23. ISTINA

Imala sam dojam da sam vrlo dugo spavala – tijelo mi se ukočilo, kao da se nijedanput u cijelom tom vremenu nisam ni pomaknula. Svijest mi je bila ošamućena i spora; čudni, šaroliki snovi – snovi i more – omamljujuće su mi se vrtjeli kroz glavu. Bili su tako živopisni. Grozote i divote, smiješane u bizaran kovitlac. Bilo je tu oštre nestrpljivosti i straha, poteklih iz onog nesnosnog sna u
kojemu ti noge ne uspijevaju biti dovoljno brze... A bilo je i pregršt nemani, crvenookih zlotvora još užasnijih zbog svoje uljuđene pristojnosti. San je još bio snažan – sjećala sam se čak i imena. Ali najsnažniji, najjasniji dio sna nije bio užas. Anđeo mi je bio najbistriji. Bilo mi je teško napustiti ga i probuditi se. Ovaj se san nije dao strpati u trezor onih snova kojima se odbijam vratiti. Borila sam se s njim dok mi je svijest postajala sve budnija, sve više u javi. Nisam se mogla sjetiti koji je dan u tjednu, ali bila sam sigurna da me Jacob,ili škola, ili posao, ili nešto već čeka. Duboko sam udahnula, pitajući se kako da se suočim s još jednim danom. Nešto hladno i neopisivo meko dotaknulo mi je čelo. Još sam čvršće zažmirila. Spavam i dalje, čini se, a dojam je nevjerojatno stvaran. Tako sam blizu buđenju... još trenutak-dva, i toga će nestati. Ali shvatila sam da je dojam odviše stvaran, toliko stvaran da to nije moglo biti zdravo. Kamene ruke koje sam zamišljala kako me grle bile su nemoguće stvarne. Dopustim li da ovo još potraje, zažalit ću kada prođe. Rezignirano sam uzdahnula i silom otvorila kapke, da raspršim iluziju. “Oh!” Zgranula sam se i brzo šakama prekrila oči. Pa, očito sam pretjerala; pogriješila sam kad sam dopustila mašti da se tako razulari. U redu, ne bih smjela reći “dopustila”. Prisilila sam je da se razulari – praktički
sam opsjedala svoje halucinacije – i sad mi je um pukao. Trebalo mi je manje od pola sekunde da shvatim kako bih, kad sam sad već istinski sišla s uma, baš i mogla
uživati u obmanama dok su još ugodne. Opet sam otvorila oči – a Edwardovo savršeno lice još uvijek je bilo samo na pedalj od mojega. “Jesam li te prestrašio?” Rekao je to tiho i brižno. Što se obmana tiče, ova je stvarno bila vrlo dobra. Lice, glas, miris, sve skupa – bilo je mnogo bolje nego pri utapljanju. Prekrasna utvara iz moje mašte zabrinuto je promatrala kako mijenjam izraze lica. Šarenice su mu bile posve crne, s podočnjacima boje modrica. To me
iznenadilo; moji Edwardi iz halucinacija obično su bili uhranjeniji. Dvaput sam trepnula, očajnički se pokušavajući sjetiti zadnjeg događaja koji je sigurno bio stvaran. Sanjala sam i Alice, pa sam se upitala je li se ona doista uopće vratila, ili je to tek bio uvod. Mislila sam da se vratila onoga dana kad sam se gotovo utopila... “O, kvragu”, zakreštala sam. Grlo mi je još bilo stegnuto od spavanja.
“Što je bilo, Bella?” Nesretno sam se namrštila prema njemu. Lice mu je bilo još zabrinutije nego prije. “Mrtva sam, je l’ tako?”, prostenjala sam. “Zbilja sam
se utopila. Kvragu, kvragu, kvragu! Charlieja će to satrti.” I Edward se namrštio. “Nisi mrtva.” “Pa zašto se onda ne mogu probuditi?”, otpovrnula sam mu, podižući obrve. “Budna si, Bella.” Odmahnula sam glavom. “Jasno, jasno. Ti bi htio da ja tako mislim. A onda će mi samo biti gore kad se zaista probudim. Ako se probudim, što neću, jer sam mrtva. Ovo je grozno. Siroti Charlie. I Renée i Jake...” Ušutjela sam, užasnuta onime što sam učinila. “Shvaćam zašto bi me mogla pobrkati s noćnom morom.” Uputio mi je kratkotrajan, mračan osmijeh. “Ali ne mogu pojmiti što si to mogla učiniti da završiš u paklu. Jesi li počinila mnogo umorstava dok me nije bilo?” Složila sam grimasu. “Očito nisam. Da sam u paklu, ti ne bi bio sa mnom.” Uzdahnuo je. U glavi mi se razbistravalo. Na sekundu sam – nevoljko – odmaknula pogled od njegova lica, prema mračnom, otvorenom prozoru, a onda opet pogledala u njega. Počela sam se prisjećati pojedinosti... i osjetila kako mi blago, nepoznato rumenilo grije kožu na jagodicama, kad sam polako shvatila da je Edward doista, zaista ovdje sa mnom, a ja gubim vrijeme na idiotsko ponašanje. “Znači, onda se sve to zbilja dogodilo?” Bilo mi je gotovo nemoguće iznova protumačiti moj san kao stvarnost. Takvo poimanje nije mi išlo u glavu. “Ovisi.” Edwardov je osmijeh i dalje bio tvrd. “Ako
