7. NOĆNA MORA

Rekla sam Charlieju da trebam napisati hrpu zadaća i da mi se ništa ne jede. Trajao je prijenos košarkaške utakmice koja mu je bila vrlo bitna, premda ja, naravno, pojma nisam imala što je to tako posebno u njoj, ali zato bar nije primijetio ništa neobično u mome licu ili glasu.
Kad sam stigla u sobu, zaključala sam vrata. Prokopala sam po ladicama radnog stola, našla stare slušalice i priključila ih na svoj mali CD plejer. Uzela sam jedan CD koji mi je Phil poklonio za Božić. Bio mu je to jedan od najdražih bendova, iako su rabili malo previše basova i kreštanja za moj ukus. Umetnula sam ga i legla na krevet. Stavila sam slušalice na glavu, pustila disk i odvrnula glasnoću do te mjere da su me zaboljele uši. Zažmirila sam, ali svjetlo mi je i dalje padalo u oči, pa sam dodala i jastuk preko gornje polovice lica.
Vrlo sam se pomno usredotočila na glazbu, ne bi li razabrala stihove, razlučila složene bubnjarske dionice.
Pri trećem preslušavanju CD-a, znala sam barem sve riječi refrena. Iznenadilo me to što mi se bend zaista svidio nakon što sam se naviknula na treštanje. Morat ću se opet zahvaliti Philu.
I upalilo je. Razorni ritmovi spriječili su me da mislim – a to je i bio cijeli cilj vježbe. Slušala sam i slušala
CD, sve dok nisam znala pjevati sve pjesme, sve dok konačno nisam zaspala.
Otvorila sam oči i ugledala jedno poznato mjesto.
Svjesna u nekom kutku svijesti da sanjam, prepoznala sam zelenu svjetlost šume. Čulo se kako se valovi negdje u blizini lome o stijene. I znala sam da ću ugledati sunce uspijem li pronaći okean. Nastojala sam poći prema zvuku, ali onda se tu stvorio Jacob Black, potegao me za ruku i odvukao prema najcrnjem dijelu šume.
“Jacobe? Što je bilo?”, upitala sam ga. Lice mu je bilo prestrašeno dok ga je povlačio svom snagom, jer sam mu se opirala; nisam htjela otići u taj mrak.
“Bježi, Bella, moraš pobjeći!”, prestravljeno je prošaptao.
“Ovuda, Bella!”, prepoznala sam Mikeov glas kako me zaziva iz tmurnog srca drveća, ali nisam ga mogla vidjeti.
“Zašto?”, upitala sam, još se odupirući Jacobovu stisku, očajnički želeći da ugledam sunce.
Ali Jacob mi je pustio ruku i naglo se počeo tresti, te je ciknuo i pao na tamno šumsko tlo. Stao se trzati na zemlji dok sam ga užasnuto promatrala.
“Jacobe!”, vrisnula sam. Ali nestao je. Na njegovu mjestu našao se krupni crvenkastosmeđi vuk crnih
očiju. Vuk se okrenuo od mene, prema obali. Dlaka na plećkama stala mu se kostriješiti, a između iskeženih očnjaka počelo mu je dopirati potmulo režanje.
“Bella, bježi!”, viknuo je opet Mike odnekud iza mene. Ali nisam se okrenula. Gledala sam kako mi se iz
smjera plaže približava svjetlost.
I tada je Edward iskoračio između stabala. Koža mu se blago sjajila, oči su mu bile crne i opasne. Podigao je jednu ruku i pozvao me da mu priđem. Vuk mi je zarežao pod nogama.
Zakoračila sam, prema Edwardu. Tada se osmjehnuo, a zubi su mu bili oštri, šiljasti.
“Vjeruj mi”, začulo se kako prede.
Prišla sam mu još za korak.
Vuk se bacio kroz prostor između mene i vampira, ciljajući očnjacima u žilu kucavicu.
“Ne!”, vrisnula sam i naglo se uspravila u krevetu.
Od iznenadnog pokreta slušalice su mi povukle CD plejer sa stolića kraj uzglavlja, pa je s treskom pao na drveni pod.
Svjetlo mi je još bilo upaljeno, i zatekla sam se kako sjedim na krevetu posve odjevena i obuvena. Dezorijentirano sam pogledala sat na ormaru. Bilo je pola šest ujutro.
Prostenjala sam, svalila se natrag i prevrnula na lice, skinuvši čizme nogama. Samo, bilo mi je tako neudobno da se nisam više mogla ni približiti snu. Opet sam se prevrnula i raskopčala traperice, nespretno ih svlačeći dok sam se trudila ostati u vodoravnom položaju. Osjećala sam pletenicu kao neugodni, neravni pritisak na leđima.
Okrenula sam se na bok, strgnula gumicu i brzo prstima razmrsila kosu. Navukla sam jastuk natrag preko očiju.
Ništa od svega toga, naravno. Moja je podsvijest izvukla na vidjelo upravo one prizore koje sam očajnički nastojala izbjeći. Sad ću se morati suočiti s njima.
