21. PRESUDA

Našli smo se u svijetlom, neupadljivom hodniku. Zidovi su bili mutnobijeli, pod prekriven industrijskim sivim tapisonom. Obične pravokutne fluorescentne svjetiljke bile su ravnomjerno raspoređene duž stropa. Tu je, na svu sreću, bilo toplije. Prostor se činio vrlo prijaznim nakon tmine one utvarne kamenite kanalizacije.
Nisam imala dojam da se Edward slaže s mojom procjenom. Mračno je pogledao niz dugi hodnik, prema sitnoj, u crno umotanoj prilici na suprotnom kraju, pokraj ulaza u dizalo.
Poveo me onamo, a Alice mi je hodala s druge strane.
Teška su se vrata škriputavo zatvorila iza nas, a onda se začuo tresak zatvaranja zasuna.
Jane nas je čekala kraj dizala, pridržavajući nam vrata jednom rukom. Lice joj je bilo apatično.
Nakon što smo ušli u dizalo, troje vampira koji su pripadali Volturima još se više opustilo. Zabacili su kukuljice ogrtača, puštajući da im padnu na ramena. I Felix i Demetri imali su blago maslinasti ten – izgledao je čudno uz njihovo praškasto bljedilo. Felixova crna kosa bila je kratko ostrižena, ali Demetrijeva je valovito padala do ramena. Šarenice su im bile zagasito grimizne po rubovima i sve tamnije prema crnim zjenicama u sredini. Pod ogrtačima su nosili suvremenu, blijedu i neupadljivu odjeću. Skutrila sam se u kutu, privijajući se uz Edwarda. Dlanom mi je i dalje trljao nadlakticu. Ni na trenutak nije odvojio pogled od Jane.
Vožnja dizalom kratko je potrajala; izašli smo u, kako se činilo, otmjenu uredsku recepciju. Zidove je prekrivala drvena oplata, a podove gusti, zagasito zeleni tapison.
Nije bilo prozora, već su umjesto njih posvuda visili veliki, sjajno osvijetljeni toskanski pejzaži. Naslonjači
presvučeni blijedom kožom bili su raspoređeni u male, intimne skupine, a na lakiranim stolovima stajale su kristalne vaze pune šarenih buketa. Miris cvijeća podsjetio me na pogrebni ured.
Nasred prostorije stajao je visoki pult od poliranog mahagonija. Zaprepašteno sam zinula kad sam ugledala ženu koja stoji za njim.
Bila je visoka, tamne kože i zelenih očiju. Bila bi vrlo zgodna u bilo kojem drugom društvu – ali ne i ovdje. Jer bila je jednako ljudsko biće kao i ja. Nije mi išlo u glavu što ta ljudska žena ovdje radi, tako potpuno opuštena, a okružena vampirima.
Pozdravila nas je pristojnim osmijehom. “Dobar dan, Jane”, rekla je. Kad je vidjela ko je sve došao s Jane, nije se iznenadila. Ni zbog Edwarda, čija su gola prsa slabašno svjetlucala pod bijelim svjetiljkama, pa ni zbog mene, razbarušene i, u usporedbi s ostalima, odurne.
Jane joj je kimnula glavom. “Gianna.” Produžila je prema dvostrukim vratima u dnu prostorije, a mi smo
otišli za njom.
Dok je prolazio kraj pulta, Felix je namignuo Gianni, a ona se tiho zahihotala.
Na drugoj strani drvenih vrata nalazila se drugačija primaća soba. Blijedi dečko u biserno sivome odijelu
lako je mogao biti Janein brat blizanac. Imao je tamniju kosu i tanje usne, ali bio je jednako krasan.
Prišao nam je u susret. Osmjehnuo se i raširio ruke pred njom. “Jane.”
“Alec”, odgovorila mu je i zagrlila ga. Poljubili su se dvaput u obraz. Dečko nas je zatim pogledao.
“Pošalju te po jednoga, a ti se vratiš s dvoje... i pol”, primijetio je, gledajući u mene. “Svaka čast.”
Nasmijala se – zvuk je prštao oduševljenjem, kao kad mala beba guguće.
“Drago mi je što se opet vidimo, Edwarde”, pozdravio ga je Alec. “Čini se da si bolje volje.”
“Malčice”, složio se Edward oporo. Načas sam pogledala Edwardovo tvrdo lice i upitala se je li moguće da je prije bio još mračnije raspoložen.
Alec se zahihotao i odmjerio me pogledom, privijenu uz Edwarda. “A ovo je uzrok cijele nevolje?”, sumnjičavo je upitao.
Edward se samo osmjehnuo, pun prezira. Zatim se skamenio.
“Bezecirana je”, nehajno je otraga dobacio Felix.
Edward se okrenuo, a iz dubine grudi doprlo mu je potmulo režanje. Felix se osmjehnuo – ruka mu je bila
podignuta, dlanom naviše; dvaput je skvrčio prste, pozivajući Edwarda da mu priđe.

Alice je dotaknula Edwardov lakat. “Samo mirno”, upozorila ga je.
Razmijenili su dug pogled, a meni je bilo krivo što ne čujem što mu ona govori. Pretpostavila sam da ga uvjerava da ne napadne Felixa, jer je Edward duboko udahnuo i opet se okrenuo prema Alecu.
“Aru će biti vrlo drago da te opet vidi”, rekao je Alec kao da se ništa nije dogovorilo.
“Nemojmo ga tjerati da čeka”, predložila je Jane.
Edward joj je kratko kimnuo.
Alec i Jane, držeći se za ruke, poveli su nas još jednim širokim, kićenim hodnikom – ima li to kraja?
Zanemarili su vrata u dnu hodnika – vrata potpuno prekrivena pozlatom – te zastali na pola puta, odgurnuli drveni panel i otkrili obična, drvena vrata. Nisu bila zaključana. Alec ih je otvorio i pustio da Jane uđe prva.
Došlo mi je da prostenjem kad me Edward proveo kroz njih. Opet isti onaj prastari kamen kao na trgu, u uličici i u kanalizaciji. I opet je bilo tamno i hladno.
To kameno predvorje nije bilo veliko. Brzo nas je dovelo u širu, prostranu odaju, savršeno okruglu poput golema tornja u zamku... što je vjerojatno upravo i bila. Dva kata poviše nas, iz dugih, uskih prozora jarka je sunčeva svjetlost u tankim pravokutnicima padala na kameni pod. Nije bilo umjetne rasvjete. