4. POZIVI

U mom je snu bilo vrlo mračno, a ono malo slaboga svjetla što se uopće vidjelo kao da je dopiralo iz Edwardove kože. Nisam mu vidjela lice, već samo leđa, dok je odlazio od mene i ostavljao me u tmini. Ma kako brzo da sam trčala, nikako ga nisam uspijevala sustići; ma kako glasno da sam ga zvala, nijednom se nije okrenuo.
Izmučeno sam se probudila usred noći i više nisam mogla zaspati još jako dugo, bar mi se tako činilo.
Nakon toga, bio mi je skoro svake noći u snovima, ali uvijek negdje na rubu, nijednom dostižan.
Mjesec dana nakon nesreće protekao je tjeskobno, napeto i isprva vrlo neugodno.
Na moj očaj, ostala sam u središtu pozornosti cijeli taj tjedan. Tyler Crowley bio je nemoguć, posvuda me pratio, opsjednut potrebom da mi se nekako oduži. Pokušala sam ga uvjeriti da mi je više od svega stalo da se cijela stvar zaboravi – pogotovo s obzirom na to da mi se zapravo ništa nije dogodilo – ali on je ostao uporan. Išao je za mnom na odmorima i za vrijeme ručka sjedio za našim, sad prepunim stolom. Mike i Eric su prema njemu bili još manje prijazni nego jedan prema drugome, pa sam se zabrinula da sam stekla još jednog neželjenog obožavatelja.
Kao da se niko nije zabrinjavao zbog Edwarda, iako sam neprestano objašnjavala da je ispao junak – da me izvukao na sigurno i pritom skoro i sâm bio prignječen.
Nastojala sam zvučati uvjerljivo. Jessica, Mike, Eric i svi ostali uvijek bi na to rekli da ga nisu vidjeli ni blizu mjesta nesreće sve dok kombi nije bio odvučen odande.
Pitala sam se kako to da ga niko nije vidio gdje stoji ondje daleko po strani, prije nego što mi je naglo, nevjerojatno spasio život. Shrvano sam shvatila u čemu je vjerojatno razlog – niko drugi nije tako svjestan Edwarda kao što ja stalno jesam. Niko drugi ne promatra ga onako kao ja. Kako žalosno.
Edwarda nikad nisu okruživali brojni radoznalci željni da iz prve ruke čuju što je bilo. Klonili su ga se kao i obično. Cullenovi i Haleovi sjedili su za istim stolom kao i uvijek; nisu jeli, a razgovarali su samo međusobno.
Niko me od njih, a naročito Edward, nije više ni pogledao.
Dok je sjedio pokraj mene na nastavi, što je dalje za stolom mogao, izgledao je kao da uopće ne zapaža da sam tu. Tek bih se tu i tamo, kad bi mu se šake odjednom stegnule – rastegnuvši kožu do bjeline preko kostiju zglobova – upitala ne mari li on doista onoliko koliko se čini.
Bilo mu je krivo što me uklonio s puta Tylerovog kombija – jedino sam to mogla zaključiti.
Žarko sam željela porazgovarati s njime, a to sam i pokušala dan nakon nesreće. Posljednji put kad sam ga vidjela, na izlazu iz hitne službe, oboje smo bili silno bijesni. Još sam se ljutila na njega jer mi ne želi povjeriti istinu, iako sam besprijekorno održala svoj dio pogodbe.
Ali stajala je činjenica da mi je on spasio život, ma kako da mu je to već pošlo za rukom. I, preko noći, žestina moje ljutnje pretopila se u zadivljenu zahvalnost.
Kad sam došla na biologiju, već je bio na svome mjestu i zurio ravno preda se. Sjela sam, očekujući da se okrene prema meni. Ničim nije pokazao da je shvatio da sam stigla.
“Zdravo, Edwarde”, rekla sam mu ugodnim tonom, da vidi kako namjeravam biti pristojna.
Malčice je pomaknuo glavu prema meni, ne pogledavši me, jedanput kimnuo glavom i zatim se opet okrenuo u stranu.
I to mi je bio zadnji doticaj s njim, iako je svakoga dana bio na dva pedlja od mene. Ponekad sam ga promatrala, jer se nisam mogla suzdržati – samo izdaleka, u kantini ili na parkiralištu. Gledala sam kako mu zlaćane oči postaju vidno tamnije iz dana u dan. Ali u razredu ga nisam ništa više primjećivala nego on mene. Bilo mi je grozno. A snovi su se nastavljali.
