22. BIJEG

Demetri nas je ostavio u veselo uređenoj, raskošnoj prijemnoj sobi, gdje je ona žena Gianna i dalje stajala za ulaštenim pultom. Vedra, bezopasna glazba cvrkutala je iz skrivenih zvučnika.
“Ne odlazite prije mraka”, upozorio nas je.
Edward mu je kimnuo, a Demetri se žurno udaljio. Gianna se nije ni najmanje iznenadila time što čuje i vidi, iako je promućurnim pogledom odmjerila Edwardov posuđeni ogrtač.
“Jesi li u redu?”, upitao me Edward ispod glasa, pretiho da nas ljudska žena čuje. Glas mu je bio grub – ako baršun može biti grub – od strepnje. Još je uzrujan zbog okolnosti, pretpostavila sam.
“Bolje joj daj da sjedne dok nije pala”, rekla je Alice.
“Sva se raspada.”
Tek sam tada shvatila da se tresem, snažno tresem, da mi cijelo tijelo podrhtava tako da mi zubi počinju
cvokotati, a prostorija oko mene zanositi se i mutiti pred mojim očima. U jednoj sumanutoj sekundi upitala sam se osjeća li se Jacob ovako prije nego što će prasnuti u vukodlaka.
Začula sam zvuk koji nije imao smisla, čudno trganje u kontrapunktu s inače vedrom pozadinskom glazbom.
Obuzeta drhtavicom, nisam mogla odrediti odakle dopire.
“Psst, Bella, psst”, rekao je Edward i odvukao me do kauča najdaljeg od radoznale žene za pultom.
“Mislim da ima histerični napadaj. Možda bi je trebao ošamariti”, predložila mu je Alice.
Edward ju je ošinuo žestokim pogledom.
Zatim sam shvatila. Oh. Ja stvaram taj zvuk. To trganje su jecaji što mi naviru iz grudi. To me trese.
“Sve je u redu, na sigurnom si, sve je u redu”, ponavljao je i ponavljao, ritmički. Stavio me sebi u krilo
i umotao me u debeli vuneni ogrtač, da me zaštiti od svoje hladne kože.
Znala sam da je glupo ovako reagirati. Ko zna koliko ću još moći gledati njegovo lice? Spašen je, i ja sam spašena, i može me ostaviti čim dospijemo na slobodu. Dopustiti da mi se oči ispune suzama tako da mu ne mogu jasno promatati lice bila je čista rasipnost – bezumlje.
Ali negdje iza mojih očiju nalazio se prizor koji suze nisu mogle saprati, prizor uspaničenog lica one sitne
žene s krunicom.
“Svi oni ljudi”, zajecala sam.
“Znam”, šapnuo mi je.
“Kako je to grozno.”
“Da, jest. Volio bih da to nisi morala vidjeti.”
Oslonila sam glavu na njegova hladna prsa i debelim ogrtačem obrisala oči. Nekoliko puta sam duboko udahnula, ne bih li se pribrala.
“Mogu li vam što donijeti?”, pristojno nas je upitao jedan glas. Bila je to Gianna, koja se nagnula Edwardu preko ramena s ujedno zainteresiranim i u isti mah profesionalno suzdržanim pogledom. Kao da je nije smetalo što joj je lice tek pedalj udaljeno od neprijateljski nastrojenog vampira. Ili uopće nije shvaćala opasnost, ili je bila vrlo dobra u svome poslu.
“Ne”, hladno joj je odgovorio Edward.
Kimnula je glavom, nasmiješila mi se, te otišla.
Pričekala sam da se udalji toliko da me više ne može čuti. “Zna li ona što se ovdje zbiva?”, ozbiljno sam ga upitala tihim i promuklim glasom. Polako sam se obuzdavala.
Disanje mi se ujednačavalo.
“Da. Ona sve zna”, kazao mi je Edward.
“Zna li ona da će je jednoga dana ubiti?”
“Zna da je to moguće”, rekao je.
To me iznenadilo.
Bilo mi je teško protumačiti izraz Edwardova lica.
“Nada se da će odlučiti da je zadrže.”
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica. “Ona želi postati poput njih?”
Kratko je kimnuo, oštro mi promatrajući lice, gledajući kako ću reagirati.
