11. KOMPLIKACIJE

Svi su nas gledali dok smo zajedno išli do našeg laboratorijskog stola. Zamijetila sam da ovaj put nije odmaknuo stolicu da sjedne na krajnji mogući rub radnog stola. Umjesto toga, sjeo je sasvim blizu mene, tako da su nam se ruke gotovo doticale.
Gospodin Banner je zatim ušao u prostoriju unatraške – kako je samo taj čovjek znao savršeno odrediti pravi momenat – vukući visoki metalni okvir na kotačićima, s teškim, zastarjelim televizorom i videom. Danas ćemo gledati nastavni film – olakšanje u razredu bilo je gotovo opipljivo.
Gospodin Banner stavio je kasetu u nesusretljivi video i otišao do zida da ugasi svjetla.
A zatim sam, kad je učionicu obavio mrak, odjednom postala hipersvjesna toga da Edward sjedi na samo centimetar- dva od mene. Zapanjio me neočekivani naboj koji me prožeo, zaprepastilo to što ga mogu biti još svjesnija nego što već jesam. Ludi poriv da ispružim ruku i dotaknem ga, da mu bar jednom pomilujem to savršeno lice u tami, gotovo me nadvladao. Čvrsto sam prekrižila ruke na prsima, stisnuvši pesnice. Silazila sam s uma. Počela je uvodna špica, osvijetlivši donekle prostoriju.
Oči su mi same od sebe poletjele prema njemu. Krotko sam se osmjehnula shvativši da sjedi u istom položaju kao i ja, stisnutih šaka pod rukama, sve do očiju, koje su iskosa virile prema meni. Uzvratio mi je osmijehom, a oči su mu nekako uspjele da plamte čak i u mraku.
Odvratila sam pogled prije nego što počnem prebrzo disati. Bilo bi apsolutno apsurdno da me sad spopadne vrtoglavica.
Satu nikako da dođe kraj, ali nisam se mogla usredotočiti na film – nisam čak ni znala kojom se temom bavi.
Neuspješno sam se pokušala opustiti, ali električna struja koja kao da je izvirala iz neke tačke njegova tijela ni trena nije popustila. Povremeno bih si dopustila pokoji letimičan pogled prema njemu, ali nisam imala dojam ni da se on opušta. Nadmoćna žudnja da ga dotaknem također se odbijala smiriti, pa sam pritisnula pesnice na sigurno mjesto, pod rebra, sve dok me prsti nisu zaboljeli od napora.
Odahnula sam s olakšanjem kad je gospodin Banner opet upalio svjetla na kraju nastave. Ispružila sam ruke preda se, protegnuvši ukočene prste. Edward se zahihotao pokraj mene.
“Pa, to je bilo zanimljivo”, promrmljao je. Glas mu je bio mračan, a oči oprezne.
“Amm”, bilo je jedino što sam na to mogla reći.
“Hoćemo?”, upitao me, spretno ustajući.
Gotovo sam prostenjala. Vrijeme za tjelesni. Oprezno sam ustala, brinući se da bi mi ravnoteža mogla biti poremećena zbog te čudne nove napetosti među nama.
Šutke me ispratio do ulaza u dvoranu i zastao; okrenula sam se prema njemu da ga pozdravim. Zapanjio
me izraz njegova lica – bio je rastrgan, gotovo izmučen, i tako žestoko lijep da mi je bolna potreba da ga dotaknem buknula snažno kao i prije. Pozdrav mi je zastao u grlu.
Podigao je ruku, oklijevajući, dok mu je sumnja divljala u očima, te mi vršcima prstiju brzo prešao preko cijele jagodice obraza. Koža mu je bila ledena kao i uvijek, ali trag njegovih prstiju na mojoj koži bio je uznemirujuće topao – kao da me opekao, ali još ne osjećam bol.
Okrenuo se bez riječi i brzim korakom udaljio od mene.
Ušla sam u dvoranu ošamućena, na nesigurnim nogama.
