10. ISPITIVANJA

Ujutro je bilo vrlo teško oponirati onome dijelu mene koji je čvrsto držao da je sve ono sinoć bilo san.
Logika nije bila na mojoj strani, a ni zdrav razum. Držala sam se onih dijelova koji su morali biti stvarni – poput njegova mirisa. Bila sam sigurna da ga ni u snu nisam ogla izmisliti.
Kroz prozor sam vidjela da je vani maglovito i tmurno, apsolutno savršeno. Danas neće imati razloga da ne dođe u školu. Obukla sam se u debelu odjeću, prisjetivši se da nemam jaknu. Daljnji dokaz da su mi uspomene stvarne.
Kad sam sišla u prizemlje, Charlieja opet nije bilo – kasnila sam više nego što mislim. U tri sam zalogaja pojela prutić od žitarica s grožđicama, zalila ga mlijekom ravno iz tetrapaka i onda požurila iz kuće. Nadala sam se da kiša neće početi prije nego što nađem Jessicu.
Bilo je neuobičajeno maglovito; zrak je izgledao gotovo zadimljeno. Na izloženim dijelovima mog lica i vrata osjećala sam da je izmaglica ledeno hladna. Jedva sam čekala da uključim grijanje u kamionetu. Magla je bila tako gusta da sam odmaknula nekoliko koraka prilazom prije nego što sam shvatila da na njemu stoji jedan auto: jedan srebrni auto. Srce mi je zabubnjalo, zakašljucalo i onda se opet pokrenulo dvostrukom brzinom.
Nisam vidjela odakle je došao, no odjednom se stvorio pokraj mene i otvorio mi vrata.
“Želiš li se danas voziti sa mnom?”, upitao me, smješkajući se izrazu mog lica nakon što me opet ulovio nespremnu.
U glasu mu se osjećala nesigurnost. Doista mi je davao priliku – slobodno sam mogla odbiti, a on se
tome djelomično i nadao. Uzalud se nadao.
“Da, hvala”, rekla sam, nastojeći zvučati smireno.
Dok sam ulazila u topli auto, opazila sam da je prebacio svoju smećkastu jaknu preko naslona za glavu na suvozačkom sjedalu. Vrata su se zatvorila za mnom, a on je, brže nego što bi to trebalo biti moguće, sjeo do mene i upalio auto.
“Ponio sam jaknu zbog tebe. Nisam htio da se razboliš, znaš.” Govorio je suzdržano. Opazila sam da sâm ne nosi jaknu, samo svijetlosivi pulover dugih rukava s V-izrezom. Tkanina je i ovaj put prianjala uz njegova savršeno mišićava prsa. Divovski je kompliment njegovome licu bila činjenica da zbog njega nisam imala potrebu spustiti pogled na njegovo tijelo.
“Nisam baš tako osjetljiva”, rekla sam, ali sam povukla jaknu u krilo i ugurala ruke u preduge rukave,
pitajući se može li joj miris uopće biti onako dobar kako pamtim. Bio je bolji.
“Nisi li?”, usprotivio mi se tako tihim glasom da nisam bila sigurna bih li ga trebala čuti.
Vozili smo se maglom obavijenim ulicama, uvijek prebrzo, s osjećajem nelagode, barem što se mene tiče.
Sinoć su svi zidovi pali… gotovo svi. Nisam znala hoćemo li i danas biti tako otvoreni. Jezik mi se zavezao od toga. Čekala sam da on prvi nešto kaže.
Obratio mi se s posprdnim smiješkom. “Što je, danas nemaš svojih dvadeset pitanja?”
“Moja ti pitanja smetaju?”, upitala sam ga s olakšanjem.
“Ne toliko kao tvoje reakcije.” Izgledao je kao da se šali, ali nisam mogla biti sigurna u to.
Namrštila sam se. “Loše reagiram?”
“Ne, u tome i jest problem. Sve prihvaćaš tako smireno – to je neprirodno. Nagoni me da se upitam što
zaista misliš.”
