1. PRVI POGLED

Majka me odvezla na aerodrom sa spuštenim prozorima. U Phoenixu je bilo dvadeset četiri stupnja, sa savršeno plavim nebom, bez i jednog oblačka. Na sebi sam imala svoju najdražu majicu – bez rukava, bijelu, čipkastu s rupicama; obukla sam je majci za ljubav na rastanku. Sa sobom ću u avion ponijeti još i vjetrovku.
Na Olimpijskome poluotoku, na sjeverozapadu savezne države Washington, mjestašce po imenu Forks gotovo neprekidno obitava pod pokrovom oblaka. Na taj beznačajni gradić padne više kiše nego na bilo koje drugo mjesto u Sjedinjenim Američkim Državama. Iz toga mjesta, od njegove tmurne, sveprisutne sjenke, majka je sa mnom pobjegla kad mi je bilo tek nekoliko mjeseci.
U tom sam gradiću bila primorana provoditi mjesec dana svakoga ljeta, sve do svoje četrnaeste godine. Tada sam napokon rekla da je dosta; u tri godine koje su otada protekle, moj tata Charlie ljetovao je za promjenu sa mnom u Kaliforniji.
Sad sam odlazila u izgnanstvo upravo u Forks – a to me ispunjavalo silnim užasom. Forks mi je bio odvratan.
Phoenix sam obožavala. Obožavala sam sunce i nesnosnu žegu. Obožavala sam nepregledan grad prepun života.
“Bella”, rekla mi je mama – po posljednji od tisuću puta – prije nego što sam ušla u avion. “Nisi dužna otići na ovaj put.”
Moja mama izgleda kao ja, osim što ima kratku kosu i bore od smijeha. Spopao me grč panike kad sam pogledala u njezine široke, dječije oči. Kako samo mogu ostaviti svoju privrženu, rastresenu, bandoglavu majku da se brine sama za sebe? Jasno, ona sad ima Phila, tako da će se računi po svoj prilici plaćati, u hladnjaku će biti hrane, u autu benzina, a imat će koga i nazvati kad se izgubi, ali ipak…
“Želim otići”, slagala sam. Nikad nisam znala uvjerljivo lagati, ali ovu sam laž u zadnje vrijeme tako često ponavljala da je sad već zvučala gotovo uvjerljivo.
“Pozdravi mi Charlieja.”
“Hoću.”
“Vidimo se uskoro”, značajno je rekla. “Možeš se vratiti doma kad god hoćeš – vratit ću se čim ti zatrebam.”
Ali vidjela sam joj žrtvovanje u očima dok je to obećavala.
“Ne brini se ti za mene”, usrdno sam joj ponovila.
“Bit će mi super. Volim te, mama.”
Čvrsto me zagrlila na minutu, a onda sam ušla u avion i nje više nije bilo.
Od Phoenixa do Seattlea leti se četiri sata, a zatim treba provesti sat vremena u malom avionu do Port Angelesa, te još jedan sat u vožnji automobilom do Forksa.
Letenje mi ne smeta; samo, malo me zabrinjavalo tih sat vremena u autu sa Charliejem.
Charlie je zaista bio prilično susretljiv oko cijele stvari.
Zvučao je kao da mu je istinski drago što prvi put dolazim živjeti s njime na iole značajnije vrijeme. Već
me prijavio u srednju školu i rekao da će mi pomoći da nabavim auto.
Ali uz Charlieja će mi sigurno biti nezgodno. Ni on ni ja nismo pričljivi ni po čijim mjerilima, a ja ionako ne bih ni znala što da mu kažem. Bilo mi je jasno da ga je moja odluka nemalo zbunila – poput moje majke nekoć, nisam skrivala svoju nesklonost prema Forksu.
Kad sam sletjela u Port Angeles, padala je kiša. Nisam to shvatila kao pretkazanje – nego samo kao nešto neizbježno.
Već sam se ionako oprostila od sunca. Charlie me čekao s policijskim vozilom. I to sam očekivala. Charlieja mirni žitelji Forksa zovu Načelnik policije Swan. Moj glavni poriv za kupovinu auta, usprkos
ograničenim sredstvima, ležao je u tome što sam se odbijala voziti kroz grad u automobilu s crvenim i plavim svjetlima na krovu. Ništa ne usporava promet tako uspješno kao murja.
Charlie me nespretno zagrlio jednom rukom kad sam isteturala iz aviona.
“Drago mi je što te vidim, Bells”, rekao je i osmjehnuo se kad me automatski dohvatio i pridržao. “Nisi se naročito promijenila. Kako je Renée?”
“Mama je dobro. Drago je i meni što te vidim, tata.”
Nisam mu se smjela obraćati s “Charlie”.
Imala sam malo prtljage. Moja odjeća iz Arizone bila je najvećim dijelom previše promočiva za državu Washington.
Mama i ja zajedničkim smo sredstvima uvećali moju zimsku garderobu, ali još uvijek je bila skromna. Sve skupa je lako stalo u prtljažnik vozila.

“Našao sam dobar auto za tebe, vrlo jeftin”, izjavio je nakon što smo se vezali.
“Kakav auto?” Posumnjala sam kad je rekao “dobar auto za tebe” umjesto samo “dobar auto”.
“Pa, to je zapravo kamionet, Chevroletov.”
“Gdje si ga našao?”
“Sjećaš se Billyja Blacka? Živi dolje u La Pushu.” La Push je mali indijanski rezervat na obali.
“Ne.”
“Znao je ljeti ići s nama u pecanje”, podsjetio me Charlie.
To je i objašnjavalo zašto ga se nisam sjećala. Vrlo mi dobro ide brisanje bolnih, nepotrebnih uspomena iz pamćenja.
“Sad je u kolicima”, nastavio je Charlie kad mu nisam odgovorila, “tako da više ne može voziti, pa mi je vrlo povoljno ponudio svoj kamionet.”