Odvukla sam se do svlačionice i presvukla se kao u transu, tek nejasno svjesna drugih oko mene. Stvarnost nije posve doprla do mene sve dok mi nisu pružili reket. Nije bio težak, no osjećala sam da je vrlo opasan u mojoj ruci. Vidjela sam kako me nekoliko drugih učenika krišom pogledava. Trener Clapp naredio nam je da se udružimo u parove.
Na svu sreću, u Mikeu se još zadržao tračak kavalirstva; prišao mi je i stao pokraj mene.
“Hoćeš igrati u paru sa mnom?”
“Hvala, Mike – znaš, nisi dužan igrati sa mnom.”
Široko se osmjehnuo. Katkad je bilo vrlo lako osjećati naklonost prema Mikeu.
Nije prošlo bez poteškoća. Nekako sam se uspjela udariti reketom u glavu, i istim zamahom opaliti Mikea po ramenu. Ostatak sata provela sam u stražnjem kutu igrališta, držeći reket na sigurnom, iza leđa. Premda sam ga hendikepirala, Mike je bio prilično dobar; samostalno je dobio tri od četiri meča. Pljesnuo me po dlanu, premda to nisam zaslužila, kad je trener konačno puhnuo
u zviždaljku i označio kraj sata.

“Dakle”, rekao je dok smo odlazili s igrališta.
“Što dakle?”
“Ti i Cullen, a?”, upitao me prgavim tonom. Moja prijašnja privrženost odmah se izgubila.
“To te se ne tiče, Mike”, upozorila sam ga, u sebi proklevši Jessicu ravno u ponore Hada.
“Ne sviđa mi se to”, svejedno je promrsio.
“Ni ne mora ti se”, brecnula sam se.
“On te gleda kao… kao da si nekakvo jelo”, nastavio je, ne mareći za to što sam rekla.
Suspregnula sam histeriju koja samo što nije eksplodirala na to, ali mali mi se hihot oteo usprkos tom nastojanju.
Ošinuo me pogledom. Mahnula sam mu i pobjegla u svlačionicu.
Brzo sam se obukla dok mi je nešto snažnije od leptirića neumorno udaralo o stijenke želuca, a rasprava s Mikeom već je bila daleka uspomena. Pitala sam se hoće li me Edward dočekati, ili bih ga trebala pričekati kod njegovog auta. Što ako mu tamo bude obitelj? Osjetila sam nalet stvarne strave. Znaju li oni da ja znam? Bih li trebala znati da oni znaju da ja znam, ili ne?
Na izlasku iz dvorane već sam gotovo odlučila otići ravno kući pješice, ni ne pogledavši parkiralište. Ali brige su mi se pokazale nepotrebnima. Edward me čekao, opušteno naslonjen na zid dvorane, bez i jednog traga napetosti na tom licu koje mi je oduzimalo dah. Dok sam mu prilazila, osjetila sam nekakvo neobično olakšanje.
“Bok”, rekla sam tiho, široko se osmjehnuvši.
“Zdravo.” Uzvratio mi je blistavim osmijehom.
“Kako je bilo na tjelesnom?”
Lice mi se malčice snuždilo. “U redu”, slagala sam.
“Zbilja?” Nisam ga uvjerila. Blago je pomaknuo i suzio oči, pogledavši preko moga ramena. Osvrnula sam se i opazila Mikeova leđa kako se udaljavaju od nas.
“Što je?”, oštro sam ga upitala.
Pogled mu se vratio na moje oči, i dalje sužen.
“Newton mi ide na živce.”
“Nisi valjda opet prisluškivao?” Zgrozila sam se. Izgubio mi se svaki trag novog raspoloženja.
“Kako ti je glava?”, nedužno me upitao.
“Pa ne mogu vjerovati!” Okrenula sam se i odmarširala više-manje u smjeru parkirališta, iako u ovom trenutku ni povratak pješice još nisam otpisala.
