24. GLASANJE

Nije mu bilo drago, toliko mu se barem jasno vidjelo iz lica. Ali podigao me u naručje bez daljnje rasprave i okretno skočio s mog prozora, te se dočekao na noge bez i najmanjeg trzaja, kao mačka. Visina je bila malčice veća nego što sam zamišljala. “Dobro, onda”, rekao je glasom prepunim negodovanja. “Penji se.”
Pomogao mi je da mu se popnem na leđa, a onda je potrčao. Čak i nakon sveg ovog vremena, to mi je bilo nešto prirodno. Lako. Očito, ovo se nikad nije moglo
zaboraviti, poput vožnje bicikla. Dok je trčao šumom, dišući polako i ujednačeno, sve je bilo tako tiho i tamno – dovoljno tamno da se drveće što je
prolijetalo oko nas praktički nije vidjelo, pa je samo hujanje zraka oko mog lica doista odavalo našu brzinu. Zrak je bio vlažan; nije mi pekao oči kao vjetar na velikom trgu, a to me smirivalo. Smirivala me i noć, nakon onog strašnog blistanja sunca. Poput debele deke pod kojom sam se igrala kao mala, tama mi je bila nešto poznato i sigurno. Sjetila sam se da me ovakvo trčanje šumom nekoć
plašilo tako da sam morala žmiriti. Sada mi je takva reakcija bila blesava. Držala sam otvorene oči, brade oslonjene na njegovo rame, obraza uz njegov vrat. Brzina me ispunjavala ushitom. Bilo mi je stoput bolje nego na motociklu.
Okrenula sam lice prema njemu i prislonila usne na hladnu kamenu kožu njegovog vrata. “Hvala”, rekao je, dok su mutne siluete stabala jezdile kraj nas. “Znači, ipak smatraš da si budna?” Nasmijala sam se. Smijeh mi je zvučao lako, prirodno, neusiljeno. Zvučao je kako treba. “Ne baš. Prije da se, kako god bilo, više neću truditi probuditi. Ne noćas.” “Nekako ću ja već opet zaslužiti tvoje povjerenje”, promrmljao je, uglavnom sebi u bradu. “Pa sve ako mi to bude i zadnje što ću učiniti.” “Imam ja povjerenja u tebe”, potvrdila sam mu. “Samo sebi ne vjerujem.” “Objasni mi to, molim te.” Usporio je i počeo hodati – razabrala sam to tek po prestanku vjetra – i pretpostavila sam da nismo daleko
od kuće. Zapravo, učinilo mi se da razaznajem klokotanje rijeke, negdje blizu u mraku. “Pa – ”, pokušala sam se izraziti na pravi način. “Ne vjerujem da ću ti biti... dovoljna. Da ću te zaslužiti. Nema ničega u meni što bi te moglo zadržati.”
Zaustavio se i skinuo me s leđa. Nije me pustio iz svojih nježnih ruku; nakon što me opet postavio na noge, čvrsto me zagrlio, privijajući me uz grudi.“Držiš me trajno i neraskidivo”, šapnuo mi je. “Nikad ne sumnjaj u to.” Ali kako da ne sumnjam? “Nisi mi još rekla...”, promrmljao je. “Što?” “Što je tvoj najveći problem.” “Imaš pravo jedanput pogađati.” Uzdahnula sam i dotakla mu vršak nosa kažiprstom. Kimnuo je glavom. “Gori sam od Voltura”, rekao je mračno. “Zaslužio sam to, nego što.” Zakolutala sam očima. “Volturi me mogu ubiti, i to
je najgore što mi mogu učiniti.” Napetih je očiju pričekao što ću reći.
“Ti me možeš ostaviti”, pojasnila sam mu. “Volturi, Victoria... oni su ništavni u usporedbi s tim.” Čak i u mraku, vidjela sam kako mu se lice izobličuje od boli – to me podsjetilo na izraz kakav je imao kad gaje Jane mučila pogledom; obuzela me mučnina, i požalila sam što sam rekla istinu. “Nemoj”, šapnula sam i dotaknula mu lice. “Nemoj biti tužan.” Slabašno je podigao kut usana, ali osmijeh mu nije
dotaknuo lice. “Kad bih ti samo nekako mogao pokazati da te ne mogu ostaviti”, šapnuo je. “Vrijeme će te, nadam se, uvjeriti u to.” Sviđao mi se pojam vremena. “Okej”, složila sam se. Lice mu je još bilo sve na mukama. Pokušala sam mu odvratiti pažnju nebitnim sitnicama. “Onda – kad već ostaješ, možeš mi vratiti moje stvari?”, upitala sam ga najopuštenije što sam mogla. Pokušaj mi je uspio, utoliko što se nasmijao. Ali oči su mu ostale žalosne. “Nisam ti ni odnio stvari”, rekao mi je.