Uspravila sam se u sjedeći položaj, a u glavi mi se načas zavrtjelo dok je krv otjecala iz nje. Prvo ono najbitnije, pomislila sam, ne bih li odugovlačila što dulje mogu. Uzela sam neseser.
Samo, tuširanje nije trajalo ni izbliza onoliko dugo koliko sam se nadala. Čak i nakon što sam natenane
osušila kosu fenom, ubrzo mi je ponestalo posla u kupaonici.
Umotala sam se u ručnik i vratila u sobu. Nisam znala spava li Charlie i dalje, ili je već otišao. Bacila sam
pogled kroz prozor i vidjela da policijskog automobila više nema. Opet je na pecanju.

Polako sam se obukla u najudobniju trenerku i onda spremila krevet – što inače nikad nisam radila. Nisam više mogla odugovlačiti. Sjela sam za radni stol i uključila svoje staro računalo.
Mrzila sam se ovdje služiti internetom. Modem mi je bio žalosno zastario, a besplatna veza ispodprosječna; sâmo je nazivanje tako dugo trajalo da sam odlučila spremiti zdjelicu kukuruznih pahuljica dok čekam.
Jela sam polako, žvačući pažljivo svaki zalogaj. Kad sam pojela, oprala sam zdjelicu i žlicu, obrisala ih i spremila.
Vukla sam noge dok sam se vraćala stubama. Prvo sam otišla do CD plejera, digla ga s poda i stavila tačno na sredinu stolića. Isključila sam slušalice i stavila ih u ladicu radnog stola. Zatim sam pustila isti onaj CD, stišavši zvuk tako da se čuje u pozadini.
Još jednom sam uzdahnula i posvetila se računalu.
Jasno, ekran je bio prepun pop-up oglasa. Sjela sam u tvrdi stolac na sklapanje i počela gasiti sve te prozorčiće.
Napokon sam se uspjela probiti do svoje omiljene tražilice.
Zatukla sam još pokoji pop-up i zatim utipkala jednu riječ.
Vampir.
Trajalo je izluđujuće dugo, naravno. Kad su se pojavili rezultati, trebalo ih je itekako prosijati – dobila sam sve od filmova i TV serija do igara uloga, underground metal glazbe i kompanija za darkersku kozmetiku.
Zatim sam pronašla jedan portal koji obećava – Vampiri A-Ž. Nestrpljivo sam pričekala da se učita, brzo tamaneći svaki oglas koji bi bljesnuo na ekranu. Konačno je stranica bila gotova – jednostavna bijela pozadina s crnim tekstom, znanstvenog izgleda. Na uvodnoj su me stranici dočekala dva citata:
Diljem golemoga, sjenovitoga svijeta duhova i demona nema nijedne prilike koja bi bila tako užasna, koja bi ulijevala takvu stravu i grozu, pa ipak se odlikovala takvim jezivim čarom, kao što je to vampir, koji sam po sebi nije ni duh ni demon, već se odlikuje tamnim prirodama i posjeduje zagonetne i užasne odlike obaju.
– Vlč. Montague Summers
Ako na ovome svijetu postoji neka dobro potkrijepljena pojava, onda su to vampiri. Ničega ne nedostaje:
službenih izvješća, prisegom potvrđenih izjava uglednika, kirurga, svećenika, mirovnih sudaca; dokazna je građa posve potpuna. A usprkos svemu tome, gdje je taj koji vjeruje u vampire?
– Rousseau
Ostatak portala donosio je abecedni popis niza različitih svjetskih predaja o vampirima. Prvi na kojeg sam kliknula, danag, bio je filipinski vampir, koji je navodno u davnini prvi donio kulturu biljke taro na otočje. Predaja je dalje kazivala da je danag godinama surađivao s
ljudima, ali to se ortaštvo prekinulo onoga dana kad je jedna žena porezala prst, a nakon što joj je danag posisao ranu, okus mu se tako svidio da joj je popio svu krv iz tijela.
Pažljivo sam iščitala opise, tražeći bilo što što bi mi zvučalo poznato, ako već ne i uvjerljivo. Činilo mi se da se većina predaja o vampirima bavi lijepim ženama kao demonima i djecom kao žrtvama; također su mi djelovale kao obrazloženja sročena kako bi se objasnilo visoke stope smrtnosti među malom djecom, a muškarcima pružilo izgovor za nevjeru. U mnogim sam pričama zatekla bestjelesne duhove i upozorenja na opasnosti nedoličnih sahrana. Nije bilo mnogih slučajeva koji bi me podsjetili na filmove koje sam vidjela, a tek se malobrojna
nekolicina, kao hebrejski estrie i poljski upier, uopće bavila ispijanjem krvi.
Samo su mi tri stavke doista privukle pažnju: rumunjski varcolaci, moćno neumrlo biće koje se može pojaviti kao prekrasan čovjek blijede kože, slovački nelapsi, tako snažno i brzo biće da može pobiti cijelo selo u samo sat vremena nakon ponoći, i još jedno, stregoni benefici.