“Iz koje je godine?” Složio je takvu facu da mi je bilo jasno kako se nadao da ga to neću pitati.
“Pa, Billy je puno radio na motoru – star je samo nekoliko godina, da ti pravo kažem.”
Nadala sam se da me ne potcjenjuje toliko da drži da ću tako lako odustati. “Kad ga je kupio?”
“Kupio ga je 1984, čini mi se.”
“Je li bio nov kad ga je kupio?”
“Pa, nije. Mislim da je bio nov početkom šezdesetih – ili krajem pedesetih, u najmanju ruku”, skrušeno je priznao.
“Ch – tata, ja se zbilja uopće ne razumijem u aute. Neću ga znati popraviti ako se išta pokvari, a ne mogu si priuštiti mehaničara…”
“Ozbiljno ti kažem, Bella, ta stvar vozi k’o grom. Takvi se više ne prave.”
Ta stvar, pomislila sam … to pruža mogućnosti – za nadimak, u najmanju ruku.
“Koliko je niska ta vrlo povoljna cijena?” Napokon, to je bio jedini vid kupnje u kojem nisam mogla praviti kompromise.
“Pa, dušo, moglo bi se reći da sam ti ga već kupio. Kao dar za dobrodošlicu.” Charlie je virnuo prema meni s očima punim nade.
Opa. Besplatno.
“Nisi morao, tata. Imala sam namjeru kupiti sebi auto.”
“Nema veze. Htio bih da ovdje budeš sretna.” Gledao je preda se, u cestu, kad je to rekao. Charlieju nije lako padalo izražavanje osjećaja riječima. To sam naslijedila od njega. Tako da sam i ja gledala ravno preda se kad sam mu odgovorila.
“Zbilja lijepo od tebe, tata. Hvala ti. Zbilja sam ti zahvalna.” Nisam trebala dodavati kako nije moguće da budem sretna u Forksu. Nije bio dužan patiti zajedno sa mnom. A ja nikad nisam gledala poklonjenom kamionetu u zube – ili pod haubu.
“Pa, eto, molim lijepo”, promrmljao je, smeten mojim izrazom zahvalnosti.
Razmijenili smo još nekoliko opaski o vremenu, koje je bilo kišno, i to je uglavnom bilo sve što se razgovora tiče. Šutke smo nastavili gledati kroz prozore.
Bilo je divno, naravno; nisam to mogla poreći. Sve je bilo zeleno: drveće, debla prekrivena mahovinom, baldahini lišajeva obješeni s grana, tlo prekriveno paprati.
Čak je i zrak pod krošnjama bio zelenkast.
Bilo je isuviše zeleno – kao na dalekom planetu.
Napokon smo stigli do Charliejeve kuće. I dalje je živio u onoj maloj dvosobnoj koju je kupio zajedno s mojom majkom u ranim danima njihova braka. Jedino je takve dane njihov brak i imao – rane. Ondje je, parkiran na ulici pred kućom koja se nikad nije promijenila, bio moj novi – pa, barem meni novi – kamionet. Bio je izlizano crven, s velikim, oblim branicima i kuglastom kabinom. Na moje silno iznenađenje, zaljubila sam se njega. Nisam znala vozi li uopće, ali mogla sam se zamisliti u njemu. Uz to, spadao je u onakva posve čelična vozila kakva se nikada ne oštete – i kakva katkad opaziš na mjestu neke nesreće, kako stoje bez i jedne ogrebotine, okruženi komadima inozemnoga auta kojeg su uništili.
“Opa, tata, prekrasan je! Hvala ti!” Sad će moj grozni sutrašnji dan biti utoliko manje strašan. Neću biti primorana izabrati između tri kilometra hodanja po kiši i prihvaćanja vožnje u Načelnikovom policijskom automobilu.
“Drago mi je da ti se sviđa”, oporo je rekao Charlie, opet smeten.
Sve moje stvari odnijeli smo na kat odjednom. Dobila sam zapadnu spavaću sobu s pogledom na prednje dvorište. Poznavala sam je; pripadala mi je od rođenja.
Drveni pod, svijetloplavi zidovi, strop pod sljemenom krova, požutjele čipkaste zavjese oko prozora – sve je to bilo dio moga djetinjstva. Charlie je, kako sam odrastala, promijenio tu sobu tek toliko da je na mjesto kolijevke stavio krevet i pridodao mu radni stol. Na tom stolu
sada je stajalo polovno računalo s modemskim kablom, spajalicama pričvršćenim za pod do najbliže telefonske utičnice. To je tražila moja majka, kako bismo lako mogle ostati u vezi. Ljuljačka iz vremena dok sam bila mala beba i dalje je stajala u kutu.

Na katu se nalazila samo jedna mala kupaonica, koju ću morati dijeliti s Charliejem. Nastojala sam ne razmišljati previše o toj činjenici.
Jedna od najboljih Charliejevih strana je to što se nema naviku petljati u tuđe poslove. Ostavio me da se na miru raspakiram i smjestim, a takav podvig bio bi posve nemoguć mojoj majci. Bilo mi je ugodno ostati sama, ne biti primorana da se smješkam i izgledam zadovoljno; laknulo mi je što se mogu beznadno zagledati kroz prozor u kišu što pljušti i pustiti da mi pobjegne pokoja suza. Nisam bila raspoložena da briznem u pravi plač. Sačuvat ću ga za odlazak na počinak, kad ću biti primorana pomisliti na jutro koje mi slijedi.
Gimnazija Forks imala je, na moj užas, ukupno tek tristo pedeset sedam – sada pedeset osam – učenika; kod kuće mi je samo na drugoj godini bilo preko sedamsto ljudi. Ovdje su sva djeca odrasla zajedno – još su im se djedovi i bake skupa igrali po dvorištu. Ja ću im doći
kao nova cura iz velikog grada, kao neka osobenjakinja, neka nakaza.