“Znao sam da to nije u redu, jer sam ti obećao mir bez podsjetnika. Bilo je to glupo i djetinjasto od mene, ali htio sam ostaviti nešto svoje uz tebe. Onaj CD, fotografije, karte – sve je to pod tvojim parketom.” “Stvarno?” Kimnuo je glavom, pomalo bolje volje jer sam se vidljivo
razdragala zbog te trivijalne činjenice. Ipak, to nije bilo dovoljno da posve ukloni bol na njegovu licu. “Mislim”, polako sam rekla, “nisam sigurna, ali pitam se... nekako sam to cijelo vrijeme znala.” “Što si to znala?” Samo sam htjela ukloniti patnju iz njegovih očiju, ali kad sam izgovorila te riječi, zvučale su istinitije nego što sam očekivala. “Nešto u meni, možda podsvijest, nikad nije prestala vjerovati da je tebi i dalje stalo oko toga jesam li živa ili mrtva. Vjerojatno sam zbog toga i čula glasove.” Na trenutak je nastala vrlo duboka tišina. “Glasove?”,
upitao me ravnim glasom. “Dobro, samo jedan glas. Tvoj. Duga priča.” Kad sam vidjela kako me oprezno gleda, bilo mi je krivo što sam to uopće spominjala. Hoće li pomisliti da sam luda,
kao što bi svi drugi? Jesu li svi drugi u pravu kada to misle? Ali barem je nestao onaj izraz – izraz kao da je na plamenim mukama. “Imam vremena.” Zvučao je neprirodno smireno. “Priča je prilično bijedna.” Čekao je. Nisam bila sigurna kako da mu objasnim. “Sjećaš se kad je Alice spomenula ekstremne sportove?” Izgovorio je riječi bez naglašavanja ili isticanja. “Skočila si s litice jer ti je to bilo zabavno.”“Ovaj, tako je. A prije toga, na motociklu – ” “Motociklu?”, upitao me. Znala sam ga toliko da opazim kako nešto vrije ispod tog mirnog glasa. “Alice ti očito nije i to spomenula.” “Nije.” “Pa, što se toga tiče... Vidiš, otkrila sam da se... dok radim nešto opasno ili glupo... mogu jasnije prisjetiti tebe”, priznala sam mu, osjećajući se potpuno poremećeno. “Mogla sam se prisjetiti kako ti zvuči glas kad se ljutiš. Čula sam ga kao da stojiš tik do mene. Uglavnom sam se trudila ne misliti o tebi, ali ovo me nije tako boljelo – bilo mi je kao da me opet štitiš. Kao da ne želiš da nastradam. I, eto, pitam se jesam li te tako jasno čula upravo zbog toga što sam u dubini duše oduvijek znala da me nisi prestao voljeti.” I opet, dok sam ih izgovarala, riječi su me ispunile osjećajem da su tačne. Da su valjane. Nešto u dubini
mene prepoznalo je istinu. S mukom je protisnuo riječi. “Ti si... stavljala... svoj život na kocku... da čuješ – ” “Psst”, prekinula sam ga. “Strpi se malo. Mislim da upravo proživljavam prosvjetljenje.” Sjetila sam se one večeri u Port Angelesu kad sam doživjela prvu obmanu. Tada sam zaključila da postoje dvije opcije. Ludost, ili ispunjavanje želje. Tada nisam vidjela i treću mogućnost. Ali što ako... Što ako si uvjerena da je nešto istinito, ali sasvim se varaš? Što ako si tako tvrdoglavo sigurna da si u pravu da istinu ni ne uzimaš u obzir? Bi li istina tada umuknula,
ili ipak pokušala izaći na vidjelo?

Treća opcija: Edward me voli. Sponu koju smo sazdali ne mogu prekinuti ni izbivanje, ni daljina, ni vrijeme. I ma koliko on posebniji, ljepši, darovitiji i savršeniji od mene bio, promijenio se jednako nepovratno kao i ja. Kao što ću ja uvijek pripadati njemu, tako će on zauvijek biti moj. Jesam li to cijelo vrijeme pokušavala sebi dati do znanja? “Oh!” “Bella?” “Oh. Okej. Shvaćam.” “Tvoje prosvjetljenje?”, upitao me nestalnim, napetim glasom. “Ti me voliš”, začudila sam se. Opet me oblio onaj osjećaj tačnosti i valjanosti. Premda su mu oči još bile zabrinute, na licu mu je bljesnuo onaj izvijeni osmijeh koji sam najviše voljela “Iz dna duše.” Srce mi je nabujalo kao da će mi prsnuti kroz rebra. Ispunilo mi je grudi i zagušilo grlo, tako da ništa nisam
mogla reći. Doista me želi onako kako ja njega želim – zauvijek. On doista samo iz straha za moju dušu, za sve ono ljudsko od čega me ne želi odvojiti, tako očajnički hoće da ostanem smrtna. U usporedbi sa strahom da me ne želi, ova mi se prepreka – moja duša – učinila gotovo
nebitnom. Čvrsto mi je uhvatio lice hladnim rukama i stao me ljubiti dok se cijela šuma nije počela vrtjeti oko mene. Zatim je naslonio čelo o moje, i više nisam bila jedina koja diše jače nego inače. “To ti je išlo bolje nego meni, znaš”, kazao mi je.“Što mi je išlo bolje?” “Preživljavanje. Ti si, barem, uložila napor. Ustajala si ujutro, nastojala biti normalna za Charlieja, slijedila si ritam svog života. A ja sam, dok se nisam bavio praćenjem, bio... potpuno beskoristan. Nisam mogao biti sa svojom obitelji – nisam mogao biti ni sa kim. Sramota me to priznati, ali više-manje sam se samo sklupčao i prepustio jadu da me odnese.” Plaho se nasmiješio. “To je bilo daleko jadnije nego da čujem glasove. A ti, naravno, znaš da to i ja mogu.” Duboko mi je laknulo što me on, izgleda, zaista shvaća – smirilo me što njemu sve to ima smisla. U svakom slučaju, nije me gledao kao da sam luda. Gledao me kao... da me voli. “Ja sam čula samo jedan glas”, ispravila sam ga. Nasmijao se, a onda me čvrsto privio uz svoj desni
bok i poveo dalje. “Samo ti udovoljavam ovime.” Širokim pokretom ruke obuhvatio je mrak pred nama u hodu. Ondje je stajalo nešto blijedo i golemo – kuća, shvatila sam. “Nije ni najmanje bitno što će oni reći.” “To se sada tiče i njih.” Nehajno je slegnuo ramenima. Uveo me kroz otvorena vrata u mračnu kuću i upalio svjetlo. Soba je izgledala isto onako kako sam je pamtila– s glasovirom, bijelim kaučevima i blijedim, masivnim stubištem. Ni prašine, ni plahti. Edward je pozvao njihova imena ništa glasnije nego što bih ih ja izrekla u razgovoru. “Carlisle? Esme? Rosalie? Emmette? Jaspere? Alice?” A oni će ga čuti. Carlisle se odjednom našao kraj mene, kao da tu cijelo vrijeme stoji. “Drago mi je da si nam se vratila, Bella.”