me pitaš jesmo li gotovo bili izmasakrirani u Italiji, onda, da.” “Baš čudno”, zamišljeno sam rekla. “Zaista sam bila u Italiji. A znaš da nikada dosad nisam putovala dalje na istok od Albuquerquea?” Zakolutao je očima. “Možda bi bilo bolje da još malo spavaš. Nesuvisla si.” “Nisam više umorna.” Sad mi se sve razbistravalo. “Koliko je sati? Koliko sam dugo spavala?” “Upravo je prošlo jedan u noći. Dakle, oko četrnaest sati.” Protegnula sam se dok je to govorio. Kako sam bila ukočena. “Charlie?”, upitala sam ga. Edward se namrštio. “Spava. Vjerojatno bih ti trebao reći da upravo kršim pravila. Dobro, ne u tehničkom smislu, jer mi je rekao da više nikad ne smijem ući na njegova vrata, a ušao sam na prozor... Ali, svejedno, bilo je jasno što time misli.” “Charlie ti je zabranio da ulaziš u kuću?”, upitala sam ga, dok mi je nevjerica brzo prelazila u bijes. Oči su mu bile tužne. “Jesi li očekivala išta drugo?” Moje su oči pak bile ljute. Popričat ću ja sa svojim ocem – možda je dobra prilika da ga podsjetim kako sam sada zakonski punoljetna osoba.

To, jasno, nije naročito bitno, osim u načelnom pogledu. A uskoro neće ni biti razloga za zabranu. Potjerala sam misli manje bolnim smjerom. “Koja mi je priča?”, upitala sam ga, istinski znatiželjna, ali također očajnički nastojeći zadržati opušten ton razgovora, zadržati čvrstu kontrolu nad samom sobom, da ga ne prestrašim i ne otjeram ovom žestokom, neutaživom
potrebom što bjesni u meni. “Kako to misliš?” “Što ću reći Charlieju? Koji mi je izgovor zato što sam nestala na... koliko me uopće nije bilo?” Pokušala sam prebrojati sate u glavi. “Samo tri dana.” Čvršće me pogledao, ali ovaj put se prirodnije nasmiješio. “Zapravo, nadao sam se da ćeš ti možda imati dobro objašnjenje. Meni ništa ne pada na pamet.”prostenjala sam. “Divota.”
“Pa, možda Alice nešto smisli”, predložio je, ne bi li me utješio. I utješio me. Koga briga s čime ću se poslije morati nositi? Svaka sekunda dok je on tu – tako blizu, dok to lice bez mane sja pri mutnom svjetlu brojki moje budilice – dragocjena je, i neću je potratiti. “Onda”, progovorila sam, izabirući najmanje bitno – premda svejedno životno zanimljivo – pitanje za početak. Sigurno me vratio kući, pa bi svaki čas mogao odlučiti da ode. Moram ga natjerati da priča i priča. Uostalom, ovaj privremeni raj nije bio posve cjelovit bez zvuka njegova glasa. “Čime si se ti to bavio, sve do prije tri dana?” Lice mu je u tren oka postalo sumnjičavo. “Ničim
pretjerano uzbudljivim.”“Ma naravno”, promrsila sam. “Zašto si se tako skiselila?” “Pa...” Naškubila sam usne i razmislila. “Da si ti ipak samo san, kazao bi upravo tako nešto. Mašta mi je očito na izmaku snaga.” Uzdahnuo je. “Ako ti kažem, hoćeš li napokon povjerovati da ovo nije tvoja noćna mora?” “Noćna mora!”, ponovila sam s prezirom. Čekao je da mu odgovorim. “Možda”, rekla sam mu nakon sekunde promišljanja. “Ako mi kažeš.” “Bio sam u... lovu.”
“Stvarno ne možeš bolje?”, prekorila sam ga. “To mi definitivno neće dokazati da sam budna.”
Malo je oklijevao, a onda progovorio polako, pažljivo birajući riječi. “Nisam bio u lovu na hranu... Zapravo, okušavao sam se u... praćenju. Ne ide mi baš od ruke.” “Što si to pratio?”, upitala sam ga zaintrigirano. “Ništa pretjerano bitno.” Riječi mu se nisu poklapale s izrazom lica; bio je uzrujan, pun nelagode. “Ne shvaćam.” Oklijevao je; njegovo je lice, obasjano čudnom zelenom nijansom brojčanika, bilo na mukama. “Ja ti – ” Duboko je udahnuo. “Ja ti dugujem ispriku. Ne, naravno, dugujem ti mnogo, mnogo više od toga. Ali moraš znati” – riječi su mu počele teći tako brzo, kako sam se sjećala da katkad govori dok je uzbuđen, da sam se morala stvarno usredotočiti da ih sve pohvatam – “da pojma nisam imao. Nisam shvaćao koliko nevolja ostavljam za sobom. Mislio sam da ćeš tu biti na sigurnom. Itekako na sigurnom. Pojma nisam imao da će Victoria” – usne su mu se zadigle dok je izgovarao to ime – “vratiti. Priznajem, kad sam je ono jedanput vidio, mnogo sam više pažnje posvećivao Jamesovim mislima. Ali naprosto nisam uvidio da je ona u stanju ovako reagirati. Da ona uopće ima takvu sponu s njim.