S lakoćom je održao korak sa mnom.
“Ti si prva spomenula da te nikad još nisam vidio na tjelesnom – pa sam postao radoznao.” Nije zvučao pokajnički, pa sam ga ignorirala.
Nastavili smo šutke – zbog ljutnje i neugodnosti, što se mene tiče – do njegovoga auta. Ali morala sam zastati na par koraka od njega – okruživalo ga je mnoštvo učenika, listom muških. Zatim sam shvatila da se to nisu sjatili oko volvoa, već oko Rosalienoga crvenog kabrioleta,
s jasnom požudom u očima. Niko od njih nije nas ni pogledao kad se Edward uvukao među njih da otvori svoja vrata. Brzo sam ušla sa suvozačke strane, također neprimijećena.
“Razmetljivo”, promrmljao je.
“Kakav je to auto?”, upitala sam ga.
“M3.”
“Ne govorim jezikom auto-magazina.”
“Model BMW-a.” Zakolutao je očima, ne prema meni, i pokušao izaći u rikverc tako da pritom ne pregazi automobilske zaljubljenike.
Kimnula sam – čula sam za tu vrstu.
“Još uvijek se ljutiš?”, upitao me dok se pažljivo izvlačio s parkirališta.
“Definitivno.”
Uzdahnuo je. “Hoćeš li mi oprostiti ako ti se ispričam?”
“Možda… ako to ozbiljno misliš. I ako obećaš da to više nećeš ponoviti”, ostala sam uporna.
Oči su mu odjednom dobile lukav izraz. “A što ako to ozbiljno mislim i slažem se s time da voziš u subotu?”, odvratio mi je protuuvjetom.
Razmislila sam i zaključila da bolju ponudu vjerojatno neću dobiti. “Dogovoreno”, rekla sam.
“Onda mi je vrlo žao što sam te razljutio.” Oči su mu jedan dugi trenutak plamtjele iskrenošću – unoseći silnu pomutnju u ritam moga srca – a zatim su postale zaigrane.
“A ja ću ti u subotu doći na kućni prag u cik zore.”
“Ovaj, neće mi biti lakše s Charliejem ako na prilaznom putu bez objašnjenja ostaviš volvo.”
Sad se osmjehnuo s omalovažavanjem. “Nisam imao namjeru doći autom.”
“Kako onda – ”
Upao mi je u riječ. “Ništa se ti ne brini. Doći ću, samo bez auta.”
Pustila sam da ostane na tome. Imala sam neodložnije pitanje.
“Je li sad već kasnije?”, značajno sam ga upitala.
Namrštio se. “A valjda je kasnije.”
Zadržala sam pristojan izraz lica dok sam čekala.

Zaustavio je auto. Iznenadila sam se pogledavši oko nas – jasno, već smo stigli do Charliejeve kuće i parkirali se iza kamioneta. Bilo mi je lakše voziti se s njim ako ne gledam van sve dok ne stignemo. Kad sam opet pogledala njega, zurio je u mene, mjerkajući me očima.
“I još uvijek te zanima zbog čega me ne smiješ vidjeti kako lovim?” Izgledao je vrlo ozbiljno, ali učinilo mi se da mu duboko u očima vidim tračak humora.
“Pa”, razjasnila sam, “više od toga me zanimala tvoja reakcija.”
“Jesam li te prepao?” Da, definitivno je bilo humora u njima.
“Ne”, slagala sam. Nije mi povjerovao.
“Oprosti što sam te uplašio”, uporno je nastavio s blagim smiješkom, ali zatim je nestao svaki trag zadirkivanja.
“Stvar je u samoj pomisli da si s nama… dok lovimo.” Čeljust mu se stegla.
“To bi bilo loše?”
Progovorio je kroz stisnute zube. “Izuzetno.”
“Zato što…?”
Duboko je udahnuo i zagledao se kroz vjetrobran u guste, uskomešane oblake koji kao da su nas tiskali odozdo, gotovo na dohvat ruke.