Osmjehnuo se. “Možemo li ti kako jutros pomoći? Pretpostavljam, s obzirom na doba dana, da ovo nije tek posjet iz pristojnosti?” Kimnula sam. “Htjela bih razgovarati sa svima odjednom,
ako je to u redu. O nečemu važnom.” I preko volje sam pogledala Edwarda u lice kad sam to
rekla. Izgledao je kao da se ne slaže, ali se pomirio s tim. Kad sam opet pogledala Carlislea, i on je promatrao Edwarda. “Naravno”, rekao je Carlisle. “Predlažem da porazgovaramo u susjednoj sobi.” Carlisle nas je kroz svijetlu dnevnu sobu odveo iza ugla, do blagovaonice, usput paleći svjetla. I tu su zidovi bili bijeli, a strop visok. Nasred sobe, pod niskim lusterom, stajao je velik, uglačan ovalni stol, okružen s osam stolica. Carlisle mi je pridržao stolicu na čelu.
Nikad još nisam vidjela da se Cullenovi služe blagovaonicom – bila im je samo rekvizit. Nisu nikad objedovali u kući. Čim sam se okrenula da sjednem u stolicu, opazila sam da nismo sami. Esme je došla za Edwardom, a za njom je ušao i ostatak obitelji. Carlisle je sjeo meni zdesna, a Edward slijeva. Svi ostali sjeli su šutke na svoja mjesta. Alice mi se široko smiješila, već upućena u spletku. Emmett i Jasper izgledali su znatiželjno, a Rosalie mi se oprezno smiješila.
Uzvratila sam joj jednako plahim osmijehom. Na to sam se tek trebala naviknuti. Carlisle mi je kimnuo. “Dajem ti riječ.” Progutala sam slinu. Bila sam nervozna od njihovih intenzivnih pogleda. Edward me uhvatio za ruku pod stolom. Virnula sam prema njemu, ali on je gledao u
ostale, odjednom pun žestine.“Eto.” Zastala sam. “Nadam se da vam je Alice već ispričala sve što se dogodilo u Volterri?” “Sve”, potvrdila mi je Alice. Značajno sam je pogledala. “A putem?”
“I to”, kimnula mi je glavom. “Dobro”, uzdahnula sam s olakšanjem. “Onda svi znamo o čemu se tu radi.” Strpljivo su pričekali dok sam pokušavala dovesti misli u red. “Dakle, preda mnom je problem”, započela sam. “Alice je obećala Volturima da ću postati poput vas. Oni će poslati nekoga da to provjeri, a ja sam sigurna da to nije dobro – da bi to trebalo izbjeći. I tako ste, sada, svi vi uključeni u ovo. Žao mi je zbog toga.” Pogledala sam u svako od njihovih lijepih
lica, čuvajući ono najljepše za kraj. Edwardu su usne bile izvijene u grimasu. “Ali, ako me ne želite, onda vam se neću nametati, bila Alice voljna ili ne.” Esme je zaustila da nešto kaže, ali ja sam podigla prst da je u tome spriječim. “Molim te, dopusti da završim. Svi znate što ja želim.
A siguran sam da znate i kako Edward gleda na to. Mislim da bi jedini pošten način donošenja odluke bio taj da svi daju svoj glas. Odlučite li da me ne želite, onda ću... pa, valjda ću se sama vratiti u Italiju. Ne mogu dopustiti da oni dođu ovamo.” Čelo mi se naboralo kad
sam razmislila o tome. Iz Edwardovih grudi doprlo je tiho režanje. Zanemarila sam ga.
“Dakle, uzmemo li u obzir to da neću dovesti nikoga od vas u opasnost, kako god bilo, htjela bih da glasate s da ili ne da li da me pretvorite u vampira.”

Blago sam se osmjehnula pri toj zadnjoj riječi i pokretom ruke predala riječ Carlisleu. “Samo malo”, umiješao se Edward. Oštro sam ga pogledala stisnutim očima. Pogledao me podignutih obrva i čvršće mi stisnuo ruku. “Htio bih nešto dodati prije glasanja.” Uzdahnula sam. “O opasnosti koju Bella spominje”, nastavio je. “Mislim da se ne trebate previše zabrinjavati.”