“Uvijek ti kažem što zaista mislim.”
“Izostavljaš ponešto”, optužio me.
“Ne puno.”
“Dovoljno da izludim od toga.”
“Bolje da to ne čuješ”, promumljala sam, gotovo šapatom.
Čim sam rekla te riječi, požalila sam zbog njih.
Bol u mome glasu bila je vrlo slaba; mogla sam se samo nadati da je nije zapazio.
Nije mi odgovorio, a ja sam se upitala jesam li upropastila atmosferu. Lice mu je bilo nečitko kad smo ulazili na školsko parkiralište. Nečega sam se zakašnjelo prisjetila.
“Gdje ti je ostatak obitelji?”, upitala sam ga – više nego sretna zbog toga što sam sama s njim, ali imajući
sad na umu da mu je auto inače pun.
“Povezla ih je Rosalie u svome autu.” Slegnuo je ramenima dok je parkirao pokraj sjajnog crvenog kabrioleta s podignutim krovom. “Razmetljiv je, zar ne?”
“Au, opa”, kazala sam bez daha. “Ako ima taj auto, zašto se onda vozi s tobom?”
“Kao što kažem, razmetljiv je. Nastojimo biti neupadljivi.”
“Ne uspijeva vam.” Nasmijala sam se i odmahnula glavom dok smo izlazili iz auta. Više nisam kasnila; zbog njegove luđačke vožnje stigla sam u školu više nego dovoljno rano. “Zašto ih je onda Rosalie danas vozila, ako je to upadljivije?”
“Zar nisi primijetila? Sada kršim sva pravila.” Dočekao me pred autom i ostao mi vrlo blizu dok smo ulazili u školski krug. Htjela sam prijeći tu malu razdaljinu, ispružiti ruku i dotaknuti ga, ali bojala sam se da mu to ne bi bilo drago.
“Zašto uopće imate takve aute?”, upitala sam se naglas.
“Ako vam je stalo do privatnosti?”
“Mali užitak”, priznao je s vragolastim osmijehom.
“Svi mi volimo brzu vožnju.”
“To sam si i mislila”, promrsila sam u bradu.

Zaklonjena nadstrešnicom krova kantine, Jessica me cekala iskolačenih očiju. Blažena bila, preko ruke je nosila moju vjetrovku.
“Hej, Jessica”, rekla sam joj kad smo prišli na nekoliko koraka. “Hvala ti što si se sjetila.” Predala mi je vjetrovku ne rekavši ni riječi.
“Dobro jutro, Jessica”, rekao je pristojno Edward.
Zaista nije bio kriv zbog toga što mu je glas tako neodoljiv.
Ili zbog svega što su mu oči kadre učiniti.
“Ovaj… bok.” Blenula je zatim u mene, nastojeći sabrati zbrkane misli. “Valjda se vidimo na trigonometriji.”
Značajno me pogledala, a ja sam suspregnula uzdah.
Pa što da joj kažem?
“Može, vidimo se tamo.”
Udaljila se, zastavši dvaput da bi se osvrnula prema nama.
“Što ćeš joj kazati?”, promrmljao je Edward.
“Hej, mislila sam da mi ne možeš čitati misli!”, prosiktala sam.
“Ne mogu”, zapanjeno je rekao. Zatim su mu oči zasjale kad je shvatio o čemu se radi. “Međutim, mogu čitati njezin – čekat će te u zasjedi kad dođeš na nastavu.”
Prostenjala sam dok sam skidala njegovu jaknu i pružala mu je, te umjesto nje oblačila svoju. Prebacio ju je preko ruke.
“Onda, što ćeš joj kazati?”
“Može mala pomoć?”, zamolila sam ga usrdno. “Što bi ona htjela saznati?”
Odmahnuo je glavom i zločesto se iscerio. “To nije fer.”
“Ne, to što mi ti ne želiš reći ono što znaš – e, to nije fer.”
Premišljao se na trenutak dok smo šetali. Stali smo pred učionicom gdje sam imala prvi sat.