Mislim da sada shvaćam zašto mi se to dogodilo – bila je tako sigurna u njega da joj ni na kraj pameti nije bila mogućnost da on doživi neuspjeh. To pretjerano pouzdavanje prikrilo mi je njezinu naklonost prema njemu – zato nisam vidio koliko duboko seže njihova vezanost. Ne kažem da ima isprike za ono čemu sam te prepustio. Kad sam čuo što si rekla Alice – što je ona sama vidjela – kad sam shvatio da si morala povjeriti svoj život na čuvanje vukodlacima, nezrelim, nepouzdanim, najgorim što postoje izuzev same Victorije” – stresao se, a bujica riječi zaustavila se na trenutak. “Molim te, znaj da pojma nisam imao ni o čemu od toga. Muka mi je, iz
dna duše, čak i sada, kad te vidim i osjećam, sigurnu u mom naručju. Ja sam najbjednija bijeda od – ” “Prekini”, upala sam mu u riječ. Pogledao me izmučenim očima, a ja sam pokušala naći prave riječi – riječi koje će ga osloboditi te izmišljene dužnosti koja mu je donijela toliko boli. Vrlo mi je bilo teško izgovoriti te riječi. Nisam znala mogu li ih izreći a da se ne slomim. Ali
morala sam pokušati izvesti to kako treba. Nisam htjela biti izvor kajanja i grižnje savjesti u njegovu životu. On treba biti sretan, bez obzira na cijenu kojom ću ja to platiti. Stvarno sam sam se bila nadala odgoditi ovu temu za naš posljednji razgovor. Ovako će se sve okončati mnogo prije. Smogla sam iskustvo svih mjeseci prakse u normalnom držanju pred Charliejem, i uspjela zadržati smiren izraz lica.

“Edwarde”, rekla sam. Njegovo me ime pritom malo zapeklo u grlu. Osjetila sam kako mi utvarni ostatak rupe samo čeka da se opet široko rastrga čim on ode. Nisam baš shvaćala kako ću to ovaj put preživjeti. “Ovo mora smjesta prestati. Ne možeš tako gledati na stvari. Ne možeš dopustiti da ti ova... ova grižnja savjesti... upravlja životom. Ne možeš preuzimati odgovornost za
ono što se meni ovdje događa. Ni za što od toga nisi ti kriv, moj život je naprosto takav. Znači, ako se spotaknem i padnem pod autobus, ili što god to već idući put bude bilo, moraš shvatiti da nisi dužan preuzimati krivnju. Ne možeš samo tako pobjeći u Italiju jer ti je teško što me nisi spasio. Čak i da sam skočila s one stijene da se ubijem, to bi bio moj izbor, za koji ti ne bi bio kriv. Znam da ti je u... u prirodi da preuzimaš krivnju za sve, ali stvarno ne možeš dopustiti da te to otjera u takve ekstreme! To je vrlo neodgovorno – moraš misliti na Esme i Carlislea i – ”
Još mi je tek malo bilo trebalo da ne puknem. Zastala sam da duboko udahnem, nadajući se da ću se time smiriti. Morala sam ga osloboditi. Morala sam zajamčiti da se to nikad više neće dogoditi. “Isabella Marie Swan”, šapnuo mi je, a licem mu je prešao krajnje čudan izraz. Gotovo da je izgledao bijesno. “Zar ti vjeruješ da sam tražio od Voltura da me ubiju
jer me grizla savjest?” Osjetila sam da ga gledam s tupim neshvaćanjem. “Zar te nije?” “Grizla savjest? Izuzetno. Više nego što možeš shvatiti.” “Onda... što želiš reći? Ne razumijem.” “Bella, otišao sam Volturima jer sam mislio da si mrtva”, rekao je, blagog glasa, žestokih očiju. “Čak i da nisam imao udjela u tvojoj smrti” – stresao se kad je prošaptao tu posljednju riječ – “čak i da nisam bio kriv za nju, bio bih otišao u Italiju. Očito, trebao sam biti oprezniji – trebao sam se obratiti izravno Alice, umjesto da prihvatim vijest posredno, preko Rosalie. Ali, stvarno, što sam trebao pomisliti kad je dečko rekao da je Charlie na pogrebu? Koji su izgledi za to bili? Izgledi...”, opet je promrmljao, ponesen nekom drugom mišlju. Progovorio je tako tiho da nisam bila sigurna čujem li ga tačno. “Izgledi nam nikad nisu nimalo naklonjeni. Greška za greškom. Nikad više neću kritizirati Romea.” “Ali meni i dalje nije jasno”, rekla sam. “Upravo sam to i htjela reći. Pa što onda?” “Oprosti?” “Pa što onda i da jesam poginula?” Dugo je u nevjerici buljio u mene prije nego što će mi odgovoriti. “Zar se ne sjećaš ničega što sam ti prije rekao?” “Sjećam se svega što si mi rekao.” Uključujući i riječi kojima je pogazio sve prethodne. Prešao mi je vrškom hladnoga prsta po donjoj usni. “Bella, sve mi se čini da si u zabludi.” Sklopio je oči i počeo odmahivati glavom, s poluosmijehom na predivnom licu. Nije to bio sretan osmijeh. “Mislio sam da sam ti to prije jasno objasnio. Bella, ne mogu živjeti u svijetu u kom ti ne postojiš.” “Ja sam...” U glavi mi se mutilo dok sam tražila prikladnu riječ. “Zbunjena.” To je odgovaralo istini. Nikako mi nije išlo u glavu to što mi on govori.