Tom posljednjem bila je posvećena samo jedna kratka rečenica.
Stregoni benefici: talijanski vampir, navodno na strani dobra, uz to i smrtni neprijatelj svih zlih vampira.
Laknulo mi je od te jedne male stavke, od te jedine predaje između stotina njih, koja spominje postojanje dobrih vampira.
Ukupno sam, ipak, našla vrlo malo toga što bi se poklapalo s Jacobovim pričama ili onime što sam sama opazila. Složila sam mali katalog u glavi dok sam čitala i pažljivo to uspoređivala sa svakom predajom. Brzina, snaga, ljepota, blijeda koža, oči promjenjive boje; a zatim i Jacobovi parametri: krvopije, neprijatelji vukodlaka, hladne kože i besmrtni. Rijetko se koja predaja podudarala makar i s jednom od tih osobina.
A tu je bio još jedan problem, kojega sam se sjećala iz malobrojnih filmova strave koje sam vidjela i koji mi je podupro današnje štivo – vampiri ne mogu izaći na otvoreno po danu, jer će ih sunce spaliti na licu mjesta.
Zato spavaju cijeli dan u lijesovima i izlaze jedino noću.

Uzrujano sam isključila računalo glavnim prekidačem, ne čekajući da ga ugasim kako treba. Povrh ljutnje, bila sam zgromljena stidom. Koja sam ja glupača. Evo me gdje sjedim u svojoj sobi i istražujem vampire. Što me to spopalo? Zaključila sam da većinu krivnje valja
pripisati mjestu Forksu – i cijelom ovom gnjilom Olimpijskom poluotoku, kad sam već kod toga.
Morala sam izaći iz kuće, ali ni do jednog mjesta u koje bih htjela otići nije se moglo doći za manje od tri dana vožnje. Svejedno sam obula čizme, ne znajući tačno kamo ću, i sišla u prizemlje. Navukla sam vjetrovku ne provjerivši kakvo je vrijeme i odmarširala kroz vrata.
Bilo je tmurno, ali još nije kišilo. Zanemarila sam kamionet i zaputila se pješice na istok, udarivši poprijeko
Charliejevim dvorištem prema stalno nadirućoj šumi.
Nije mi trebalo dugo da u nju zađem tako duboko da više ne mogu vidjeti ni kuću ni cestu, da jedini preostali zvuk budu šljapkanje mojih stopala po vlažnoj zemlji i iznenadni krici šojki.
Tanka je pruga staze tu vodila kroz šumu, inače se ne bih usudila ovako odlutati sama. Nisam imala nikakav osjećaj za orijentaciju; znala sam se izgubiti u daleko manje preglednoj okolini. Staza je vijugala sve dublje u šumu, uglavnom prema istoku, koliko se dalo razabrati.
Zavijala je oko sitkinih smreka i stabala jela, tisa i javora.
Tek sam nejasno znala kako se zove drveće oko mene, a i to što sam znala bilo je samo zato što mi ih je Charlie nekoć pokazivao kroz prozor policijskog vozila. Mnoga su mi bila nepoznata, a druga nisam mogla sa sigurnošći raspoznati zbog debela pokrova zelenih lišajeva.
Išla sam tom stazicom dokle me tjerala ljutnja. Kad je počela jenjavati, usporila sam. Pokoja kap vode padala je s krošanja nada mnom, ali nisam bila sigurna počinje li kišiti, ili to tek polako na zemlju kapaju lokvice preostale od jučer u lišću visoko iznad mene. Jedno nedavno
srušeno stablo – znala sam da je palo nedavno, jer ga mahovina nije posve prekrila – ostalo je oslonjeno o deblo jedne od svojih sestara, stvorivši zaklonjenu klupicu na sigurnih korak-dva od staze. Prekoračila sam paprat i oprezno sjela, pazeći da mi vjetrovka bude između vlažne
kore i odjeće svugdje gdje se dotiču, te naslonila glavu u kapuljači na ono živo drvo.
Došla sam na sasvim pogrešno mjesto. Trebala sam to znati, ali kamo sam još mogla? Šuma je bila zagasito zelena i tako strašno slična prizoru iz mog sinoćnjeg sna da tu nisam mogla naći mir. Sad kad je prestao zvuk mojih blatnih koraka, tišina je postala prodorna. I ptice su
šutjele, kapi su padale sve češće, tako da je gore zacijelo kišilo. Sad kad sam sjela, paprat mi je bila viša od glave, pa sam znala da bi neko mogao proći stazom na metar od mene i ne opaziti me.
Tu, usred drveća, bilo je daleko lakše povjerovati u besmislice koje su me postidjele u kući. U ovoj se šumi tisućama godina ništa nije promijenilo, i svi su mitovi i legende iz tisuća raznih zemalja djelovali mnogo vjerojatnije u njezinoj zelenoj izmaglici nego u mojoj uređenoj sobi.