Usprkos mojim bezočnim lažima, ton mojih e-mailova upozorio je Renée na moju depresiju, pa me nekoliko puta zabrinuto nazvala. Pokušala sam je uvjeriti da me to samo tišti klima.
Bar je Mikeu bilo drago zbog očitog zahlađenja između mene i moga laboratorijskog partnera. Vidjela sam da se brinuo da bi me Edwardovo odvažno spašavanje moglo zadiviti, pa mu je laknulo kad se ispostavilo da je učinak bio suprotan. Postao je samouvjereniji, sjedao mi je na rub stola da popričamo prije sata, posve ignorirajući Edwarda, kao što je on ignorirao mene.
Snijeg se zasvagda istopio nakon onog jedinog pogibeljno ledenog dana. Mike se razočarao jer uopće nije uspio organizirati ono grudanje, ali bilo mu je drago zbog toga što će onaj izlet na plažu uskoro postati moguć.
Ipak, kiša je nastavila obilato padati, i tjedni su prolazili.

Jessica me obavijestila o još jednom predstojećem događaju – nazvala me prvog utorka u ožujku da me pita smije li za dva tjedna pozvati Mikea na proljetni ples gdje djevojke biraju.
“Sigurna si da nemaš ništa protiv… nisi ga ti možda mislila pitati?”, uporno je nastavila nakon što sam joj rekla da se ni najmanje ne protivim.
“Ne, Jess, jer neću ići”, čvrsto sam joj rekla. Ples je vidno iskakao iz raspona mojih umijeća.
“Bit će zbilja dobar provod.” Pokušala me nagovoriti tek reda radi. Dobila sam dojam da je Jessici draža moja neobjašnjiva popularnost od stvarnog druženja sa mnom.
“Dobro se provedi s Mikeom”, potaknula sam je.
Sutradan sam se iznenadila kad Jessica nije bila uobičajeno oduševljena na trigonometriji i španjolskom.
Šutke je hodala uz mene na odmoru, a bojala sam se pitati zašto. Ako ju je Mike odbio, ja sam bila zadnja kojoj bi ona to htjela kazati.
Strahovanje mi se pojačalo za vrijeme ručka, kad je Jessica sjela što je dalje mogla od Mikea i počela uživljeno ćaskati s Ericom. Mike je bio neuobičajeno šutljiv.
Mike je i dalje šutio dok me pratio na nastavu, a njegov nelagodan izraz lica bio je loš znak. Ali nije spomenuo dotičnu temu dok ja nisam sjela za stol, a on na njega. Kao i uvijek, bila sam napeto svjesna Edwarda koji sjedi dovoljno blizu da ga dotaknem, i ujedno tako dalek kao da je puka izmišljotina moje mašte.
“Dakle”, rekao je Mike gledajući u pod, “Jessica me pozvala na proljetni ples.”
“Baš super.” Nastojala sam zvučati vedro i oduševljeno.
“Sjajno ćeš se provesti s Jessicom.”
“Pa…” Ponestalo mu je riječi dok je proučavao moj osmijeh, očito nezadovoljan odgovorom koji sam mu dala. “Rekao sam joj da ću još razmisliti.”
“Zbog čega?” Odlučila sam zvučati razočarano, iako mi je bilo drago da je nije posve odbio.
Lice mu je bilo jarkorumeno kad je opet spustio pogled.
Pokolebala sam se od samilosti.
“Pitao sam se bi li… pa, bi li ti možda imala namjeru da me pozoveš.”
Na trenutak sam zastala, mrzeći val krivnje koji me oblio. Ali krajičkom sam oka opazila da se Edwardova glava refleksno nagnula prema meni.
“Mike, mislim da bi joj trebao reći da pristaješ”, rekla sam.
“Jesi li već pozvala nekoga?” Je li Edward opazio kako je Mike načas pogledao prema njemu?
“Ne”, potvrdila sam mu. “Uopće neću ići na ples.”
“Zašto ne?”, oštro me upitao Mike.
Nisam se htjela upustiti u sigurnosne rizike koje ples nosi, pa sam brzo smislila nove planove.
“Te subote idem u Seattle”, objasnila sam mu. Ionako sam morala otići iz mjesta – odjednom mi se taj dan učinio kao savršena prilika za to.
“Zar ne možeš otići neki drugi vikend?”
“Žao mi je, ne”, rekla sam. “Tako da ne tjeraj Jess da te više čeka – to je nepristojno.”
“Ma da, imaš pravo”, promumljao je i pokunjeno pošao natrag do svoga mjesta. Zažmirila sam i pritisnula prste o sljepoočnice, ne bih li tako istjerala krivnju i samilost iz glave. Gospodin Banner je počeo govoriti.
Uzdahnula sam i otvorila oči.
A Edward me ljubopitljivo promatrao, a isti onaj poznati trag ozlojeđenosti sad mu se još jasnije vidio u crnim očima.
Uzvratila sam mu pogled, iznenađeno, očekujući da brzo okrene glavu. Ali on mi je umjesto toga samo nastavio napeto proučavati oči. Nije dolazilo u obzir da skrenem pogled. Ruke su mi se počele tresti.
“Gospodine Cullen?”, pozvao ga je učitelj, tražeći odgovor na pitanje koje nisam čula.
“Krebsov ciklus”, odgovorio je Edward, naizgled se nevoljko obrativši gospodinu Banneru.
Spustila sam pogled na udžbenik čim su me njegove oči pustile, ne bih li se snašla. Kukavički kao i uvijek, prebacila sam kosu preko desnog ramena da si zakrijem lice. Nisam mogla vjerovati kakav me nalet osjećaja prožeo – samo zato što me on slučajno prvi put pogledao
u pet-šest tjedana. Nisam mu mogla dopustiti da ima toliki utjecaj na mene. To je stvarno bilo jadno. Ne samo jadno, nego i nezdravo.
Dala sam sve od sebe da ga ne zamjećujem do kraja sata, a kako je to bilo nemoguće, onda da mu barem ne dajem do znanja da ga zamjećujem. Kad se zvono konačno oglasilo, okrenula sam mu leđa da skupim svoje stvari, očekujući da će on smjesta otići, kao i obično.

“Bella?” Njegov mi glas nije smio zvučati tako poznato, kao da sam njegov zvuk slušala cijeloga života, a ne tek nekoliko kratkih tjedana.
Okrenula sam se polako, nevoljko. Nisam htjela osjetiti ono što sam znala da ću osjetiti kad ga pogledam u to presavršeno lice. Imala sam oprezan izraz kad sam se napokon okrenula prema njemu; izraz njegova lica bio je neproničan. Ništa mi nije rekao.
“Što? Sad opet razgovaraš sa mnom?”, konačno sam ga upitala, nehotice pomalo prgavo.
Usne su mu zatitrale, opirući se osmijehu. “Ne, zapravo ne”, priznao je.
Sklopila sam oči i polako izdahnula kroz nos, svjesna toga da škrgućem zubima. Pričekao je.
“Pa što onda hoćeš, Edwarde?”, upitala sam ga žmirećki, da mi bude lakše zvučati suvislo.
“Oprosti.” Zvučao je iskreno. “Vrlo sam nepristojan, znam. Ali ovako je zbilja bolje.”
Otvorila sam oči. Lice mu je bilo vrlo ozbiljno.
“Ne znam na što misliš”, rekla sam suzdržano.
“Bolje je da nismo prijatelji”, objasnio mi je. “Vjeruj mi.”Suzila sam oči. To sam već čula.
“Šteta što to nisi prije skužio”, prosiktala sam kroz zube. “Da prištediš sebi to silno žaljenje.”
“Žaljenje?” Ta riječ, i moj ton, očito su ga ulovili nespremnog.
“Žaljenje zbog čega?”
“Zbog toga što nisi pustio onom glupom kombiju da me naprosto zgnječi.”
Zaprepastio se. Pogledao me u nevjerici.
Kad se napokon oglasio, zvučao je gotovo ljuto. “Misliš da žalim što sam ti spasio život?”
“Znam da je tako”, poklopila sam ga.
“Ništa ti ne znaš.” Definitivno je bio bijesan.
Naglo sam okrenula glavu od njega, stisnuvši čeljust da iz mene ne navru sve optužbe kojima sam ga htjela obasuti. Skupila sam knjige, ustala i otišla do vrata.
Htjela sam dramatično izletjeti iz prostorije, ali, naravno, zapela sam vrškom čizme za dovratak i ispustila knjige.
