16. PREKRETNICA
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
“Nemam što obući!”, prostenjala sam sebi u bradu.
Svaki komad odjeće koji sam posjedovala bio mi je rasprostrt na krevetu; u ladicama i ormarima ništa nije ostalo. Zurila sam u prazne udubine, nastojeći čistom voljom stvoriti još nešto u njima.
Drap suknja ležala mi je preko naslona stolice za ljuljanje, čekajući da otkrijem nešto što bi išlo uz nju baš kako treba. Nešto u čemu bih izgledala lijepo i odraslo.
Nešto za posebne prilike. A ničeg nije bilo.
Bilo je gotovo vrijeme za polazak, a ja sam još bila u dragoj staroj trenerki. Ne nađem li ovdje nešto bolje – a trenutačno mi izgledi za to nisu bili baš naročiti – maturirat ću u njoj.
Mrko sam pogledala hrpu odjeće na svom krevetu.
Glavna je fora bila u tome što sam tačno znala što bih obukla, da mi je još pri ruci – crvenu bluzu koju su mi oteli. Udarila sam zdravom šakom u zid.
“Glupa, bezobrazna vampirska lopuža!”, zarežala sam.
“Što sam ti sad skrivila?”, otpovrnula mi je Alice.
Stajala je nehajno naslonjena kraj otvorenog prozora, kao da je cijelo vrijeme bila tu.
“Kuc, kuc”, dodala je, nasmiješivši se od uha do uha.
“Pa zar ti je tako teško pričekati da ti otvorim vrata?”
Bacila mi je pljosnatu kutiju na krevet. “Svratila sam usput. Mislila sam, možda ti treba nešto za obući.”
Pogledala sam veliki bijeli paket navrh svoje neupotrebljive garderobe i napravila grimasu.
“Priznaj”, rekla je Alice. “Spasila sam ti život.”
“Spasila si mi život”, promrsila sam. “Hvala.”
“Pa, lijepo je za promjenu nešto pogoditi. Ne znaš ti koliko mi to ide na živce – kad propuštam stvari kao u zadnje vrijeme. Osjećam se tako beskorisno. Tako... normalno.” Sva se zgrozila na tu riječ.
“Ne mogu zamisliti koliko je to grozan osjećaj. Biti normalan? Gah.”
Nasmijala se. “Pa, ovim sam barem nadoknadila to što mi je promaknula tvoja bezobrazna lopuža – sad još samo moram dokučiti što to ne vidim u Seattleu.”
Kad je to tako rekla – kad je spojila te dvije situacije u jednu rečenicu – sinulo mi je, baš tada. To neuhvatljivo nešto što me već danima tištalo, ta bitna spona koju nisam nikako uspijevala sastaviti, sve mi se to odjednom razjasnilo. Blenula sam u nju, lica skamenjenog u izrazu koji sam tad već imala.
“Zar je nećeš otvoriti?”, upitala me. Uzdahnula je kad nisam smjesta krenula, i sama podigla poklopac s kutije.
Izvukla je nešto iz nje i pokazala mi, ali nisam mogla razabrati što je to. “Zgodna je, zar ne? Izabrala sam plavu, jer znam da tu boju Edward najviše voli na tebi.”
Nisam je slušala.
“Ista stvar”, prošaptala sam.
“Kako ista?”, otpovrnula mi je. “Nemaš nijednu ovakvu.
Za ime svega, pa imaš jednu jedinu suknju!”
“Ne, Alice! Pusti sad odjeću, slušaj me!”
“Ne sviđa ti se?” Alicino se lice smrknulo od razočaranja.
“Slušaj, Alice, zar ne shvaćaš? Ista stvar! Onaj koji je provalio ovamo i ukrao mi odjeću, i novi vampiri u Seattleu. Oni su zajedno!”
Odjeća joj je ispala kroz prste i pala natrag u kutiju.
Alice se sad usredotočila, naglo progovorivši oštro.
“Odakle ti takav zaključak?”
“Sjećaš se što je Edward rekao? Kako se neko služi propustima u tvojim vizijama ne bi li te spriječio da vidiš novorođene? A i sama si već rekla da je bilo presavršeno tempirano – da je moj lopov dobro pripazio da ni s kim ne stupi u doticaj, kao da je znao da ćeš to vidjeti. Mislim da si imala pravo, Alice, mislim da je to doista znao. I mislim da se baš služio tim propustima. Jer, koja je vjerojatnost da dvije različite osobe ne samo da znaju dovoljno o tebi da to izvedu, već da to i izvedu upravo u isto vrijeme?
Nikakva. Ne, to je jedna osoba. Jedna te ista. Ona koja stvara vojsku je ona koja je ukrala moj miris.”
Alice nije bila naviknuta na neočekivana iznenađenja.
Ukipila se, i ostala ukipljena tako dugo da sam počela brojati u glavi dok sam čekala. Pune se dvije minute nije pomaknula. Zatim me opet pogledala.
“Imaš pravo”, rekla je ošamućenim tonom. “Naravno, imaš pravo. A kada to tako kažeš...”
“Edward je pogrešno zaključio”, prošaptala sam. “Bio je to ispit... da vidi hoće li upaliti. Može li ući i izaći bez posljedica, dokle god bude pazio da ne učini ništa na što ti motriš. Recimo, da me pokuša ubiti... I nije uzeo moje stvari kao dokaz da me našao. Ukrao mi je miris... da bi me drugi mogli naći.”
Razrogačila je oči od šoka. Bila sam u pravu, a vidjela sam da i ona to zna.
“O, ne”, kazala je bezglasno.
Više nisam ni očekivala da mi osjećaji imaju smisla.
Dok sam nastojala shvatiti činjenicu da je neko stvorio vojsku vampira – istu onu vojsku koja je krvožedno umorila desetke ljudi u Seattleu – u direktnoj namjeri da uništi mene, osjetila sam kako me protresa grč olakšanja.
Dio razloga ležao je u tome što sam se napokon riješila nelagodnog osjećaja da mi promiče nešto bitno.
Ali veći je dio ležao u nečemu potpuno drugom.
“Pa”, prošaptala sam, “svi se sada mogu opustiti. Ipak niko ne pokušava istrijebiti Cullenove.”
“Ako ti misliš da se išta promijenilo, apsolutno nisi u pravu”, procijedila je Alice kroz zube. “Ako neko želi jednu od nas, morat će se probiti kroz sve nas ostale kako bi do nje došao.”
“Hvala, Alice. Ali sad barem znamo što im je pravi cilj. To bi moralo pomoći.”
“Možda”, promrsila je. Počela je zamišljeno koračati amo-tamo po mojoj sobi.
Dum, dum – šaka je zalupala na moja vrata.
Poskočila sam. Alice kao da nije ni primijetila.
“Zar još nisi gotova? Zakasnit ćemo!”, požalio se Charlie, sav napet. Charlie je mrzio svečane prilike otprilike jednako kao i ja. U ovom slučaju, velik dio nevolje potjecao je iz potrebe da se lijepo uredi.
“Još samo malo. Strpi se minutu”, promuklo sam kazala.
Pošutio je pola sekunde. “Ti to plačeš?”
“Ne. Uzrujavam se. Idi.”