6. STRAŠNE PRIČE

Dok sam sjedila u svojoj sobi i pokušavala se usredotočiti na treći čin Macbetha, zapravo sam osluškivala svoj kamionet. Mislila sam da ću, čak i uz buku pljuska, čuti riku motora. Ali kad sam otišla proviriti kroz zavjesu – još jednom – odjednom se stvorio na svome mjestu.
Nisam se radovala petku, a on je više nego ispunio oja anti-očekivanja. Naravno da je bilo komentara o
nesvjestici. Jessicu je pogotovo ta priča oduševljavala. Na svu sreću, Mike ništa nije rekao, pa niko nije saznao za Edwardov udio. Ipak, štošta me pitala o onom ručku.
“Onda, što je Edward Cullen jučer htio od tebe?”, upitala me Jessica na trigonometriji.
“Ne znam”, iskreno sam joj odgovorila. “Uopće nije prešao na stvar.”
“Izgledala si dosta ljutito”, pokušala me namamiti.
“Je li?” Zadržala sam prazan izraz lica.
“Znaš, nikad prije ga nisam vidjela da sjedi ni sa kim osim sa svojima. Baš je to bilo čudno.”
“Čudno”, složila sam se. Kao da se rasrdila; nestrpljivo je mahnula tamnim kovrčama – valjda se nadala da će čuti neku sočnu priču vrijednu daljnjeg prepričavanja.
Najgori vid tog petka ležao je u tome što sam i dalje gajila nadu, iako sam znala da neće doći. Kad sam ušla u kantinu s Jessicom i Mikeom, nagonski sam pogledala prema njegovom stolu, gdje su Rosalie, Alice i Jasper sjedili i razgovarali prignutih glava. I nisam se mogla othrvati mraku koji me obavio kad sam shvatila koliko još moram čekati da ga opet vidim.
Za mojim uobičajenim stolom svi su bili prepuni planova za sutradan. Mike je opet bio u svom elementu
i silno se uzdao u mjesnog meteorologa koji je sutra obećao sunce. Morat ću to vidjeti da povjerujem. Ali danas je bilo toplije – gotovo petnaest stupnjeva. Možda nam izlet neće biti potpuna katastrofa.
Opazila sam nekoliko neprijaznih Laureninih pogleda za vrijeme ručka. Nisu mi bili jasni sve dok svi skupa nismo bili na izlazu. Hodala sam odmah iza nje, samo na pedalj-dva od njezine uređene, srebrnoplave kose, čega ona očito nije bila svjesna. “…ne znam zašto Bella” – ime mi je izrekla podrugljivim tonom – “jednostavno ubuduće ne sjedi s Cullenovima”, čula sam kako prigovara Mikeu. Nisam dotad zapazila kako neugodan, nazalan glas ima, a iznenadilo me i koliko se pakosti sada čuje u njemu. Zaista se nismo uopće dobro poznavale, svakako ne dovoljno da bih joj bila mrska – ili sam bar tako mislila.
“Ona mi je prijateljica; sjedit će s nama”, odgovorio joj je Mike šapatom, odano, ali i pomalo posjednički.
Pustila sam da Jess i Angela prođu pokraj mene. Ništa više nisam htjela čuti.
Te večeri je za objedom Charlie bio sav oduševljen zbog mog sutrašnjeg izleta u La Push. Mislim da je osjećao krivnju zbog toga što me vikendom ostavljao samu kod kuće, ali svoje je navike stvarao previše godina da bi ih sad mogao prekinuti. Naravno da je znao imena sve djece koja idu, kao i njihovih očeva i majki, a vjerojatno i djedova i baka. Očito je s odobravanjem gledao na naše druženje. Upitala sam se bi li odobrio i moj plan da se s Edwardom Cullenom odvezem u Seattle. Jasno, nisam mu namjeravala reći za to.
“Tata, znaš li neko mjesto po imenu Jarčeve stijene ili tako nekako? Mislim da je južno od gore Rainier”, usput sam ga upitala.
“Aha – zašto?”
Slegnula sam ramenima. “Neki su učenici pričali da idu onamo na kampiranje.”