Zastala sam u mjestu. Došlo mi je da ih samo ostavim.
Zatim sam uzdahnula i sagnula se da ih pokupim.
Našao se pokraj mene; već ih je složio. Pružio mi ih je s hladnim izrazom lica.
“Hvala”, ledeno sam rekla.
Oči su mu se suzile.
“Nema na čemu”, otpovrnuo mi je.
Brzo sam se uspravila, opet se okrenula od njega i šmugnula na tjelesni ne osvrnuvši se više.
Na tjelesnom je bilo brutalno. Prešli smo na košarku.
Moja ekipa mi ni jedanput nije dodala loptu, što je bilo dobro, ali puno sam padala. Ponekad sam povlačila i druge. Danas sam bila još gora nego inače, jer mi je glava bila tako prepuna Edwarda. Pokušala sam paziti na to što mi noge rade, ali stalno mi se uvlačio u misli
upravo kad mi je trebala ravnoteža.
Laknulo mi je, kao i uvijek, kad sam konačno smjela otići. Gotovo sam otrčala do kamioneta; postojalo je toliko ljudi koje sam htjela izbjeći. Kamionet je u nesreći pretrpio tek minimalna oštećenja. Morala sam zamijeniti stražnja svjetla, a da sam imala pravu lakiranu karoseriju,
popravila bih i nju. Tylerovi roditelji morali su prodati svoj kombi za rezervne dijelove.
Gotovo me strefilo srce kad sam zašla iza ugla i vidjela visoku, tamnu priliku kako stoji naslonjena o bokmog kamioneta. Zatim sam shvatila da je to samo Eric.
Nastavila sam dalje.
“Hej, Eric”, dobacila sam mu.
“Bok, Bella.”
“Što ima?”, rekla sam dok sam otključavala vrata.
Nisam obratila pažnju na tračak ukočenosti u njegovu glasu, tako da su me njegove iduće riječi ulovile nespremnu.
“Ma, da te pitam… hoćeš na proljetni ples sa mnom?”
Glas mu je pukao pri zadnjoj riječi.
“Mislila sam da djevojke biraju”, rekla sam neuvijeno, od zaprepaštenja.
“Pa, da”, priznao je postiđeno.
Sabrala sam se i pokušala mu uputiti topao smiješak.
“Hvala ti što si me pitao, ali toga dana ću biti u Seattleu.”
“O”, rekao je. “Pa, možda neki drugi put.”
“Svakako”, složila sam se, i zatim zagrizla za usnu. Ne bih htjela da to odviše doslovno shvati.
Odvukao se zgureno natrag prema školi. Začula sam prigušeno hihotanje.
Edward je prolazio ispred moga kamioneta, gledajući ravno preda se, stisnutih usana. Naglo sam otvorila vrata i uskočila unutra, glasno ih zalupivši za sobom. Zaglušujuće sam dala gas i izašla u rikverc na prolazni put.
Edward se već našao u svome autu, dva mjesta dalje, i glatko se isparkirao preda me, zapriječivši mi put. Tu je stao – da pričeka obitelj; vidjela sam njih četvero kako idu ovamo, ali još nisu stigli dalje od kantine. Došlo mi je da mu razvalim stražnju stranu sjajnoga a, ali bilo je
previše svjedoka. Pogledala sam u retrovizor. Počela se stvarati kolona. Odmah iza mene stajao je Tyler Crowley u svojoj nedavno kupljenoj polovnoj sentri, i mahao mi.
Bila sam tako živčana da mu nisam odmahnula.

Dok sam tamo sjedila, gledajući u sve osim u auto preda mnom, neko mi je zakucao na suvozački prozor.
Pogledala sam; bio je to Tyler. Zbunjeno sam bacila pogled u retrovizor. Auto mu je još bio upaljen, vrata je ostavio otvorena. Nagnula sam se preko kabine da spustim prozor. Ručica je zapinjala. Uspjela sam ga spustiti do pola, a onda sam odustala.
“Oprosti, Tyler, zapela sam iza Cullena.” Rasrdio me
– očito nisam ja bila kriva za zastoj.
“Ma, znam – samo sam te htio nešto pitati dok tu skupa stojimo u stupici.” Iscerio se.
Pa ne mogu vjerovati.
“Hoćeš me pozvati na proljetni ples?”, nastavio je.