Natjerala sam se da se posvetim dvama najbitnijim pitanjima kojima sam morala pronaći odgovor, ali to sam učinila preko volje.
Prvo, moram odlučiti bi li ono što je Jacob rekao o Cullenovima ikako moglo biti tačno.
Mozak mi je smjesta na to odgovorio gromkim nijekanjem.
Blesavo je i morbidno baviti se tako apsurdnim nazorima. Ali što mi preostaje, upitala sam se. Nema razumskog objašnjenja razloga iz kojih sam u ovom trenutku živa. Opet sam u glavi poredala stvari koja sam na svoje oči vidjela: nemoguću brzinu i snagu, boju očiju koja se mijenja iz crne u zlatnu i opet natrag, neljudsku ljepotu, blijedu, ledenu kožu. I više od toga – sitnice koje se polako zapažaju – to što oni očito nikada ne jedu, to što se kreću nelagodno graciozno. I način na koji on katkad nešto kaže, neuobičajenim redom rečenice i izrazima koji bolje odgovaraju stilu romana s početka prošlog stoljeća nego razredu iz dvadeset prvog
stoljeća. Odlučio je markirati onaj dan kad smo određivali krvne grupe. Nije odbio otići na izlet na plažu sve dok nije čuo kamo smo se to zaputili. Kao da zna što svako oko njega misli… izuzev mene. Rekao mi je da je zlikovac, da je opasan…
Je li moguće da su Cullenovi vampiri?
Pa, oni su nešto. Nešto izvan dosega razumskih objašnjenja odvija mi se pred očima punim nevjerice. Bilo da je riječ o Jacobovim hladnima ili pak mojoj teoriji o superjunaku, Edward Cullen nije… ljudsko biće. Nego nešto više od toga.
Tako da – možda. To će morati zasad biti moj odgovor.
A tu je onda i najvažnije pitanje uopće. Što da radim ako je to tačno?

Ako je Edward vampir – jedva da sam se mogla nagnati da pomislim te riječi – što ću ja onda? Definitivno ne dolazi u obzir da se nekom povjerim. Nisam u to ni sama mogla povjerovati; bilo ko kome bih to rekla strpao bi me u ludnicu.
Samo su mi dvije mogućnosti djelovale praktično.
Prva je bila ta da poslušam njegov savjet: da budem pametna i izbjegavam ga što više mogu. Da otkažem naše planove, da ga ponovno počnem ignorirati koliko god mogu. Da se pretvaram kako postoji neprobojni debeli stakleni zid između nas dvoje na jedinom satu koji
moramo slušati zajedno. Da mu kažem da me ostavi na miru – i da ovaj put to zaista i mislim.
Spopala me iznenadna agonija očaja dok sam razmišljala o toj alternativi. Moj um je odbio takvu bol i brzo prešao na iduću mogućnost.
Ne mogu postupati imalo drugačije. Napokon, ako je on nešto… zlokobno, zasad me nijednim postupkom nije povrijedio. Dapače, bila bih tek ulubina na Tylerovu braniku da nije reagirao tako brzo. Tako brzo, oponirala sam samoj sebi, da se tu moglo raditi o pukom refleksu.
Ali ako on to refleksno spašava živote, koliko bi zao uopće mogao biti, odvratila sama sebi. Glava mi se vrtjela u krugovima bez odgovora.
Bila sam sigurna samo u jedno, ako sam uopće i u što bila sigurna. Onaj mračni Edward iz moga sinoćnjeg sna bio je tek odraz moga straha od riječi koju je Jacob kazao, a ne od samoga Edwarda. Pa ipak, kad sam prestravljeno vrisnula pri vukodlakovu skoku, nije mi strah za vuka izmamio povik “Ne!” na usne. Bio je to strah od toga da on ne nastrada – čak i dok me zazivao kroz oštre očnjake, ja sam strahovala za njega.
I znala sam da u tome leži odgovor koji mi treba.
Nisam bila sigurna jesam li zapravo uopće imala izbora.
Već sam bila preduboko. Sad kad sam je znala – ako sam znala – ništa nisam mogla poduzeti oko moje strahovite tajne. Jer kad bih pomislila na njega, na njegov glas, na njegove hipnotične oči, na magnetsku privlačnost njegovog karaktera, nisam htjela ništa više od toga da ovog trenutka budem s njim. Čak i ako… ali nisam to mogla ni pomisliti. Ne ovdje, dok sam sama u sve mračnijoj šumi. Ne dok je od kiše pod krošnjama tamno kao u sumrak i zvuči kao da koraci tapkaju prostirkom šumskog tla. Stresla sam se i brzo ustala iz svojega skrovišta, brinući se da je stazica možda nekako nestala s dolaskom kiše. Ali bila je tu, sigurna i jasna, zavojit put iz vlažnog zelenog labirinta. Žurno sam pošla njome, navukavši kapuljaču
uz lice, iznenađena time koliko sam daleko stigla dok sam skoro trčala kroz šumu. Počela sam se pitati idem li ja to uopće van, ili tek slijedim stazu sve dublje u šumsku stupicu. Samo, nisam se stigla previše uspaničiti prije nego što sam počela opažati neke otvore kroz isprepleteno granje. A onda sam čula auto na ulici i izbila na slobodu; preda mnom se prostro Charliejev travnjak, a kuća me zvala obećanjem topline i suhih čarapa.