“Zanima je jesmo li počeli izlaziti potajice. I zanima je što misliš o meni”, napokon je rekao.
“Ajoj. Što bih joj trebala reći?” Nastojala sam to kazati što nevinije. Ljudi su prolazili pokraj nas i ulazili u razred, vjerojatno nas znatiželjno mjerkajući, ali jedva da sam ih bila svjesna.
“Hmmm.” Prekinuo se da ulovi uvojak koji mi se oteo iz gumice na zatiljku i zatakne ga natrag gdje mu je mjesto. Srce mi je počelo hiperaktivno štucati. “Valjda bi se moglo dati potvrdan odgovor na prvo… ako nemaš ništa protiv – to bi objašnjenje bilo jednostavnije od bilo kojeg drugog.”
“Nemam ništa protiv”, rekla sam slabašnim glasom.
“A što se drugog pitanja tiče… pa, pažljivo ću slušati da i sâm saznam odgovor.” Jedna mu se strana usta podigla u onaj izvijeni osmijeh koji sam obožavala. Nisam uspjela dovoljno brzo doći do daha da mu odgovorim na tu opasku. Okrenuo se i pošao od mene.
“Vidimo se na ručku”, dobacio mi je preko ramena.
Troje učenika koji su upravo ulazili na nastavu zastali su na vratima i zagledali se u mene.
Požurila sam u razred, zajapurena i srdita. Takav je prevarant. Sad sam se još više brinula oko toga što ću kazati Jessici. Sjela sam na uobičajeno mjesto, ozlojeđeno bacivši torbu na klupu.
“Jutro, Bella”, rekao mi je Mike sa susjednog mjesta.
Pogledala sam ga i opazila mu čudan, gotovo rezigniran izraz na licu. “Kako je bilo u Port Angelesu?”
“Bilo je…” Nije postojao pošten pridjev za to. “Super”, naposljetku sam smislila jadan pridjev. “Jessica je nabavila zbilja zgodnu haljinu.”
“Je li spomenula naš izlazak u ponedjeljak?”, upitao me, a oči su mu zasjale. Osmjehnula sam se, jer je razgovor pošao tim smjerom.
“Rekla je da joj je bilo jako lijepo”, potvrdila sam mu.
“Zbilja?”, oduševljeno je rekao.
“Nego što.”

Gospodin Mason je nato počeo nastavu, zamolivši nas da predamo lektire. Engleski, a zatim i državna uprava, prošli su mi u magnovenju, jer sam se brinula kako da objasnim Jessici što se dogodilo i uzrujavala oko toga hoće li Edward zaista prisluškivati moje riječi putem Jessinih misli. Kako li samo nezgodan taj njegov mali dar može biti – kad mi njime ne spašava život.
Pri kraju drugog sata magle već gotovo da i nije bilo, ali dan je i dalje bio mračan od niskih, nadvijenih oblaka.
Uputila sam osmijeh nebu.
Edward je bio u pravu, naravno. Kad sam ušla na trigonometriju, Jessica je sjedila u stražnjem redu i gotovo skakutala na stolici od uzbuđenja. Nevoljko sam otišla do klupe pokraj nje, nastojeći uvjeriti samu sebe da bi bilo najpametnije da se to što prije riješi.
“Sve mi ispričaj!”, naredila mi je prije nego što sam uopće stigla sjesti.
“Što bi ti da ti kažem?”, ustobočila sam se.
“Što se sinoć dogodilo?”
“Počastio me večerom, a zatim me odvezao doma.”
Prostrijelila me pogledom, lica ukočenog od nevjerice.
“Kako si tako brzo stigla kući?”
“Kad vozi kao manijak. Srce mi je sišlo u pete.” Nadala sam se da će to čuti.
“Je li to bilo kao izlazak – jesi mu rekla da te tamo dočeka?”
Nije mi to palo na pamet. “Ne – jako sam se iznenadila kad sam tamo naišla na njega.”