“Neću biti u mjestu, Tyler.” Glas mi je zazvučao pomalo oštro. Morala sam se podsjetiti da nije on kriv što su Mike i Eric već iskoristili moju današnju kvotu strpljenja.
“Aha, Mike mi je to rekao”, priznao je.
“Pa zašto me onda – ”
Slegnuo je ramenima. “Nadao sam se da si mu to samo rekla da ga elegantno odbiješ.”
Okej, totalno je on kriv.
“Oprosti, Tyler”, rekla sam, trudeći se prikriti iživciranost.
“Zbilja idem izvan mjesta.”
“Nema frke. Još nam ostaje maturalna.”
I prije nego što sam mu stigla odgovoriti, već je krenuo natrag do svog auta. Osjećala sam šok na licu.
Pogledala sam preda se i ugledala kako Alice, Rosalie, Emmett i Jasper zajedno ulaze u volvo. Iz retrovizora su me gledale Edwardove oči. Nije bilo dvojbe, tresao se od smijeha, kao da je čuo svaku riječ koju je Tyler rekao.
Svrbila me noga da stisnem papučicu za gas… jedan mali udarac odostraga ne bi naudio nijednome od njih, nego samo tom sjajnom laku. Počela sam turirati motor.
Ali svi su sad već ušli i Edward se brzo udaljio. Odvezla sam se kući polako, pažljivo, gunđajući cijelim putem sebi u bradu.
Kad sam stigla doma, odlučila sam spremiti enchilade od piletine za večeru. Priprema će dugo trajati i zaokupiti me, tako da ne razmišljam. Dok sam dinstala luk i chili papričice, zazvonio je telefon. Skoro da me bilo strah da se javim, ali možda su me to zvali Charlie ili mama.
Zvala me Jessica, slavodobitno; Mike ju je sustigao poslije škole i prihvatio njezin poziv. Pridružila sam joj se nakratko u slavlju dok sam miješala povrće u tavi.
Žurila se, morala je još nazvati i Angelu i Lauren da im javi. Predložila sam joj – onako usput, nevino – da bi možda Angela, stidljiva djevojka koja je slušala biologiju sa mnom, mogla pozvati Erica. A Lauren, prgavica koja me uvijek ignorirala za stolom za vrijeme ručka, mogla
bi pozvati Tylera; čula sam da je on još slobodan. Jess je rekla da sam se to sjajno sjetila. Sad kad je bila sigurna u Mikea, zvučala je zaista iskreno kad mi je rekla da bi voljela da dođem na ples. I ovaj put sam iskoristila Seattle kao ispriku.
Nakon što sam spustila slušalicu, pokušala sam se posvetiti kuhanju – naročito sjeckanju piletine; nisam htjela još jedanput završiti na hitnoj. Ali u glavi mi se vrtjelo od napora da preispitam svaku riječ koju je Edward danas rekao. Što mu to znači da bi bilo bolje da nismo
prijatelji?
Želudac mi se stegao kad sam shvatila što je zacijelo htio reći. Sigurno vidi koliko me opčinio; očito me ne želi zavlačiti… tako da ne možemo biti ni prijatelji… jer ga uopće ne zanimam.
Naravno da ga ne zanimam, ljutito sam pomislila, a oči su me zapekle – zakašnjelo reagirajući na luk. Kad nisam zanimljiva. A on jest. Zanimljiv… i izuzetan… i zagonetan… i savršen… i prelijep… i možda sposoban podizati krupne kombije jednom rukom.
Pa, neka. Mogu ja njega pustiti na miru. Pustit ću ga na miru. Odslužit ću kaznu koju sam sama sebi nametnula ovdje u čistilištu, a nakon toga će mi, nadam se, neka škola na Jugozapadu, ili možda na Havajima, ponuditi stipendiju. Usredotočila sam misli na sunčane
plaže i visoke palme dok sam završavala enchilade i stavljala ih u pećnicu.
Charlie je izgledao sumnjičavo kad se vratio kući i osjetio miris paprike. Nisam mu to mogla zamjeriti – najbliža jestiva meksička hrana vjerojatno se nalazila u južnoj Kaliforniji. Ali bio je murjak, pa makar i iz maloga mjesta, tako da je bio dovoljno hrabar da se usudi zagristi.