Lice mu je postalo uživljenije. Stavio je slobodnu ruku na sjajni stol i nagnuo se. “Znate”, pojasnio je, gledajući pritom okupljene, “postoji više razloga iz kojih se na kraju nisam htio rukovati s Arom. Ima nešto čega se nisu sjetili, a ja im to nisam htio natuknuti.” Iscerio se.
“A to je?”, potpitala ga je Alice. Bila sam sigurna da mi je izraz lica sumnjičav kao i njezin.
“Volturi su previše samouvjereni, i to s dobrim razlogom. Kad odluče naći nekoga, to im nije nikakav problem. Sjećaš se Demetrija?” Pogledao je prema meni. Stresla sam se. Shvatio je to kao potvrdan odgovor. “On pronalazi ljude – to je njegov dar, zato ga drže.
E, sad, cijelo vrijeme dok je bilo ko od njih bio kraj nas, proučavao sam im misli u potrazi za bilo čime što bi nas moglo spasiti, uzimajući od njih koliko god informacija mogu. I tako sam vidio kako Demetrijev dar djeluje. Tragač je – tisuću puta darovitiji tragač nego što je James bio. Njegovo umijeće pomalo je srodno onome što ja mogu, ili što Aro može. On hvata... okus? Ne znam kako bih to opisao... narav... nečijeg uma, te je slijedi. To funkcionira na golemim razdaljinama. Ali nakon Arovih malih pokusa, eto...” Edward je slegnuo ramenima.“Misliš da me neće moći pronaći”, kazala sam suho. Bio je sav samodopadan. “Siguran sam u to. On se potpuno pouzdaje u to drugo čulo. Kada ne bude imao uspjeha u tvom slučaju, svi će oni biti slijepi.” “I kako će to išta riješiti?” “Očito, Alice će nam na vrijeme dati do znanja kad
nas odluče posjetiti, a onda ću te ja sakriti. Bit će bespomoćni”, kazao je sa žestokom nasladom. “Bit će im kao da traže slamku u stogu sijena!” On i Emmett razmijenili su pogled i posprdan osmijeh. To mi uopće nije imalo smisla. “Ali mogu pronaći tebe”, podsjetila sam ga.
“A ja se za sebe mogu pobrinuti.” Emmett se nasmijao, i ispružio šaku preko stola prema
bratu. “Izvrstan plan, braco”, oduševljeno je rekao. Edward je ispružio ruku i vlastitom šakom udario u Emmettovu. “Ne”, prosiktala je Rosalie. “Ne dolazi u obzir”, složila sam se. “Lijepo.” Jasper je zvučao pohvalno. “Kreteni”, promrsila je Alice. Esme je samo prostrijelila Edwarda pogledom. Uspravila sam se u stolici i usredotočila se. Ovo je moj sastanak.
“Dobro, onda. Edward vam je pružio alternativnu mogućnost”, rekla sam hladno. “Glasajmo.”
Ovaj put sam pogledala prema Edwardu; bit će mi bolje da odmah izvedem njegovo mišljenje na čistac. “Želiš li da se pridružim tvojoj obitelji?” Oči su mu bile tvrde i crne kao kremen. “Ne na taj način. Ostat ćeš čovjek.”

Kratko sam kimnula, zadržavajući profesionalan izraz lica, te krenula dalje. “Alice?” “Da.”
“Jaspere?” “Da”, rekao je ozbiljnim tonom. Malo sam se iznenadila – nisam bila nimalo sigurna u to kako će on glasati – ali potisnula sam svoju reakciju i krenula dalje. “Rosalie?” Oklijevala je, grizući si punu, savršenu donju usnu. “Ne.” Zaadržala sam prazan izraz lica i blago okrenula glavu dalje, ali ona je podigla obje ruke, dlanovima prema van. “Dopusti da objasnim”, zamolila me. “Ne mislim time da se iole libim tebe kao sestre. Stvar je samo u tome da... ovo nije život koji bih za sebe odabrala. Voljela bih da je postojao neko ko bi niječno glasao za mene.”
Polako sam kimnula, a onda se obratila Emmettu. “Da, nego što!” Iscerio se. “Možemo mi već nekako zapodjenuti kavgu s tim Demetrijem.” Još mi je na licu bila grimasa zbog toga kad sam pogledala u Esme. “Da, naravno, Bella. Već te smatram članom svoje obitelji.” “Hvala ti, Esme”, promrmljala sam i okrenula se prema Carlisleu. Odjednom su mi proradili živci. Požalila sam što nisam prvo zatražila od njega da glasa. Bila sam sigurna da je njegov glas najbitniji, da ima veću težinu od svake većine. Carlisle nije gledao u mene. “Edwarde”, rekao je.“Ne”, zarežao je Edward. Čeljust mu je bila čvrsto napeta, usne zadignute iznad zuba. “Jedino to ima smisla”, ostao je uporan Carlisle. “Odlučio si ne živjeti bez nje, a to mi ne ostavlja mogućnost izbora.”
