13. NOVOROĐENI
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
“Isto što se dogodilo tvojoj ruci”, odgovorio mi je Jasper tiho. “I tako tisuću puta.” Nasmijao se, pomalo
sažalno, i dotaknuo nadlakticu. “Naš otrov je jedino što nam ostavlja ožiljak.”
“Zašto?” Zgranuto sam blenula u njegovu istančano izbrazdanu kožu, iako sam znala da ne bih smjela.
“Nisam imao posve isti... odgoj kao i moja usvojena braća i sestre. Moji počeci bili su nešto sasvim drugo.”
Glas mu je pri kraju postao tvrd.
Zgroženo sam zinula i pogledala ga.
“Prije nego što ti ispričam svoju priču”, rekao je Jasper, “mora ti biti jasno da u našem svijetu postoje mjesta, Bella, gdje se životni vijek onih koji ne stare mjeri sedmicama, a ne stoljećima.”
Ostali su to već prije bili čuli. Carlisle i Emmett opet su se posvetili gledanju televizije. Alice je šutke otišla sjesti ispred Esme. Ali Edward je bio jednako uživljen kao i ja; osjećala sam njegov pogled na licu dok je iščitavao svaki treptaj mojih emocija.
“Kako bi doista shvatila razlog, moraš sagledati svijet iz drugačije perspektive. Moraš zamisliti kako on izgleda moćnima, pohlepnima... navijek žednima. Shvaćaš, na ovome svijetu ima mjesta koja su za nas poželjnija od drugih. Mjesta gdje možemo biti nesputaniji, a svejedno izbjeći da nas se otkrije.
Zamisli, primjerice, kartu zapadne polutke. Zamisli svaki ljudski život na njoj kao crvenu tačkicu. Što je negdje crvenije, to se lakše mi – pa, oni koji tako žive – možemo nesmetano hraniti.”
Zadrhtala sam na prizor u svojoj glavi, na riječ hraniti.
Ali Jaspera nije bilo briga hoće li me prestrašiti, nije me pretjerano štitio, kao Edward neprestano. Nastavio je bez zaustavljanja.
“Ne kažem da koveni na Jugu baš mare za to hoće li ih ljudi primijetiti ili ne. Volturi su ti koji ih drže pod paskom. Južni se koveni jedino njih boje. Kad ne bi bilo Voltura, nas ostale brzo bi se otkrilo.”
Namrštila sam se kad sam čula kako je izgovorio to ime – s poštovanjem, gotovo sa zahvalnošću. Bilo mi je teško prihvatiti pojam Voltura kao pozitivaca u bilo kojem pogledu.
“Sjever je, razmjerno gledano, vrlo civiliziran. Tu smo uglavnom nomadi kojima dan godi koliko i noć, i
puštamo da ljudi ništa ne sumnjajući stupaju u doticaj s nama – anonimnost je svima nama bitna.
Na Jugu je svijet drugačiji. Tamo besmrtnici izlaze samo noću. Dane provode u smišljanju svog idućeg poteza, ili predviđanju neprijateljevog. Jer na Jugu se ratu je, neprestano ratuje već stoljećima, bez i trenutka primirja.
Tamošnji koveni jedva da primjećuju postojanje ljudi, osim kao što vojnici primijete krdo krava kraj puta – kao lako dostupnu hranu. Trude se da ih krdo ne opazi isključivo zbog Voltura.”
“Ali zbog čega ratuju?”, upitala sam ga.
Jasper se osmjehnuo. “Sjećaš se karte sa crvenim tačkicama?”
Pričekao je, pa sam kimnula glavom.
“Bore se za kontrolu nad najgušćim crvenilom. Shvaćaš, nekome je svojedobno palo na pamet da bi
se, kad bi bio jedini vampir u, recimo, Ciudad de Méxicu, pa, onda bi se mogao svake noći hraniti jedanput, dvaput, triput, a niko to nikada ne bi primijetio. I taj je tako stao kovati planove da se riješi konkurencije. Drugima je isto to palo na pamet. Jedni su smislili djelotvorniju taktiku od drugih.
Ali najdjelotvorniju taktiku izumio je prilično mlad vampir po imenu Benito. Prvi put se za njega čulo kad je stigao odnekud sjeverno od Dallasa i izmasakrirao dva mala kovena koja su dijelila teritorij u blizini Houstona. Dvije noći iza toga suprotstavio se mnogo snažnijem klanu saveznika koji su prisvojili Monterrey na sjeveru Meksika. I tu je odnio pobjedu.”
“Kako je odnio pobjedu?”, upitala sam radoznalo, ali oprezno.
“Benito je stvorio vojsku novorođenih vampira. Bio je prvi koji se toga sjetio, i u početku je bio nezaustavljiv. Vrlo mladi vampiri su neobuzdani i divlji, gotovo ih je nemoguće kontrolirati. Jednom se novorođenom još i može nekako dokazati nešto, naučiti ga suzdržavanju, ali njih deset, petnaest na okupu prava su noćna mora. Okomit će se jedni na druge jednako lako kao i na neprijatelja protiv kojeg ih se pošalje. Benito je morao stalno stvarati nove jer su se borili međusobno, te zato
što su koveni koje je desetkovao uništili preko polovice njegove borbene sile prije nego što su izgubili.
Shvaćaš, premda su novorođeni opasni, ipak ih je moguće poraziti ako se zna što se radi. Nevjerojatno su tjelesno snažni tijekom, otprilike, prvih godinu dana, pa će s lakoćom smožditi starijeg vampira ako im se dopusti okršaj čistom snagom. Ali oni su robovi svojih nagona, pa stoga i predvidljivi. Obično nemaju vještine u borbi, samo sirovu snagu i žestinu. I, u dotičnom slučaju, nadmoćnu brojnost.
Vampiri u južnom Meksiku shvatili su što im se sprema, pa su učinili jedino što su im je palo na pamet kako bi parirali Benitu. Stvorili su vlastite vojske...
Otvorila su se vrata pakla – i to mislim doslovnije nego što možeš zamisliti. I mi besmrtnici imamo svoje povijesti, a taj se rat nikad neće zaboraviti. Jasno, nisu to bili laki dani ni za ljude u Meksiku.”
Stresla sam se.
“Kad je broj žrtava dosegao razmjere epidemije – ustvari, vaše povijesti pripisuju pad broja stanovnika zarazi – Volturi su se napokon umiješali. Cijela se garda okupila i potražila svakog novorođenog u donjoj polovici sjevernoameričkog kontinenta. Benito se utaborio u Puebli, stvarajući vojsku što je brže mogao ne bi li napao glavni plijen – Ciudad de México. Volturi su počeli s njim, te prešli na ostale.