Razočarano je naškubila usne kad je čula bjelodanu iskrenost u mome glasu.
“Ali danas te odbacio do škole?”, postavila mi je potpitanje.
“Da – to me također iznenadilo. Sinoć je uočio da nemam jaknu”, objasnila sam joj.
“Onda, hoćete li opet izaći skupa?”
“Ponudio se da me odvede u Seattle u subotu, jer misli da moj kamionet nije dorastao tome – to se računa?”
“Da.” Kimnula je glavom.
“Pa, onda, da.”
“O-pa-la.” Istegnula je riječ u tri sloga. “Edward Cullen.”
“Znam”, složila sam se. “Opala” nije bilo ni izbliza dovoljno.
“Čekaj!” Naglo je podigla dlanove prema meni, kao da zaustavlja promet. “Je li te poljubio?”
“Ne”, promumljala sam. “Nije to tako.”
Izgledala je razočarano. Sigurna sam da je isto vrijedilo i za mene.
“Misliš da bi u subotu…?” Podigla je obrve.
“Zbilja sumnjam.” Slabo sam prikrila nezadovoljstvo u svome glasu.
“O čemu ste razgovarali?” Šapatom je pokušala izvući još više iz mene. Nastava je već počela, ali gospodin Varner nije naročito pazio, a nismo ni bile jedine koje i dalje razgovaraju.
“Ne znam, Jess, o koječemu”, odvratila sam joj šapatom.
“Malo smo popričali o lektiri.” Vrlo, vrlo malo. Mislim da ju je usput spomenuo.
“Molim te, Bella”, usrdno me zamolila. “Reci mi nešto konkretno.”
“Pa… u redu, reći ću ti jednu stvar. Trebala si vidjeti kako je konobarica očijukala s njim – skroz napadno.
Ali nije baš nimalo mario za nju.” Pa neka misli što sam time htjela reći.
“To je dobar znak”, kimnula je. “Je li bila zgodna?”
“Jako – i rekla bih da joj je devetnaest ili dvadeset godina.”
“Još bolje. Sigurno mu se sviđaš.”
“Može biti, ali teško je reći. Uvijek je tako zaguljen”, odala sam za njegov račun i uzdahnula.
“Ne znam odakle ti hrabrost da budeš nasamo s njim”, kazala je ispod glasa.
“Zašto?” To me šokiralo, ali nije joj bilo jasno zašto am tako reagirala.
“Kad je tako… zastrašujući. Ne bih znala što da mu ažem.” Složila je facu, vjerovjatno se prisjetivši kako je jutros ili sinoć upro neodoljivu snagu svojih očiju u nju.
Imam izvjesnih problema da dokučim smisao u njegovom društvu”, priznala sam joj.
“A, čuj. Kad je nevjerojatno prelijep.” Jessica je slegnula ramenima, kao da to može opravdati ijednu manu.
Što se nje tiče, vjerojatno je i moglo.
“Ima u njemu puno više toga od ljepote.”
“Zbilja? Kao na primjer?”
Poželjela sam da to nisam rekla. Gotovo u istoj mjeri kao što sam se nadala da se šalio kad je rekao da će prisluškivati.
“Ne mogu to objasniti kako treba… ali još je nevjerojatniji iza tog lica.” Vampir koji bi htio biti dobar – koji spašava ljudske živote kako ne bi bio neman… zagledala sam se prema ploči.
“Je li to uopće moguće?” Zahihotala se.
Zanemarila sam je, trudeći se izgledati kao da slušam što govori gospodin Varner.
“Znači, sviđa ti se, je li?” Nije imala namjeru odustati.
“Da”, šturo sam rekla.
“Hoću reći, zbilja ti se sviđa?”, ostala je uporna.
“Da”, ponovila sam, porumenjevši. Nadala sam da joj se ta pojedinost neće usjeći u misli.
Bilo joj je dosta jednosložnih odgovora. “Koliko ti se sviđa?”