Edward mi je pustio ruku i odgurnuo se od stola. Dugim je koracima izašao iz blagovaonice, režeći sebi u bradu. “Pretpostavljam da znaš kako ću glasati”, uzdahnuo je Carlisle. Još sam gledala za Edwardom. “Hvala”, promrmljala sam. Prodoran tresak odjeknuo je iz susjedne prostorije. Lecnula sam se i brzo progovorila. “Samo mi je to trebalo. Hvala vam. Zato što me želite zadržati. I ja gajim potpuno jednake osjećaje prema svima vama.” Glas mi je pri kraju podrhtavao od emocija. Esme se u tren oka našla pokraj mene i zagrlila me svojim hladnim rukama. “Najdraža Bella”, izgovorila je tiho. I ja sam nju zagrlila. Krajičkom oka opazila sam da
Rosalie gleda u stol, i shvatila da se moje riječi mogu protumačiti na dva načina. “Eto, Alice”, rekla sam kad me Esme pustila. “Gdje želiš da to obavimo?” Alice se zagledala u mene, a oči su joj se raširile od užasa. “Ne! Ne! NE!”, zaurlao je Edward i uletio natrag u sobu. Nisam stigla ni trepnuti prije nego što mi se, sav izbuljen, unio u lice. “Jesi li ti luda?”, viknuo je. “Jesi li sasvim sišla s uma?” Ustuknula sam od njega i prekrila uši dlanovima.

“Ovaj, Bella”, ubacila se Alice glasom punim tjeskobe. “Ne bih rekla da sam spremna za to. Trebala bih se pripremiti...” “Obećala si mi”, podsjetila sam je, oštro je gledajući ispod Edwardove ruke. “Znam, ali... Mislim, zbilja, Bella! Pojma nemam kako da te ne ubijem.”
“Možeš ti to”, ohrabrila sam je. “Imam povjerenja u tebe.” Edward je ljutito zarežao. Alice je brzo odmahnula glavom, sva u panici. “Carlisle?”, okrenula sam se prema njemu. Edward mi je zgrabio lice jednom rukom, sileći me da ga pogledam. Drugu je ispružio dlanom prema Carlisleu.
Carlisle se nije osvrnuo na to. “Ja to mogu učiniti”, odgovorio je na moje pitanje. Bilo mi je krivo što mu ne mogu vidjeti izraz lica. “Sa mnom ti ne bi prijetila opasnost da izgubim kontrolu.” “Zvuči dobro.” Nadala sam se da me razumije; bilo mi je teško govoriti jasno dok mi je Edward onako držao vilicu. “Samo malo”, procijedio je Edward kroz zube. “Ne mora to biti sada.” “Nema razloga da to ne bude sada”, kazala sam, a riječi su mi zvučale izobličeno. “Mogu se sjetiti pokojega.” “Naravno da možeš”, rekla sam kiselo. “A sada me pusti.” Oslobodio mi je lice i prekrižio ruke na prsima. “Za oko dva sata Charlie će doći ovamo da te potraži. Ne bi
me čudilo da pritom obavijesti policiju.”“Svu trojicu.” Ali namrštila sam se. Oduvijek sam znala da će to biti najteže. Charlie, Renée. A sada i Jacob. Ljudi koje ću izgubiti, ljudi koje ću
povrijediti. Bila bih voljela da barem postoji način da ja ostanem jedina koja će patiti, ali znala sam da je to nemoguće. U isti mah, nanosila sam im veće zlo dokle sam god i dalje bila čovjek. Dovodila Charlieja u stalnu opasnost svojom blizinom. Dovodila Jakea u još goru opasnost
privlačeći njegove neprijatelje na zemlju koju se smatra dužnim štititi. A Renée – ne mogu se čak ni usuditi na posjet vlastitoj majci iz straha da sa sobom ne dovedem svoje smrtonosne probleme! Ja sam magnet za opasnost; prihvatila sam to kao činjenicu o sebi. A kad sam to prihvatila, znala sam da moram biti u stanju pobrinuti se za sebe i zaštititi one koje volim, čak i
ako to znači da ne mogu biti s njima. Morat ću biti jaka. “Kako bismo ostali neupadljivi”, rekao je Edward, i dalje govoreći kroz stisnute zube, ali sada gledajući u Carlislea, “predlažem da odgodimo ovaj razgovor barem do nakon što Bella završi srednju školu i iseli se iz Charliejeve
kuće.” “To je razuman zahtjev, Bella”, istaknuo mi je Carlisle. Pomislila sam kako će Charlie reagirati kad se jutros probudi, ako – nakon udarca koji mu je život ovaj tjedan nanio Harryjevim gubitkom, i nakon udarca koji sam mu zatim ja nanijela svojim neobjašnjenim nestankom – otkrije da mi je krevet prazan. Charlie to ne zaslužuje. Samo bih se trebala još malo strpjeti; do mature nije ostalo još dugo...

Naškubila sam usne. “Razmislit ću o tome.” Edward se opustio. Prestao je stiskati vilicu. “Bolje da te odvedem kući”, rekao je, sada smireniji, ali očito jedva čekajući da me odvede odavde. “Čisto za slučaj da se Charlie ranije probudi.” Pogledala sam u Carlislea. “Nakon mature?”