Zagledao mi se duboko u oči, iskreno i otvoreno. “Ja dobro znam lagati, Bella, jer moram.”

Skamenila sam se. Mišići su mi se stegnuli kao da očekuju udarac. Slaba tačka u mojim grudima protresla se; zaboljela me tako da sam ostala bez daha.Protresao mi je rame, nastojeći mi razdrmati ukočenost.“Dopusti da završim! Dobro znam lagati, ali svejedno,to što si mi tako brzo povjerovala...” Lecnuo se.“To mi je bilo... nesnosno.”Čekala sam, još uvijek skamenjena.“Kad smo bili u šumi, kad sam se opraštao s tobom – ”Nisam sebi dopustila da se toga sjetim. Silom sam se održavala isključivo u sadašnjoj sekundi.“Nisi htjela odustati”, prošaptao je. “To sam jasno vidio. Nisam to htio učiniti – činilo mi se kao da bi me to ubilo – ali znao sam da ako te ne budem uspio uvjeriti da te više ne volim, trebat će ti utoliko duže da nastaviš živjeti svoj život. Nadao sam se da ćeš, budeš li uvjerena da sam ja to ostavio iza sebe, i ti to učiniti.”
“Čisti prekid”, prošaptala sam kroz nepomične usne. “Upravo tako. Ali nisam ni slutio da bi to moglo biti tako lako! Mislio sam da će biti praktički nemoguće – jer ćeš biti tako sigurna u istinu da ću morati lagati iz petnih žila da makar posijem sjeme sumnje u tvoju glavu.
Lagao sam ti, i strašno mi je žao – žao zbog toga što sam te povrijedio, žao zbog toga što mi je pokušaj bio uzaludan. Žao zbog toga što te nisam mogao zaštititi od onoga što jesam. Lagao sam ti da te spasim, i nisam uspio u tome. Žao mi je. Ali, kako si mi uopće mogla vjerovati? Nakon što sam ti toliko tisuća puta kazao da te volim, kako si mogla dopustiti da ti jedna riječ uništi povjerenje u mene?” Nisam mu odgovorila. Bila sam previše ošamućena da sročim racionalan odgovor.“Vidio sam ti u očima da iskreno vjeruješ u to da te više ne želim. U nešto najapsurdnije, najbesmislenije– kao da bih ja ikako mogao postojati a da ne trebam
tebe!”I dalje sam bila skamenjena. Riječi su mu bile neshvatljive,jer su bile nemoguće.
Opet mi je prodrmao rame, ne snažno, ali dovoljno da mi zubi pomalo zacvokoću. “Bella”, uzdahnuo je. “Stvarno, pa što si mislila!” I tako sam se rasplakala. Suze su mi navrle na oči i
onda mi se jadno stale slijevati niz obraze. “Znala sam”, zajecala sam. “Znala sam da sanjam.”
“Kako si ti nemoguća”, rekao je, i kratko se nasmijao – smijehom tvrdim od nemoći. “Kako da ti to kažem a da mi povjeruješ? Ne spavaš, i nisi mrtva. Tu sam, i volim te. Oduvijek te volim, i zauvijek ću te voljeti. Mislio sam na tebe, gledao ti lice u mislima, svake sekunde dok me nije bilo. Kad sam ti rekao da te ne želim, to je bilo najcrnje moguće svetogrđe.” Odmahivala sam glavom, dok su mi suze samo i dalje curile iz kutova očiju. “Ne vjeruješ mi, zar ne?”, prošaptao je, lica bljeđeg nego inače – to sam vidjela čak i u polumraku. “Zbog čega možeš vjerovati u laž, a ne u istinu?” “Nikad nije imalo smisla da me voliš”, objasnila sam mu, a glas mi je pritom dvaput pukao. “Uvijek sam to znala.” Suzio je oči, stisnuo čeljust. “Dokazat ću ti da si budna”, obećao je. Uhvatio mi je lice u željezni stisak, ne hajući što sam mu se oduprla i pokušala okrenuti glavu. “Molim te, nemoj”, prošaptala sam.Zadržao je usne samo na centimetar od mojih. “Zašto ne?”, upitao me. Puhnuo mi je dah u lice, tako da mi se u glavi zavrtjelo.
“Kad se probudim” – otvorio je usta da prigovori, pa sam preradila uvod – “okej, zaboravi – kad me opet ostaviš, bit će mi već dovoljno teško i bez ovoga.” Malčice se odmaknuo i zagledao mi se u lice. “Jučer, kad sam te htio dodirnuti, bila si tako... suzdržana, tako oprezna, a opet posve ista. Moram znati zašto. Je li zato što sam zakasnio? Zato što sam te previše povrijedio?