Stresla sam se. “Kako može tako nešto htjeti?”, prošaptala sam, prije sama sebi, nego zato što sam doista htjela čuti odgovor. “Kako može gledati one ljude kako mirno odlaze u onu odurnu odaju i htjeti sudjelovati u tome?”
Edward mi nije odgovorio. Lice mu se zgrčilo u odgovor na nešto što sam rekla.

Dok sam gledala to nesnosno lijepo lice ne bih li shvatila promjenu, odjednom me pogodilo: doista sam tu, u Edwardovu zagrljaju, makar nakratko, i – bar u ovome trenutku – ne prijeti nam pogibija.
“O, Edwarde”, jauknula sam i opet stala jecati. Kako glupa reakcija. Suze su mi tako gusto tekle da mu više nisam mogla vidjeti lice, a to je bilo neoprostivo. Sa sigurnošću mogu računati samo s vremenom do zalaska sunca. Kao da sam opet u bajci, s rokom kada čarolija okončava.
“Što je bilo?”, upitao me, i dalje sav brižan, dok mi je blago trljao leđa.
Zagrlila sam ga oko vrata – što je najgore što mi može učiniti? Samo me odgurnuti – i privila se uz njega. “Je li jako bolesno od mene što sam sada sretna?”, upitala sam ga. Glas mi je dvaput pukao.
Nije me odgurnuo. Čvrsto me prigrlio uz svoja ledeno tvrda prsa, tako čvrsto da sam jedva disala, makar su mi pluća sad bila cijela, na sigurnom. “Tačno znam na što misliš”, šapnuo mi je. “Ali imamo obilje razloga za sreću. Prije svega, živi smo.”
“Da”, složila sam se. “Ta ti je dobra.”
“I skupa smo”, dahnuo je. Dah mu je bio tako sladak da mi se u glavi zavrtjelo.
Samo sam kimnula glavom, sigurna da ne pridaje takav značaj tom razlogu kao ja.
“I, uz malo sreće, sutra ćemo i dalje biti živi.”
“Nadajmo se”, rekla sam s nelagodom.
“Izgledi su nam dosta dobri”, potvrdila mi je Alice.
Bila je tako mirna da sam gotovo zaboravila da je tu.
“Vidjet ću se s Jasperom za manje od dvadeset četiri sata”, dodala je zadovoljno.
Sretnica Alice. Ona se može uzdati u svoju budućnost.
Nisam mogla dugo ne gledati Edwarda u lice. Promatrala sam ga, želeći više od svega da se budućnost nikada ne dogodi. Da ovaj trenutak potraje zauvijek, ili, ako to nije moguće, da prestanem postojati kada do te budućnosti dođe.
I Edward je promatrao mene, toplim, tamnim očima, i bilo mi je lako umišljati si da on dijeli moje osjećaje.
Pa sam tako i učinila. Umišljala sam, da mi trenutak bude slađi.
Vršcima prstiju prešao mi je preko podočnjaka.
“Izgledaš mi strašno umorno.”
“A ti meni izgledaš žedno”, došapnula sam mu, promatrajući mu modrice pod crnim šarenicama.
Slegnuo je ramenima. “Nije to ništa.”
“Jesi li siguran? Mogu ja sjesti s Alice”, predložila sam mu nevoljko; bilo bi mi draže da me sada ubije nego da se pomaknem i za milimetar dalje od njega.
“Ne pričaj gluposti.” Uzdahnuo je; slatkim mi je dahom pomilovao lice. “Nikada nisam bolje vladao tom stranom svoje prirode nego u ovom trenu.”
Imala sam milijun pitanja za njega. Jedno od njih sada mi je navrlo na usne, ali zadržala sam jezik za zubima.
Nisam htjela upropastiti trenutak, makar i ovako nesavršen, tu, u ovoj mučnoj prostoriji, pod očima žene koja želi biti čudovište.
Tu, u njegovu naručju, lako sam mogla uobraziti da me on želi. Nisam htjela više misliti o njegovim porivima – o tome ponaša li se on ovako da me smiri dok nam još prijeti opasnost, ili tek osjeća grižnju savjesti zbog toga gdje smo, pa mu je lakše zato što ipak neće biti odgovoran za moju pogibiju. Možda smo dovoljno dugo vremena proveli jedno bez drugoga da mu zasad još nisam dosadna. Ali ništa mi od toga nije bilo bitno.
Umišljanje mi je donosilo daleko više sreće.