“To nije naročito dobro mjesto za kampiranje.” Zvučao je iznenađeno. “Ima previše medvjeda. Ljudi većinom odlaze onamo u sezoni lova.”
“O”, promrmljala sam. “Možda sam krivo čula ime.”
Namjeravala sam se naspavati, ali probudio me neuobičajen sjaj. Otvorila sam oči i ugledala kako mi bistra žuta svjetlost dopire kroz prozor. Nisam mogla vjerovati.
Skočila sam na prozor da pogledam, i, nego što, sunce je sjalo. Nalazilo se na pogrešnom mjestu na nebu, preniskom, a nije ni izgledalo onoliko blizu koliko bi trebalo biti, ali to je definitivno bilo sunce. Oblaci su optakali obzorje, ali u sredini se vidio velik prostor plavetnila.
Zadržala sam se na prozoru što sam dulje mogla, u strahu da će plavetnilo opet nestati maknem li se.

Trgovina Newtonova olimpijska oprema nalazila se odmah sjeverno od mjesta. Viđala sam je već, ali nikad nisam onamo svratila – jer mi nisu naročito trebale potrepštine za dulji boravak na otvorenome. Na parkiralištu sam prepoznala Mikeov suburban i Tylerovu sentru.
Kad sam se zaustavila uz njihova vozila, vidjela sam i grupicu pred suburbanom. Tu je bio Eric, uz još dva dečka s kojima sam imala nastavu; bila sam prilično sigurna da se zovu Ben i Conner. I Jess je bila s njima, s Angelom i Lauren. Još tri djevojke stajale su uz njih, uključujući jednu preko koje sam pala na tjelesnom u petak. Kad sam izašla iz kamioneta, ta me mrko pogledala i šapnula nešto Lauren. Lauren je zabacila kosu boje kukuruzne svile i prezrivo me odmjerila.
Znači, bit će to jedan od takvih dana. Barem je Mikeu bilo drago što me vidi.
“Došla si!”, doviknuo mi je oduševljeno. “A rekao sam ti da će danas biti sunčano, zar ne?”
“Rekla sam ti da ću doći”, podsjetila sam ga.
“Samo još čekamo Leeja i Samanthu… osim ako ti nisi pozvala još nekoga”, dodao je Mike.
“Nisam”, olako sam slagala, nadajući se da me neće uloviti u laži. Ali također sam se usrdno nadala da će se dogoditi neko čudo i da će se Edward pojaviti.
Mike je bio vidno zadovoljan.
“Hoćeš se voziti u mom autu? Možeš u njemu, ili u minikombiju Leejeve mame.”
“Svakako.”
Blaženo se osmjehnuo. Bilo je tako lako usrećiti Mikea.“
Možeš sjesti pokraj mene”, obećao mi je. Prikrila sam ojađenost. Nije bilo jednako lako usrećiti Mikea i Jessicu u isti mah. Vidjela sam kako nas Jessica upravo strijelja pogledima.
Ipak, brojno stanje išlo je meni u prilog. Lee je sa sobom doveo još dvoje ljudi, pa je svako sjedalo odjednom postalo potrebno. Uspjela sam utisnuti Jess između Mikea i mene na prednje sjedalo suburbana. Mike je to mogao malo uljudnije podnijeti, ali barem se Jessici raspoloženje vidno popravilo.
Od Forksa do La Pusha bilo je samo dvadeset pet kilometara. Cestu su najvećim dijelom puta okruživale prekrasne guste šume, a široka rijeka Quillayute dvaput se provila pod njim. Bilo mi je drago što imam mjesto s pogledom. Spustili smo prozore – u suburbanu je bilo pomalo klaustrofobično s devet putnika – i nastojala sam upiti što više sunca mogu.
Već sam puno puta bila na plažama oko La Pusha za vrijeme ljetovanja u Forksu s Charliejem, pa sam poznavala kilometar i pol dugački polumjesec Prve plaže.