“Dajem ti riječ.” Duboko sam udahnula, nasmiješila se, i opet obratila Edwardu. “U redu. Možeš me odvesti kući.” Edward me brzo izveo iz kuće, da mi Carlisle ne stigne još ko zna što obećati. Izveo me na stražnja vrata, tako da nisam uspjela vidjeti što je to slomio u dnevnoj
sobi. Put do kuće protekao je mirno. Osjećala sam se pobjedničkii pomalo samodopadno. A i premirala sam od straha, naravno, ali nastojala sam ne misliti na to. Ništa mi nije vrijedilo zabrinjavati se oko boli – tjelesne kao i emotivne – pa sam odustala od toga. Sve dok apsolutno
ne budem morala. Kad smo stigli do moje kuće, Edward nije zastao. Jurnuo
je uza zid i prošao kroz moj prozor u pola sekunde. Zatim mi je skinuo ruke sa svoga vrata i stavio me na krevet. Mislila sam da imam prilično jasan pojam o njegovu razmišljanju, ali njegov me izraz lica iznenadio. Umjesto da bude ljutit, bio je proračnat. Stao je nečujno hodati
tamo-amo po mojoj mračnoj sobi dok sam ga sve sumnjičavije promatrala. “Što god da ti je na umu, neće ti upaliti”, rekla sam mu.“ Psst. Razmišljam.”“Gah”, prostenjala sam, bacila se natrag na krevet i prebacila jorgan preko glave. Nije bilo zvuka, ali odjednom se našao tu. Odgrnuo
je pokrivač, da me vidi. Ležao je pokraj mene. Ispružio je ruku i odmaknuo mi kosu s obraza.
“Ako ti to ne smeta, bilo bi mi mnogo draže da ne skrivaš lice. Živio sam bez njega onoliko koliko sam uopće mogao. A sada... reci mi nešto.” “Što?”, nevoljko sam ga upitala. “Kad bi mogla imati bilo što na svijetu, baš bilo što, što bi to bilo?” Osjećala sam da ga sumnjičavo gledam. “Ti.” Nestrpljivo je odmahnuo glavom. “Nešto što već nemaš.” Nisam bila sigurna na što to cilja, pa sam pažljivo razmislila prije nego što ću mu odgovoriti. Smislila sam nešto u isti mah istinito, a i vjerojatno nemoguće. “Željela bih... da to ne mora učiniti Carlisle. Željela
bih da me ti promijeniš.” Oprezno sam gledala kako će reagirati, očekivajući opet onu srdžbu koju sam vidjela kod njega doma. Iznenadilo me što mu se izraz nije promijenio. I dalje je bio
proračunat, zamišljen. “Što bi bila voljna dati za to?” Nisam mogla vjerovati što to čujem. Blenula sam u njegovo sabrano lice i istrtljala odgovor prije nego što sam stigla razmisliti o njemu. “Bilo što.” Blijedo se osmjehnuo, a onda stisnuo usne. “Pet godina?” Lice mi se iskrivilo u izraz na pola puta između žalosti i užasnutosti.

“Rekla si bilo što”, podsjetio me. “Da, ali... ti ćeš iskoristiti to vrijeme da smisliš kako ćeš se izvući. Željezo se mora kovati dok je vruće. Uostalom, jednostavno je preopasno biti čovjek – barem meni. Dakle, sve osim toga.” Namrgodio se. “Tri godine?”
“Ne!” “Zar to tebi baš ništa ne vrijedi?” Razmislila sam koliko ja to zaista želim. Bolje je zadržati pokeraško lice, zaključila sam, i ne dopustiti ga da sazna koliko je to doista. Tako ću imati bolje adute. “Šest mjeseci?” “Nedovoljno.” “Onda jednu godinu”, rekla sam. “To je moja granica.” “Daj mi barem dvije.” “Nema šanse. Devetnaestu ću još i podnijeti. Ali ne
želim prići ni blizu dvadesetoj. Ako ćeš ti za sva vremena biti tinejdžer, onda ću i ja.” Razmislio je malo. “U redu. Zaboravi vremenska ograničenja. Ako želiš da ja budem taj – onda ćeš jednostavno morati udovoljiti jednom uvjetu.” “Uvjetu?” Glas mi je postao plošan. “Kakvom uvjetu?” Gledao me oprezno – progovorio je polako. “Prvo se udaj za mene.” Zagledala sam se u njega, čekajući... “Okej. U čemu je fora?” Uzdahnuo je. “Ranjavaš mi ego, Bella. Upravo sam te zaprosio, a tebi je to šala. “Edwarde, molim te, budi ozbiljan.” “Ja sam sto posto ozbiljan.” Pogledao me bez tračka podsmijeha na licu.“Ma daj, molim te”, rekla sam s tračkom histerije u
glasu. “Tek mi je osamnaest godina.” “A čuj, meni je gotovo sto deset. Bilo bi krajnje vrijeme
da se skrasim.” Pogledala sam u stranu, kroz mračni prozor, ne bih li obuzdala paniku prije nego što me izda. “Slušaj, brak mi nije naročito visoko na popisu prioriteta, znaš? Za Renée i Charlieja to je bio svojevrstan poljubac smrti.” “Zanimljivo si se to izrazila.” “Znaš što želim reći.” Duboko je udahnuo. “Molim te, nemoj mi reći da se bojiš predanosti.” Glas mu je bio pun nevjerice, a ja sam shvatila na što misli. “Nije baš stvar u tome”, kazala sam oprezno. “Bojim se... Renée. Ona ima vrlo snažno mišljenje o stupanju u brak prije tridesete.” “Jer bi ona prije htjela da postaneš vječno prokleta, nego da se udaš.” Mračno se nasmijao.
“Ti misliš da se šališ.” “Bella, usporediš li razinu predanosti između bračne veze i prodavanja vlastite duše kako bi mogla dovijeka biti vampir...” Odmahnuo je glavom. “Ako se nemaš
hrabrosti udati za mene, onda – ” “Dobro”, upala sam mu u riječ. “Što ako imam? Što ako ti kažem da me iz ovih stopa odvedeš u Vegas? Bih li postala vampirica za tri dana?” Osmjehnuo se, bljesnuvši zubima u mraku. “Naravno”, rekao je i prokazao mi blef. “Idem po auto.”