Zato što me jesi ostavila iza sebe, kao što sam i htio? To bi bilo... posve fer. Neću proturječiti tvojoj odluci. Zato mi nemoj pokušavati poštedjeti osjećaje, molim te – samo mi sada reci možeš li me ili ne možeš i dalje voljeti, nakon svega što sam ti učinio. Možeš li?”, prošaptao je.
“Kakvo ti je sad to idiotsko pitanje?” “Samo mi odgovori. Molim te.” Mračno sam zurila u njega jedan dugi trenutak. “Moji osjećaji prema tebi nikad se neće promijeniti. Naravno
da te volim – i ti tu ništa ne možeš promijeniti!” “Samo sam to htio čuti.” Usta su mu se tada našla na mojima, a ja mu se nisam više mogla opirati. Ne zato što je bio mnogo tisuća puta
snažniji od mene, već zato što mi se volja pretvorila u pepeo istog trena kad su nam se usne dotaknule. Poljubac nije bio onako oprezan kao neki drugi koje sam pamtila, što mi je sasvim odgovaralo. Ako ću se već dodatno osakatiti, barem neka zauzvrat dobijem što više mogu.
I tako sam i ja poljubila njega, dok mi je srce tuklo neskladnim rastrojenim ritmom, dok mi se disanje pretvaralo u dahtanje, a prsti mi počinjali halapljivo hvatati njegovo lice. Osjećala sam mu mramorno tijelo uz svaki obris mojega, i bilo mi je drago što me nije poslušao – nema te boli na svijetu koja bi opravdala propuštanje ovoga. Rukama mi je pamtio lice, jednako kao što sam i ja opipavala njegovo, a u kratkim sekundama kad su mu usne bile slobodne, šaputao je moje ime. Kad mi se počelo vrtjeti u glavi, odmaknuo se, ali smjesta je položio uho na moje srce. Samo sam ošamućeno ležala i čekala da mi se dahtanje smiri i stiša. “Usput”, rekao je, onako usput. “Neću te ostaviti.” Ništa nisam rekla na to, a on je nekako čuo sumnjičavost
u mojoj šutnji. Pogledao me u oči. “Nikamo više ne idem. Ne bez tebe”, dodao je ozbiljnije. “Bio sam otišao samo zato što sam htio da stekneš priliku za normalan, sretan, ljudski život. Vidio sam kako to djeluje na tebe – kako te stalno držim na rubu opasnosti, odvlačim od svijeta u koji pripadaš, stavljam ti glavu na kocku svakog trena dok si sa mnom. Zato sam morao pokušati. Morao sam nešto učiniti, a imao sam dojam da je odlazak jedino rješenje. Da nisam mislio kako će to biti bolje za tebe, nikada se ne bih mogao natjerati da odem. Previše sam sebičan za to. Samo si ti mogla biti bitnija od onoga što ja želim... što ja trebam. A želim i trebam biti s tobom, i znam da nikad neću biti dovoljno jak da opet odem od tebe. Imam previše izlika za ostanak – hvala nebesima na tome! Izgleda da ti ne možeš biti na sigurnom ma koliko kilometara stajalo između nas.” “Ništa mi ne obećavaj”, prošaptala sam. Da sebi dopustim
nadu, a ona se izjalovi... to bi me ubilo. Dok svim onim bešćutnim vampirima nije uspjelo da me dokrajče, nada bi to lako obavila.

Ljutnja mu je metalno ljesnula u crnim očima. “Misliš da ja to tebi sada lažem?” “Ne – ne da lažeš.” Odmahnula sam glavom, nastojeći si to suvislo složiti u glavi. Ispitati hipotezu da me on doista voli, u isti mah ostajući klinički objektivna, da ne upadnem u zamku nadanja. “Ti bi to mogao ozbiljno misliti... sada. Ali što će biti sutra, kad se sjetiš svih onih razloga zbog kojih si uopće otišao? Ili za mjesec dana, kad Jasper škljocne zubima prema meni?” Lecnuo se.
Prisjetila sam se onih posljednjih dana svoga života prije nego što me ostavio, pokušala ih sagledati kroz priz- mu onoga što mi sada govori. S tog motrišta, s pojmom da me ostavio dok me volio, da me ostavio zbog mene same, njegova zamišljenost i hladne šutnje poprimile su
drugačije značenje. “Nije baš da nisi bio dobro razmislio o onoj prvoj odluci, zar ne?”, pretpostavila sam. “Na koncu ćeš opet postupiti onako kako misliš da je ispravno.”
“Nemam ja takvu snagu kakvu mi pripisuješ”, rekao je. “Ispravno i pogrešno više mi ne znače mnogo; ionako sam se bio odlučio vratiti. Prije nego što mi je Rosalie prenijela vijest, već sam bio raskrstio s pokušajima da preživim iz tjedna u tjedan, čak i iz dana u dan. Borio
sam se da ostanem na životu jedan jedini sat. Bilo je samo pitanje vremena – i to ne dugog – prije nego što ću ti doći na prozor i početi te preklinjati da me opet primiš. Rado ću te sada preklinjati, ako ti se tako sviđa.” Složila sam grimasu. “Daj, molim te. Budi ozbiljan.”
“O, ozbiljan sam ja”, uporno je kazao, oštro me po- gledavši. “Hoćeš li, molim te, pokušati čuti što ti govorim? Hoćeš li mi dopustiti da ti nekako objasnim što mi značiš?”Dok je to govorio, proučavao mi je lice da se uvjeri kako ga doista slušam. Zatim je pričekao. “Prije tebe, Bella, život mi je bio poput noći bez mjesečine. Vrlo mračan, ali bilo je zvijezda – tačaka svjetlosti i razložnosti... A onda si ti proparala moje nebo kao meteor. Odjednom mi je sve planulo; nastao je bljesak, nastala
je ljepota. Dok te nije bilo, nakon što je meteor pao za obzorje, sve mi se smrknulo. Ništa se nije promijenilo, ali
oči su mi ostale slijepe od onoga sjaja. Više nisam mogao vidjeti zvijezde. I više nije bilo razloga ni za što.” Htjela sam mu vjerovati. Ali on je to opisao moj život“Potraga ti, znači, nije pružila razonodu?”, upitala sam ga iz znatiželje, a i iz potrebe da sebi nađem nešto što će mi odvratiti misli. Prijetila mi je velika opasnost nadanja. Neću se moći dugo suzdržavati. Srce mi je bujalo, pjevalo u grudima. “Nije.” Uzdahnuo je. “To mi nikad nije bila razonoda. Bila mi je to dužnost.” “Što ti to znači?”
“Znači to da, premda nikad nisam očekivao da Victoria bude bilo kakva prijetnja, nisam joj htio dopustiti da prođe nekažnjeno zbog... Pa, kao što sam rekao, nije mi baš išlo od ruke. Uspio sam je slijediti sve do Teksasa, ali zatim sam otišao lažnim tragom sve do Brazila – dok je ona zapravo došla ovamo.” Prostenjao je. “Nisam čak bio ni na pravom kontinentu! A cijelo vrijeme, gore od mojih najgorih strahovanja – ” “Ti si to lovio Victoriju?”, napola sam kriknula čim sam uspjela doći do glasa, naglo ga uzdigavši kroz dvije oktave. Charliejevo daleko hrkanje štucnulo je, a zatim se vratilo u ustaljen ritam.
“Ne s uspjehom”, odgovorio mi je Edward, zbunjeno proučavajući moje zgroženo lice. “Ali ovaj put ću biti
bolji u tome. Neće ona još dugo kvariti savršeno dobar zrak svojim disanjem.” “To... ne dolazi u obzir”, uspjela sam nekako procijediti. Suludo. Čak i kad bi mu pomogao Emmett ili Jasper. Čak i kad bi mu pomogli i Emmett i Jasper. Bilo
je to gore od ostalog što sam zamišljala: Jacoba Blacka kako stoji na maloj razdaljini od Victorijine opake, mačkaste
prilike. Nisam mogla podnijeti da tako zamislim Edwarda, sve i ako je on uvelike otporniji od mog poluljudskog prijatelja.
bez njega, a ne obrnuto. “Oči će ti se priviknuti”, promrmljala sam. “U tome i jest problem – ne mogu se priviknuti.”
“A što je s tvojim razonodama?” Nasmijao se bez tračka veselja. “To je samo bio dio laži, ljubavi. Nema te razonode koja me mogla odvratiti od... od agonije. Srce mi već gotovo devedeset godina ne kuca, ali ovo je bilo drugačije. Kao da više nisam imao srca – kao da sam bio šupalj. Kao da sam sve iz sebe ostavio tu, uz tebe.”“Baš smiješno”, promrmljala sam. Podigao je savršenu obrvu. “Smiješno?” “Htjela sam reći čudno – mislila sam da je samo meni tako. I iz mene je koješta nestalo. Tako dugo nisam mogla pošteno udahnuti.” Ispunila sam pluća zrakom, naslađujući se tim osjećajem. “I moje srce. Ono se definitivno izgubilo.” Sklopio je oči i ponovno prislonio uho na moje srce. Pustila sam da mi se obraz nasloni na njegovu kosu,
osjećajući njezine vlasi na svojoj koži, upijajući taj slasni miris njega.

“Potraga ti, znači, nije pružila razonodu?”, upitala sam ga iz znatiželje, a i iz potrebe da sebi nađem nešto što će mi odvratiti misli. Prijetila mi je velika opasnost nadanja. Neću se moći dugo suzdržavati. Srce mi je bujalo, pjevalo u grudima.
“Nije.” Uzdahnuo je. “To mi nikad nije bila razonoda. Bila mi je to dužnost.”
“Što ti to znači?”
“Znači to da, premda nikad nisam očekivao da Victoria bude bilo kakva prijetnja, nisam joj htio dopustiti da prođe nekažnjeno zbog... Pa, kao što sam rekao, nije mi baš išlo od ruke. Uspio sam je slijediti sve do Teksasa, ali zatim sam otišao lažnim tragom sve do Brazila – dok je ona zapravo došla ovamo.” Prostenjao je. “Nisam čak bio ni na pravom kontinentu! A cijelo vrijeme, gore od mojih najgorih strahovanja – ”
“Ti si to lovio Victoriju?”, napola sam kriknula čim sam uspjela doći do glasa, naglo ga uzdigavši kroz dvije oktave.
Charliejevo daleko hrkanje štucnulo je, a zatim se vratilo u ustaljen ritam.
“Ne s uspjehom”, odgovorio mi je Edward, zbunjeno proučavajući moje zgroženo lice. “Ali ovaj put ću biti bolji u tome. Neće ona još dugo kvariti savršeno dobar zrak svojim disanjem.”
“To... ne dolazi u obzir”, uspjela sam nekako procijediti. Suludo. Čak i kad bi mu pomogao Emmett ili Jasper. Čak i kad bi mu pomogli i Emmett i Jasper. Bilo je to gore od ostalog što sam zamišljala: Jacoba Blacka kako stoji na maloj razdaljini od Victorijine opake, mačkaste prilike. Nisam mogla podnijeti da tako zamislim Edwarda, sve i ako je on uvelike otporniji od mog poluljudskog najboljeg prijatelja.
“Za nju je prekasno. Možda sam joj i mogao pustiti ono prvo, ali ne sada, ne nakon što je – ”
Opet sam mu upala u riječ, nastojeći zvučati smireno.
“Zar mi nisi upravo obećao da nećeš otići?”, upitala sam ga, opirući se tim riječima dok sam ih izgovarala, ne dopuštajući im da mi se usade u srce. “To baš ne ide skupa s dugim tragačkim putovanjem, zar ne?”
Namrgodio se. Potmulo režanje počelo mu se stvarati u prsima. “Održat ću obećanje, Bella. Ali Victoria će” – režanje se pojačalo – “platiti glavom. I to brzo.”
“Čemu žurba”, rekla sam, nastojeći prikriti paniku u sebi. “Možda se više neće vratiti. Jakeov čopor ju je vjerojatno preplašio i otjerao. Stvarno nema razloga da je ideš tražiti. Uostalom, imam ja i većih problema od Victorije.”
Edward je stisnuo oči, ali kimnuo je glavom. “To je tačno. Vukodlaci su doista problem.”
Frknula sam. “Nisam mislila na Jacoba. Moji problemi su daleko gori od šačice vukova u pubertetu koji se uvaljuju u nevolje.”
Edward je izgledao kao da se sprema nešto reći, a onda se predomislio. Stisnuo je zube i progovorio kroz njih. “Zaista?”, upitao me. “Pa što bi onda bio tvoj najveći problem? U usporedbi s kojim bi Victorijin povratak tebi izgledao kao neka tako nebitna stvar?”
“Hoćeš čuti koji mi je drugi po redu?”, otpovrnula sam mu suzdržano.
“Pa dobro”, složio se sumnjičavo.
Zastala sam. Nisam bila sigurna mogu li izreći to ime. “Ima i drugih koji će me doći potražiti”, podsjetila sam ga prigušenim šapatom.
Uzdahnuo je, ali reakcija mu nije bila toliko jaka kako bih očekivala nakon odgovora na Victoriju.
“Volturi su ti tek drugi po redu?”
“Ne izgledaš mi kao da te to naročito brine”, zamijetila sam.
“Pa, imamo pregršt vremena da razmislimo što ćemo.
Vrijeme njima znači nešto posve drugo nego tebi, ili čak meni. Oni broje godine onako kako ti brojiš dane. Ne bih se iznenadio da ti bude već trideset godina prije nego što im opet padneš na pamet”, dodao je s podsmijehom.
Prožeo me užas.
Trideset godina.
Znači, njegova obećanja na koncu ništa ne znače.
Ako ću jednoga dana imati trideset godina, onda on ne može namjeravati dugo ostati. Od oštre boli zbog te spoznaje shvatila sam da sam se već zapravo počela nadati, premda sebi nisam to bila dopustila.

“Ne moraš se bojati”, rekao je, zabrinuto gledajući kako mi se kutovi očiju opet rose. “Neću im dopustiti da ti naude.”
“Dok si tu.” Makar me nije bilo briga što će biti sa mnom kada on ode.
Obuhvatio mi je lice kamenim rukama i čvrsto ga uhvatio, dok su mu ponoćne oči oštro gledale u moje privlačnom silom crne rupe. “Nikad te više neću ostaviti.”
“Ali rekao si trideset godina”, prošaptala sam. Suze su mi se prelile preko ruba. “Što je? Ostat ćeš, ali svejedno ćeš dopustiti da sva ostarim? Baš.”
Pogled mu se smekšao, a usta stvrdnula. “Upravo ću to učiniti. Kakvog izbora imam? Ne mogu biti bez tebe, ali neću uništiti tvoju dušu.”
“Je li to stvarni...” Pokušala sam govoriti smireno, ali pitanje je bilo preteško. Sjetila sam se njegova lica kad ga je Aro praktički preklinjao da razmisli o mogućnosti da mi podari besmrtnost. Onog zgađenog izraza. Potječe li ta fiks-ideja o zadržavanju moje ljudske prirode zaista iz brige za moju dušu, ili tek zato što nije siguran da će me tako dugo htjeti uza se?