Možda bih to mogla iskoristiti u svoju korist, kad bih izgledala onako kako bi jedna djevojka iz Phoenixa trebala izgledati. Ali u fizičkom smislu nikada se nigdje neću moći uklopiti. Trebala bih biti preplanula, sklona sportu, plavokosa – rukometašica, ili možda navijačica – sve ono što slijedi iz života u Sunčanoj dolini.
Umjesto toga, imala sam kožu boje bjelokosti, koju čak nisam mogla ispričati plavim očima ili crvenom kosom, usprkos stalnom sunčanom vremenu. Oduvijek sam bila vitka, ali nekako meka, očito nesportske građe; nisam raspolagala potrebnom koordinacijom ruke i oka
da bih se mogla baviti sportom a da se ne osramotim – i ne ozlijedim i sebe i sve koji stoje preblizu.
Kad sam stavila svu odjeću u stari ormar od borovine, uzela sam neseser i otišla u zajedničku kupaonicu da se operem nakon cjelodnevna putovanja. Pogledala sam lice u zrcalu dok sam si četkala vlažnu, zamršenu kosu. Možda je razlog bio u svjetlu, ali već sam poprimila nekako pepeljast, nezdrav izgled. Koža mi je mogla izgledati lijepo – bila je vrlo čista, gotovo prozirna – ali to je posve ovisilo o njezinoj boji. A ovdje uopće nisam imala boje.
Suočena sa svojim blijedim odrazom u zrcalu, morala sam priznati da samu sebe lažem. Nije bila stvar samo u tome da se nikada fizički neću uklopiti. A ako nisam uspjela naći svoje mjesto u školi od tri tisuće ljudi, kakve li izglede uopće imam ovdje?
Nisam se dobro slagala s ljudima moje dobi. Možda je prava istina glasila da se nisam dobro slagala s ljudima kao takvima. Čak ni moja majka, s kojom sam bila bliskija nego s bilo kim drugim na svijetu, nikad nije bila u suglasju sa mnom, nikad na istoj strani. Katkad sam se znala upitati vidim li ja to svojim očima isto što ostatak svijeta vidi njihovima. Možda to meni nešto manjka u mozgu.
Ali razlog nije ni bitan. Jedino su bitne posljedice. A sutra će one tek početi.
Nisam dobro spavala te noći, čak i nakon što sam se isplakala. Neprestano hučanje kiše i vjetra po krovu nikako se nije stapalo s pozadinom. Navukla sam stari, izblijedjeli jorgan preko glave, a potom na njega dodala i jastuk. Ali nisam uspjela zaspati do iza ponoći, kad se
kiša napokon smirila u tiše rominjanje.
Kroz prozor se ujutro vidjela jedino gusta magla, i osjetila sam da me spopada klaustrofobija. Ovdje se nikad nije vidjelo nebo; bilo je kao u kavezu.
Doručak s Charliejem prošao je mirno. Poželio mi je sreću u školi. Zahvalila sam mu se, znajući da se uzalud nada. Sreća me najčešće izbjegava. Charlie je prvi otišao iz kuće, u policijsku postaju koja mu je bila supruga i obitelj. Nakon njegova odlaska, sjela sam za stari četvrtasti stol od hrastovine, na jednu od tri rasparene stolice, i pregledala njegovu kuhinjicu s tamnim zidovima od drvenih panela, jarkožutim elementima i bijelim podom od linoleuma. Ništa se nije promijenilo. Moja majka je oličila te elemente prije osamnaest godina ne bi li unijela malo sunca u kuću. Iznad malog kamina u susjednoj obiteljskoj sobi, velikoj poput rupčića, stajao je red fotografija.
Prvo slika s vjenčanja Charlieja i moje mame u Las Vegasu, zatim jedna koju je snimila susretljiva medicinska sestra, s nas troje u rodilištu nakon mog rođenja, te povorka mojih školskih portreta sve do prošlogodišnjeg.
Bilo me sramota pogledati ih – morat ću dati sve od sebe da natjeram Charlieja da ih premjesti, barem dok živim s njim.
Za boravka u ovoj kući bilo mi je nemoguće ne shvatiti da Charlie nikad nije prebolio moju mamu. Zbog toga mi je bilo neugodno.
Nisam htjela doći prerano u školu, ali nisam više mogla ostati ni kod kuće. Obukla sam svoju vjetrovku – u kojoj sam se osjećala kao u antiradijacijskom skafandru – i izašla na kišu.
I dalje je samo rominjalo, što nije bilo dovoljno da me smjesta promoči dok sam uzimala ključ kuće, koji je uvijek bio skriven pod strehom kraj ulaznih vrata, i zaključavala ih. Šljapkanje mojih novih nepromočivih čizama išlo mi je na živce. Nedostajalo mi je uobičajeno hrskanje šljunka pri hodu. Nisam opet mogla zastati i diviti se mome kamionetu; žurila sam se maknuti s maglovite kišice koja mi se kovitlala oko glave i lijepila za kosu pod kapuljačom.
U kamionetu je bilo ugodno i suho. Neko od njih dvojice, ili Billy ili Charlie, očito ga je očistio, ali sjedala sa smećkastim presvlakama i dalje su odisala blagim vonjem duhana, benzina i metvice. Laknulo mi je kad je motor brzo reagirao, ali bio je glasan. Riknuo je pri paljenju i nastavio brundati u najbučnijem mogućem leru. Pa, tako star kamionet mora imati neki nedostatak.
Starinski radioprijemnik još uvijek je radio, što je bio neočekivani bonus.