“Dovraga”, promrsila sam. “Dat ću ti osamnaest mjeseci.” “Ništa od toga”, kazao je, cereći se. “Ovaj mi se uvjet sviđa.”

“Dobro onda. Dogovorit ću se s Carlisleom da to obavi nakon moje mature.” “Ako tako zaista želiš.” Slegnuo je ramenima, a osmijeh mu je postao apsolutno anđeoski. “Stvarno si nemoguć”, prostenjala sam. “Pravo čudovište.” Zahihotao se. “Zbog toga se ne želiš udati za mene?” Opet sam prostenjala. Nagnuo se prema meni; noćno mračnim očima rastopio je, spalio i razorio svu suvislost u meni. “Molim te, Bella”, kazao je dahom. Načas sam zaboravila kako disati. Kad sam došla sebi, brzo sam odmahnula glavom, ne bih li si razbistrila
odjednom smućeni um. “Bi li ovo prošlo uspješnije da sam imao vremena nabaviti prsten?”
“Ne! Bez prstenja!” Malo mi je trebalo da počnem vikati. “Sad je gotovo”, prišapnuo mi je.
“Ups.” “Charlie se budi; bolje da ja odem”, rezignirano je rekao Edward. Srce mi je prestalo kucati. Na trenutak mi je odmjerio lice. “Bi li, onda, bilo djetinjasto od mene da se sakrijem u tvoj ormar?” “Ne bi”, željno sam mu šapnula. “Ostani. Molim te.” Edward se osmjehnuo i nestao. Ostala sam jalovo kiptjeti u mraku dok sam čekala da me Charlie dođe pogledati. Edward je tačno znao što radi, a ja sam bila spremna okladiti se da je svo to njegovo povrijeđeno iznenađenje bilo dio igre. Naravno, Carlisle mi je i dalje preostajao kao mogućnost, ali sad kad sam znala da postoji prilika da me Edward osobno promijeni, žarko sam to željela. Koji je on varalica. Vrata su mi se odškrinula. “Dobro jutro, tata.” “O, bok, Bella.” Bilo mu je neugodno što sam ga ulovila na djelu. “Nisam znao da si budna.” “Aha. Baš sam čekala da se probudiš, pa da se odem otuširati.” Počela sam ustajati. “Samo malo”, rekao je Charlie i upalio svjetlo. Zatreptala sam od iznenadna sjaja i potrudila se da ne pogledam
prema ormaru. “Daj da prvo malo popričamo.” Nisam mogla obuzdati svoju grimasu. Potpuno sam
zaboravila zatražiti dobru izliku od Alice. “Znaš da ti se crno piše.” “Aha, znam.” “Malo mi je trebalo da ne siđem s uma u ova tri dana.Vratim se kući s Harryjeva pogreba, a tebe nema. Jacob mi je samo znao reći da si pobjegla nekamo s Alice Cullen, i da misli da si u nevolji. Nisi mi ostavila broj telefona, i nisi me nazvala. Nisam znao ni gdje si, ni kada ćeš se vratiti – a ni hoćeš li se uopće vratiti. Imaš li ti i najblažeg pojma koliko... koliko...” Nije bio u stanju dovršiti
rečenicu. Oštro je udahnuo i nastavio. “Možeš li mi reći makar jedan jedini razlog da te iz ovih stopa ne pošaljem u Jacksonville?” Stisnula sam oči. Znači, odlučili smo se za prijetnje, je li? Nisi ti jedini koji zna tu igru. Uspravila sam se u krevetu, privijajući jorgan. “Jer ne bih otišla.”
“Ma čekaj samo malo, gospođice draga – ” “Slušaj, tata, prihvaćam punu odgovornost za svoje
postupke, a ti mi imaš pravo zabraniti izlaske koliko god dugo želiš.Također ću obavljati sve kućne poslove i prati rublje i suđe koliko god bude potrebno da naučim lekciju,prema tvom sudu

A valjda me imaš pravo i istjerati iz kuće – ali to me neće prisiliti da odem na Floridu.” Sav je pocrvenio. Nekoliko puta je duboko udahnuo prije nego što će mi odgovoriti. “Bi li mi htjela objasniti gdje si to bila?” O, kvragu. “Imala sam... hitan slučaj.” Podigao je obrve, da čuje kakvo ću mu to genijalno objašnjenje dati. Napuhala sam obraze zrakom, a onda ih glasno ispuhala. “Ne znam što bih ti rekla, tata. Bio je to uglavnom nesporazum. Rekla-kazala. A otelo se kontroli.” Čekao je i dalje, nepovjerljiva lica. “Eto, Alice je rekla Rosalie da sam skočila sa stijene...” Grozničavo sam nastojala smisliti nešto što će imati glavu i rep, a pritom biti što je moguće bliže istini, da svojom nesposobnošću uvjerljivog laganja ne upropastim izliku, ali prije nego što sam stigla nastaviti, izraz Charliejeva lica podsjetio me da on pojma nema o mom skoku sa stijene. Teški gaf. Kao da već nisam kuhana i pečena. “Očito ti nisam to spomenula”, nekako sam protisnula. “Ma, bez veze. Samo sam iz fore otišla plivati s Jakeom. Uglavnom, Rosalie je to rekla Edwardu, a on se uzrujao. Nekako mu je to slučajno uspjela kazati kao
da sam se pokušala, ne znam, ubiti. A on mi se nije htio javiti na telefon, pa me Alice odvukla u... L.A.,da mu osobno objasnim.” Slegnula sam ramenima, očajnički se nadajući da ga moj propust neće toliko smesti da propusti genijalno objašnjenje koje sam mu pružila. Charjevo lice bilo je led ledeni. “Jesi li se ti to pokušala ubiti, Bella?”“Ne, naravno da nisam. Samo sam se malo zezala s Jakeom. Skakala sam stijena. Dečki iz La Pusha to rade cijelo vrijeme. Kao što kažem, bez veze.” Charlie se sav zajapurio – iz leda ledenog prešao je u gorljivu srdžbu. “A što se to uopće tiče Edwarda Cullena?”, graknuo je. “Cijelo ovo vrijeme puštao te da veneš bez i jedne jedine riječi – ” Prekinula sam ga. “I to je bio nesporazum.” Opet se zacrvenio. “Znači, on se vratio?” “Nisam sigurna kakav im je tačan dogovor. Mislim da su se svi vratili.”
