8. PORT ANGELES

Jess je vozila brže od Načelnika, tako da smo stigle u Port Angeles prije četiri. Već dosta dugo nisam bila vani s curama, pa sam živnula od naleta estrogena. Slušali smo cendrave rokerske pjesme dok je Jessica brbljala o dečkima s kojima se družimo. Njena večera s Mikeom prošla je vrlo dobro, i sad se nadala da će do subote navečer stići i do prvog poljupca. Zadovoljno sam se osmjehnula sama sebi. Angela je bila pasivno sretna što ide na ples, ali Eric je nije zaista zanimao. Jess ju je pokušala nagnati da prizna ko bi onda bio njezin tip, ali ja sam se ubrzo umiješala s pitanjem o haljinama, da je poštedim. Angela mi je uputila zahvalan pogled.
Port Angeles bio je prekrasno turističko mjestašce, daleko uređenije i živopisnije od Forksa. Ali Jessica i Angela dobro su ga poznavale, tako da nisu namjeravale tratiti vrijeme na slikoviti korzo uz obalu zaljeva. Jess nas je odvezla ravno do jedine velike robne kuće u mjestu, nekoliko ulica udaljene od domaćinski uređenih pročelja uz more.
Ples je imao biti poluformalan, a nismo bile baš sigurne što to znači. I Jessica i Angela gotovo su se s nevjericom iznenadile kad sam im rekla da u Phoenixu nijednom nisam bila na plesu.
“Zar nikad nisi otišla s nekim dečkom?”, upitala me Jess s nevjericom na ulazu u robnu kuću.
“Zbilja”, pokušala sam je uvjeriti, ne htijući joj priznati svoje plesne mane. “Nikad nisam imala nikoga ko
bi mi ni izbliza bio dečko. Nisam puno izlazila.”
“Zbog čega?”, ostala je uporna Jessica.
“Niko me nikad nije zvao”, iskreno sam joj odgovorila.
Složila je skeptičnu facu. “Ovdje te zovu van”, podsjetila me, “a ti ih odbijaš.” Sad smo bile u odjelu za
mladež i pregledavale vješalice ne bismo li našle odjeću za izlaske.
“Pa, s izuzetkom Tylera”, potiho ju je dopunila Angela.
“Molim?”, zinula sam u čudu. “Što si to rekla?”
“Tyler je svima kazao da te vodi na maturalnu”, obavijestila me Jessica sa sumnjom u očima.
“Što je rekao?” Zvučala sam kao da se gušim.
“Rekla sam ti da to nije istina”, prišapnula je Angela Jessici.
Ostala sam nijema, još pogođena šokom koji se brzo pretvarao u srditost. Ali sad smo pronašle vješalice s haljinama i valjalo je prionuti na posao.
“Zbog toga te Lauren poprijeko gleda”, zahihotala se Jessica dok smo razgrtale odjeću.
Zaškrgutala sam zubima. “Što misliš, da ja njega pregazim kamionetom, bi li prestao više osjećati krivnju zbog one nesreće? Pa da mi se prestane iskupljivati i da budemo kvit?”
“Možda”, posprdno se osmjehnula Jess. “Ako je to pravi razlog zbog kojeg to govori.”
Ponuda haljina nije bila velika, ali obje su našle nešto što bi vrijedilo isprobati. Sjela sam na tabure odmah pokraj ulaza u kabinu, pokraj trostrukog zrcala, i pokušala obuzdati srdžbu.
Jess se nije mogla odlučiti između dvije haljine – jedna je bila duga, crna, bez naramenica i klasično skrojena, a druga električno plava, do koljena, s bretelicama.
Rekla sam joj da izabere plavu; zašto ne bi istaknula oči?
Angela se odlučila za blijedoružičastu haljinu koja joj je lijepo padala niz visoko tijelo i isticala nijanse meda u svijetlosmeđoj kosi. Objema sam nadijelila naramke komplimenata i pomogla im da vrate odbačene haljine na vješalice. Cijeli postupak bio je mnogo kraći i lakši od sličnih kupovina na koje sam doma odlazila s Renée.
Valjda i ograničen izbor ima svojih prednosti.
Otišle smo na odjel cipela i popratne opreme. Dok su one isprobavale, ja sam ih samo gledala i davala im svoje mišljenje, jer mi se nije dalo kupovati za sebe, iako su mi doista trebale nove cipele. Uzbuđenje izlaska s curama kvarila mi je ljutnja na Tylera, pa mi se smrknutost već vraćala.

“Angela?”, pozvala sam je oklijevajući, dok je isprobavala par ružičastih potpetica s vrpcama – presretna što izlazi s nekim ko je dovoljno visok da bi ona uopće mogla nositi visoke pete. Jessica je odlutala prema pultu s nakitom, tako da smo ostale same.
“Da?” Ispružila je nogu, zavrnuvši gležanj da bolje vidi cipelu.
Prepala sam se i odustala. “Te mi se sviđaju.”
“Mislim da ću ih uzeti – iako mi nikad neće ići ni uz što osim te haljine”, zamišljeno je rekla.
“Ma, samo daj – na akciji su”, obodrila sam je.
Osmjehnula mi se i vratila poklopac na kutiju s mutnobijelim cipelama praktičnijeg izgleda.
Opet sam pokušala. “Ovaj, Angela…” Radoznalo je podigla pogled.
“Je li uobičajeno da… Cullenovi” – nisam odmicala pogled s cipela – “često nisu u školi?” Doživjela sam teški neuspjeh u pokušaju da zvučim nehajno.
“Da, svaki put kad je vrijeme lijepo idu na izlet – čak i doktor. Svi jako vole prirodu”, rekla mi je tiho, i sama razgledavajući nove cipele. Nije mi postavila nijedno potpitanje, a kamoli stotine koje bi izletjele iz Jessice.
Angela mi je postajala zaista draga.