Bilo je tek podne kad sam se vratila. Otišla sam na kat i za danas obukla traperice i majicu, jer ću ostati u kući. Nije mi trebalo previše truda da se usredotočim na moj današnji zadatak, lektiru o Macbethu koju trebam predati u srijedu. Spokojno sam se posvetila pisanju prve
ruke sastavka, smirenija nego što sam bila još od… pa, od četvrtka popodne, ruku na srce.
Samo, oduvijek sam bila takva. Donošenje odluka najteže mi pada, oko toga najviše razbijam glavu. Ali nakon što donesem odluku, jednostavno je slijedim – obično s olakšanjem što je izbor donesen. Ponekad mi olakšanje nosi biljeg očaja, kao u slučaju odluke da odem u Forks. Ali i to je bolje od baktanja s alternativnim mogućnostima.
S ovom mi je odlukom bilo apsurdno lako živjeti.
Opasno lako.
I tako mi je dan prošao mirno i produktivno – završila sam lektiru prije osam. Charlie se vratio kući s velikim ulovom, a ja sam se podsjetila da kupim knjigu ribljih recepata kad idući tjedan odem u Seattle. Srsi koji su mi prolazili hrptom svaki put kad bih pomislila na taj put nisu bili nimalo drugačiji od onih koje sam osjećala prije odlaska na šetnju s Jacobom Blackom. Trebali bi biti drugačiji, pomislila sam. Morala bih biti u strahu – znala sam da bih morala, ali nisam mogla osjetiti onakav strah kakav sam trebala.
Te sam noći besano spavala, iscrpljena od rana ustajanja i slaba sinoćnjeg sna. Po drugi put od dolaska u Forks probudila sam se uz jarku žutu svjetlost sunčana dana. Priskočila sam prozoru i zapanjeno ugledala nebo bez gotovo i jednog oblačka, a i ti malobrojni bili su tek paperjaste grudice vate u kojima nipošto nije moglo biti kiše. Otvorila sam prozor – iznenadivši se kad se otvorio bez buke i zapinjanja, nakon što ga nisam otvorila ko zna koliko godina – i udahnula razmjerno suhi zrak. Bilo je udobno toplo i jedva vjetrovito. Krv mi je zabrujala žilama.

Charlie je dovršavao doručak kad sam sišla u prizemlje, i smjesta mi je opazio raspoloženje.
“Lijep je dan vani”, spomenuo je.
“Da”, složila sam se sa širokim osmijehom.
Osmjehnuo se i on meni, a smeđe su mu se oči naborale u kutovima. Kad se Charlie smiješio, bilo mi je lakše vidjeti zašto su on i moja majka prebrzo uskočili u mladenački brak. Najveći dio onog romantičnog mladića iz tih dana izgubio se prije nego što sam ga upoznala, dok mu se kovrčava smeđa kosa – iste boje, ako već ne i teksture, kao i moja – povukla, otkrivajući postupno sve više sjajne kože njegove ćele. Ali, kad se osmjehnuo, vidjela sam tračak onoga čovjeka koji je pobjegao s Renée kad je bila samo dvije godine starija nego što sam ja danas.
Vedro sam doručkovala, promatrajući kako se trunci prašine kovitlaju na suncu koje sja kroz stražnji prozor.
Charlie mi je doviknuo pozdrav na odlasku, a onda sam čula kako se vozilo udaljava od kuće. Zastala sam na putu do vrata s rukom na vjetrovki. Izazivala bih sudbinu da je ostavim doma. Uzdahnuvši, prebacila sam je preko ruke i iskoračila u najsjajniju svjetlost svih ovih mjeseci.
Uloživši pozamašan trud u habanje vlastitih zglobova, uspjela sam spustiti oba prozora na kamionetu skoro do kraja. Bila sam jedna od prvih u školi; nisam čak ni pogledala na sat u žurbi da izađem iz kuće. Parkirala sam se i otišla do rijetko korištenih klupa za objedovanje
na otvorenom južno od kantine. Klupe su još bile malo vlažne, pa sam sjela na kabanicu, sretna što mi je dobro došla. Zadaća mi je bila gotova – plod siromašnog društvenog života – ali bilo je nekoliko zadataka iz trigonometrije za koje nisam bila sigurna da sam ih dobro uradila. Marljivo sam izvadila udžbenik, ali na pola puta kroz provjeru prvog zadatka počela sam sanjariti, promatrajući igru sunca na stablima crvenih kora. Odsutno sam stala črčkati po marginama zadaće. Nakon nekoliko minuta, odjednom sam shvatila da sam nacrtala pet pari tamnih očiju što zure u mene s lista papira. Izbrisala sam ih gumicom.