Svejedno mi je oduzeo dah. Voda je čak i na suncu bila tamnosiva, s bijelim krestama što se valjaju prema sivoj, kamenitoj obali. Iz čeličnih voda pristaništa u strmim su se liticama otoci uzdizali do neravnih vrhova, okrunjeni škrtim, velebnim jelama. Na plaži je postojao tek uzak
rub pravoga pijeska uz rub vode, nad kojim su se prostirali milijuni krupnih, glatkih kamenova koji su izdaleka izgledali ujednačeno sivkasto, ali izbliza su se odlikovali nijansama svake boje koju kamen može imati: terakote, morskozelene, lavande, modrosive, mutnozlatne. Plimna
crta bila je posuta golemim naplavljenim deblima, izblijedjelima do bjeline kosti u slanoj vodi, gdjegdje nabacanima na gomile uz rubove prvih šumaraka, a gdjegdje osamljenima tik izvan dometa valova.
Oštar je vjetar puhao s pučine, prohladan i slan. Pelikani su plutali na uzbibanome moru, dok su nad njima letjeli galebovi i jedan usamljeni orao. Oblaci su i dalje kružili nebom, prijeteći udarom svakog časa, ali sunce je zasad još hrabro sjalo u svojoj aureoli plavetnila.
Oprezno smo se spustili do plaže. Mike nas je odveo do obruča naplavljenih debala koja su očito već služila izletnicima poput nas. Kružno ložište već je bilo postavljeno, puno crnoga pepela. Eric i onaj dečko koji se valjda zvao Ben skupili su odlomljene grane naplavina
sa suhljih mjesta uz rub šume i uskoro ih složili u oblik šatora na starome mjestu za vatru.
“Jesi li ikada vidjela vatru od naplavljenog drveta?”, upitao me Mike. Sjedila sam na jednoj od klupa koštane boje; druge su se cure skupile u grozdove oko mene i počele uzbuđeno tračati. Mike je kleknuo uz vatru i pripalio jedan tanji štapić upaljačem za cigarete.
“Ne”, rekla sam mu kad je oprezno prinio zapaljenu treščicu šatoru.
“Onda će ti se ovo svidjeti – pazi boje.” Pripalio je jos jednu grančicu i položio je pokraj prve. Plamenovi su stali brzo lizati suho drvo.
“Plavo je”, iznenađeno sam rekla.
“To je od soli. Lijepo je, zar ne?” Zapalio je još jedno drvce i stavio ga na mjesto koje vatra nije zahvatila, a onda sjeo do mene. Na svu sreću, Jess mu je bila sa suprotne strane. Obratila mu se, pa se posvetio njoj. Gledala sam kako čudni plavi i zeleni plamenovi pucketaju u nebo.
Nakon pola sata ćaskanja, neki su dečki htjeli prošetati do obližnjih plimnih jezeraca. Bila sam u nedoumici.
S jedne strane, obožavala sam plimna jezerca. Opčinjavala su me još od djetinjstva; spadala su među rijetke stvari kojima sam se uopće radovala pri dolasku u Forks. S druge strane, također sam često padala u njih.
To nije naročito bitno kad ti je sedam godina i s tatom si. Prisjetila sam se Edwardovog zahtjeva – da ne padnem u okean.

Lauren je bila ta koja je donijela odluku umjesto mene. Nije joj se šetalo, a nedvojbeno je nosila i krivu obuću za to. I većina ostalih cura, izuzev Angele i Jessice, odlučila je ostati na plaži. Pričekala sam da Tyler i Eric jasno kažu da će ostati s njima prije nego što sam potiho
ustala i pridružila se pobornicima šetnje. Mike mi je uputio širok osmijeh kad je vidio da idem.
Šetnja nije bila naročito duga, premda mi je bilo mrsko izgubiti pogled na nebo u šumi. Zelena svjetlost šume čudnovato je odudarala od adolescentskih zezancija, odviše mrkla i prijeteća da bi bila u suglasnosti s vedrim prepucavanjima oko mene. Morala sam pri svakom koraku vrlo pomno paziti na korijenje odozdo i granje odozgor, pa sam uskoro zaostala. Naposljetku
sam izbila iz smaragdnog zabrana šume i opet pronašla kamenitu obalu. Bila je oseka, pa je pokraj nas plimna rječica istjecala u more. Duž njenih šljunčanih obala, plitka jezerca koja se nikad posve nisu praznila vrvjela su životom.