“O.” Promijenila sam temu kad se Jessica vratila da nam pokaže nakit od kvarca koji je našla da joj ide uz srebrne cipele.
Namjeravale smo otići na večeru u jedan talijanski restorančić na korzu, ali kupovanje haljina nije nam oduzelo onoliko vremena koliko smo očekivale. Jess i Angela htjele su odnijeti odjeću natrag u auto i zatim se prošetati do zaljeva. Rekla sam im da se nađemo u restoranu za sat vremena – htjela sam potražiti neku knjižaru. Obje su htjele poći sa mnom, ali rekla sam im
da se samo provedu kako im odgovara – ne znaju kako se znam zanijeti kad sam okružena knjigama; u takvim bih situacijama najradije bila sama. Otišle su do auta veselo ćaskajući, a ja sam se zaputila u smjeru koji mi je pokazala Jess.
Bez problema sam pronašla knjižaru, ali ona nije bila to što sam tražila. Izlozi su bili prepuni kristala, sanovnika i knjiga o duhovnom iscjelivanju. Nisam ni ušla unutra. Kroz izlog sam vidjela pedesetogodišnju ženu duge, ravne sijede kose raspuštene niz leđa, odjevenu u haljinu ravno iz šezdesetih, kako me pozdravlja smiješkom iza pulta. Zaključila sam da bih bar taj razgovor mogla preskočiti. Zacijelo u mjestu postoji neka normalna knjižara.
Nastavila sam vrludati ulicama, sve prometnijim pri kraju radnog vremena, u nadi da idem prema gradskom središtu. Nisam marila koliko sam zapravo trebala na put kojim idem; opirala sam se očajavanju. Davala sam sve od sebe da ne razmišljam o njemu i onome što je Angela
rekla… i više se od svega trudila da suzbijem nade za subotu, strahujući od razočaranja bolnijeg od ostalih, kad sam odjednom malo dalje u ulici ugledala nečiji srebrni volvo, i sve me odjednom pogodilo. Glupi, nepouzdani vampir, pomislila sam.
Odmarširala sam prema jugu, u smjeru nekih velikih izloga koji su mi djelovali obećavajuće. Ali kad sam stigla do njih, ispostavilo se da su to samo servis i jedan prazan lokal. I dalje sam imala previše vremena da bih odmah pošla potražiti Jess i Angelu, a definitivno sam trebala popraviti raspoloženje prije nego što se opet nađem s njima. Nekoliko puta sam prošla prstima kroz kosu i duboko udahnula više puta prije nego što sam produžila iza ugla.
Počela sam shvaćati, dok sam prelazila još jednu ulicu, da idem u pogrešnom smjeru. Ono malo pješaka koje sam vidjela hodali su prema sjeveru, a zgrade oko mene izgledale su uglavnom kao skladišta. Odlučila sam skrenuti na istok na idućem uglu, a onda skrenuti natrag nakon nekoliko križanja u nadi da ću se nekom drugom ulicom uspjeti vratiti na korzo.
Četvorica muškaraca pojavila su se iza ugla prema kojem sam išla, odjeveni odviše ležerno da bi bila riječ o ljudima koji se vraćaju iz ureda, ali i odviše neuredni da bi bila riječ o turistima. Dok su mi prilazili, shvatila sam da nisu puno stariji od mene. Glasno su zbijali šale, obijesno se cerekali i bubali se po nadlakticama. Odmaknula sam se u stranu pločnika koliko se dalo da imaju prostora da prođu, i ubrzala korak, gledajući pokraj njih prema uglu.

“Hej, ti!”, jedan je dobacio u prolazu, zacijelo meni, jer nikoga drugog nije bilo u blizini. Nagonski sam se osvrnula. Dvojica su zastala, a druga dvojica usporila.
Obratio mi se izgleda onaj najbliži, zdepasti, tamnokosi tip u ranim dvadesetima. Nosio je raskopčanu kariranu košulju preko prljave majice, uz odrezane traperice i sandale. Zakoraknuo je prema meni.
“Zdravo”, promumljala sam, reagiravši refleksno. Zatim sam brzo odvratila pogled i još brže se zaputila prema uglu. Začula sam kako praskaju u grohotni smijeh iza mene.
“Hej, čekaj!”, doviknuo je jedan od njih opet za mnom, ali ja sam samo pognula glavu i zašla za ugao s uzdahom olakšanja. Još sam ih čula kako se pozadi guše od smijeha.
Našla sam se na pločniku koji vodi kraj stražnjih strana većeg broja skladišta sumornih boja, svakoga s velikim vratima za istovar kamiona, zaključanih lokotima preko noći. Na južnoj strani ulice nije bilo pločnika, samo lančana ograda s bodljikavom žicom na vrhu, kao zaštita za nekakvo skladišno dvorište s dijelovima za motore. Odlutala sam daleko od onoga dijela Port Angelesa koji sam, kao posjetitelj, trebala vidjeti. Shvatila sam da pada mrak, da se oblaci konačno vraćaju i gomilaju na zapadnom obzorju, stvarajući rani zalazak sunca. Istočno nebo bilo je još vedro, ali sve bljeđe, prožeto ružičastim i narančastim prugama. Vjetrovka mi je ostala u autu, pa sam iznenada zadrhtala i čvrsto prekrižila ruke preko prsa. Pokraj mene je prošao jedan kombi, a zatim je ulica opustjela.
Nebo se uto još više zatamnilo, a kad sam preko ramena prostrijelila pogledom oblak kriv za to mračenje, šokirano sam otkrila da me dva tipa nijemo prate na sedam metara razdaljine.
Bili su iz iste skupine pokraj koje sam prošla na uglu, iako nijedan od njih nije bio onaj tamni koji mi se obratio.