“Bella!”, čula sam kako me neko zove, a zvuči kao Mike. Osvrnula sam se i shvatila da se škola napučila dok sam ondje sjedila izgubljena u mislima. Svi su bili u majicama, neki čak i u kratkim hlačama, iako temperatura nije mogla biti iznad petnaest stupnjeva. Mike mi se približavao u kaki bermudama i prugastoj ragbijaškoj majici, mašući.
“Hej, Mike”, doviknula sam mu i odmahnula, jer nisam mogla biti suzdržana u ovakvo jutro.
Sjeo je do mene, dok su mu uredni šiljci kose zlaćano sjali na tom svjetlu, a široki mu se osmijeh protezao licem. Tako se oduševio što me vidi da sam mu morala biti zahvalna.
“Nikad to prije nisam primijetio – kosa ti je blago crvenkasta”, zapazio je, primivši mi prstima pramen koji je lepršao na povjetarcu.
“Samo na suncu.”
Postalo mi je čisto malo neugodno kad mi je zataknuo pramen za uho.
“Super dan, je l’ tako?”
“Takve ja dane volim”, složila sam se.
“Što si jučer radila?” Zvučao je mrvicu previše posjednički.
“Uglavnom sam pisala lektiru.” Nisam dodala i to da sam je završila – čemu zvučati bahato.
Opalio se po čelu donjim dijelom dlana. “Ma da – trebamo je predati u četvrtak, tačno?”
“Ovaj, u srijedu, mislim.”
“U srijedu?” Namrštio se. “To ne valja… O čemu pišeš svoju?”
“O tome postupa li Shakespeare sa svojim ženskim likovima na mizogini način.”
Zagledao se u mene kao da sam upravo rekla nešto na pučkom latinskom.
“Očito se moram toga večeras prihvatiti”, rekao je poraženo. “A baš sam te htio pitati bi li htjela izaći sa mnom.”
“O.” Uhvatio me nespremnu. Zašto više nikako ne mogu ugodno porazgovarati s Mikeom a da mi ubrzo ne postane neugodno?
“Pa, mogli bismo na večeru, ne znam… a lektiru bih ostavio za kasnije.” Usrdno se osmjehnuo.
“Mike…” Mrzila sam biti stavljena pred gotov čin.
“Ne bih rekla da ti je to baš najpametnije.”
Snuždio se. “Zašto?”, upitao me, snuždeno. Načas sam se prisjetila Edwarda, upitavši se je li i on pomislio na njega.
“Mislim… a ako ikome ponoviš to što ti sada kažem, drage volje ću te nasmrt prebiti”, priprijetila sam mu, “ali imam dojam da bi to povrijedilo Jessicine osjećaje.”
Zapanjio se, jer očito uopće nije razmišljao u tom smjeru. “Jessicine?”
“Daj, zbilja, Mike, jesi li ti slijep?”
“O”, izdahnuo je – vidno ošamućen. Iskoristila sam to da uteknem.
“Nastava počinje, a ne mogu opet zakasniti.” Skupila sam knjige i teke i tutnula ih u torbu.
Šutke smo otišli do treće zgrade, a on je izgledao zbunjeno.
Nadala sam se da ga te misli koje su ga obuzele vode u pravome smjeru.

Kad sam vidjela Jessicu na trigonometriji, prštala je od oduševljenja. Ona, Angela i Lauren odlučile su večeras otići u Port Angeles da kupe haljine za ples, pa me pozvala da i ja pođem, iako meni haljina nije trebala.
Premišljala sam se. Bilo bi lijepo izaći iz mjesta s prijateljicama, ali ići će i Lauren. A ko zna što bih večeras još mogla raditi… Ali to je definitivno bio krivi smjer za puštanje mislima na slobodu. Naravno da sam bila sretna zbog toga što je sunčano. Ali to nije bilo posve odgovorno za moje euforično raspoloženje, ni izdaleka.
Tako da sam joj rekla da ću im se možda pridružiti i objasnila da prvo moram porazgovarati s Charliejem.
Dok smo išle na španjolski, nije razgovarala ni o čemu nego o plesu, nastavivši kao da nikakvog prekida nije bilo kad je nastava završila s pet minuta produžetka, pa smo konačno krenule na ručak. Bila sam odviše izgubljena u vlastitim mahnitim iščekivanjima da bih naročito pomno slušala što mi govori. Bolno mi je bilo talo da vidim ne samo njega, već sve Cullenove – da ih usporedim s novim sumnjama koje su mi tištale um.
Kad sam prešla prag kantine, osjetila sam kako mi se prvi istinski žmarac straha spušta niz hrbat i smješta u želucu. Hoće li mi prozrijeti misli? A onda me kosnuo jedan drugačiji osjećaj – hoće li Edward htjeti ponovno sjesti sa mnom?
Već sam rutinski prvo pogledala prema stolu Cullenovih.