“Dok lovimo”, progovorio je polako, nevoljko, “nismo više toliko pod vlašću svoje svijesti… predajemo se osjetilima. Pogotovo osjetilu njuha. Da si iole blizu mene kad tako izgubim kontrolu nad sobom…” Odmahnuo je glavom, i dalje sumorno zagledan u teške oblake.
Čvrsto sam zadržala vlast nad svojim licem, očekujući brzi pogled njegovih očiju kojim mi je ubrzo procijenio reakciju. Izrazom mu ništa nisam odala.
Ali oči su nam se nastavile gledati, a tišina se produbila – i promijenila. Titraji one struje koju sam danas popodne osjetila počeli su nabijati ozračje dok mi je nepopustljivo zurio u oči. Tek nakon što mi se u glavi zavrtjelo shvatila sam da sam prestala disati. Nakon što sam nesigurno udahnula, prekinuvši netremičnu šutnju, sklopio je oči.
“Bella, bolje da sada uđeš u kuću.” Glas mu je bio dubok i hrapav, pogled opet uprt u oblake.
Otvorila sam vrata, a arktički propuh koji je nahrupio u auto malo mi je razbistrio misli. U strahu da se tako omamljena ne spotaknem, pažljivo sam iskoračila iz auta i zatvorila vrata za sobom ne osvrnuvši se. Zujanje spuštanja automatskog prozora natjeralo me da se okrenem.
“Hej, Bella?”, dobacio mi je normalnijim glasom.
Nagnuo se kroz otvoreni prozor s blagim smiješkom na usnama.
“Da?”
“Sutra sam ja na redu.”
“Na redu za što?”
Šire se osmjehnuo, bljesnuvši svojim sjajnim zubima.
“Za postavljanje pitanja.”
I zatim je nestao. Auto je odjurio i nestao iza ugla prije nego što sam uopće stigla sabrati misli. Otišla sam kući sa smiješkom. Bilo je jasno barem to da se sutra kani vidjeti sa mnom.
Te noći je Edward, kao i obično, imao glavnu ulogu u mojim snovima. Međutim, klima moga nesvjesnoga uma promijenila se. Prštala je istim onim elektricitetom kojim je bilo nabijeno poslijepodne, pa sam se nemirno vrtjela i okretala, često se budeći. Tek sam u ranim jutarnjim satima napokon uspjela pasti u iscrpljen san bez snova.
Kad sam se probudila, još sam bila umorna, ali uz to i napeta. Obukla sam smeđu dolčevitu i neizbježne traperice, uzdahnuvši kad sam se prisjetila bretelica i kratkih hlača. Doručak je bio uobičajeni, mirni objed koji sam i očekivala. Charlie je ispržio jaja na oko; ja sam pojela zdjelicu pahuljica. Upitala sam se je li zaboravio na moj plan za subotu. Odgovorio mi je na neizrečeno pitanje kad je ustao da odnese svoj tanjur u sudoper.
“Što se subote tiče…”, zaustio je, prešavši kuhinju i otvorivši slavinu.
Lecnula sam se. “Da, tata?”
“Još imaš namjeru otići u Seattle?”, upitao me.
“Takav je plan.” Složila sam grimasu. Draže bi mi bilo da to nije spomenuo, pa da ne moram pažljivo sricati poluistine.
Iscijedio je deterdžent za posuđe na tanjur i razmazao ga četkom. “I sigurna si da nećeš stići na vrijeme za ples?”
“Ne idem na ples, tata.” Ošinula sam ga pogledom.
“Zar te niko nije pozvao?”, upitao me, udubivši se u ispiranje tanjura ne bi li prikrio brigu.
Zaobišla sam to minsko polje. “Na tom plesu djevojke biraju.”
“O.” Namrštio se dok je brisao tanjur.