Smjesta sam okrenula glavu prema naprijed i ubrzala korak. Opet sam se stresla od studeni koja nije imala nikakve veze s vremenom. Torbica mi je bila obješena preko ramena, pa sam je prebacila preko glave, kako se savjetuje, da mi je ne bi mogli oteti. Tačno sam znala gdje mi je papreni sprej – još uvijek u neraspakiranoj platnenoj torbi ispod kreveta. Nisam imala mnogo novca sa sobom, samo jednu dvadeseticu i nekoliko novčanica od jednog dolara, pa mi je palo na pamet da “slučajno” ispustim torbicu i uteknem. Ali preplašeni me glasić iz pozadine misli upozorio da su ti tipovi možda nešto gore od lopova.
Pozorno sam počela osluškivati njihove tihe korake, daleko pretihe u usporedbi s razmetljivom bukom koji su ranije stvarali, i nije mi se učinilo da ubrzavaju, niti da mi se iole približavaju. Diši, morala sam se podsjetiti.
Ne znaš idu li oni to za tobom. Nastavila sam hodati što brže mogu a da ne potrčim, usredotočena na skretanje udesno od kojeg me sada dijelilo još samo nekoliko metara.
Čula sam ih kako ostaju na jednakoj razdaljini kao i prije. Jedan je plavi auto skrenuo na ulicu s juga i brzo prošao pokraj mene. Došlo mi je da iskočim pred njega, ali oklijevala sam, sputana neznanjem slijede li me to oni doista, sve dok nije postalo prekasno.
Stigla sam do ugla, ali brzi mi je pogled otkrio da je riječ tek o slijepom prilazu do stražnje strane neke zgrade.
Napola sam se okrenula, spremna skrenuti; sad sam to na brzinu morala ispraviti i šmugnuti uskim prilazom natrag do pločnika. Ulica je završila na idućem uglu, gdje je stajao znak obveznog zaustavljanja. Usredotočila sam se na jedva čujne korake iza mene, razmišljajući bih
li potrčala ili ne. Samo, zvučalo je kao da sam im odmakla, a znala sam da bi me ionako sustigli. Sigurno bih se spotaknula i prostrla po pločniku da pokušam ubrzati.
Zvuk koraka definitivno je sad bio dalji. Usudila sam se na brzinu osvrnuti; sad su bili na nekih petnaestak metara od mene, opazila sam s olakšanjem. Ali obojica su zurila u mene.
Trebala mi je cijela vječnost da stignem do ugla. Hodala sam ravnomjernim tempom, a tipovi iza mene zaostajali su malo po malo sa svakim korakom. Možda su shvatili da su me prepali i sad im je bilo žao. Opazila sam dva auta kako odlaze na sjever i prolaze križanjem prema kojem sam išla, i odahnula od olakšanja. Bit će više ljudi oko mene nakon što se maknem s ove puste ulice. Zašla sam za ugao sa zahvalnim uzdahom.
I stala u mjestu.
S obje strane ulice stajali su goli zidovi bez prozora i vrata. U daljini, dva križanja niže, vidjela sam uličnu rasvjetu, promet i pješake, ali sve je to bilo predaleko. Jer na pola puta niz ulicu, uz jednu zgradu sa zapadne strane, čekala su me ona druga dvojica. Obojica su uzbuđenim
osmjesima popratila moje kočenje na pločniku.
Tada sam shvatila da me oni to nisu slijedili.

Tjerali su me u stupicu.
Zastala sam tek na časak, ali činilo mi se da jako dugo traje. Zatim sam šmugnula na suprotnu stranu ulice.
Imala sam mučan dojam da mi je to uzaludno. Koraci iza mene sad su se pojačali.
“Eto nas!” Prodorni glas onog zdepastog, tamnokosog tipa proparao je napetu tišinu tako da sam se trgnula.
U sve dubljoj tami činilo se da gleda nekamo pokraj mene.
“Eto i nas”, odvratio mu je drugi glas iza mene, pa sam se opet trgnula dok sam pokušavala odbrzati niz ulicu. “Samo smo malo udarili drugim putem.”
Morala sam sada usporiti korake. Prebrzo sam prelazila razmak između sebe i onog para koji me čekao.
Mogla sam dobro, glasno vrištati, pa sam usisala zrak, spremna da to i učinim, ali grlo mi je bilo tako suho da nisam bila sigurna koliko ću prodorna biti. Brzim sam pokretom prebacila torbicu preko glave i čvrsto primila naramenicu jednom rukom, spremna da im je predam, ili da je upotrijebim kao oružje, već prema potrebi.
Kad sam oprezno zastala, zdepasti tip odmaknuo se od zida i polako iskoračio na ulicu.
“Ne prilazi mi”, upozorila sam ga glasom koji je trebao biti snažan i neustrašiv. Ali imala sam pravo što se suhoga grla tiče – uopće nije bio prodoran.
“Ne budi takva, šećeru”, dobacio mi je, a iza mene se opet začuo onaj grohotni smijeh.
Pripremila sam se za napad, raširivši noge i pokušavši se kroz paniku prisjetiti svog oskudnog znanja o samoobrani.
Udarac uvis donjim dijelom dlana mogao bi možda slomiti nos ili ga zabiti u mozak. Prstom u očnu duplju – pokušaj ga svinuti i iskopati oko. I standardno koljeno u prepone, jasno. Tad mi se u glavi oglasio isti onaj pesimistični glas, podsjetivši me da po svoj prilici ne bih imala izgleda ni protiv jednoga od njih, a četvorica su. Ma šuti! naredila sam tom glasu prije nego što me strava stigne onesposobiti. Neću pasti a da sa sobom još nekoga ne povedem. Pokušala sam progutati slinu, ne bih li mogla smoći pošteni vrisak.
Iza ugla su odjednom skrenuli farovi. Auto je skoro pogodio zdepastoga, prisilivši ga da odskoči prema pločniku. Bacila sam se na kolnik – ovaj će auto morati ili stati, ili me udariti. Ali srebrni se auto neočekivano okrenuo u mjestu, zaustavivši se s otvorenim suvozačkim
vratima na samo korak-dva od mene.