“Previše”, uzvratila sam joj šapatom. “Više nego što se ja njemu sviđam. Ali ne vidim kako si tu mogu pomoći.” Uzdahnula sam, a jedan nalet rumenila pretopio mi se u drugi.
Zatim je, na svu sreću, gospodin Varner prozvao Jessicu.
Nije više dobila priliku to spomenuti do kraja sata, a čim je zvonilo, ja sam promijenila temu.
“Mike me na engleskom pitao jesi li spomenula vaš izlazak u ponedjeljak”, rekla sam joj.
“Ma šališ se! Što si mu rekla?!”, zinula je u čudu, potpuno smetena.
“Rekla sam mu da si kazala da ste se jako dobro proveli – imam dojam da mu je bilo drago.”
“Reci mi tačno što ti je rekao i kako si mu odgovorila, od riječi do riječi!”

Ostatak šetnje provele smo u raspravi o strukturi rečenica, a najveći dio španjolskog u pomnoj analizi pojedinih izraza Mikeova lica. Ne bih joj pomogla da to tako rastegne da me nije brinulo da bi se tema razgovora mogla vratiti na mene.
A zatim se oglasilo zvono za veliki odmor. Kad sam skočila sa stolice i grubo natrpala knjige i bilježnice u torbu, ozaren me izraz vjerojatno izdao pred Jessicom.
“Nećeš danas sjeti s nama za vrijeme ručka, je l’ tako?”, pretpostavila je.
“Ne bih rekla.” Nisam mogla biti sigurna u to da mi opet neće onako nezgodno nestati.
Ali pred vratima me španjolskoga, naslonjen na zid – i sličniji grčkom božanstvu nego što bi to iko smio biti – čekao Edward. Jessica je bacila jedan pogled, zakolutala očima i izgubila se.
“Vidimo se, Bella.” Glas joj je bio pun primisli. Možda ću morati isključiti zvono na mobitelu.
“Zdravo.” Glas mu je istodobno bio prpošan i srdit.
Prisluškivao je, očito.
“Bok.”
Nije mi palo na pamet što bih zatim rekla, a on je šutio – čekajući svoju priliku, pretpostavila sam – tako da smo do kantine otišli u tišini. Hodanje s Edwardom kroz gužvu velikog odmora bilo mi je uvelike slično prvom danu koji sam provela ovdje; svi su zurili u nas.
Odveo me da stanemo u red, i dalje šutke, iako su mu se oči svakih nekoliko sekundi vraćale na moje lice, s pogledom punim premišljanja. Učinilo mi se da srditost nadvladava prpošnost kao glavni osjećaj na njegovu licu.
Počela sam nervozno potezati cif na vjetrovki.
Prišao je pultu i natovario pladanj hranom.
“Što to radiš?”, prigovorila sam mu. “Nisi valjda sve to uzeo za mene?”
Odmahnuo je glavom i otišao platiti jela koja je izabrao.
“Pola je za mene, naravno.”
Podigla sam obrvu.
Poveo me do onog mjesta gdje smo već sjedili skupa.
Sa suprotnog kraja dugoga stola skupina maturanata zapanjeno je gledala kako sjedamo jedno preko puta drugoga.
Edward nije mario.
“Uzmi što god hoćeš”, rekao je i gurnuo pladanj prema meni.
“Baš me zanima”, rekla sam, uzela jabuku i počela je okretati u rukama, “što bi učinio da te neko izazove da pojedeš hranu?”
“Uvijek tebe nešto zanima.” Složio je grimasu i odmahnuo glavom. Oštro me pogledao ravno u oči, podigao komad pice s pladnja i namjerno odgrizao zalogaj, brzo ga prožvakao i zatim progutao. Promatrala sam ga razrogačenih očiju.
“Da tebe neko izazove da pojedeš zemlju, mogla bi, zar ne?”, upitao me snishodljivo.
Frknula sam nosom. “Jednom sam to učinila… za okladu”, priznala sam. “Nije bilo strašno.”
Nasmijao se. “To me valjda ni ne čudi.” Nešto iza mog ramena privuklo mu je pažnju.
