18. PODUKA
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
“To je baš morao biti najdulji tulum u povijesti svijeta”, potužila sam se na putu kući.
Edward se, izgleda, slagao sa mnom. “Završio je”, rekao je i pomilovao me po ruci da me smiri.
Jer još je jedino mene trebalo smirivati. Edward je sada bio dobro – svi su Cullenovi bili dobro.
Svi su me nastojali umiriti; Alice se protegnula i potapšala me po glavi na odlasku, značajno gledajući Jaspera sve dok me nije obavila navala mira, Esme me poljubila u čelo i obećala mi da će sve biti u redu, Emmett se razmetljivo nasmijao i upitao me zašto je samo meni dopuštena svađa s vukodlacima... Jacobovo rješenje sve ih je opustilo, gotovo dovelo u euforiju nakon dugih tjedana
uzrujavanja. Na mjestu nedoumice našlo se samopouzdanje.
Tulum je završio u znaku istinskog slavlja.
Samo ne za mene.
Već je bilo dovoljno loše – užasno – što će se Cullenovi boriti za mene. Već je bilo previše što ću to morati dopustiti. Već mi je to bilo više nego što mogu podnijeti.
Ne još i Jacob. Ne i njegova blesava, ratoborna braća – mahom mlađa od mene, tek prevelika, prejaka djeca, što se raduju ovome kao da je riječ o izletu na plažu. Ne mogu i njih dovesti u opasnost. Živci su mi bili ispucani i izloženi. Nisam znala koliko ću još moći susprezati potrebu da vrisnem iz petnih žila.
Zato sam prošaptala, ne bih li obuzdala glas. “Vodiš me noćas sa sobom.”
“Bella, iscrpljena si.”
“Misliš da bih mogla spavati?”
Namrštio se. “Ovo je pokus. Ne znam hoćemo li svi mi uspjeti... surađivati. Neću da budeš usred toga.”
Kao da zbog toga nisam poželjela još više da odem.
“Ako me ti nećeš povesti, zvat ću Jacoba.”
Strogo me pogledao. To je bio niski udarac, što sam dobro znala. Ali neću mu dopustiti da me izostavi.
Nije mi odgovorio; sad smo se našli pred Charliejevom kućom. Svjetlo na trijemu je gorjelo.
“Vidimo se u sobi”, promrsila sam.
Na prstima sam ušla u kuću. Charlie je spavao u dnevnoj sobi, prevelik za maleni kauč, i hrkao tako glasno da sam mogla upaliti motornu pilu a da ga svejedno time ne probudim.
Žestoko sam mu protresla rame.
“Tata! Charlie!”
Progunđao je, ne otvarajući oči.
“Stigla sam kući – leđa će ti nastradati od takvog spavanja. Daj, idemo, vrijeme je za premještaj.”
Morala sam ga još koji put protresti, a oči ni na tren nije posve otvorio, ali nekako sam ga uspjela dići s kauča. Pomogla sam mu da ode do kreveta, gdje se svalio na posteljinu, posve odjeven, i opet zahrkao.
Bilo mi je jasno da me neće tako skoro tražiti.
Edward me čekao u sobi dok sam se umivala i presvlačila u traperice i flanelsku košulju. Nezadovoljno me gledao sa stolice za ljuljanje dok sam spremala u ormar odjeću koju mi je Alice poklonila .
“Dođi amo”, rekla sam, uhvatila ga za ruku i povukla ga na svoj krevet.
Gurnula sam ga da legne i onda se sklupčala uz njegova prsa. Možda je bio u pravu, možda sam doista tako umorna da bih morala zaspati. Ali nisam mu htjela dopustiti da se iskrade bez mene.
Ušuškao me jorganom, a onda čvrsto prigrlio.
“Molim te, opusti se.”
“Baš.”
“Ovo će uspjeti, Bella. Osjećam da hoće.”
Zubi su mi se čvrsto stisnuli.
Još uvijek je zračio olakšanjem. Nikoga izuzev mene nije bilo briga hoće li Jacob i njegovi prijatelji nastradati.
Čak ni Jacoba i njegove prijatelje. Pogotovo njih.
Opazio je da samo što nisam pukla. “Slušaj me, Bella. Bit će lako. Novorođene ćemo uloviti posve na prepad. Kad naiđu, neće znati za vukodlake, kao što ni ti nisi. U Jasperovu sam sjećanju vidio kako se ponašaju u skupini. Istinski vjerujem da su vučije metode lova posve primjerene sukobu s njima. A kad ih razbiju i zbune, neće biti posla za sve nas ostale. Neko će morati prosjediti cijelu bitku”, našalio se.
“Ma čista pljuga”, suho sam mu promrmljala u prsa.
“Pssst”, pomilovao me po obrazu. “Vidjet ćeš. Nemoj mi se brinuti.”
Počeo je pjevušiti moju uspavanku, ali ovaj put me ni ona nije mogla smiriti.
Ljudi – dobro, tačnije vampiri i vukodlaci, ali ipak – ljudi koje volim nastradat će. Nastradati zbog mene.
Opet. Poželjela sam da se moja zlosretnost malo pažljivije usredotoči. Došlo mi je da viknem praznome nebu: Vi to mene želite – evo me! Samo mene!
Pokušala sam smisliti kako bih mogla izvesti upravo to – prisiliti moju zlosretnost da se usredotoči na mene.
To ne bi moglo biti lako. Morala bih se strpjeti, pričekati svoj trenutak...
Nisam zaspala. Minute su brzo prolazile, na moje iznenađenje, i još sam bila budna i napeta kad nas je Edward oboje podigao u sjedeći položaj.
“Sigurna si da ne želiš ostati ovdje i naspavati se?”
Kiselo sam ga pogledala.
Uzdahnuo je, podigao me u naručje i zatim skočio s mog prozora.
Jurnuo je mračnom, mirnom šumom sa mnom na leđima, a čak sam i u njegovu trku osjećala ushit. Trčao je onako kao što je trčao dok je to bilo samo zbog nas, samo zbog užitka, samo zbog osjećaja vjetra u kosi. Od takvoga bih trka, u manje neizvjesnim vremenima, osjetila čistu sreću.
Po dolasku na prostrano polje, zatekli smo njegovu obitelj u opuštenu, smirenu razgovoru. Emmettov bi smijeh tu i tamo grmnuo čistinom. Edward me spustio, pa smo se uhvatili za ruke i pošli prema njima. Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim, jer su oblaci sakrivali Mjesec i bio je mrak, ali razabrala sam da se nalazimo na čistini za bejzbol. Upravo ovdje su, prije više od godinu dana, onu prvu, opuštenu večer s Cullenovima prekinuli James i njegov koven. Bilo mi je neobično opet se naći tu – kao da ovaj skup neće biti potpun sve dok nam se ne pridruže James, Laurent i Victoria. Ali James i Laurent više se nikad neće vratiti.
Taj se obrazac više neće ponoviti. Možda su se svi obrasci zasvagda poremetili.