“Upadaj”, naredio mi je srditi glas.
Zaprepastila me brzina kojom je nestao strah koji me gušio, naglost kojom me oblio osjećaj sigurnosti – čak i prije nego što sam ušla – čim sam čula njegov glas. Skočila sam na sjedalo i zalupila vrata za sobom.
U autu je bilo mračno, lampica se nije upalila pri otvaranju vrata, a lice mu se jedva vidjelo pri sjaju upravljačke ploče. Gume su zacvilile kad se naglo okrenuo prema sjeveru i prebrzo dao gas, zanijevši se prema ošamućenim tipovima na kolniku. Načas sam opazila kako se bacaju na pločnik kad smo se izravnali i pojurili prema luci.
“Stavi pojas”, naredio mi je, a ja sam shvatila da se grčevito držim za sjedalo objema rukama. Brzo sam ga poslušala; kopča pojasa glasno je škljocnula u mraku. Oštro je skrenuo nalijevo i pohitao dalje, prohujavši pokraj nekoliko znakova za zaustavljanje a da nije ni usporio.
Ali osjetila sam potpunu sigurnost i, zasad, potpunu nezainteresiranost za to kamo idemo. Gledala sam mu u lice s istinskim olakšanjem, olakšanjem koje je nadilazilo moje iznenadno izbavljenje. Proučavala sam mu besprijekorne crte lica u polumraku, čekajući da mi se disanje smiri, sve dok nisam shvatila da mu je izraz zapravo ubitačno ljutit.
“Jesi li dobro?”, upitala sam ga, iznenadivši se promuklosti svoga glasa.
“Ne”, odsječno je rekao, pun srdžbe.
Ušutjela sam i nastavila mu promatrati lice, dok je bijesnim očima gledao ravno preda se, a onda je auto naglo stao. Pogledala sam oko sebe, ali bilo je tako mračno da su se vidjeli tek nejasni obrisi drveća oko ceste. Više nismo bili u mjestu.
“Bella?”, pozvao me napetim, obuzdanim glasom.
“Da?” Glas mi je i dalje bio hrapav. Pokušala sam se potiho nakašljati.
“Jesi li ti dobro?” I dalje me nije ni pogledao, ali ljutnja mu se jasno vidjela na licu.
“Jesam”, tiho sam zakreštala.
“Rastresi mi misli, molim te”, naložio mi je.
“Oprosti, što?”
Naglo je izdahnuo.
“Samo brbljaj o nečemu beznačajnom dok se ne smirim”, pojasnio je, zažmirivši i stisnuvši si greben nosa palcem i kažiprstom.
“Hm.” Pokušala sam se sjetiti neke gluposti. “Pregazit ću Tylera Crowleyja sutra prije škole?”
I dalje je čvrsto žmirio, ali kut usana mu je zatitrao.
“Zašto?”
“Svima priča da me vodi na maturalnu – ili je sišao s uma, ili mi se još nastoji iskupiti zato što me skoro ubio prošli… pa, sjećaš se, a on sad misli da je maturalna nekako pravi način za to. Prema tome, ako mu ugrozim život, onda smo kvit i ne može mi se više pokušavati odužiti. Ne trebaju mi neprijatelji, a možda će me Lauren pustiti na miru ako me se on okani. Samo, možda ću mu trebati napraviti totalku na sentri. Ako ne bude imao auto, neće moći nikoga povesti na maturalnu…”
Nastavila sam brbljati.
“Čuo sam za to.” Zvučao je malo pribranije.
“Ti si za to čuo?”, upitala sam ga u nevjerici, a ranija ogorčenost mi je buknula. “Neće moći na maturalnu ni ako ostane paraliziran od vrata naniže”, promrsila sam, poboljšavajući plan.
Edward je uzdahnuo i napokon otvorio oči.
“Bolje si?”
“Ne baš.”

Pričekala sam, ali više ništa nije rekao. Spustio je glavu na naslon i zagledao se u strop auta. Lice mu je bilo ukočeno.
“Što je bilo?” Glas mi je izašao kao šapat.
“Katkad imam problema sa svojom prijekom ćudi, Bella.”
I on je šaptao, a dok je gledao kroz prozor, oči su mu se posve suzile. “Ali ne bi bilo korisno da se okrenem i polovim one…” Nije dovršio rečenicu, već je odvratio pogled i načas ponovno uložio napor da obuzda svoju ljutnju. “Barem se”, nastavio je, “pokušavam uvjeriti da je tako.”
“O.” To mi je djelovalo kao neprimjeren odgovor, ali nisam se mogla sjetiti boljeg.
Nastavili smo opet šutke sjediti. Pogledala sam sat na upravljačkoj ploči. Prošlo je pola sedam.
“Jessica i Angela će se zabrinuti”, promrmljala sam.
“Trebala sam se već naći s njima.”
Upalio je motor bez riječi, glatko se okrenuo i pojurio natrag u grad. Našli smo se pod uličnom rasvjetom za tili čas, i dalje vozeći prebrzo, s lakoćom pretičući aute koji su se polako vozikali korzom. Parkirao se naporedo s trotoarom u prostoru koji mi se činio premalim za , ali on se u njega ugurao bez problema iz prve. Pogledala sam kroz prozor svjetla restorana La Bella Italia, odakle su Jess i Angela upravo izlazile, odmičući od nas
zabrinutim korakom.
“Kako si znao gdje da…?”, zaustila sam, ali onda sam samo odmahnula glavom. Začula sam otvaranje vrata, okrenula se i ugledala ga kako izlazi.
“Što to radiš?”, upitala sam ga.
“Vodim te na večeru.” Blago se osmjehnuo, ali oči su mu bile krute. Izašao je iz auta i zalupio vratima. Ja sam se ušeprtljala s pojasom, a onda žurno i sama izašla.
Čekao me na trotoaru.
Progovorio je prije nego što sam stigla išta reći. “Idi zaustavi Jessicu i Angelu, da ne moram i njima ulaziti u trag. Mislim da se ne bih mogao obuzdati da opet naletim na ono tvoje drugo društvo.”
Stresla sam se od prijetnje u njegovu glasu.
“Jess! Angela!”, viknula sam za njima i mahnula im kad su se okrenule. Pohitale su natrag prema meni, a izraženo olakšanje na licima i jedne i druge istodobno je prešlo u iznenađenje kad su opazile pokraj koga to stojim.
Zastale su, oklijevajući, na nekoliko koraka od nas.
“Pa gdje si bila?” U Jessicinu glasu osjećala se sumnja.
“Izgubila sam se”, krotko sam priznala. “A onda sam naišla na Edwarda.” Pokazala sam ga.
“Imate li nešto protiv da vam se pridružim?”, upitao ih je svilenim, neodoljivim glasom. Iz njihovih zapanjenih izraza bilo mi je jasno da ih nikad dosad nije počastio svojim čarima.
“Ovaj… može”, uspjela je procijediti Jessica.
“Ovaj, zapravo, Bella, već smo večerale dok smo te čekale – oprosti”, priznala je Angela.
“Nema problema – nisam gladna.” Slegnula sam ramenima.
“Mislim da bi trebala nešto pojesti.” Edwardov glas bio je prigušen, ali pun autoriteta. Pogledao je Jessicu i progovorio malo glasnije. “Smijem li večeras ja odvesti
Bellu kući? Da je ne morate čekati dok večera.”
“Ovaj, nema problema, valjda…” Ugrizla se za usnu, nastojeći proniknuti iz moga izraza je li to ono što zaista hoću. Namignula sam joj. Nisam željela ništa više nego da se nađem nasamo sa svojim vječnim spasiteljem. Postojalo je toliko pitanja kojima ga neću moći obasuti sve dok ne budemo bili sami.
“U redu.” Angela je bila brža od Jessice. “Vidimo se sutra, Bella… Edwarde.” Ščepala je Jessicu za ruku i odvukla je prema autu, kojega sam opazila malo dalje, parkiranog s druge strane Prve ulice. Dok su ulazile, Jess se okrenula i mahnula mi, lica punog znatiželje. Mahnula
sam i ja njoj, želeći da se odvezu prije nego što ću mu se obratiti.
“Ozbiljno ti kažem, nisam gladna”, ponovila sam, pogledavši uvis u njegovo lice da mu pokušam razabrati izraz. Bilo je čudno.
“Udovolji mi.”
Otišao je do vrata restorana i otvorio ih s tvrdoglavim držanjem. Očito više nije bilo mjesta za daljnju raspravu.
Prošla sam pokraj njega i ušla u restoran, rezignirano uzdahnuvši.
U restoranu nije bila gužva – u Port Angelesu nije bila sezona. Dočekala nas je domaćica, a ja sam shvatila kako ona to gleda Edwarda dok ga je procjenjivala pogledom.
Izrazila mu je dobrodošlicu malo toplije nego što je baš bilo nužno. Iznenadila sam se koliko me to jedi. Bila je skoro za pedalj viša od mene i neprirodno plava.
“Stol za dvoje?” Zvučala je zavodljivo, sve i ako to nije htjela. Vidjela sam kako me odmjerila i smjesta odmaknula pogled, zadovoljna mojom očitom prosječnošću i opreznim razmakom bez dodirivanja koji je Edward održavao između nas. Odvela nas je do stola dovoljno velikog za četvero u sredini najzauzetijeg dijela prostora za objedovanje.
Htjela sam sjesti, ali Edward mi je odmahnuo glavom.
“Možda nešto intimnije?”, tiho je zamolio domaćicu.
Nisam bila sigurna u to, ali učinilo mi se da joj je krišom dodao napojnicu. Samo sam u starim filmovima vidjela da neko odbija stol.
“Naravno.” Zvučala je jednako iznenađeno kao što sam ja bila. Okrenula se i odvela nas oko paravana do malog prstena separea – svih praznih. “Je li ovo u redu?”
“Savršeno.” Zabljesnuo ju je svojim sjajnim osmijehom, načas je zaslijepivši.
“Ovaj” – odmahnula je glavom i zatreptala – “konobarica će vam smjesta doći.” Udaljila se nesigurnim korakom.
“Stvarno ne bi smio to raditi ljudima”, opomenula sam ga. “Zbilja nije fer.”
“Što ja to radim?”
“Zasljepljuješ ih tim osmijehom – ona ovog trena vjerojatno ne može doći sebi u kuhinji.”
Izgledao mi je zbunjeno.
“Ma daj, molim te”, rekla sam sumnjičavo. “Sigurno znaš kakav dojam ostavljaš na ljude.”
Nagnuo je glavu u stranu i znatiželjno me pogledao.
“Zasljepljujem ljude?”
“Nisi to primijetio? Misliš da svima tako lako uspijeva da bude po njihovom?”
Zanemario je moja pitanja. “Zasljepljujem li tebe?”
“Često”, priznala sam.
A zatim nam je stigla konobarica, s iščekivanjem na licu. Domaćica joj je nesumnjivo sve ispričala iza kulisa, a ova nova djevojka očito nije bila razočarana. Zataknula je uvojak kratke crne kose za jedno uho i osmjehnula se nepotrebno toplo.

“Zdravo. Zovem se Amber i večeras ću vas posluživati.
Što biste htjeli popiti?” Nije mi promaklo da se obraća samo njemu.
Pogledao me.
“Ja ću koka-kolu.” Zvučalo je kao da ga pitam.
“Dvije koka-kole”, rekao je.
“Odmah ću vam ih donijeti”, usrdno mu je kazala uz još jedan nepotreban osmijeh. Ali on to nije opazio.
Promatrao je mene.
“Što je?”, upitala sam ga kad je otišla.
Oči su mu ostale uprte u moje lice. “Kako se osjećaš?”
“U redu sam”, odgovorila sam mu, iznenađena napetošću u njegovu glasu.
“Ne osjećaš vrtoglavicu, mučninu, hladnoću…?”
“Zar bih trebala?”
Zahihotao se kad je čuo kako sam zbunjena.
“Pa, zapravo čekam da padneš u nesvijest.” Lice mu se izvilo u onaj savršeno izvijeni osmjeh.
“Mislim da se to neće dogoditi”, rekla sam kad sam ponovno počela disati. “Oduvijek mi je potiskivanje neugodnosti vrlo dobro išlo.”
“Svejedno, bit će mi lakše kad uneseš malo šećera i hrane u sebe.”
Tačno na taj šlagvort pojavila se konobarica s našim pićima i košaricom krušnih štapića. Okrenula mi se leđima dok ih je stavljala na stol.
“Spremni ste naručiti?”, upitala je Edwarda.
“Bella?”, pozvao me. Nevoljko se okrenula prema meni.
Izabrala sam prvo što sam vidjela na jelovniku.
“Ovaj… ja ću raviole s gljivama.”
“A vi?” Obratila se opet njemu, nasmiješena.
“Neću ništa”, rekao je. Naravno da neće.
“Samo mi javite ako se predomislite.” Nosila je i dalje onaj koketni osmijeh, ali on je više nije gledao, pa se udaljila sva nezadovoljna.
“Pij”, naložio mi je.
Poslušno sam srknula kolu, a onda stala piti veće gutljaje, iznenadivši se koliko sam žedna. Shvatila sam da sam je iskapila nadušak kad mi je ponudio i svoju čašu.
“Hvala”, promrsila sam, još žedna. Hladnoća ledene kole širila mi se prsima, i stresla sam se.
“Je li ti hladno?”
“Samo zbog koka-kole”, objasnila sam, stresavši se opet.
“Zar nemaš neku jaknu?” Zvučao je prijekorno.
“Da.” Pogledala sam praznu klupu do sebe. “O – ostala mi je u Jessicinom autu”, shvatila sam.
Edward se počeo izvlačiti iz svoje jakne. Odjednom sam shvatila da nijednom nisam zapazila što on ima na sebi – ne samo večeras, nego uopće. Naprosto mu nisam mogla prestati gledati lice. Sad sam se prisilila da pažljivo pogledam. Upravo je skidao laganu svijetlosmeđu
kožnu jaknu; ispod je nosio dolčevitu boje slonovače.
Pristajala mu je tijesno, ističući mišićava prsa.
Pružio mi je jaknu, prekinuvši me u očaranu promatranju.
“Hvala”, opet sam mu rekla i uvukla ruke u njegovu jaknu. Bila je hladna – kao moja vjetrovka nakon što je cijelu noć visila na propuhu u hodniku. Opet sam se stresla. Imala je čudesan miris. Udahnula sam duboko, trudeći se prepoznati tu slasnu aromu. Nisam imala dojam
da je kolonjska voda. Rukavi su mi bili poprilično predugi; zasukala sam ih da oslobodim šake.
“Ta nijansa plave boje lijepo ti pristaje uz kožu”, rekao je, promatrajući me. Iznenadila sam se; pogledala sam se i, naravno, sva porumenjela.
Gurnuo je krušne štapiće prema meni.
“Ozbiljno ti kažem, neću pasti u nesvijest”, usprotivila sam se.
“Trebala bi – normalna osoba bi. A ti nisi ni potresena.”
Nešto ga je bunilo. Zagledao mi se u oči, a sad sam opazila kako su njegove oči svijetle, svjetlije no ikad, zlaćane boje karamele.
“Osjećam se vrlo sigurno uz tebe”, priznala sam mu, opčinjeno mu opet kazavši istinu.
To mu nije bilo drago čuti; alabasterne su mu se vjeđe naborale. Mrko je odmahnuo glavom.
“Ovo je složenije nego što sam predviđao”, promrsio je sebi u bradu.
Uzela sam jedan krušni štapić i počela grickati vršak, mjerkajući mu izraz lica. Upitala sam se kad će biti u redu da ga počnem propitkivati.

“Obično si bolje volje kad su ti oči tako svijetle”, primijetila sam, ne bih li ga odvratila od te neke misli od koje je postao tako namršten i ozbiljan.
Zapanjeno me pogledao. “Što?”
“Uvijek si prijek kad su ti oči crne – tada to očekujem”, nastavila sam. “Imam teoriju o tome.”
Oči su mu se suzile. “Opet teorije?”
“Aha.” Nastavila sam žvakati mali zalogaj kruha, nastojeći izgledati nezainteresirano.
“Nadam se da ćeš ovaj put biti kreativnija… ili i dalje kradeš ideje iz stripova?” Blijedi mu je osmijeh bio podrugljiv; gledao me i dalje suženim očima.
“Pa, ne, nije mi to iz stripa, ali nisam to ni sama smislila”, priznala sam mu.
“I?”, potaknuo me da nastavim.
Ali onda se konobarica došetala iza paravana s mojom hranom. Shvatila sam da smo se nesvjesno prignuli jedno prema drugome preko stola, jer smo se oboje uspravili kad je prišla. Stavila je jelo pred mene – izgledalo je prilično dobro – i brzo se okrenula prema Edwardu.
“Jeste li se predomislili?”, upitala ga je. “Zar vam nikako ne bih mogla izaći u susret?” Možda mi se samo pričinila dvosmislenost u njezinim riječima.
“Ne, hvala, ali bilo bi lijepo da dobijemo još kole.”
Dugom, bijelom rukom mahnuo je prema praznim čašama ispred mene.
“Naravno.” Pokupila je čaše i otišla.
“Što si htjela reći?”, upitao me.
“Ispričat ću ti u autu. Ako…” Zastala sam.
“Imaš uvjete?” Podigao je jednu obrvu, a glas mu je dobio zloslutan prizvuk.
“Imam nekoliko pitanja, jasno.”
“Jasno.”
Konobarica se vratila s još dvije koka-kole. Ovaj put ih je šutke odložila i otišla natrag.
Otpila sam gutljaj.
“Pa, samo izvoli”, potjerao me, i dalje strogim glasom.
Počela sam od najjednostavnije teme. Tako sam bar mislila. “Zbog čega si u Port Angelesu?”
Spustio je pogled i polako preklopio svoje krupne šake na stolu. Oči su mu ispod trepavica sijevnule prema meni, a na licu mu se pojavio tračak posprdnog osmijeha.
“Iduće pitanje.”
“Ali ovo je najlakše”, usprotivila sam se.
“Iduće pitanje”, ponovio je.
Ozlojeđeno sam spustila pogled. Odmotala sam pribor za jelo, uzela vilicu i pažljivo nabola jedan ravioli. Polako sam ga stavila u usta, i dalje ne podižući oči, razmišljajući pri žvakanju. Šampinjoni su bili dobri. Progutala sam ih, otpila još malo koka-kole i zatim ga pogledala.
“U redu, onda.” Prostrijelila sam ga pogledom i polako nastavila. “Uzmimo, hipotetski rečeno, naravno, da… neko… može znati što ljudi misle, čitati im misli, znaš – uz pojedine izuzetke.”
“Uz samo jedan izuzetak”, ispravio me, “hipotetski rečeno.”
“Dobro, uz jedan izuzetak, onda.” Oduševilo me što je prihvatio igru, ali pokušala sam zvučati nehajno.
“Kako to funkcionira? Koja su ograničenja? Kako… taj neko… može naći nekoga drugog tačno u pravom trenutku?
Kako on to zna da je ona u nevolji?” Upitala sam se imaju li moja zamršena pitanja uopće ikakvog smisla.
“Hipotetski rečeno?”, upitao me.
“Jasno.”
“Pa, kad bi… taj neko…”
“Nazovimo ga ‘Joe’”, predložila sam.
Izvijeno se osmjehnuo. “Dakle, Joe. Da je Joe bio pozorniji, ne bi bio primoran pojaviti se baš u pravom trenutku.” Odmahnuo je glavom i zakolutao očima.
“Samo ti možeš upasti u nevolju u ovolicnom mjestašcu.
Upropastila bi im statistiku zločina za idućih deset godina, znaš.”
“Razgovaramo o hipotetskom slučaju”, podsjetila sam ga ledenim glasom.
Nasmijao mi se, toplo me pogledavši.
“Da, tako je”, složio se. “Da te zovemo ‘Jane’?”
“Kako si znao?” Nadvladala me znatiželja. Shvatila sam da sam mu se opet prignula.
Kao da se premišljao, rastrgan nekom unutarnjom dvojbom. Pogled mu se susreo s mojim, pa sam pretpostavila da upravo sada odlučuje bi li mi jednostavno kazao istinu ili ne.
“Možeš mi vjerovati, znaš”, promrmljala sam. Ispružila sam ruku, ne razmišljajući, da mu dotaknem preklopljene šake, ali on ih je odmaknuo za milimetar, pa sam odustala.
“Ne znam imam li više uopće izbora.” Govorio je gotovo šapatom. “Nisam imao pravo – mnogo bolje primjećuješ stvari nego što sam ti spreman priznati.”
“Mislila sam da si uvijek u pravu.”
“Nekoć sam bio.” Opet je odmahnuo glavom. “Nisam imao pravo u još nečemu, što se tebe tiče. Ti magnetski ne privlačiš nedaće – to nije dovoljno širok pojam. Ti magnetski privlačiš nesreće. Postoji li ikakva opasnost u krugu od petnaest kilometara, neizostavno će te pronaći.”
“A sebe svrstavaš u tu kategoriju?”, pretpostavila sam. Lice mu je postalo hladno i bezizražajno. “Neprijeporno.”

Opet sam ispružila ruku preko stola – zanemarivši ga kad se opet malo odmaknuo – i dotakla mu nadlanicu, stidljivo, jagodicama prstiju. Koža mu je bila hladna i tvrda, poput kamena.
“Hvala ti.” Glas mi je bio pun usrdne zahvalnosti.
“To je sad već drugi put.”
Lice mu se smekšalo. “Nastojmo da ne dođe do trećega, okej?”
Namrštila sam se, ali sam i kimnula. Izmaknuo je ruku ispod moje i stavio obje šake pod stol. Ali pritom se nagnuo prema meni.
“Pratio sam te do Port Angelesa”, priznao je, užurbano progovorivši. “Nikad prije nisam neku konkretnu osobu nastojao održati na životu, a to je daleko napornije nego što sam vjerovao da će biti. Ali tako je po svoj prilici samo zato što je o tebi riječ. Obični ljudi nekako uspijevaju preživjeti od jutra do mraka bez tolikih katastrofa.”
Zastao je. Upitala sam se bih li se trebala zabrinuti zato što me slijedio; umjesto toga, osjetila sam neobičan nalet zadovoljstva. Zagledao se u mene, možda se čudeći tome što mi se usne i nehotice izvijaju u osmijeh.
“Jesi li ikada pomislio da je možda na mene došao red još prvi put, s onim kombijem, a da ti to zapravo pokušavaš spriječiti sudbinu?”, iznijela sam jednu mogućnost, da odvratim misli.
“To nije bilo prvi put”, rekao je, a glas mu je bilo teško čuti. Zaprepašteno sam ga pogledala, ali njegove su oči bile svrnute nadolje. “Red je došao na tebe još kad smo se upoznali.”
Spopao me grč straha od tih riječi i od naglog prisjećanja na to kako me ljutito strijeljao crnim očima toga prvog dana… ali smirio me nadmoćan osjećaj sigurnosti koji sam imala uz njega. Kad me pogledao u oči da vidi kako ga to gledam, u njima više nije bilo ni tračka straha.