Vrlo sam pomno pazila da se ne nagnem previše nad te okeanske barice. Ostali se nisu plašili, pa su preskakivali kamenove i opasno naskakivali na rubove. Našla sam vrlo stabilan kamen na rubu jednog od najvećih jezeraca i oprezno sjela na njega, opčarana prirodnim akvarijem
poda mnom. Buketi anemona žarkih boja neprekidno su se njihali u nevidljivoj struji, izvijene puževe kućice vrzmale su se po rubovima prikrivajući rakove u sebi, zvjezdače su nepomično nalijegale na kamenje, a i jedne na druge, dok je jedna crna jeguljica s bijelim trkaćim prugama vijugala kroz jarkozelenu travuljinu, čekajući da se more vrati. Posve sam se uživjela, izuzev što sam se jednim djelićem svijesti pitala što li Edward sada radi, i zamišljala što bi mi sve govorio da je sada sa mnom.
Dečki su napokon ogladnjeli, a ja sam ukočeno ustala i otišla natrag za njima. Pokušala sam ovaj put bolje držati korak s njima kroz šumu, pa sam, jasno, nekoliko puta pala. Malo sam ogrebala dlanove, a koljena na trapericama dobila su mi zelene mrlje, ali moglo je biti i gore.
Kad smo se vratili na Prvu plažu, grupa koju smo ostavili za sobom umnožila se. Kad smo se približili, ugledali smo sjajnu, ravnu crnu kosu i bakrenastu kožu novopridošlica, tinejdžera iz rezervata koji su se došli družiti. Već se dijelila hrana, pa su dečki požurili uzeti svoj dio, dok nas je Eric predstavljao kako je ko ulazio u obruč naplavina. Angela i ja stigle smo zadnje, a kad je Eric rekao kako se zovemo, opazila sam da me sa zanimanjem pogledao jedan mlađi dječak koji je sjedio na kamenju blizu vatre. Sjela sam pokraj Angele, a Mike nam je donio sendviče i niz sokova da možemo izabrati, dok je dečko koji se činio najstariji navodio imena sedmero svojih drugova. Uspjela sam zapamtiti samo to da se jedna djevojka također zove Jessica, a da je dječaku koji me zapazio ime Jacob.
Bilo mi je ugodno sjediti uz Angelu; uz nju se lako moglo opustiti – nije imala potrebu da svaku šutnju ispuni brbljanjem. Pustila me da na miru razmišljam dok smo jeli. A ja sam razmišljala o tome kako vrijeme neravnomjerno protječe u Forksu, kako katkad hita u vihoru dok pojedini prizori iskaču jasnije od drugih. A onda, pak, u drugim prilikama svaka sekunda postaje bitna i usijeca mi se u svijest. Znala sam tačno što je razlog te različitosti, a to me uznemirilo.
Za vrijeme ručka oblaci su se stali nadvijati, šunjajući se plavim nebom, načas pretrčavajući preko sunca, bacajući duge sjene preko plaže i zacrnjujući valove. Kad su pojeli do kraja, ljudi su se počeli razilaziti po dvoje-troje.
Neki su prošetali do ruba valova, nastojeći skakutati od kamena do kamena preko uzburkane površine vode.
Drugi su okupljali drugu ekspediciju na plimna jezerca.
Mike je – u pratnji Jessice – krenuo do jedinog dućana u selu. Neki su mjesni klinci krenuli s njima; drugi su se pridružili šetnji. Kad su se svi raštrkali, ostala sam sama na svome naplavljenom deblu, dok su se Lauren i Tyler bavili CD plejerom koji se neko sjetio ponijeti,
a tri tinejdžera iz rezervata sjedili su po obodu kruga, uključujući dječaka po imenu Jacob i onog najstarijeg koji im je služio kao glasnogovornik.
Nekoliko minuta nakon što je Angela otišla s ekspedicijom, Jacob se došetao i sjeo na njezino mjesto pokraj mene. Izgledao je kao da mu je četrnaest, možda petnaest godina, a imao je dugu, sjajnocrnu kosu stegnutu gumicom na zatiljku. Koža mu je bila prekrasna, svilenkasta
i crvenkastosmeđa; imao je tamne oči, usađene duboko iznad visokih, ravnih jagodica. Oko brade mu se još naslućivala dječja zaobljenost. U cjelini, lice mu je bilo vrlo lijepo. Međutim, moje pozitivno mišljenje o njegovu izgledu narušile su prve riječi koje je prozborio.