Titraj panike zadrhtao mi je u želucu kad sam shvatila da je prazan. Sa sve manjom nadom, oči su mi pretražile ostatak kantine, ne bi li ga našle gdje sjedi sam i čeka me. Blagovaonica je bila gotovo puna – zakasnile smo zbog španjolskog – ali nije bilo ni traga od Edwarda i nikoga od njegovih. Oduzela sam se od ocaja.
Odvukla sam se dalje za Jessicom, više se ni ne trudeći pretvarati da je slušam.
Toliko smo zakasnile da su svi već bili za našim stolom.
Izbjegla sam prazno mjesto pokraj Mikea i sjela za ono do Angele. Nejasno sam primijetila da je Mike pristojno privukao stolicu Jessici, a njoj se lice na to ozarilo.
Angela mi je postavila nekoliko tihih pitanja o lektiri za Macbetha, na koja sam joj odgovorila što sam prirodnije mogla, dok sam vrtoglavo ponirala u jad. I ona me pozvala da večeras pođem s njima, tako da sam sada pristala, hvatajući se za bilo što ne bih li se pribrala.
Shvatila sam da sam u sebi još gajila posljednju trunku nade kad sam ušla na biologiju, ugledala njegovo prazno mjesto i osjetila novi val razočaranja.
Ostatak dana prošao je sporo i turobno. Na tjelesnom smo imali predavanje o pravilima badmintona, iduće muke koju su mi odlučili priuštiti. Ali to je bar značilo da sam dobila priliku da sjedim i slušam, umjesto da se trgam po dvorani. Najbolje je bilo to što trener nije stigao
do kraja, tako da ću se i sutra izvući. Nije bitno što će me preksutra zato oboružati reketom i pustiti me da haram po ostatku razreda.
Bilo mi je drago otići iz škole, da se mogu slobodno duriti i žalovati prije večerašnjeg izlaska s Jessicom i društvom. Ali odmah nakon što sam ušla na vrata Charliejeve kuće, nazvala me Jessica i otkazala planove. Pokušala sam zvučati sretno zbog toga što ju je Mike pozvao van na večeru – zbilja mi je laknulo zato što mu je očito napokon počelo dolaziti iz pete u glavu – ali oduševljenje mi je zvučalo lažno u vlastitim ušima dok sam govorila.
Premjestila je naš shopping-izlet za sutra navečer.
Tako da mi je preostalo vrlo malo razbibrige. Za večeru mi se već marinirala riba, uz salatu i kruh preostale od sinoć, tako da oko toga nisam imala posla. Posvetila sam pola sata zadaći, ali onda sam i to obavila. Provjerila sam e-mail, pročitavši zaostatak majčinih pisama, sve odsječnijih što su bila skorija. Uzdahnula sam i na brzinu joj otipkala odgovor.
Mama,
oprosti. Bila sam stalno vani. Otišla sam na plažu s nekim prijateljima. I imala sam lektiru.
Izgovori su mi bili poprilično bijedni, tako da sam odustala od toga.
Danas je vani sunčano – znam, i ja sam šokirana – tako da idem van upiti što više vitamina D mogu. Volim te.
Bella.
Odlučila sam ubiti sat vremena čitanjem nečega što nema veze sa školom. Imala sam malu zbirku knjiga koje sam ponijela sa sobom u Forks, od kojih je najpohabanija bila zbirka djela Jane Austen u jednom svesku. Odlučila sam se za nju i krenula u dvorište, uzevši otrcanu
staru dekicu iz ormara za posteljinu na vrhu stubišta dok sam silazila.

Vani, u Charliejevom malom, četvrtastom dvorištu, presavinula sam dekicu na pola i prostrla je izvan dometa njene krošanja na gustom travnjaku, koji će uvijek biti pomalo vlažan, ma koliko dugo vani bilo sunčano. Legla sam na trbuh, prekrižila gležnjeve u zraku i počela prelistavati pojedine romane u knjizi ne bih li odabrala onaj koji će mi najtemeljitije zaokupiti misli. Najdraži su mi bili Ponos i predrasude i Razum i osjećaji. Ovaj prvi sam najskorije pročitala, pa sam prionula na Razum i osjećaje, shvativši tek nakon što sam došla do trećeg poglavlja da se junak priče slučajno zove Edward. Ljutito sam prešla na Mansfield Park, ali junak toga djela nosio je ime Edmund, naprosto odviše slično. Zar krajem osamnaestog
stoljeća nije bilo drugih raspoloživih imena? Srdito sam zaklopila knjigu i prevalila se na leđa. Zasukala sam rukave najviše što sam mogla i zažmirila. Neću razmišljati ni o čemu osim o toplini na svojoj koži, strogo sam naredila sebi. Povjetarac je i dalje bio blag, ali nosio mi je
vitice kose preko lica, a to me malo škakljalo. Raširila sam svu kosu iznad glave, puštajući je da se rasprostre po dekici iznad mene, i opet se usredotočila na vrućinu koja mi dotiče kapke, jagodice, nos, usne, podlaktice i vrat, koja mi prodire kroz tanku košulju…
Iduće što pamtim bio je zvuk skretanja Charliejevog automobila na cigleni prilazni put. Iznenađeno sam se uspravila u sjedeći položaj, shvativši da je sunce nestalo iza krošanja, a ja sam zaspala. Pogledala sam bunovno oko sebe s iznenadnim dojmom da nisam sama.