Izgleda da mu se svidjelo. Bilo je zabavno gledati kako mi polako počinje vjerovati u kuhinji.

“Tata?”, upitala sam ga kad je bio pri kraju.
“Da, Bella?”
“Ovaj, samo sam ti htjela reći da idem na jedan dan u Seattle onu drugu subotu… ako je to u redu.” Nisam ga htjela pitati za dopuštenje – to bi stvorilo loš presedan – ali sama sam sebi zazvučala nepristojno, pa sam pridodala pitanje na kraju.
“Zašto?” Zvučao je iznenađeno, kao da ne može zamisliti što to Forks ne bi mogao ponuditi.
“Pa, htjela bih si kupiti neke knjige – ovdašnja knjižnica je prilično ograničena – i možda malo pogledati odjeću.” Imala sam više novca nego inače, jer, zahvaljujući Charlieju, nisam morala kupiti auto. Dobro, kamionet me ipak poprilično koštao u pogledu goriva.
“Taj kamionet ti vjerojatno dosta troši”, rekao je, ponovivši moje misli.
“Znam, napunit ću ga u Montesanu i Olympiji – i Tacomi, budem li morala.”
“Ideš sasvim sama?”, upitao me, a ja nisam mogla procijeniti sumnja li on to da imam tajnog dečka, ili se samo brine zbog mogućih nevolja s gorivom.
“Da.”
“Seattle je velik grad – mogla bi se izgubiti”, zabrinuto je rekao.
“Tata, Phoenix je pet puta veći od Seattlea – i znam čitati auto-karte, ništa se ti ne brini.”
“Hoćeš da ja odem s tobom?”
Pokušala sam domišljato prikriti svoju užasnutost.
“Ma nema frke, tata, vjerojatno će mi cijeli dan otići na presvlačenje – vrlo dosadno.”
“O, u redu, onda.” Pomisao na to da bi morao provesti ma koliko vremena u prodavaonicama ženske odjeće smjesta ga je odbila.
“Hvala.” Osmjehnula sam mu se.
“Hoćeš li stići na vrijeme za ples?”
Grrr. Samo u jednom ovako malom mjestu očevi znaju kad se održavaju školski plesovi.
“Ne – ne znam plesati, tata.” On bi barem trebao imati razumijevanja za to – probleme s ravnotežom nisam naslijedila od majke.
Doista je imao razumijevanja. “A da, tako je”, shvatio je.
Sutradan ujutro, pri parkiranju sam namjerno stala sto je dalje moguće od sjajnoga a. Nisam se htjela izložiti pretjeranom iskušenju i dovesti se u situaciju da mu dugujem novi auto. Dok sam izlazila iz kabine, ušeprtljala sam se s ključem i pao mi je u lokvu pod nogama.
Kad sam se sagnula da ga uzmem, neka ga je bijela ruka munjevito zgrabila prije mene. Naglo sam se uspravila.
Edward Cullen stajao je tik do mene, opušteno naslonjen na moj kamionet.
“Kako ti je to pošlo za rukom?”, upitala sam ga zaprepašteno i srdito.
“Što to?” Ispružio je pritom moj ključ. Kad sam pružila ruku, ispustio mi ga je u dlan.
“Pojaviti se iz vedra neba.”
“Bella, nisam ti ja kriv što imaš iznimno slabu moć zapažanja.” Govorio je tiho kao i inače – baršunastim, prigušenim glasom.
Namrštila sam mu se u to savršeno lice. Danas su mu oči opet bile svijetle, zagasite boje zlaćanog meda.
Zatim sam morala spustiti pogled, da saberem iznenada pomršene misli.
“Zašto si sinoć izazvao zastoj?”, oštro sam ga upitala, i dalje gledajući u stranu. “Mislila sam da bi se trebao praviti da ne postojim, umjesto da me pokušavaš ubiti živciranjem.”
“To je bilo za Tylerov račun, ne za moj. Morao sam mu pružiti priliku.” Počeo se smijuljiti.
“Ma ti…” Zinula sam u čudu. Nisam se mogla sjetiti dovoljno jake pogrde. Imala sam dojam da bi ga žestina moje ljutnje trebala spaliti na mjestu, ali njemu je to samo bilo još smješnije.
“I ne pravim se da ne postojiš”, nastavio je.
“Znači pokušavaš me ubiti živciranjem? Budući da to nije uspjelo Tylerovom kombiju?”