“Da?”, priupitao me, čekajući na moje pitanje.
Postavila sam mu jedno novo. Gotovo jednako teško – ali ne posve.
“Ali što kada toliko ostarim da ljudi budu mislili da sam ti majka? Da sam ti baka?” Glas mi je bio blijed od odvratnosti – opet sam ugledala bakino lice u zrcalu iz sna. Cijelo mu je lice sada bilo meko. Usnama mi je otro suze s obraza. “Meni to ništa ne znači”, dahnuo mi je u kožu. “Uvijek ćeš biti ono najljepše u mom svijetu.
Naravno...” Nevoljko je zastao, blago se lecnuvši. “Kad bi ti mene nadrasla – kad bi željela nešto više – shvatio bih to, Bella. Obećavam ti da ti neću stajati na putu ako me poželiš ostaviti.”
Oči su mu bile poput tekućeg oniksa i krajnje iskrene.
Govorio je kao da je u taj svoj debilni plan uložio beskonačnu količinu razmišljanja.
“Tebi je jasno da ću jednog dana umrijeti, je l’ tako?”, strogo sam ga upitala.
I o tome je razmišljao, nego što. “Poći ću za tobom najbrže što mogu.”
“Ruku na srce, to je istinski...” Potražila sam pravu riječ. “Bolesno.”
“Bella, to je jedini pravi put koji nam preostaje – ”
“Daj da te podsjetim na nešto”, rekla sam; od ljutnje mi je bilo mnogo lakše govoriti jasno, odlučno. “Sjećaš se Voltura, dobro? Ne mogu zauvijek ostati čovjek, jer će me ubiti. Čak i ako me se ne sjete sve do moje tridesete” – prosiktala sam tu riječ – “zar stvarno misliš da će
me zaboraviti?”
“Ne”, polako mi je odgovorio, odmahujući glavom.
“Neće te zaboraviti. Ali...”
“Ali?”
Široko se osmjehnuo dok sam ga oprezno gledala.
Možda nisam ja tu jedina luda.
“Imam pokoji plan.”
“A ti tvoji planovi...”, rekla sam, govoreći jetkije iz riječi u riječ. “Svi ti tvoji planovi zasnivaju se na tome da ja ostanem čovjek.”
Svojim sam stavom samo očvrsnula njegovo držanje.
“Pa jasno.” Rekao je to nabusitim tonom, s bahatim izrazom na svom božanskom licu.
Jedan dugi trenutak samo smo se strijeljali pogledima.
Zatim sam duboko udahnula, isprsila se i odgurnula mu ruke, da mogu sjesti u krevetu.
“Želiš da odem?”, upitao me, a meni je srce zatreptalo kad sam opazila da ga je taj pojam pogodio, premda je nastojao to ne pokazati.
“Ne”, rekla sam mu. “Ja idem.”
Sumnjičavo me gledao dok sam silazila s kreveta i stala tražiti cipele posvuda po mračnoj sobi.
“Smijem li te pitati kamo ćeš?”, upitao me.
“Idem u tvoju kuću”, kazala sam mu, i dalje pipajući naslijepo.
Ustao je i prišao mi. “Evo ti cipela. Kako si namjeravala doći onamo?”
“Kamionetom.”
“To će vjerojatno probuditi Charlieja”, izjavio je, kao kontraargument.
Uzdahnula sam. “Znam. Ali, budimo realni, ionako tjednima neću smjeti iz kuće. Može li mi uopće još povisiti kaznu?”
“Neće. Svalit će krivnju na mene, ne na tebe.”
“Ako imaš bolji prijedlog, samo reci.”
“Ostani ovdje”, predložio mi je, ali vidjelo se da ne polaže nadu u to.
“Ne bi išlo. Ali, samo izvoli, osjećaj se kao kod svoje kuće”, predložila sam mu, iznenadivši se koliko mi prirodno zvuči to zafrkavanje, i krenula prema vratima.
Stigao je do njih prije mene i prepriječio mi put.
Namrštila sam se i okrenula prema prozoru. Nije baš bio tako visoko iznad zemlje, a pod njim je uglavnom
rasla trava...
“Okej”, uzdahnuo je. “Ponijet ću te.”
Slegnula sam ramenima. “Kako god. Ali i ti bi vjerojatno trebao biti prisutan.”
“A zbog čega to?”
“Zbog toga što si izuzetno svojeglav, pa ćeš sigurno htjeti priliku za iznošenje svojih stavova.”
“Svojih stavova o čemu?” Upitao me to kroz stisnute zube.
“Ne radi se tu više samo o tebi. Ne vrti se cijeli svemir oko tebe, znaš.” Moj osobni svemir je, jasno, potpuno druga priča. “Ako ćeš nam navući Volture na vrat zbog nečega tako glupog kao što je zadržavanje moje ljudske prirode, onda bi tu i tvoja obitelj trebala reći svoje.”
“Reći svoje o čemu?”, upitao me, izgovarajući svaku riječ za sebe.
“O mojoj smrtnosti. Dajem je na glasanje.”