“Ti si Isabella Swan, zar ne?”
Bilo mi je kao da iz početka prolazim prvi dan škole.

“Bella”, uzdahnula sam.
“Ja sam Jacob Black.” Prijateljski mi je pružio ruku.
“Ti si kupila kamionet moga tate.”
“A, da”, rekla sam s olakšanjem i stisnula mu glatku ruku. “Ti si Billyjev sin. Vjerojatno bih te se trebala sjećati.”
“Ne, ja sam najmlađi u obitelji – zacijelo se sjećaš mojih starijih sestara.”
“Rachel i Rebecce”, odjednom sam se prisjetila.
Charlie i Billy često su nas stavljali skupa za vrijeme mojih posjeta, da se imamo čime baviti dok oni pecaju. Sve smo bile odviše stidljive da se naročito sprijateljimo. Jasno, ja sam priredila toliko ispada da su izleti na pecanje prestali kad mi je bilo jedanaest godina.
“Jesu li tu?” Pogledala sam djevojke na rubu okeana, pitajući se bih li ih danas prepoznala.
“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Rachel je dobila stipendiju na sveučilištu Washington State, a Rebecca se udala za surfera sa Samoe – sada živi na Havajima.”
“Udala se. Čovječe.” Zaprepastila sam se. Blizanke su bile tek nešto više od godinu dana starije od mene.
“Onda, kako ti se sviđa kamionet?”, upitao me.
“Obožavam ga. Super vozi.”
“Aha, ali strašno je spor”, nasmijao se. “Tako mi je laknulo kad ga je Charlie kupio. Tata mi nije htio dati da počnem sastavljati novi auto kad već imamo posve savršeno vozilo.”
“Nije baš tako strašno spor”, usprotivila sam se.
“Jesi li probala prijeći stotku?”
“Ne”, priznala sam.
“Dobro. Nemoj.” Zločesto se osmjehnuo.
Nisam se mogla spriječiti da se i sama jednako ne osmjehnem. “Sjajan je u sudarima”, izjavila sam u obranu svoga kamioneta.
“Mislim da ni tenk ne bi mogao srediti to staro čudovište”, složio se i opet nasmijao.
“Znači, sastavljaš aute?”, upitala sam ga zadivljeno.
“Kad imamo vremena, a i dijelova. Ne znaš slučajno gdje bih se mogao dočepati glavnoga cilindra za Volkswagen Golf iz 1986?”, dodao je u šali. Imao je ugodan, hrapav glas.
“Žao mi je”, nasmijala sam se, “nisam vidjela nijedan u zadnje vrijeme, ali imat ću to na umu.” Kao da sam uopće znala o čemu se radi. Bilo je vrlo jednostavno razgovarati s njim.
Zabljesnuo me širokim osmijehom, pogledavši me zahvalno na način koji sam već polako prepoznavala.
Nisam bila jedina koja je to primijetila.
“Poznaješ Bellu, Jacobe?”, upitala ga je Lauren – drskim tonom, valjda – s druge strane vatre.
“Moglo bi se reći da se znamo od rođenja”, nasmijao se i opet mi se osmjehnuo.
“Krasno.” Nije zvučala kao da joj je to iole krasno, a blijede, riblje oči su joj se suzile.
“Bella”, opet mi je dobacila, pomno mi promatrajući lice, “baš kažem Tyleru da je šteta što niko od Cullenovih nije danas mogao doći ovamo. Zar ih se niko nije sjetio pozvati?” Izraz žaljenja bio joj je neuvjerljiv.
“Misliš na obitelj doktora Carlislea Cullena?”, upitao ju je onaj visoki, stariji dečko prije nego što sam stigla odgovoriti, poprilično rasrdivši Lauren. Zapravo je prije bio muškarac nego dečko, a glas mu je bio vrlo dubok.
“Da, poznaješ ih?”, upitala ga je svisoka, okrenuvši se napola prema njemu.