Shvaćala sam ja njega. Zacijelo nije lako biti otac; živjeti u strahu da će ti kći upoznati dečka koji joj se sviđa, ali istodobno se brinuti da možda i neće. Kako bi to grozno bilo, pomislila sam stresavši se, kad bi Charlie imao i najmanjeg pojma što se to meni zapravo sviđa.
Charlie je zatim otišao, mahnuvši mi na rastanku, a ja sam se popela na kat da operem zube i uzmem knjige.
Kad sam čula da se policijski automobil udaljilo, mogla sam se strpjeti samo nekoliko sekundi prije nego što sam morala proviriti kroz prozor. Srebrni me auto već čekao, parkiran na Charliejevu mjestu na prilaznome putu.
Stuštila sam se stubama do prednjih vrata, pitajući se koliko će se dugo ova osebujna rabota nastaviti. Nisam htjela da ikada prestane.

Čekao me u autu, a nisam imala dojam da me gleda dok sam zatvarala vrata, ne trudeći se zaključati zasun.
Prošetala sam se do auta, stidljivo zastavši na trenutak prije nego što ću otvoriti vrata i ući. Smiješio se, opušten – i, kao i obično, savršen i prelijep do iznemoglosti.
“Dobro jutro.” Glas mu je bio svilenkast. “Kako si danas?” Očima mi je stao prelaziti preko cijeloga lica, kao da me to nije pitao isključivo iz pristojnosti.
“Dobro sam, hvala.” Uvijek sam bila dobro – mnogo više nego dobro – u njegovoj blizini.
Pogled mu se zaustavio na mojim podočnjacima.
“Izgledaš mi umorno.”
“Nisam mogla zaspati”, priznala sam mu, automatski prebacivši kosu oko ramena kako bi mi pružila izvjesnu mjeru zaštite.
“Nisam ni ja”, zločesto je rekao paleći auto. Polako sam se navikavala na to tiho predenje. Bila sam uvjerena da bi me urlik moga auta prepao, kad već jednom opet sjednem u njega.
Nasmijala sam se. “Valjda si u pravu. Izgleda da sam ipak spavala mrvicu više nego ti.”
“Kladio bih se da jesi.”
“Onda, što si sinoć radio?”, upitala sam ga.
Zahihotao se. “Nema šanse. Danas ja postavljam pitanja.”
“A da, tako je. Što te zanima?” Čelo mi se naboralo.
Nisam mogla zamisliti ništa vezano uz mene što bi mu na bilo koji način moglo biti zanimljivo.
“Koja ti je boja najdraža?”, upitao me posve ozbiljno.
Zakolutala sam očima. “To se mijenja iz dana u dan.”
“Koja ti je danas najdraža boja?” I dalje je govorio važnim tonom.
“Vjerojatno smeđa.” Obično sam se odijevala prema raspoloženju.
Frknuo je i riješio se ozbiljnog izraza lica. “Smeđa?”, upitao me s nevjericom.
“Naravno. Smeđa je topla boja. Nedostaje mi smeđa.
Sve što bi trebalo biti smeđe – debla, kamenje, zemlja – ovdje je prekriveno gnjecavom zelenom mahovinom”, potužila sam se.
Moja mala tirada bila mu je silno zanimljiva. Na trenutak me samo gledao u oči, razmišljajući.
“Imaš pravo”, zaključio je, opet se uozbiljivši. “Smeđa je topla.” Brzo je, ali ipak nekako s oklijevanjem, ispružio ruku i prebacio mi kosu natrag preko ramena.
Sad smo već stigli do škole. Opet se okrenuo prema meni kad smo ušli na parkirno mjesto.
“Koja ti je glazba trenutačno u CD plejeru?”, upitao me s tako važnim izrazom lica kao da me pita da priznam da sam počinila umorstvo.
Shvatila sam da još nisam izvadila onaj CD koji mi je dao Phil. Kad sam mu rekla ime sastava, izvijeno se osmjehnuo i neobično me pogledao. Otvorio je pretinac ispod automobilskog CD plejera, izvadio jedan od tridesetak CD-a natrpanih u taj skučeni prostor i pružio mi ga.
