala sam se plašiti da više nikad nećemo izaći. On je bio posve smiren i opušten u zelenom bespuću, i nikad nije sumnjao u smjer puta.
“Ima li još puno?”, zločesto sam ga upitala, hinjeno se namrštivši.
“Nema.” Osmjehnuo se mojoj promjeni raspoloženja.
“Vidiš onaj svjetliji dio pred nama?”
Zaškiljila sam u gustu šumu. “Ovaj, zar bih trebala?”
Posprdno se nasmiješio. “Možda je još malo prerano za tvoje oči.”
“Vrijeme za odlazak okulistu”, promrsila sam. Smiješak mu je postao još posprdniji.
Ali zatim, nakon još sto metara, nesumnjivo sam uspjela razaznati prorjeđenje u stablima pred nama, sjaj koji je bio žut, a ne zelen. Ubrzala sam korak, a elan mi je iz koraka u korak postajao sve jači. Pustio me da prijeđem na čelo i nastavio bešumno za mnom.
Stigla sam na rub svijetloga prostora i iskoračila kroz zadnji obod paprati u najdivnije mjesto koje sam u životu vidjela. Proplanak je bio malen, savršeno okrugao i prepun divljeg cvijeća – ljubičastog, žutog i mliječnobijelog.
Negdje u blizini čulo se pjevno klokotanje potočića.
Sunce je sjalo tačno nad nama, ispunjavajući krug izmaglicom blistavila boje maslaca. Hodala sam polako, puna udivljenja, kroz meku travu, cvijeće što se njiše i topao, pozlaćeni zrak. Na pola puta sam se okrenula, htijući to podijeliti s njim, ali on nije bio iza mene, gdje sam ga očekivala. Okrenula sam se na peti i potražila ga pogledom, odjednom uznemirena. Napokon sam ga opazila gdje i dalje stoji u gustoj sjeni krošanja na rubu čistine i oprezno me promatra. Tek sam se tada sjetila onoga što mi je ljepota proplanka odagnala iz misli – zagonetke Edwarda i sunca, koju mi je obećao danas pojasniti.
Zakoraknula sam natrag prema njemu, očiju punih radoznalosti. Gledao me oprezno, nevoljko. Uputila sam mu osmjeh, da ga odobrovoljim, i rukom ga pozvala da priđe, zakoraknuvši opet prema njemu. Podigao je ruku u znak upozorenja, a ja sam zastala, zaljuljavši se na petama.
Edward je duboko udahnuo, a zatim je iskoračio u sjajnu svjetlost podnevnoga sunca.