Mirno sam ležala u njegovu naručju, iznova pamteći svaku crtu njegova lica, umišljajući si...
Gledao mi je lice kao da i sâm radi jedno te isto, dok su on i Alice raspravljali o povratku kući. Govorili su tako brzo i tiho da sam znala kako ih Gianna ne može razumjeti. I samoj mi je pola toga promaklo. Činilo mi se, ipak, da će opet pribjeći krađi. Upitala sam se, onako usput, jesu li već uspjeli vratiti onaj žuti porše njegovom vlasniku.
“Što im je značila sva ona priča o pjevačicama?”, upitala ga je Alice u jednom trenutku.
“La tua cantante”, rekao je Edward. Izgovorene njegovim glasom, te su riječi zvučale kao glazba.
“Da, to”, rekla je Alice, a ja sam načas naćulila uši. I sama sam se tada upitala o čemu se tu radi.
Osjetila sam kako Edward sliježe ramenima dok me grli. “To je njihov pojam za osobu koja miriši onako kako Bella miriši meni. Zovu je mojom pjevačicom – jer njezina krv meni pjeva.”
Alice se nasmijala.
Bila sam dovoljno umorna da zaspim, ali opirala sam se snu. Nisam imala namjeru propustiti ni sekunde vremena uz njega. Tu i tamo, pri razgovoru s Alice, iznenada bi se prignuo i poljubio me – dotičući mi usnama glatkim poput stakla kosu, čelo, vršak nosa. Svaki put mi je bilo kao da primam strujni udar u odavna obamrlo srce. Tuklo je tako glasno da mi se činilo kako cijela
prostorija ječi.
Bila sam u raju – ravno posred pakla.

Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. I zato sam se uspaničila kad me Edward čvršće uhvatio, a i on i Alice oprezno su pogledali prema dnu prostorije. Stisnula sam se uz Edwardova prsa kad je Alec – čije su oči sada sjale rubinski crvenom bojom, ali čije je svijetlosivo odijelo i dalje izgledalo besprijekorno, usprkos popodnevnom obroku – prošao kroz dvostruka vrata.
Donio je dobru vijest.
“Slobodno možete ići”, kazao nam je Alec tako srdačno kao da smo svi mi prijatelji od malih nogu. “Samo bismo vas zamolili da se ne zadržavate u gradu.”
Edward se nije pretvarao pri odgovoru; glas mu je bio hladan kao led. “To neće biti problem.”
Alec se osmjehnuo, kimnuo glavom i opet se izgubio.
“Pođite desnim hodnikom. Iza ugla vam stoji prvi par dizala”, kazala nam je Gianna dok mi je Edward pomagao da ustanem. “Predvorje je dva kata niže, s izlazom na ulicu. Do viđenja”, ljubazno je dodala. Upitala sam se hoće li sva ta njezina sposobnost biti dovoljna da je spasi.
Alice ju je ošinula mračnim pogledom.
Laknulo mi je što postoji drugi izlaz; nikako mi se nije milila još jedna šetnja podzemljem.
Izašli smo kroz ukusno uređeno, luksuzno predvorje.
Jedino sam se ja osvrnula prema srednjevjekovnom dvorcu u kojem se nalazi paravan poslovnog prostora.
Odavde se nije vidio toranj, na čemu sam bila zahvalna.
Na ulicama je veselje još bilo u punom jeku. Svjetiljke su se upravo palile dok smo brzo prolazili uskim potaracanim uličicama. Nebo nad nama bilo je sivo i sve bljeđe, ali kuće su se tako tijesno tiskale oko ulica da se činilo kao da je mračnije.
Mračnije se i veselilo. Edwardov do poda dugi ogrtač možda bi se isticao neke normalne večeri u Volterri, ali sada se nije. Bilo je tu još ljudi u plaštevima od crnog satena, a plastična zubala poput onoga koje sam danas vidjela na onom djetetu na trgu bila su očito vrlo popularna
među odraslima.
“Koješta”, jedanput je promrsio Edward.
Nisam opazila kad je Alice šmugnula. Pogledala sam prema njoj da je nešto pitam, i nije je bilo.
“Gdje je Alice?”, uspaničeno sam prošaptala.
“Otišla je donijeti tvoju prtljagu s mjesta gdje ga je jutros sakrila.”
Već sam bila zaboravila da mi je na raspolaganju četkica za zube. To me uvelike oraspoložilo.
“A usput će i ukrasti neki auto, zar ne?”, pretpostavila sam.
Iscerio se. “Neće dok smo još u gradu.”
Činilo mi se da nikako ne uspijevamo stići do tog izlaza. Edwardu je bilo jasno da sam na izmaku snaga; čvrsto me obavio rukom oko struka i nosio najveći dio moje težine pri hodu.
Zadrhtala sam kad me proveo kroz tamni kameni luk. Golema, prastara rešetkasta pregrada što je visila u njemu podsjetila me na vrata kaveza što prijete pasti na nas, zarobiti nas ovdje.
Poveo me prema tamnom automobilu što nas je čekao na sjenovitom mjestu desno od dveri, upaljena motora. Iznenadila sam se kad je sjeo otraga sa mnom, umjesto da zatraži da vozi.
Alice se ispričavala. “Žao mi je.” Neodređeno je mahnula prema upravljačkoj ploči. “Nisam imala naročit izbor.”
“U redu je, Alice.” Široko se osmjehnuo. “Ne može svaki biti 911 Turbo.”
Uzdahnula je. “Mislim da ću morati zakonito doći do jednog takvog. Bio mi je fenomenalan.”
“Poklonit ću ti ga za Božić”, obećao joj je Edward.
Alice se ozareno okrenula prema njemu, što me zabrinulo, jer smo pritom već punom brzinom hitali niz mračni obronak pun serpentina.
“Žuti”, rekla mu je.
Edward me čvrsto držao u naručju. Bilo mi je toplo i udobno u sivom ogrtaču. Više nego udobno.
“Slobodno sada spavaj, Bella”, promrmljao je. “Gotovo je.”
Znala sam da misli na opasnost, na moru u drevnome gradu, ali svejedno sam morala progutati knedlu prije nego što ću mu odgovoriti.
“Ne želim spavati. Nisam umorna.” Samo je ovo drugo bila laž. Nisam imala namjeru sklopiti oči. Jedino svjetlo u autu dopiralo je s upravljačke ploče, ali bilo mi je dovoljno da mu vidim lice.
Prislonio je usne u udubinu ispod moga uha. “Pokušaj”, zamolio me.
Odmahnula sam glavom.
Uzdahnuo je. “Još uvijek si jednako tvrdoglava.”
Bila sam tvrdoglava; uhvatila sam se u koštac s teškim vjeđama i odnijela pobjedu. Na tamnoj cesti bilo mi je najteže; pod jarkim svjetlima zračne luke u Firenzi već mi je bilo lakše, kao i od prilike da operem zube i presvučem se u čisto; Alice je tada i Edwardu kupila novu odjeću, pa je ostavio tamni ogrtač na hrpi smeća u nekom prilazu. Let do Rima bio je tako kratak da nije bilo ni prilike da me iscrpljenost nadvlada. Znala sam da će putovanje od Rima do Atlante biti posve drugačija stvar, pa sam zamolila stjuardesu da mi donese koka-kolu.
“Bella”, prijekorno je rekao Edward. Znao je kako slabo podnosim kofein.

Alice je sjedila iza nas. Čula sam kako prigušenim glasom telefonira s Jasperom.
“Ne želim spavati”, podsjetila sam ga. Pružila sam mu uvjerljiv izgovor, zato što je bio tačan. “Ako sada sklopim oči, vidjet ću stvari koje radije ne bih vidjela.
Imat ću noćne more.”
Nakon toga mi više nije proturječio.
Bilo bi mi to vrlo dobro vrijeme za razgovor, za dobivanje odgovora koji mi trebaju – koji mi trebaju, ali koje zapravo ne želim; pomisao na ono što bih mogla čuti već me tjerala u očaj. Pred nama je bio neprekinut komad vremena, a on neće moći pobjeći od mene iz aviona – pa, barem ne s lakoćom. Niko nas neće čuti, izuzev Alice; bilo je već kasno, i putnici su uglavnom gasili svjetla i ispod glasa tražili jastuke. Razgovor bi mi pomogao da se oduprem iscrpljenosti.
Ali, iz nekog izopačenog razloga pregrizla sam jezik i othrvala se bujici pitanja. Umor mi je valjda utjecao na moć rasuđivanja, ali nadala sam se da ću odgađanjem rasprave moći kupiti još nekoliko sati s njim u nekom kasnijem trenutku – da ću protegnuti to na još jednu
noć, poput Šeherezade.
I tako sam nastavila piti kolu i odupirati se noći i potrebi da trepćem. Edwardu je očito bilo posve dovoljno da me samo drži u naručju i neprestano prstima prelazi preko moga lica. Doticala sam i ja njegovo lice. Nisam se mogla spriječiti, premda sam se bojala da će me to boljeti poslije, kada opet budem sama. Stalno me ljubio u kosu, čelo, zapešća... ali nikad u usne, što je bilo dobro.
Napokon, na koliko se načina jedno srce može izmožditi, a da se od njega i dalje traži da kuca? Preživjela sam u ovih nekoliko štošta što me trebalo dokrajčiti, ali nisam se zbog toga osjećala snažnom. Umjesto toga, osjećala sam se užasno ranjivom, kao da bi me jedna riječ mogla
razbiti.
Edward ništa nije govorio. Možda se nadao da ću zaspati.
Možda mi ništa nije imao reći.
Pobijedila sam svoje teške vjeđe. Bila sam budna kad smo stigli do zračne luke u Atlanti, i čak sam gledala kako zora rudi iznad gustih oblaka nad Seattleom prije nego što je Edward spustio poklopac na prozoru. Ponosila sam se sama sobom. Nijedna mi minuta nije promakla.
Ni Alice ni Edward nisu se iznenadili dočekom u zračnoj licu Sea-Tac, ali ja ga nisam očekivala. Prvo sam ugledala Jaspera – koji kao da me nije ni primijetio. Vidio je jedino Alice. Ona mu je brzo prišla; nisu se zagrlili kao drugi okolni parovi. Samo su se stali duboko gledati, ali taj trenutak je, nekako, bio tako intiman da sam ipak osjetila potrebu da pogledam u stranu.
Carlisle i Esme čekali su nas u mirnom kutku daleko od reda za sigurnosni pregled, u sjeni široka stupa. Esme me uzela u naručje i čvrsto, premda nespretno zagrlila, jer me Edward i dalje grlio.
“Od srca ti hvala”, rekla mi je u uho.
Zatim je zagrlila i Edwarda, izgledajući kao da bi se rasplakala, samo kad bi mogla.
“Nikad mi više nećeš priuštiti nešto takvo”, gotovo je zarežala.
Edward se pokajnički osmjehnuo. “Oprosti, mama.”
“Hvala ti, Bella”, rekao je Carlisle. “Tvoji smo dužnici.”
“Teško”, promrsila sam. Besana noć odjednom me svladala. Glava kao da mi se odvojila od tijela.
“Pa ona je mrtva umorna, a hoda”, prekorila je Esme Edwarda. “Daj da je brzo odvedemo kući.”
Ne znajući tačno je li dom ono što ovog časa želim, poluslijepo sam proteturala aerodromom, dok me Edward vukao s jedne, a Esme s druge strane. Nisam znala jesu li Alice i Jasper iza nas, ili više nisu, ali bila sam tako iznurena da se nisam mogla osvrnuti.
Mislim da sam uglavnom spavala, premda i dalje u hodu, kad smo stigli do njihovog auta. Pomalo sam oživjela kad sam vidjela Emmetta i Rosalie gdje stoje naslonjeni na crni sedan pod slabim svjetlima parkirališne garaže. Edward se ukočio.
“Nemoj”, šapnula mu je Esme. “Grozno joj je krivo.”
“I treba joj biti”, rekao je Edward, ne trudeći se prigušiti glas.
“Nije ona kriva”, rekla sam, frfljajući od iscrpljenosti.
“Dopusti joj da ti se iskupi”, zamolila ga je usrdno Esme. “Mi ćemo se voziti s Alice i Jasperom.”
Edward je mračno pogledao apsurdno ljupku plavokosu vampiricu koja nas je čekala.
“Molim te, Edwarde”, rekla sam mu. Nije mi se išlo u auto s Rosalie ništa više nego, očito, njemu, ali dotad sam već bila izazvala više nego dovoljno nesloge u njegovoj obitelji.
Uzdahnuo je i povukao me prema autu.