“Cullenovi ne dolaze ovamo”, rekao je tonom koji je zatvorio temu, zanemarivši njeno pitanje.
Tyler joj je pokazao jedan CD i upitao je što misli o njemu. Uspio joj je tako privući pažnju.
Zagledala sam se zaprepašteno u dečka s dubokim glasom, ali on je gledao u stranu, prema tamnoj šumi za nas. Rekao je da Cullenovi ne dolaze ovamo, ali u glasu mu se čulo nešto više od toga – da im to nije dopušteno; da im je zabranjeno. Svojim je držanjem na mene ostavio čudan dojam, koji sam bezuspješno pokušala zanemariti.
Jacob me prenuo iz meditacije. “Onda, je li ti Forks već počeo ići na jetra?”
“O, to je blago rečeno.” Iskreveljila sam se. On mi se široko osmjehuo s razumijevanjem.
I dalje sam mozgala o toj šturoj opasci o Cullenovima, a onda sam iznenada dobila nadahnuće. Plan mi je bio glup, ali ništa bolje nije mi padalo na pamet. Nadala sam se da mladi Jacob još nema iskustva s curama, pa neće prozrijeti moje jamačno jadne pokušaje upucavanja.
“Bi li se prošetao do plaže sa mnom?”, upitala sam ga, pokušavši oponašati način na koji me Edward znao gledati ispod oka kroz trepavice. Teško da sam mogla polučiti iole sličan učinak, naravno, ali Jacob je svejedno sasvim spremno skočio na noge.
Dok smo preko raznobojnog kamenja išli na sjever prema morskome bedemu od naplavljenih debala, oblaci su napokon stisnuli redove na nebu, te se more zatamnilo, a temperatura je pala. Zarila sam ruke duboko u džepove vjetrovke.
“Koliko ti je onda godina, šesnaest?”, upitala sam ga, dajući sve od sebe da ne izgledam kao kreten dok sam napadno treptala onako kako sam vidjela da djevojke rade na televiziji.
“Upravo sam napunio petnaest”, priznao mi je polaskano.
“Zbilja?” Lice mi se ispunilo hinjenim iznenađenjem.
“Bila sam uvjerena da si stariji.”
“Visok sam za svoje godine”, objasnio mi je.
“Često dolaziš u Forks?”, upitala sam ga usrdno, kao da se nadam potvrdnom odgovoru. Sama sam sebi zvučala kao idiot. Uplašila sam se da će se zgađeno okomiti na mene i optužiti me za prevaru, ali izgleda da mu je to i dalje laskalo.
“Ne naročito”, priznao je namrštivši se. “Ali kad dovršim auto moći ću ići onamo kad god budem htio – nakon što dobijem vozačku”, dopunio se.

“Ko je onaj drugi dečko s kojim je Lauren razgovarala?
Izgleda mi malo prestaro da se druži s nama.” Namjerno sam se ubrojila među madež, da Jacobu bude jasno da mi je on draži.
“To je Sam – njemu je devetnaest godina”, obavijestio me.
“Što je on to rekao za doktorovu obitelj?”, nedužno sam ga upitala.
“Za Cullenove? O, oni ne bi smjeli dolaziti u rezervat.”
Pogledao je u daljinu, prema Jamesovom otoku, dok mi je potvrđivao ono što mi se učinilo da sam čula u Samovu glasu.
“Zašto ne?”
Bacio je pogled prema meni i ugrizao se za usnu.
“Ups, ne bih ti smio kazati ništa o tome.”
“O, neću nikome reći, samo me zanima.” Pokušala sam mu uputiti zavodnički osmijeh, pitajući se ne pretjerujem li.
Samo, uzvratio mi je osmijehom, izgledajući zavedeno.
Zatim je podigao obrvu i progovorio još hrapavijim glasom nego prije.
“Voliš strašne priče?”, upitao me zlokobno.
“Obožavam ih”, oduševljeno sam mu rekla, dajući sve od sebe da izgledam zamamno.