Nije mi bilo teško pronaći školu, premda nikad prije nisam tamo bila. Škola se, kao i većina drugih zgrada, nalazila tik do autoceste. Nije se jasno vidjelo da je riječ o školi; zaustavila sam se samo zbog putokaza koji me obavijestio da je riječ o Gimnaziji Forks. Izgledala je kao niz sličnih kućica sagrađenih od crvenkastosmeđe cigle. Bilo je toliko drveća i grmlja da isprva nisam mogla procijeniti koliko je velika. Gdje je dojam ustanove, sjetno sam se upitala. Gdje su ograde od lanaca, gdje su detektori metala?
Parkirala sam se pred prvom zgradom, nad čijim je ulaznim vratima stajao mali natpis: uprava. Nijedan drugi auto nije tamo stajao, tako da sam bila sigurna da se tu ne smije parkirati, ali odlučila sam otići unutra i pitati kamo dalje, umjesto da kružim ovuda po kiši kao idiot. Nevoljko sam izašla iz udobne kabine kamioneta i prešla kameni puteljak okružen tamnom živicom. Duboko sam udahnula prije nego što ću otvoriti vrata.

Unutra je bilo dobro rasvijetljeno i toplije nego što sam očekivala. Uprava je bila nevelika; mala čekaonica s tapaciranim preklopivim stolcima, uredski tapison s narančastim mrljama, zidovi pretrpani obavijestima i nagradama, veliki zidni sat koji glasno kuca. Posvuda su rasle biljke u krupnim plastičnim teglama, kao da vani već nema dovoljno zelenila. Prostoriju je popola dijelio dug pult pun žičanih košara natrpanih papirima, sprijeda oblijepljen lecima jarkih boja. Iza pulta su stajala tri radna stola. Za jednim je sjedila krupna crvenokosa žena s naočalama. Nosila je ljubičastu majicu, tako da sam se smjesta osjetila pretjerano odjevenom.
Crvenokosa me pogledala. “Izvolite.”
“Ja sam Isabella Swan”, kazala sam joj i opazila kako joj se oči smjesta krijese jer mi je prepoznala ime. Očekuju me, a bez sumnje me i ogovaraju. Kći Načelnikove nevjerne žene napokon je stigla kući.
“Naravno”, rekla je. Uzela je kopati po nezgrapno velikoj hrpi dokumenata na radnom stolu i uspjela pronaći one koje je tražila. “Ovdje sam ti priredila raspored sati, kao i tlocrt škole.” Stavila je nekoliko listova na pult da mi pokaže.
Objasnila mi je koje satove imam, označavajući fluorescentnim flomasterom na tlocrtu kako da najlakše dođem do svake pojedine učionice, i dala mi obrazac koji će mi svaki učitelj potpisati, a nakon nastave ga trebam donijeti njoj. Nasmiješila mi se i rekla, kao i Charlie, da
se nada kako će mi biti lijepo u Forksu. Uzvratila sam joj svojim najuvjerljivijim osmijehom.
Kad sam se vratila u kamionet, već su počeli pristizati ostali učenici. Odvezla sam se za drugim vozilima do suprotne strane škole. Bilo mi je drago što vidim da su auti većinom stariji kao i moj, da nisu šminkerski. Doma sam živjela u jednom od rijetkih naselja za manje imućne u četvrti Paradise Valley. Bilo je uobičajeno vidjeti novi Mercedes ili Porshe na učeničkom parkiralištu. Ovdje je najljepši auto bio jedan sjajni Volvo, koji je odskakao od drugih. Ipak, isključila sam motor čim sam se parkirala, da gromkom bukom ne privuče pažnju na mene.
Pogledala sam tlocrt u kamionetu i sada ga pokušala naučiti napamet; nadala sam se da neću morati cijeli dan hodati s tim papirom pred nosom. Natrpala sam sve u torbu, objesila je preko ramena i duboko, oštro udahnula. Mogu ja to, slagala sam neuvjerljivo samoj sebi. Niko
me neće ugristi. Napokon sam izdahnula i iskoračila iz kamioneta.
Držala sam lice duboko u kapuljači dok sam hodala do pločnika prepunog tinejdžera. Laknulo mi je kad sam opazila da se moja jednostavna crna vjetrovka ne ističe.
Nakon što sam zaobišla kantinu, lako sam uočila treću zgradu. Veliki crni broj “3” bio je naslikan na bijelom kvadratu istočnog kuta zgrade. Osjetila sam kako mi se disanje ubrzava do mahnitog ritma dok sam prilazila ulazu. Pokušala sam zadržati dah kad sam prošla kroz vrata iza dviju uniseks kabanica.
Učionica je bila mala. Ljudi ispred mene stali su odmah iza ulaza da objese jakne na dugi red vješalica. Postupila sam kao i oni. Bile su to dvije djevojke, jedna plavuša s tenom boje porculana, a druga također blijeda, svijetlosmeđe kose. Barem mi se koža ovdje neće isticati.
Odnijela sam obrazac učitelju, visokom, proćelavom čovjeku. Na katedri je držao pločicu koja je navodila da se zove gospodin Mason. Blenuo je u mene kad mi je vidio ime – čime me nije ohrabrio – a ja sam, jasno, porumenjela kao rajčica. Ali barem me poslao u jednu praznu klupu otraga a da me nije predstavio razredu.
Mojim novim kolegama bilo je teže zuriti u mene nakon što sam sjela pozadi, ali to im je svejedno nekako pošlo za rukom. Nisam dizala pogled s popisa lektire koji mi je učitelj dao. Bio je prilično početnički: Brontë, Shakespeare, Chaucer, Faulkner. Već sam sve to pročitala.
To je bilo utješno… i dosadno. Upitala sam se hoće li mi mama poslati moju mapu sa starim lektirama, ili će mi kazati da to ne bi bilo fer. U glavi sam prošla kroz različite argumente u raspravi s njom dok je učitelj dosadno drvio.
Kad se zvono oglasilo unjkavim zujanjem, jedan se štrkljavi dečko s kožnim problemima i kosom crnom kao naftna mrlja nagnuo prema meni preko prolaza između klupa i progovorio.