“Od Debussyja do ovoga?” Podigao je obrvu.
Bio je to isti onaj CD. Počela sam razgledavati poznatu omotnicu, ne podižući pogled.
Tako se nastavilo ostatak dana. Dok me pratio na engleski, kad me dočekao nakon španjolskog i cijelim trajanjem velikog odmora, neumorno me propitkivao o svakoj nebitnoj pojedinosti moga življenja. Koje filmove volim, a koje mrzim, u kojim sam to malobrojnim mjestima bila i u koja bih mnogobrojna željela otići, kao i o knjigama – o knjigama bez kraja i konca.
Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put toliko pričala. Najčešće sam se pritom osjećala ukočeno, uvjerena da sam mu zacijelo dosadna. Ali apsolutna uživljenost njegova lica i njegov beskonačni niz pitanja tjerali su me da nastavljam. Pitanja su mu uglavnom bila laka, tek mi je nekolicina izmamila rumenilo na lice, iako to nje teško. Ali, kad bih se zajapurila, to bi samo izmamilo novi krug propitkivanja.
Tako je bilo kad me pitao koji mi je najdraži dragulj, a ja sam bez razmišljanja izlanula topaz. Zasipao me pitanjima takvom brzinom da sam imala dojam da se nalazim na jednom od onih psihijatrijskih testova u kojima se odgovara prvom riječi koja ti padne na pamet. Bila sam sigurna da je imao namjeru nastaviti s pitanjima s tog popisa koji si je već sastavio u glavi, da nisam porumenjela.
Lice mi je pocrvenjelo zato što mi je, sve donedavno, najdraži dragulj bio granat. Bilo mi je nemoguće, gledajući ga u oči boja topaza, ne sjetiti se razloga za tu promjenu. A on, naravno, nije htio popustiti sve dok mu ne priznam zašto mi je neugodno.
“Reci mi”, napokon mi je naredio nakon što nije imao uspjeha s nagovaranjem – i to samo zato što sam dobro pazila da ga ne gledam u lice.
“To je zbog tvoje današnje boje očiju”, uzdahnula sam, predajući se i zureći u svoje ruke dok sam se poigravala s uvojkom. “Da si me pitao za dva tjedna, valjda bih rekla oniks.” Dala sam mu više podataka nego što je trebalo zbog svoje nevoljke iskrenosti, pa sam se uplašila da bi to moglo potaknuti onaj čudni bijes koji bukne kad god mu prejasno otkrijem svoju opsjednutost.
Ali stanka koja je uslijedila bila je vrlo kratka.
“Koja ti je vrsta cvijeća najdraža?”, ispalio je iduće pitanje.
Uzdahnula sam s olakšanjem i nastavila se podvrgavati psihoanalizi.

Na biologiji se opet zakompliciralo. Edward je nastavio ispitivanje sve dok gospodin Banner nije ušao u učionicu, opet uvlačeći audivizualni pribor. Dok je učitelj prilazio prekidaču za svjetlo, opazila sam da Edward malo odmiče stolicu od mene. Nikakve koristi od toga.
Čim je prostoriju obavio mrak, opet je frcnula električna iskra, opet sam dobila istu onu nespokojnu potrebu da ispružim ruku preko kratke razdaljine i dotaknem mu hladnu kožu, kao i jučer.
Nagnula sam se nad stol i položila bradu na prekrižene ruke, skrivenim prstima držeći rub stola dok sam se upinjala zanemariti tu iracionalnu žudnju koja me bunila.
Nisam ga gledala, bojeći se da će mi obuzdavanje ići tim teže ako i on mene sad gleda. Iskreno sam pokušala pratiti nastavni film, ali na kraju sata pojma nisam imala što sam to upravo vidjela. Kad je gospodin Banner opet upalio svjetla, izdahnula sam s olakšanjem i konačno bacila pogled prema Edwardu; gledao me s neodređenim izrazom u očima.