“Jessica analizira svaki moj pokret – kasnije će ti podnijeti izvještaj.” Gurnuo je ostatak pice prema meni. Na spomen Jessice, u lice mu se uvukao tračak one ranije srditosti.
Spustila sam jabuku i odgrizla zalogaj pice, gledajući u stranu, znajući da se sprema početi.
“Znači, konobarica je bila zgodna, je li?”, oprezno me upitao.
“Zbilja to nisi primijetio?”
“Ne, nisam obraćao pažnju. Štošta mi je bilo na pameti.”
“Sirotica.” Sada sam mogla sebi dopustiti da budem velikodušna.
“Nešto što si rekla Jessici… pa, to me smeta.” Odbio je dopustiti da mu odvučem pažnju. Glas mu je postao hrapav, a sad me načas zabrinuto pogledao ispod trepavica.
“Ne čudi me da si čuo nešto što ti se ne sviđa. Znaš kako se kaže za one koji prisluškuju”, podsjetila sam ga.
“Upozorio sam te da ću je slušati.”
“A ja sam tebe upozorila da bi ti bilo bolje da ne znaš sve što ja mislim.”
“Jesi”, složio se, ali glas mu je i dalje bio grub. “Samo, nisi posve u pravu. Doista želim znati što misliš – sasvim.
Samo bih volio… da ne misliš ponešto od toga.”
Mrko sam ga pogledala. “To nipošto nije ista stvar.”
“Ali trenutačno to zapravo nije ono što ti hoću reći.”
“A što je to onda?” Sad smo se primaknuli jedno prema drugome preko stola. Preklopio je krupne bijele šake pod bradom; ja sam se prignula s desnom rukom oko vrata. Morala sam se podsjetiti da se nalazimo u blagovaonici punoj ljudi, gdje su vjerojatno mnoge radoznale oči uprte u nas. Bilo mi je odviše lako zanemariti sve osim naše male, intimne, napete ovojnice.

“Zar zaista vjeruješ da je tebi stalo do mene više nego meni do tebe?”, promrmljao je, nagnuvši se još više prema meni dok je to govorio, žestoko me promatrajući zlaćanim očima.
Pokušala sam se sjetiti kako da izdahnem zrak. Morala sam odvratiti pogled da se prisjetim.
“Opet mi to radiš?”, promrsila sam.
Oči su mu se raširile od iznenađenja. “Što to?”
“Zasljepljuješ me”, priznala sam mu, nastojeći se usredotočiti kad sam mu uzvratila pogled.
“O.” Namrštio se.
“Nisi ti kriv”, uzdahnula sam. “Ne možeš si pomoći.”
“Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?”
Spustila sam pogled. “Da.”
“Da, odgovorit ćeš mi, ili da, zaista tako misliš?”
Opet se rasrdio.
“Da, zaista tako mislim.” Nisam podizala pogled sa stola, promatrajući crte lažnih drvenih godova otisnute na laminatu. Šutnja se otegnula. Tvrdoglavo sam odlučila ne biti prva koja će je ovaj put prekinuti, iz petnih se žila odupirući iskušenju da virnem prema njegovom licu.
Naposljetku je progovorio baršunasto mekim glasom.
“Nisi u pravu.”
Pogledala sam ga i opazila da su mu oči blage.
“Ne možeš to znati”, usprotivila sam se šapatom.
Sumnjičavo sam odmahnula glavom, premda mi je srce poskočilo od njegovih riječi, kojima sam tako silno željela vjerovati.
“Zbog čega tako misliš?” Prodorno me gledao očima boje rastopljena topaza – uzalud nastojeći, pretpostavila sam, iščupati istinu ravno iz mojega uma.
Uzvratila sam mu pogled, dajući sve od sebe da jasno razmišljam usprkos njegovu licu, da nađem nekakvo objašnjenje. Dok sam tragala za riječima, vidjela sam da postaje nestrpljiv; ozlojeđen mojom šutnjom, počeo se mrštiti. Odmaknula sam ruku s vrata i podigla jedan prst.