“Charlie?”, zazvala sam. Ali čula sam kako je zalupio vrata za sobom s prednje strane kuće.
Skočila sam na noge, blesavo napeta, i dohvatila već vlažnu dekicu i knjigu. Utrčala sam u kuću da pristavim ulje na tavi, shvativši da će večera zakasniti. Charlie je upravo stavljao pojas s pištoljem na vješalicu i izuvao čizme kad sam ušla.
“Oprosti, tata, večera još nije spremna – zaspala sam vani.” Suzdržala sam se da ne zijevnem.
“Ništa zato”, rekao je. “Htio sam ionako prvo vidjeti koji je rezultat utakmice.”
Nakon večere sam malo gledala televiziju s Charliejem, da prekratim vrijeme. Nije se davalo ništa što sam htjela gledati, ali znao je da ne volim bejzbol, pa je prebacio na neku tupavu humorističnu seriju koja se ni meni ni njemu nije sviđala. Samo, bilo mu je vidno drago što nešto radimo zajedno. A meni je prijalo, usprkos potištenosti, što je on sretan.
“Tata”, rekla sam za vrijeme reklama, “Jessica i Angela idu sutra navečer u Port Angeles da pogledaju haljine za ples, pa su me pozvale da im pomognem… mogu li s njima?”
“Jessica Stanley?”, upitao me.
“I Angela Weber.” Uzdahnula sam dok sam mu navodila pojedinosti.
Zbunio se. “Ali ti ne ideš na ples, je l’ tako?”
“Ne, tata, ali pomažem njima da nađu haljine – znaš, treba im konstruktivna kritika.” Ne bih to morala objašnjavati jednoj ženi.
“Pa, u redu.” Očito je shvatio da nije dorastao ženskim poslovima. “Ipak, sutradan ti je škola.”
“Idemo odmah iza nastave, da se možemo ranije vratiti. Snaći ćeš se za večeru, je l’ tako?”
“Bella, sedamnaest godina sam se samostalno hranio prije nego što si ti došla”, podsjetio me.
“Ne znam kako si preživio”, promrsila sam, a zatim razgovjetnije dodala: “Ostavit ću ti hladnih narezaka za sendviče u hladnjaku, može? Skroz na vrhu.”
Ujutro je opet bilo sunčano. Probudila sam se s obnovljenom nadom koju sam mračno pokušala potisnuti.
Obukla sam se za toplije vrijeme u mornarsko plavu bluzu s V-izrezom – koju sam u Phoenixu nosila samo po ciči zimi.
Tempirala sam dolazak u školu tako da mi jedva ostane vremena da stignem na nastavu. Čemer me obuzimao dok sam obilazila puno parkiralište u potrazi za mjestom i usput tražila onaj srebrni kojeg očito nije bilo. Parkira la sam se u zadnjem redu i požurila na engleski, stigavši zadihana, ali i obuzdana, taman prije zvona.
Bilo mi je isto kao i jučer – jednostavno nisam mogla spriječiti sitne klice nade da mi bujaju u svijesti, a onda su ih uzaludna pretraga blagovaonice i prazno mjesto pokraj mene na biologiji okrutno zatrle u meni.
Plan za Port Angeles opet je vrijedio za večeras, utoliko privlačniji zbog toga što je Lauren imala druge obveze.
Jedva sam čekala da izađem iz mjesta, ne bih li se prestala osvrtati u nadi da ću ga opaziti kako se pojavljuje iz vedra neba, onako kao i uvijek. Zavjetovala sam se sebi da ću večeras biti dobro raspoložena i da neću ni Angeli ni Jessici pokvariti užitak lova na haljine. Možda
bih si i ja mogla kupiti pokoji komad odjeće. Odbila sam i samu pomisao na to da bih predstojećeg vikenda mogla sama otići u šoping u Seattle jer me više neće zanimati raniji dogovor. Pa valjda on to ne bi otkazao a da mi prvo ne kaže.
Nakon nastave, Jessica je otišla za mnom doma u svome starom bijelom Mercuryju, kako bih se mogla riješiti knjiga i kamioneta. Brzo sam se počešljala kad sam ušla u kuću, osjetivši blagi ushit na pomisao da ću napustiti Forks. Ostavila sam Charlieju poruku na stolu, ponovno
mu objasnivši gdje da nađe večeru, prebacila svoj otrcani novčanik iz školske torbe u torbicu koju sam rijetko nosila, i istrčala natrag do Jessice. Zatim smo otišle do Angeline kuće, a ona nas je već čekala. Uzbuđenje mi je eksponencijalno naraslo kad smo fizički prošli pokraj
znaka gradske međe.