Jacob je prošetao do obližnjeg naplavljenog stabla kojemu je korijenje stršalo u zrak poput istanjenih nogu golema blijeda pauka. Lagano je sjeo na jedan zavojiti korijen, dok sam ja sjela pod njega na deblo. Zagledao se u kamenje pod sobom dok mu je smiješak titrao na rubovima širokih usana. Vidjela sam da će se potruditi da ovo zvuči dobro. Dala sam sve od sebe da mi se živa zainteresiranost koju sam osjećala ne vidi u očima.
“Znaš li ijednu našu staru priču o tome odakle smo potekli – Quileuti, hoću reći?”, otpočeo je.
“Ne baš”, priznala sam.
“Pa, postoji niz legendi, za neke se čak tvrdi da potječu iz doba Potopa – Quileuti iz starine navodno su zavezali kanue za vrhove najvišeg drveća na planini i tako preživjeli, poput Noe i njegove Arke.” Osmijehom mi je pokazao kako malo drži do tih predanja. “Druga pak legenda tvrdi da smo potekli od vukova – i da su nam vukovi još uvijek braća. Plemenski zakon brani da ih se ubija.
A tu su onda i priče o hladnima.” Glas mu je postao malo dublji.
“O hladnima?”, upitala sam ga, ne hineći više radoznalost.
“Da. Ima priča o hladnima starih poput legendi o vukovima, a nekih i mnogo skorijih. Prema legendi, moj vlastiti pradjed poznavao je nekolicinu. Upravo je on sklopio pogodbu kojom im je zabranjen pristup na našu zemlju.” Zakolutao je očima.
“Tvoj pradjed?”, potaknula sam ga.
“Bio je plemenski starješina, kao i moj otac. Znaš, hladni su prirodni neprijatelji vuka – pa, ne baš vuka, već vukova koji mogu postati ljudi, poput naših predaka. Vukodlaka, što bi ti rekla.”
“Vukodlaci imaju neprijatelje?”
“Samo jedne.”
Usrdno sam se zagledala u njega, nadajući se da ću zadivljenošću prikriti nestrpljenje.
“Prema tome”, nastavio je Jacob, “hladni su naši praiskonski neprijatelji. Ali taj čopor koji je došao na naš teritorij u vrijeme moga pradjeda bio je drugačiji. Nisu lovili kao ostali iz njihova roda – navodno nisu bili opasni po pleme. Pa je moj pradjed sklopio primirje s njima.
Dokle god oni ne budu zalazili na našu zemlju, mi ih nećemo odati bljedolikima.” Namignuo mi je.
“Ako nisu bili opasni, zašto onda…?” Pokušala sam shvatiti o čemu se radi, upinjući se da mu ne pokažem kako ozbiljno doživljavam njegovu sablasnu priču.
“Uvijek postoji opasnost po ljude dok su kraj hladnih, čak i kad su civilizirani kao taj klan. Nikad se ne zna kad će ih glad nadjačati.” Namjerno je unio jak prizvuk prijetnje u svoj glas.
“Kako to misliš, ‘civilizirani’?”
“Tvrdili su da ne love ljude. Navodno su nekako mogli umjesto toga loviti životinje.”
Pokušala sam zvučati nehajno. “I kakve to onda veze ima s Cullenovima? Jesu li oni slični tim hladnima koje je susreo tvoj pradjed?”
“Ne.” Napravio je dramsku stanku. “To su isti ti hladni.”
Izraz mog lica zacijelo mu je izgledao kao strah potaknut njegovom pričom. Zadovoljno se osmjehnuo i nastavio.

“Sad ih je više, imaju novu ženku i novog mužjaka, ali ostali su jedni te isti. U vrijeme moga pradjeda već im se znao vođa, Carlisle. Došao je i otišao odavde prije nego što je tvoj narod uopće stigao ovamo.” Opirao se smiješku.
“I što su onda oni?”, napokon sam ga upitala. “Što su hladni?”
Mračno se osmjehnuo.
“Krvopije”, odgovorio mi je jezovitim glasom. “Tvoj narod ih zove vampirima.”
Zagledala sam se u uzburkane valove nakon tog odgovora, ne znajući što mi se vidi na licu.
“Naježila si se”, oduševljeno se nasmijao.
“Vješto pričaš priče”, pohvalila sam ga, ne odmičući pogled s valova.