“Dopusti mi da razmislim”, zatražila sam. Lice mu se smirilo, sad kad sam mu dala do znanja da namjeravam odgovoriti. Spustila sam ruku na stol i primaknula joj lijevu, spojivši im dlanove. Zurila sam u svoje ruke, petljajući i raspetljavajući prste, kad sam konačno progovorila.
“Pa, izuzev onog očitog, ponekad…” Načas sam oklijevala. “Ne mogu biti sigurna – ja ne znam čitati misli – ali ponekad mi se čini kao da želiš reći zbogom dok govoriš nešto drugo.” Nisam mogla bolje opisati osjećaj strepnje koji su njegove riječi katkad poticale u meni.
“Dobro opažaš”, prošaptao je. I strepnja se opet javila, izbivši na površinu kad je potvrdio moje strahovanje.
“Samo, upravo zato si u krivu”, počeo je objašnjavati, ali onda su mu se oči suzile. “Kako to misliš, ‘onog očitog’?”
“Pa, pogledaj me”, rekla sam, posve nepotrebno, jer je ionako već buljio. “Posve sam obična – pa, ako se izuzmu mane, poput sklonosti pogibanju i nespretnosti od koje sam praktički bogalj. A gledaj sebe.” Mahnula sam prema njemu i cijelom njegovom zapanjujućem savršenstvu.
Čelo mu se načas ljutito naboralo, a onda izgladilo.
Pogledao me s razumijevanjem. “Ne vidiš se vrlo jasno, da znaš. Priznajem, posve si u pravu što se mana tiče”, crno se zahihotao, “ali ti nisi čula što je svako muško ljudsko biće u ovoj školi pomislilo onoga dana kad si došla amo.”
Zaprepašteno sam zatreptala. “Ne vjerujem…”, promrmljala sam sebi u bradu.
“Vjeruj mi barem kad ti ovo kažem – ti si sve samo ne obična.”
Bilo mi je daleko više neugodno nego što mi je prijalo vidjeti pogled koji mu se pojavio u očima kad je to rekao. Brzo sam ga podsjetila na moj prvotni argument.
“Ali ja tebi ne govorim zbogom”, istaknula sam.
“Zar ti nije jasno? Upravo to dokazuje da sam u pravu.
Najviše mi je stalo, jer ako ja to mogu” – odmahnuo je glavom, kao da se bori s tom mišlju – “ako bi jedino ispravno bilo da odem od tebe, onda ću nanijeti sebi bol, samo da tebe ne povrijedim, samo da ti ostaneš sigurna.”
Ošinula sam ga pogledom. “A ne misliš da bih ja to isto učinila za tebe?”
“Nikad nećeš biti primorana donijeti takav odabir.”
Njegovo se nepredvidljivo raspoloženje naglo opet promijenilo; zločest mu je, neodoljiv smiješak presložio crte lica. “Naravno, imam sve jači dojam da mi briga za tvoju sigurnost postaje stalno zanimanje koje će tražiti moju neprestanu prisutnost.”
“Niko me danas nije pokušao srediti”, podsjetila sam ga, zahvalna na tome što je prešao na lakšu temu. Nisam htjela da mi više spominje rastanke. Kad bih morala, valjda bih se mogla namjerno dovesti u opasnost ne bi li on ostao uz mene… Otjerala sam tu misao od sebe prije nego što mi je hitrim očima stigne pročitati na licu. To bi mi nedvojbeno donijelo nevolje.
“Zasad”, dodao je.
“Zasad”, složila sam se; inače bih se usprotivila, ali sad sam htjela da očekuje nesreće.
“Imam još jedno pitanje za tebe.” Lice mu je i dalje bilo opušteno.
“Samo daj.”
“Zaista ove subote moraš u Seattle, ili ti je to samo bila izlika kojom si elegantno izbjegla potrebu da odbijaš sve svoje obožavatelje?”