Šutke je ustao i ostao mirno stajati, čekajući me. Kao i jučer, otišli smo do dvorane u tišini. I on mi je, opet kao i jučer, bez riječi dotaknuo lice – ovaj put hladnom nadlanicom, pogladivši me jedanput od sljepoočnice do čeljusti – prije nego što se okrenuo i otišao.
Tjelesni mi je prošao brzo dok sam promatrala Mikeovu solo-predstavu iz badmintona. Danas mi se nije obratio, bilo iz reakcije na moj odsutni izraz lica, bilo zato što se još ljutio zbog naše jučerašnje svađe. U nekom kutku uma bilo mi je krivo. Ali nisam se mogla posvetiti njemu.
Poslije sata sam se nespokojno požurila presvući, znajući da ću, što brža budem bila, to prije biti s Edwardom.
Od pritiska sam postala još nespretnija nego inače, ali naposljetku sam uspjela izaći iz svlačionice i osjetiti jednako olakšanje kad sam ga ugledala kako me čeka, dok mi se širok osmijeh automatski raširio licem. Uzvratio mi je osmijehom prije nego što će se baciti na daljnje
unakrsno ispitivanje.
Samo, sad su se pitanja promijenila, i nije bilo lako odgovoriti na njih. Zanimalo ga je na koje mi sve načine dom nedostaje, uporno tražeći da opišem sve što mu nije poznato. Prosjedili smo sate pred Charliejevom kućom, dok se nebo mračilo, a kiša lila oko nas u iznenadnom
pljusku.
Pokušala sam mu opisati neopisive stvari poput mirisa kreozota – gorkog, pomalo smolastog, ali svejedno ugodnog – reskog, žalosnog cvrčanja cvrčaka u srpnju, pernatih, jalovih stabala, same veličine neba što se bijeloplavo stere od obzorja do obzorja, jedva prekinuto niskim gorjem punim ljubičastih vulkanskih stijena.
Najteže mi je bilo objasniti zbog čega mi je sve to lijepo – objasniti ljepotu koja ne ovisi o šturoj, bodljikavoj vegetaciji koja često izgleda polumrtva, ljepotu koja ima više veze s tkrivenim oblikom zemlje, plitkim udolinama između kamenitih bregova, s načinom na koji se oni drže sunca. Morala sam se poslužiti rukama ne bih li mu to nekako predočila.
Raspričala sam se od njegovih tihih, pronicljivih pitanja, zaboravivši u olujnom polumraku da bi mi trebalo biti neugodno što samo ja govorim. Napokon, kad sam završila s podrobnim opisom svoje neuredne sobe kod kuće, pričekao je, umjesto da postavi daljnje pitanje.
“Jesi li gotov?”, upitala sam ga s olakšanjem.
“Nisam ni blizu – ali tvoj otac će uskoro doći kući.”
“Charlie!” Odjednom sam se sjetila da on postoji, i uzdahnula. Pogledala sam u nebo tamno od kiše, ali ništa iz njega nisam mogla razabrati. “Koliko je već sati?”, upitala sam se naglas, pogledavši sat. Iznenadilo me koliko je kasno – Charlie se već zacijelo vozi kući.
“Sumrak je”, promrmljao je Edward, pogledavši oblacima zastrto zapadno obzorje. Zvučao je zamišljeno, kao da su mu misli daleko. Promatrala sam ga dok je tupo zurio kroz vjetrobran.
Još sam ga promatrala kad su mu se oči odjednom uperile u moje.
“Ovo je za nas najsigurnije doba dana”, rekao je, odgovorivši na neizrečeno pitanje u mojim očima. “Najlakše vrijeme. Ali također i najtužnije, na neki način… kraj još jednog dana, povratak noći. Mrak je tako predvidljiv, zar ne?” Sjetno se osmjehnuo.
“Volim noć. Bez mraka, nikad ne bismo vidjeli zvijezde.”
Namrštila sam se. “Neću reći da ih se odavde često može vidjeti.”
Nasmijao se, a raspoloženje je naglo postalo opuštenije.
“Charlie će stići za nekoliko minuta. Prema tome, osim ako mu ne želiš reći da ćeš subotu provesti sa mnom…” Podigao je obrvu.
“Hvala, ali ne hvala.” Uzela sam knjige, shvativši da sam se ukočila od tolikog sjedenja. “To znači da je sutra na mene red, je li?”
“Nipošto!” Složio je zločesto uvrijeđen izraz. “Rekao sam ti da još nisam gotov, zar ne?”
“Što me još imaš pitati?”
“Saznat ćeš sutra.” Sagnuo se da mi otvori vrata, a srce mi je počelo mahnito tući od njegove iznenadne blizine.
Ali ruka mu se ukočila na kvaki.

“Ne valja”, promrsio je.
“Što je bilo?” Iznenadila sam se opazivši da je stisnuo čeljust, a oči su mu uznemirene.
Pogledao me na trenutak. “Još jedna komplikacija”, tmurno je rekao.
Otvorio je vrata jednim brzim pokretom, a onda ustuknuo, gotovo u grču, od mene.
Pažnju mi je privukao bljesak farova kroz kišu kad se uz rubni kamen zaustavio jedan tamni auto, samo nekoliko koraka dalje, okrenut prema nama.
“Charlie je iza ugla”, upozorio me, gledajući ono drugo vozilo kroz pljusak.
Smjesta sam iskočila, premda sam bila sva zbunjena i znatiželjna. Kiša se pojačala dok mi se odbijala o vjetrovku.
Pokušala sam razabrati ko to sjedi na prednjim sjedalima onog drugog auta, ali bilo je pretamno. Edward je bio snažno obasjan farovima novoga auta; i dalje je zurio preda se, pogleda uperenog u nekoga ili nešto što nisam mogla vidjeti. Na licu mu se vidjela čudna mješavina ozlojeđenosti i prkosa.
Zatim je dodao gas i gume su mu zacvilile na mokrom kolniku. Volvo se za nekoliko sekundi izgubio s vidika.
“Hej, Bella”, pozvao me poznat, hrapav glas s vozačeve strane maloga, crnog auta.
“Jacobe?”, upitala sam, zaškiljivši kroz kišu. U tom se trenutku Charliejev automobil pojavio iza ugla, obasjavši farovima ljude koji sjede u autu ispred mene.
Jacob je već izlazio, a široki mu se osmijeh vidio i kroz mrak. Na suvozačkom se mjestu nalazio mnogo stariji čovjek, krupno građen, s dojmljivim licem – licem koje se prelijevalo, čiji su obrazi nalijegali na ramena, a nabori prožimali crvenkastosmeđu kožu kao na staroj kožnoj
jakni. A imalo je iznenađujuće poznate oči, crne oči koje su u isti mah djelovale odviše mlado i odviše drevno za široko lice u koje su bile usađene. Jacobov otac, Billy Black. Smjesta sam ga prepoznala, premda sam mu u više od pet godina otkako sam ga posljednji put vidjela uspjela zaboraviti ime kad ga je Charlie spomenuo onog dana kad sam stigla ovamo. Zurio je u mene, pomno mi promatrajući lice, pa sam mu se oprezno osmjehnula.
Oči su mu bile razrogačene, kao od šoka ili straha, a nosnice raširene. Osmijeh mi je izblijedio.
Još jedna komplikacija, rekao je Edward.
Billy je i dalje buljio u mene napetim očima punim strepnje. Prostenjala sam u sebi. Zar je Billy tako lako prepoznao Edwarda? Zar on zaista može vjerovati u nemoguće legende kojima se njegov sin podsmjehnuo?
Odgovor je bio jasan u Billyjevim očima. Da. Da, može.