“Samo, ta je baš ono suluda, je l’ tako? Nije ni čudo da nam tata ne da da je ikome pričamo.”
Nisam još mogla dovoljno ovladati licem da ga pogledam.
“Ne brini, neću te odati.”
“Čini mi se da sam upravo prekršio pogodbu”, nasmijao se.
“Odnijet ću to u grob sa sobom”, obećala sam mu, a zatim se naježila.
“Znaš, ozbiljno, nemoj ništa reći Charlieju. Prilično se naljutio na moga tatu kad je čuo da neki od nas više ne idu u bolnicu otkako se doktor Cullen zaposlio u njoj.”
“Neću, naravno da neću.”
“Onda, je l’ nas sada smatraš hrpom praznovjernih domorodaca?”, upitao me zafrkantskim tonom, ali s tračkom zabrinutosti. Još nisam odmaknula pogled od okeana.
Okrenula sam se prema njemu i nasmiješila mu se najnormalnije što sam mogla.
“Ne. Ali mislim da jako vješto pričaš strašne priče.
Još sam naježena, vidi.” Digla sam ruku.
“Kul.” Osmjehnuo se.
A onda nas je zvuk struganja kamenja na plaži upozorio da neko stiže. U isti smo mah podigli glave i ugledali Mikea i Jessicu na pedesetak metara, kako hodaju prema nama.
“Tu li si, Bella”, doviknuo mi je Mike s olakšanjem, mašući rukom iznad glave.
“To ti je dečko?”, upitao me Jacob, upozoren tračkom ljubomore u Mikeovu glasu. Iznenadilo me što je to tako očito.
“Ne, definitivno nije”, prošaptala sam. Bila sam silno zahvalna Jacobu i htjela sam ga usrećiti što više mogu.
Namignula sam mu, oprezno se pritom okrenuvši od Mikea. Nasmiješio mi se, ushićen mojim nevještim očijukanjem.
“Tako da kad dobijem vozačku…”, započeo je.
“Dođi do mene u Forks. Možemo koji put izaći van.”
Bilo mi je krivo kad sam to rekla, jer sam znala da sam ga iskoristila. Ali Jacob mi je doista bio drag. Znala sam da bi mi lako mogao biti prijatelj.
Mike je sada stigao do nas, s Jessicom nekoliko koraka iza sebe. Opazila sam kako mjerka Jacoba pogledom, zadovoljan zbog njegove očite nedoraslosti.
“Gdje si bila?”, upitao me, premda mu je odgovor bio pred nosom.
“Jacob mi je upravo pričao neke mjesne priče”, objasnila sam. “Bilo je zbilja zanimljivo.”
Toplo sam se osmjehnula Jacobu, a on mi je uzvratio širokim osmijehom.
“Pa”, zastao je Mike, iznova pomno procjenjujući situaciju nakon što je vidio kako smo se zbližili. “Mi se spremamo natrag – izgleda da će uskoro kiša.”
Svi smo podigli pogled prema natmurenom nebu.
Zbilja je izgledalo kao da se sprema kiša.
“U redu.” Skočila sam na noge. “Stižem.”
“Drago mi je što smo se opet vidjeli”, rekao mi je Jacob, a bilo mi je jasno da time malo i zadirkuje Mikea.
“I meni je stvarno drago. Kad Charlie idući put ode do Billyja, doći ću i ja”, obećala sam mu.
Osmijeh mu se raširio od uha do uha. “To bi baš bilo kul.”
“I hvala ti”, iskreno sam dodala. Podigla sam kapuljaču dok smo koračali preko kamenja
prema parkiralištu. Počinjale su padati prve kapi, stvarajući crne mrlje na stijenama. Kad smo stigli do Suburbana, ostali su već tovarili stvari natrag u auto. Uvukla sam se na stražnje sjedalo uz Angelu i Tylera, izjavivši da sam već iskoristila svoje pravo da sjedim sprijeda. Angela je samo zurila kroz prozor u sve bližu oluju, a Lauren se okrenula unatraške na srednjem sjedalu kako bi joj se Tyler mogao sasvim posvetiti, tako da sam mogla jednostavno nasloniti glavu na sjedalo, zažmiriti i dati sve od sebe da ne razmišljam.