“Ti si Isabella Swan, zar ne?” Izgledao je kao pretjerano revan tip, član šahovske sekcije.
“Bella”, ispravila sam ga. Svi u krugu od tri klupe okrenuli su se i zagledali u mene.
“Gdje ti je idući sat?”, upitao me.
Morala sam provjeriti u torbi. “Ovaj, državna uprava, s Jeffersonom, u šestoj zgradi.”
Nisam imala kamo pogledati a da ne susretnem radoznale oči.
“Ja idem u četvrtu zgradu, pa ti mogu pokazati kako da onamo dođeš…” Definitivno prerevan. “Ja sam Eric”, dodao je.
Oprezno sam se osmjehnula. “Hvala.”
Uzeli smo kabanice i izašli na kišu, koja se pojačala.
Mogla sam se zakleti da nekoliko ljudi iza nas hoda dovoljno blizu da može prisluškivati. Nadala sam se da ne postajem paranoična.
“Znači, ovo je puno drugačije od Phoenixa, a?”, upitao me.
“Jako.”
“Tamo kiša baš ne pada često, je l’ tako?”
“Tri-četiri puta godišnje.”
“Opa, pa kako to onda izgleda?”, začudio se.
“Sunčano”, rekla sam mu.
“Ne izgledaš mi baš preplanulo.”
“Majka mi je dijelom albina.”
Nepovjerljivo mi je počeo proučavati izraz lica, a ja sam uzdahnula. Izgleda da oblaci i smisao za humor ne idu zajedno. Nakon nekoliko mjeseci ovoga, zaboravit ću se služiti sarkazmom.
Otišli smo natrag oko kantine do južnih zgrada pokraj gimnastičke dvorane. Eric me ispratio sve do vrata, premda su bila jasno obilježena.
“Pa, sretno ti bilo”, rekao je kad sam dotaknula kvaku.
“Možda ćemo imati još neki sat skupa.” Zvučao je kao da se iskreno nada.
Neodređeno sam mu se osmjehnula i ušla.
Ostatak prijepodneva prošao je otprilike na isti način.
Moj učitelj trigonometrije, gospodin Varner, kojega bih ionako mrzila zbog predmeta koji je predavao, bio je jedini koji me natjerao da stanem pred razred i predstavim se. Mucala sam, rumenila, i spotakla se o vlastite čizme dok sam se vraćala na svoje mjesto.
Nakon dva sata nastave, počela sam prepoznavati pokoje lice na svakom satu. Uvijek je postojao neko hrabriji od ostalih koji bi se predstavio i počeo mi postavljati pitanja o tome kako mi se sviđa Forks. Nastojala sam da budem diplomata, ali uglavnom sam samo izdašno lagala.
Barem mi onaj tlocrt nijednom nije zatrebao.
Jedna djevojka sjedila je do mene i na trigonometriji i na španjolskom, pa je otišla sa mnom u kantinu na ručak.
Bila je sitna, skoro za pedalj niža od mojih sto šezdeset četiri centimetra, ali razbarušenom je kovrčavom tamnom kosom nadoknađivala dobar dio razlike između moje i njezine visine. Nisam joj zapamtila ime, pa sam se smješkala i kimala glavom dok je pričala li pričala
o učiteljima i nastavi. Nisam se trudila pratiti što govori.
Sjeli smo na kraj punog stola uz nekoliko njezinih prijatelja, s kojima me upoznala. Zaboravila sam sva njihova imena čim ih je izgovorila. Izgleda da su se divili njezinoj hrabrosti zato što je uopće progovorila sa mnom. Dečko s engleskog, Eric, mahnuo mi je s druge strane prostorije.
Tamo, dok sam sjedila u blagovaonici i pokušavala voditi razgovor sa sedmero radoznalih neznanaca, prvi put sam ih vidjela.
Sjedili su u kutu kantine, na najdaljem mogućem mjestu od mene u toj dugačkoj prostoriji. Bilo ih je petero.
Nisu razgovarali, a nisu ni jeli, premda je svako od njih pred sobom imao pladanj netaknute hrane. Nisu buljili u mene, za razliku od većine drugih učenika, tako da sam slobodno mogla zuriti u njih bez straha da ću susresti pogled nekog pretjerano zainteresiranog para očiju.
Ali ništa od toga nije privuklo, a ni zadržalo, moju pažnju.
Nisu bili nimalo slični. Od tri momka, jedan je bio krupan – s mišićima pravog dizača utega, tamne, kovrčave kose. Drugi je bio viši, vitkiji, ali i dalje mišićav, plave kose boje meda. Posljednji je bio mršav, manje krupan, kuštrave kose brončane boje. Izgledao je više dječački od ostalih, koji su djelovali kao da bi mogli biti studenti, ili čak ovdašnji nastavnici, a ne učenici.
Djevojke su bile potpuno različite. Ona visoka bila je građena poput kipa. Imala je prelijepu figuru, jednu od onih kakve stavljaju na naslovnicu posebnog izdanja magazina Sports Illustrated s kupaćim kostimima, jednu od onih zbog kakvih svakoj curi u blizini opadne samopouzdanje čisto zato što je u istoj prostoriji. Kosa joj je bila zlaćana i u blagim joj je valovima padala do polovice leđa.
Niža djevojka sličila je na malu vilu, izuzetno mršava, sitnih crta lica. Kosa joj je bila intenzivno crna, kratko podšišana i natapirana u šiljke što strše u svim smjerovima.
Pa ipak, svi su bili potpuno jednaki. Svako od njih bio je blijed kao krpa, najbljeđi od svih učenika iz ovoga neosunčanog mjesta. Bljeđi i od mene, albine. Svi su imali vrlo tamne oči usprkos nizu različitih boja kose.