“Sjećaš se toga?”, upitao me s ozbiljnim izrazom na svom anđeoskom licu.
“Da.” Bila sam smirena.
“A svejedno sjediš ovdje.” U glasu mu se čula blaga nevjerica; podigao je jednu obrvu.
“Da, sjedim ovdje… zbog tebe.” Zastala sam. “Zato što si nekako znao kako da me danas pronađeš…?”, potaknula sam ga da nastavi.
Stisnuo je usne i nastavio me gledati suženim očima, opet se premišljajući. Pogled mu je naglo pao na moj puni tanjur, a zatim se opet upro u mene.
“Jedi, a ja ću ti pričati”, iznio je pogodbu.
Brzo sam podigla vilicom još jedan ravioli i stavila ga u usta.
“Teže je nego što bi trebalo biti – držati te na oku.
Obično nekoga vrlo lako pronađem, nakon što sam mu jedanput čuo um.” Pogledao me sa strepnjom, a ja sam shvatila da sam se ukočila. Natjerala sam se da progutam zalogaj, a zatim nabola još jedan ravioli i ubacila ga.
“Pazio sam na Jessicu, ne baš vrlo pozorno – kao što kažem, samo si ti mogla naići na nevolju u Port Angelesu – i isprva nisam zamijetio da si se odvojila od njih.
Zatim, kad sam shvatio da nisi više s njom, krenuo sam te potražiti u onoj knjižari koju sam vidio u njezinoj glavi. Bilo mi je jasno da nisi ušla u nju, već si otišla prema jugu… i znao sam da ćeš se uskoro morati okrenuti.
Stoga sam te samo čekao i nasumce pregledavao misli ljudi na ulici – da vidim je li te neko primijetio, pa da tako saznam gdje si. Nisam imao razloga za brigu… ali bio sam pun čudne strepnje…” Izgubio se u mislima i zabuljio u prazno, gledajući nešto meni nezamislivo.
“Počeo sam kružiti autom, i dalje… osluškujući.
Sunce je konačno počelo zapadati, pa sam se spremao izaći i nastaviti pješice za tobom. A onda – ” Zastao je i stisnuo zube od iznenadne srdžbe. Uložio je napor da se primiri.
“Što je onda bilo?”, prošaptala sam. Nastavio mi je piljiti iznad glave.
“Čuo sam što misle”, zarežao je, a gornja mu se usna blago izvinula nad zubima. “Vidio sam tvoje lice u njegovu umu.” Odjednom se prignuo, stavivši jedan lakat na stol i rukom prekrivši oči. Pokret je bio tako hitar da me prepao.
“Bilo je vrlo… teško – ne možeš ni zamisliti koliko teško – da te jednostavno odvedem odande, a njih ostavim… na životu.” Ruka mu je prigušivala glas. “Mogao sam te pustiti da odeš s Jessicom i Angelom, ali bojao sam se da ću ih otići potražiti ako me napustiš”, priznao
mi je šapatom.
Sjedila sam šutke, ošamućena, puna nesuvislih misli.
Ruke su mi bile prekrižene u krilu i nemoćno sam se oslonila na naslon separea. On je još držao lice rukom, nepomičan kao da je isklesan od tog kamena na koji me podsjećala njegova koža.
Naposljetku je podigao pogled, očima punim vlastitih pitanja potraživši moje.
“Jesi li spremna za povratak kući?”, upitao me.
“Spremna sam za odlazak odavde”, pojasnila sam, silno zahvalna na tome što nas još čeka sat vremena zajedničke vožnje do doma. Nisam se još bila spremna rastati s njim.
Konobarica se pojavila kao da smo je pozvali. Ili nas je promatrala.
“Kako ide?”, upitala je Edwarda.
“Možete nam dati račun, hvala.” Glas mu je bio tih, grublji, još pun napetosti zbog našeg razgovora. Kao da ju je smeo. Pogledao ju je s očekivanjem.
“J-jasno”, zamucnula je. “Izvolite.” Izvadila je malu kožnu mapu iz prednjeg džepa crne pregače i pružila mu je.
U ruci je već imao novčanicu. Umetnuo ju je u mapu i smjesta je pružio natrag konobarici.
“Zadržite ostatak.” Osmjehnuo se. Zatim je ustao, a ja sam se nespretno osovila na noge.
Opet mu je uputila gostoljubiv smiješak. “Želim vam ugodnu večer.”
Nije odmaknuo pogled od mene kad joj se zahvalio.
Suspregnula sam osmijeh.
Ispratio me do izlaza, hodajući vrlo blizu mene, ali i dalje pazeći da me ne dotakne. Sjetila sam se onoga što je Jessica rekla o svome odnosu s Mikeom, toga da su skoro stigli do prvog poljupca. Uzdahnula sam. Edward kao da je to čuo, pa me radoznalo pogledao odozgo.
Uprla sam pogled u pločnik, zahvalna na tome što on po svoj prilici ne može čuti što mislim.
Otvorio je suvozačka vrata, pridržao mi ih dok sam ulazila i blago ih zatvorio za mnom. Gledala sam ga kako obilazi prednji dio auta, još jednom zadivljena njegovom gracioznošću. Vjerojatno sam se dosad već trebala naviknuti na nju – ali nisam. Imala sam dojam da Edward ne spada u ljude na koje bi se iko mogao naviknuti.
Nakon što smo ušli u auto, upalio je motor i pojačao grijalicu do kraja. Vani je postalo vrlo hladno, pa sam pretpostavila da je lijepo vrijeme na izmaku. Samo, bilo mi je toplo u njegovoj jakni, čiji sam miris udisala kad sam imala dojam da me ne može vidjeti.
Edward je izašao u promet i skrenuo u suprotni smjer, rema autocesti. Nisam opazila da se ijednom osvrnuo.
“A sad je”, kazao je značajnim tonom, “red na tebi.”