Jantarne su mu oči bljesnule bijesom. Čvrsto je stisnuo usne, izgubivši svaki trag raspoloženja.
“Bella, pričaš potpune besmislice”, rekao je, a tihi glas bio mu je hladan.

Zasvrbjeli su me dlanovi – silno sam željela nešto udariti. Iznenadila sam samu sebe. Inače nisam bila nasilna osoba. Okrenula sam mu leđa i krenula odande.
“Čekaj”, doviknuo mi je. Nastavila sam hodati, ljutito gacajući po kiši. Ali on se stvorio pokraj mene, držeći korak s lakoćom.
“Ispričavam se, bio sam nepristojan”, rekao je dok smo hodali. Ignorirala sam ga. “Ne kažem da to nije tačno”, nastavio je, “ali svejedno je ružno što sam ti to rekao.”
“Zašto me više ne pustiš na miru?”, promrsila sam.
“Htio sam te nešto pitati, ali smela si me”, zahihotao se. Kao da mu se vratilo raspoloženje.
“Da ti nisi možda podijeljena ličnost?”, strogo sam ga upitala.
“Opet ti o jednom te istom.”
Uzdahnula sam. “U redu, onda. Što me to hoćeš pitati?”
“Zanima me bi li ti možda, one druge subote – znaš, na dan proljetnoga plesa – ”
“Ti se to šališ?”, upala sam mu u riječ, naglo se okrenuvši prema njemu. Kiša mi je zalila lice kad sam podigla pogled da vidim kakav izraz ima.
Oči su mu se posprdno krijesile. “Daj, molim te, dopusti da završim.”
Zagrizla sam se za usnu i sklopila dlanove, ispreplevši prste da ne učinim ništa prenagljeno.
“Čuo sam da si rekla da taj dan ideš u Seattle, pa me zanima treba li ti prijevoz.”
To je bilo neočekivano.
“Što?” Nisam bila sigurna na što cilja.
“Hoćeš li prijevoz do Seattlea?”
“S kim?”, upitala sam ga zbunjeno.
“Sa mnom, očito.” Razgovjetno je izgovorio svaki slog, kao da govori s retardiranom osobom.
I dalje sam bila zapanjena. “Zašto?”
“Pa, namjeravao sam otići u Seattle u idućih nekoliko tjedana, a, ruku na srce, nisam siguran je li tvoj kamionet sposoban za toliki put.”
“Moj kamionet je sasvim sposoban, hvala ti lijepa na brizi.” Opet sam počela hodati, ali bila sam tako iznenađena da se nisam mogla i dalje ljutiti u istoj mjeri.
“Ali može li tvoj kamionet stići onamo s jednim punjenjem?”
Opet je ulovio korak sa mnom.
“Ne znam zašto bi se to tebe iole ticalo.” Glupi vlasnik sjajnoga automobila.
“Bespotrebno trošenje ograničenih resursa tiče se svakoga.”
“Ozbiljno ti kažem, Edwarde.” Osjetila sam kako me proželo uzbuđenje kad sam mu izgovorila ime, i bilo mi je grozno zbog toga. “Nikako te ne uspijevam pratiti. Mislila sam da mi ne želiš biti prijatelj.”
“Rekao sam da bi bilo bolje da nismo prijatelji, a ne da to ne želim.”
“O, hvala, sad si mi sve objasnio.” Teški sarkazam.
Shvatila sam da sam opet zastala. Sad smo se našli u zaklonu od kiše pod krovom kantine, pa mi je bilo lakše gledati mu u lice. A to zasigurno nije pridonijelo jasnoći mojih misli.
“Bilo bi ti… razboritije da mi ne budeš prijateljica”, objasnio je. “Ali umoran sam od nastojanja da se držim podalje od tebe, Bella.”
Oči su mu bile veličanstveno napete dok je izgovarao tu posljednju rečenicu, glas mu se žario. Nisam se mogla sjetiti kako da dišem.
“Hoćeš li sa mnom u Seattle?”, upitao me, i dalje napet.
Nisam još mogla govoriti, pa sam mu samo kimnula.
Kratko se osmjehnuo, a zatim mu je lice postalo ozbiljno.
“Zbilja bi se trebala držati podalje od mene”, upozorio me. “Vidimo se na nastavi.”
Naglo se okrenuo i vratio u smjeru odakle smo došli.