Također su imali tamne podočnjake – ljubičaste sjenke, poput šljiva na oku. Kao da su svi patili od neprospavane noći, ili su se netom oporavili od loma nosa. Premda su
im nosevi, kao i sve crte lica, bili ravni, savršeni, uglati.

Ali sve to nije bio razlog zbog kojega nisam mogla odvratiti pogled.
Zurila sam zato što su im lica, tako različita, tako slična, listom bila nesnosno, neljudski prelijepa. Takva lica čovjek ne očekuje vidjeti u životu, osim možda na retuširanoj stranici nekog modnog časopisa. Ili na slici nekog starog majstora s prikazom anđela. Bilo je teško
odlučiti se ko je od njih najljepši – možda ona savršena plavuša, ili dečko brončane kose.
Svi su gledali u stranu – u stranu jedni od drugih, u stranu od ostalih učenika, u stranu od svega konkretnog, kako mi se činilo. Dok sam ih promatrala, sitna je cura ustala s pladnjem – jedna neotvorena limenka napitka, jedna netaknuta jabuka – i otišla brzim, elegantno gipkim
hodom kome je mjesto bilo na modnoj pisti. Promatrala sam je, zadivljena njezinim okretnim plesnim korakom, sve dok se nije riješila pladnja i proklizila kroz stražnja vrata, brže nego što sam mislila da je moguće.
Smjesta sam pogledala ostale, koji su nepromijenjeno sjedili.
“Ko su oni?”, upitala sam djevojku sa španjolskog, čije sam ime zaboravila.
Kad je podigla pogled da vidi na koga mislim – iako mi je to vjerojatno već razabrala iz tona glasa – on ju je odjednom pogledao, onaj mršaviji, onaj s izgledom dječaka, najmlađi, možda. Pogledao je moju susjedu samo na djelić sekunde, a onda je tamne oči upro u mene.
Brzo je pogledao u stranu, brže nego što bih ja to mogla, iako sam od napada neugodnosti smjesta pogledala nadolje. U tom bljesku letimičnog pogleda na njegovome licu nije bilo nimalo zanimanja – bilo je kao da ga je to ona pozvala po imenu, a on ju je pogledao iz nehotične reakcije, već odlučivši da joj se ne odazove.
Moja se susjeda postiđeno zahihotala i pogledala dolje preda se, jednako kao i ja.
“To su Edward i Emmett Cullen, te Rosalie i Jasper Hale. Ona koja je otišla je Alice Cullen; svi oni žive s doktorom Cullenom i njegovom ženom.” Rekla je to ispod glasa.
Bacila sam pogled iskosa na prekrasnog dječaka, koji je sad gledao u pladanj i trgao pecivo na komadiće dugim, blijedim prstima. Usta su mu se vrlo brzo micala, jedva otvarajući savršene usne. Preostalo troje i dalje je gledalo u stranu, a ipak mi se činilo da im se on to tiho obraća.
Čudna, nepopularna imena, pomislila sam. Takva imena nose djedovi i bake. Ali možda je to tu u modi – provincijska imena? Napokon sam se prisjetila da se moja susjeda zove Jessica, što je posve uobičajeno ime.
Doma, na mom satu povijesti, dvije su se djevojke zvale Jessica.
“Oni… izgledaju vrlo lijepo.” S naporom sam smislila tu upadljivo ublaženu izjavu.
“Da!”, složila se Jessica i opet zahihotala. “Samo, svi su oni skupa – Emmett i Rosalie, te Jasper i Alice, hoću reći. A još i žive skupa.” U glasu joj se čuje sav šok i osuda malog mjesta, kritički sam pomislila. Ali, iskreno rečeno, morala sam priznati da bi to čak i u Phoenixu potaknulo glasine.
“Koji od njih su Cullenovi?”, upitala sam. “Ne izgledaju mi kao da su rod…”
“O, nisu. Doktor Cullen je vrlo mlad, u svojim dvadesetima ili ranim tridesetima. Sve ih je usvojio. Haleovi jesu brat i sestra, blizanci – ovi plavokosi – a on im je hranitelj.”
“Izgledaju mi malo staro za usvojenu djecu.”
“Sada i jesu, i Jasper i Rosalie su osamnaestogodišnjaci, ali još od osme godine su s gospođom Cullen. Ona im je tetka, ili tako nekako.”
“To je zbilja baš lijepo – kad se tako brinu za toliku djecu, a sami su još jako mladi i sve to.”
“Valjda”, priznala je Jessica nevoljko, a ja sam stekla dojam da joj iz nekog razloga liječnik i njegova žena nisu dragi. S obzirom na poglede koje je bacala prema njihovoj usvojenoj djeci, pretpostavila bih da je razlog bila zavist. “Samo, mislim da gospođa Cullen ne može ni imati
djece”, dodala je, kao da to umanjuje njihovu dobrotu. Tokom cijelog tog razgovora oči su mi neprestano zvjerale prema stolu za kojim je sjedila ta čudna obitelj.
Oni su i dalje samo gledali u zidove i zanemarivali hranu.
“Žive li oni oduvijek u Forksu?”, upitala sam je. Bila sam sigurna da bih ih bila primijetila pri jednom od svojih ovdašnjih ljetovanja.
“Ne”, rekla je glasom koji je podrazumijevao da bi to trebalo biti očito čak i novopridošlici poput mene.
“Doselili su se nedavno, prije dvije godine, odnekud s Aljaske.”

Osjetila sam nalet sažaljenja, kao i olakšanja. Sažaljenja zato što su usprkos svojoj ljepoti bili autsajderi koje se očito ne prihvaća u društvo. A olakšanja zbog toga što nisam ovdje bila jedina nova, a sigurno ne ni najzanimljivija, kako god da se pogleda.
Dok sam ih promatrala, onaj najmlađi, jedan od Cullenovih, odjednom me pogledao u oči, ovaj put s vidljivom radoznalošću na licu. Kad sam brzo pogledala u stranu, učinilo mi se da sam u njegovim očima opazila nekakvo neispunjeno očekivanje.