Odmahnuo je glavom, dok mu je žilica u čelu nabijala. “Ne želim da se viđaš s njim, Bella. Nemam povjerenja u njega. Ne valja ti on. Neću mu dati da te opet onako upropasti.”
“U redu”, kazala sam mu odsječno. Charlie se zaljuljao na petama. “Oh.” Načas se sav zbunio, a onda je glasno odahnuo od iznenađenja. “Mislio sam da ćeš praviti probleme oko toga.”
“Pa i pravim ih.” Zagledala sam mu se ravno u oči. “Htjela sam reći: ‘U redu, iselit ću se.’”
Iskolačio je oči; lice mu je pomodrilo. Odlučnost mi se pokolebala kad sam se počela brinuti za njegovo zdravlje. Harry nije bio stariji od njega... “Tata, ja se ne želim iseliti”, rekla sam blažim tonom. “Volim te. Znam da se brineš, ali moraš mi vjerovati u ovom pitanju. I morat ćeš se malo smekšati prema Edwardu ako želiš da ostanem. Hoćeš li ti da živim ovdje ili nećeš?” “To nije fer, Bella. Dobro znaš da želim da ostaneš.” “Onda budi uljudan prema Edwardu, jer on će biti tamo gdje sam i ja”, rekla sam sa sigurnošću.

Još sam u sebi nosila čvrstu spoznaju iz svog prosvjetljenja. “Ne pod mojim krovom”, grmnuo je Charlie. Teško sam uzdahnula. “Slušaj, neću ti noćas više davati ultimatume – jutros, tačnije rečeno. Samo razmisli dan-dva o tome, u redu? Ali imaj na umu da ti Edward i ja sada dolazimo u paketu.” “Bella – ” “Dobro razmisli”, ostala sam uporna. “A kad si već kod toga, možeš li mi dati malo intime? Stvarno se trebam otuširati.” Charliejevo lice sad je imalo čudnu ljubičastu nijansu, ali otišao je, zalupivši vratima za sobom. Čula sam kako ljutito gazi stubama u prizemlje.
Zbacila sam jorgan sa sebe, a Edward se već našao kraj mene. Sjedio je u stolici za ljuljanje kao da je tu bio cijelim trajanjem razgovora. “Oprosti zbog ovoga”, šapnula sam mu. “Zaslužujem ja i mnogo gore”, promrsio je. “Ne započinji ništa s Charliejem zbog mene, molim te.” “Ništa ti ne brini”, tiho sam rekla, uzimajući stvari za kupaonicu i čistu odjeću. “Započet ću samo ono što bude nužno, i ništa više. Ili mi ti to želiš reći da nemam kamo?” Složila sam zgranutu facu. “Uselila bi se u kuću punu vampira?” “To je vjerojatno najsigurnije mjesto za nekoga poput mene. Uostalom...” Iscerila sam se. “Ako me Charlie istjera, onda neće biti potrebe ograničavati vrijeme do mature, zar ne?” Čvršće je stisnuo vilicu. “Jedva čekaš vječno prokletstvo”, promrsio je kroz zube. “Znaš i sam da zapravo ne vjeruješ u to.”“Ma je li? Ne vjerujem?”, kiptio je. “Ne, ne vjeruješ.” Prostrijelio me pogledom i zaustio da nešto kaže, ali
preduhitrila sam ga. “Da si zaista vjerovao da si izgubio dušu, onda bi smjesta shvatio što se zbiva kad sam te pronašla u Volterri, umjesto da pomisliš kako smo oboje mrtvi. Ali nisi
– rekao si ‘Čudesno. Carlisle je imao pravo’”, pobjedonosno sam ga podsjetila. “Ipak u tebi ima nade.” Edward je, bar jedanput, ostao bez riječi. “Imajmo onda oboje nade, u redu?”, predložila sam mu. “Makar to nije ni bitno. Ostaneš li, što će mi uopće raj?” Polako je ustao, prišao mi, uhvatio mi lice objema rukama i zagledao mi se u oči. “Zauvijek”, zavjetovao mi
se, i dalje pomalo ošamućen. “Samo to i tražim”, rekla sam mu i podigla se na prste da prislonim usne na njegove.