Emmett i Rosalie šutke su sjeli na prednja sjedala, dok me Edward opet smjestio otraga. Znala sam da se više neću moći odupirati vjeđama, pa sam poraženo položila glavu na njegova prsa i pustila ih da se sklope.
Osjetila sam kako se auto pali i počinje presti.

“Edwarde”, oslovila ga je Rosalie.
“Znam.” Edwardov odsječan ton nije bio susretljiv.
“Bella?”, blago me pozvala Rosalie.
Ošamućeno sam otvorila vjeđe. Bilo je to prvi put uopće da mi se ona izravno obraća.
“Da, Rosalie?”, upitala sam je s oklijevanjem.
“Strašno mi je žao, Bella. Grozno mi je zbog svega što se dogodilo, i silno sam ti zahvalna što si imala hrabrosti otići da mi spasiš brata nakon onoga što sam učinila. Molim te, reci da mi opraštaš.”
Riječi su joj zvučale nespretno, ukočeno od sramote, ali djelovale su mi iskreno.
“Naravno, Rosalie”, promumljala sam, hvatajući se prve prilike da je bar malo udobrovoljim. “Nisi ti uopće bila kriva. Ja sam ta koja je skočila s vražije stijene. Naravno
da ti opraštam.”
Riječi su mi se sve ispreplitale.
“Ne računa se dok nije pri svijesti, Rose”, zahihotao se Emmett.
“Pri svijesti sam”, rekla sam; zvučalo je kao nesuvisli uzdah.
“Pustite je da spava”, naložio im je Edward, ali malo toplijim glasom.
Tada je sve utihnulo, osim blagog brujanja motora.
Zacijelo sam zaspala, jer mi se činilo da je tek pokoja sekunda prošla prije nego što su se vrata otvorila, a Edward me iznio iz auta. Oči mi se nisu htjele otvoriti.
Isprva sam pomislila da smo još u zračnoj luci.
A onda sam začula Charlieja.
“Bella!”, viknuo je s određene daljine.
“Charlie”, promrmljala sam, nastojeći se otresti obamrlosti.
“Psst”, prošaptao je Edward. “Sve je u redu; kod kuće si, na sigurnom. Samo spavaj.”
“Ne mogu vjerovati da imaš petlje primirisati ovamo”, urliknuo je Charlie na Edwarda. Glas mu je sada bio mnogo bliži.
“Prekini, tata”, prostenjala sam. Nije me čuo.
“Što joj se dogodilo?”, strogo je upitao Charlie.
“Samo je jako umorna, Charlie”, tiho ga je pokušao smiriti Edward. “Molim te, pusti je da se odmori.”
“Nemoj ti meni govoriti što da radim!”, viknuo je Charlie. “Daj mi je. Miči ruke s nje!”
Edward me pokušao predati Charlieju u naručje, ali ja sam se grčevitim, upornim prstima držala za njega.
Osjetila sam kako me tata poteže za ruku.
“Pusti ga, tata”, rekla sam mu glasnije. Uspjela sam nekako nategnuti vjeđe i iznureno se zabuljiti u Charlieja.
“Ljuti se na mene.”
Bili smo pred mojom kućom. Ulazna su vrata stajala otvorena. Pokrov oblaka iznad nas bio je tako gust da nisam mogla pretpostaviti koje je doba dana.
“U to budi sigurna”, obećao mi je Charlie. “Ulazi u kuću.”
“Dobro. Spusti me”, uzdahnula sam.
Edward me spustio. Vidjela sam da stojim uspravno, ali nisam osjećala noge. Svejedno sam počela glavinjati, sve dok mi pločnik nije poletio prema licu. Edwardove ruke poduhvatile su me prije nego što sam se stigla razbiti o beton.
“Samo mi dopustite da je odnesem u sobu”, rekao je Edward. “Onda ću otići.”
“Ne”, uspaničeno sam kriknula. Nisam još dobila odgovore koje mi duguje. Pa valjda može ostati barem toliko dugo, zar ne?
“Neću biti daleko”, obećao mi je Edward, prišapnuvši mi to tako tiho na uho da ga Charlie nikako nije mogao čuti.
Nisam čula što mu je Charlie odgovorio, ali Edward je ušao u kuću. Uspjela sam držati otvorene oči samo do podnožja stubišta. Zadnje što sam osjetila bilo je kako mi Edward hladnim rukama odvaja zgrčene prste od svoje košulje.