“Kako se zove onaj s crvenkastosmeđom kosom?”, upitala sam je. Virnula sam prema njemu krajičkom oka, a on me i dalje promatrao, ali ne napadno kao drugi učenici danas – imao je blago ozlojeđen izraz. Opet sam oborila pogled.
“To je Edward. Predivan je, naravno, ali ne trudi se uzalud. On ti ne izlazi s curama. Očito mu nijedna ovdje nije dovoljno zgodna.” Šmrknula je, s očitim simptomima kiselog grožđa. Upitala sam se kad ju je on to odbio.
Zagrizla sam usnu da prikrijem smiješak. Zatim sam ga opet načas pogledala. Nije gledao prema meni, ali učinilo mi se da mu je obraz podignut, kao da se i on to smješka.
Nakon još koje minute sve četvero je zajedno otišlo od stola. Svi su bili iznimno graciozni – čak i onaj krupni mišićavi. Izgledali su neobično. Dečko po imenu Edward nije me više pogledao.
Zadržala sam se za stolom uz Jessicu i njezine prijatelje dulje nego da sam sjedila sama. Bilo mi je stalo da ne zakasnim na nastavu prvoga dana u novoj školi. Jedna nova poznanica, koja me uviđavno podsjetila da se zove Angela, imala je biologiju II sa mnom idući sat. Otišle smo šutke zajedno na nastavu. I ona je bila stidljiva.
Po ulasku u učionicu Angela je otišla sjesti za laboratorijski stol crne radne površine, upravo onakav na kakve sam bila naviknuta. Već je sjedila s nekim. Zapravo, svi su stolovi bili puni, osim jednoga. Odmah pokraj središnjeg prolaza prepoznala sam Edwarda Cullena po njegovoj neobičnoj kosi, gdje sjedi pokraj jedinog slobodnog mjesta.
Dok sam išla do katedre da se predstavim učitelju i dobijem potpis na obrascu, potajice sam ga promatrala.
Upravo kad sam prošla pokraj njega, naglo se ukočio na mjestu. Opet me pogledao, ravno u oči, s najčudnijim izrazom lica – prijetećim, ljutitim. Brzo sam pogledala u stranu od šoka i opet porumenjela. Spotaknula sam se na neku knjigu u prolazu i morala se pridržati za rub jednog stola. Djevojka koja je sjedila za njim zahihotala se.
Opazila sam da su mu oči crne – crne kao ugljen. Gospodin Banner potpisao mi je obrazac i pružio udžbenik bez gnjavaže oko predstavljanja. Bilo mi je jasno da ću se dobro slagati s njim. Naravno, nije mu bilo druge nego da me pošalje na jedino slobodno mjesto u sredini prostorije. Nisam podizala pogled kad sam otišla sjesti pokraj njega, zaprepaštena neprijateljskim pogledom koji mi je uputio.
Nisam ga pogledala dok sam stavljala udžbenik na stol i sjedala na mjesto, ali opazila sam krajičkom oka da je promijenio držanje. Nagnuo se od mene, sjeo na krajnji suprotni rub svoje stolice i odmaknuo lice kao da je osjetio nekakav smrad. Neupadljivo sam si onjušila kosu. Mirisala je po jagodama, aromi mojeg omiljenog šampona. Miris mi je djelovao posve nevino. Pustila sam da mi kosa padne preko desnog ramena, stvarajući tamni zastor između nas, i potrudila se da počnem pratiti što učitelj govori.
Nažalost, predavanje je bilo posvećeno staničnoj anatomiji, što sam već bila naučila. Svejedno sam pažljivo zapisivala bilješke, nijedanput ne podignuvši pogled.
Nisam se mogla obuzdati da povremeno ne provirim kroz zaslon svoje kose prema čudnome momku pokraj sebe. Cijeloga sata ni jednom se nije opustio iz ukrućenog položaja na rubu stolice, sjedeći što je dalje mogao od mene. Vidjela sam da je ruku na desnoj nozi stisnuo
u šaku, da su mu ligamenti iskočili pod blijedom kožom. Ni nju ni jednom nije opustio. Duge rukave bijele košulje digao je do laktova, a podlaktica mu je bila začudno čvrsta i mišićava pod svijetlom kožom. Nije se činio ni izbliza onako mršav kao pokraj svoga mišićavog brata.
Činilo mi se da ovaj sat traje puno više od ostalih. Je li to zato što se dan napokon bliži kraju, ili zato što čekam da on opusti stisnutu šaku? Nisam to dočekala; nastavio je sjediti tako nepomično da je izgledao kao da uopće ne diše. Što mu je? Zar je ovo njegovo uobičajeno
ponašanje? Upitala sam se jesam li tačno procijenila Jessicinu ogorčenost danas za vrijeme ručka. Možda nije bila tako negativno nastrojena prema njemu kao što sam mislila.
Nije to moglo imati nikakve veze sa mnom. Za njega sam bila obična neznanka.
Još jedanput sam virnula prema njemu i požalila zbog toga. Opet me samo probadao crnim očima prepunim odbojnosti. Kad sam se lecnula i odmaknula, skutrivši se u stolici, izraz kad bi se moglo ubiti pogledom odjednom mi je prostrujao mislima.
U tom trenutku zvono se snažno oglasilo, tako da sam poskočila, a Edward Cullen se maknuo sa svoga mjesta. Ustao je gipko – bio je mnogo viši nego što sam pretpostavljala – leđima okrenut meni, te prošao kroz vrata prije nego što se iko drugi stigao dići sa stolice.
Ostala sam ukipljena na svome mjestu, blijedo gledajući za njim. Bio je tako zao. Nije bio fer. Počela sam polako skupljati svoje stvari, ne bih li suspregnula bijes kojeg sam bila prepuna, iz straha da mi suze ne briznu na oči. Iz nekog razloga, raspoloženje mi je bilo izravno vezano uz suzne kanale. Obično sam plakala kad sam bila ljuta, što je ponižavajuća navada.
“Nisi li ti Isabella Swan?”, upitao me jedan muški glas. Pogledala sam prema njemu i ugledala gdje mi se prijazno smješka sladak dečko dječijeg lica, blijede plave kose pomno oblikovane gelom u uredne šiljke. On očito nije smatrao da smrdim.

“Bella”, ispravila sam ga, osmjehnuvši se.
“Ja sam Mike.”
“Bok, Mike.”
“Trebaš pomoć oko nalaženja svoje iduće učionice?”
“Krenula sam u gimnastičku dvoranu, zapravo. Mislim da ću je znati naći.”
“To je i meni idući sat.” Izgledao je oduševljeno, iako nije bila riječ o naročitoj koincidenciji u ovako maloj školi.
Otišli smo skupa na tjelesni; bio je brbljav – vodio je najveći dio razgovora, što mi je olakšalo situaciju. Do desete godine živio je u Kaliforniji, tako da je znao koliko mi nedostaje sunce. Ispostavilo se da sa mnom sluša i engleski. Bio je najdraža osoba koju sam danas upoznala.
Ali kad smo ulazili u dvoranu upitao me: “Onda, jesi li ti to ubola Edwarda Cullena olovkom, ili što je bilo? Nikad ga nisam vidio da se tako ponaša.”
Zgrozila sam se. Znači, nisam jedino ja to primijetila.
Također, po svemu sudeći to nije bilo uobičajeno ponašanje Edwarda Cullena. Odlučila sam se praviti blesava.
“Misliš na onog dečka s kojim sam sjedila na biologiji?”, upitala sam ga nevješto.
“Da”, rekao je. “Izgledao je kao da ga nešto boli, reklo bi se.”
“Ne bih znala”, odvratila sam mu. “Nisam progovorila ni riječi s njim.”
“Čudan je on.” Mike se zadržao uz mene umjesto da pođe u svlačionicu. “Da sam ja te sreće da sjedim uz tebe, sigurno bih razgovarao s tobom.”
Nasmiješila sam mu se i zatim prošla kroz vrata ženske svlačionice. Bio je prijazan i očito sam mu se sviđala.
Ali to nije bilo dovoljno da mi ublaži ozlojeđenost.
Nastavnik tjelesnoga, trener Clapp, našao mi je dres, ali nije me tjerao da se presvučem za današnji sat. Doma smo morali pohađati nastavu tjelesnoga samo dvije godine.
Ovdje je tjelesni bio obavezan sve četiri godine.
Forks je doslovce bio moj osobni pakao na Zemlji.
Odgledala sam četiri utakmice rukometa istodobno.
Kad sam se sjetila koliko sam ozljeda pretrpjela – i nanijela – pri igranju rukometa, blago mi se smučilo.
Napokon se oglasilo zvono za kraj današnje nastave.
Polako sam otišla u upravu da vratim obrazac. Kiša se ispadala, ali vjetar je puhao jače i hladnije. Obujmila sam se rukama.
Kad sam ušla u topli ured, gotovo sam se smjesta okrenula i izašla natrag.
Edward Cullen stajao je za pultom ispred mene.
Opet sam prepoznala tu čupavu brončanu kosu. Kao da me nije čuo kad sam ušla. Stisnula sam se uza stražnji zid i pričekala na svoj red.
Razgovarao je sa tajnicom prigušenim, privlačnim glasom. Brzo sam razabrala što joj u biti želi reći. Htio je prebaciti biologiju sa šestog sata u drugi termin – bilo koji drugi termin.
Naprosto nisam mogla vjerovati da je tu riječ o meni.
Moralo se raditi o nečem drugom, o nečem što se dogodilo prije nego što sam ušla u učionicu biologije. Izraz njegova lica morao je potjecati od nekog sasvim desetog problema. Bilo je nemoguće da bih mogla tako naglo i tako snažno postati mrska ovome neznancu.
Vrata su se opet otvorila, a hladni je vjetar odjednom nahrupio u prostoriju, prebravši papire na radnom stolu, zakovitlavši mi kosu oko lica. Djevojka koja je ušla samo je skoknula do pulta, stavila poruku u žičanu košaru i opet izašla. Ali Edwardu Cullenu ukrutila su se leđa i polako se okrenuo da me oštro pogleda – lice mu je bilo apsurdno lijepo – prodornim očima punim mržnje.
Načas sam osjetila nalet nepatvorenog straha, od kojeg su mi se naježile dlačice na podlakticama. Pogled je potrajao tek sekundu, ali od njega mi je bilo hladnije nego od studenoga vjetra. Opet se obratio tajnici.
“Onda nije bitno”, užurbano je rekao baršunastim glasom. “Vidim da je to nemoguće. Hvala vam najljepša na pomoći.” I okrenuo se na peti ne pogledavši me više, te se izgubio kroz vrata.
Krotko sam prišla pultu, bar ovaj put blijeda, a ne rumena u licu, i predala potpisani obrazac.
“Kako ti je prošao prvi dan, dušo?”, upitala me tajnica.
“Dobro”, slagala sam slabašnim glasom. Nisam imala dojam da sam je uvjerila.
Kad sam došla do kamioneta, bio je praktički zadnje vozilo na parkiralištu. Djelovao mi je kao utočište, već sada najbliži ekvivalent domu koji sam imala u ovoj vlažnoj zelenoj rupi. Sjedila sam neko vrijeme u njemu i samo prazno piljila kroz vjetrobran. Ali uskoro mi je bilo tako hladno da sam morala upaliti grijanje, pa sam okrenula ključ, a motor je gromko proradio. Krenula sam natrag u Charliejevu kuću, cijelim putem se boreći sa suzama.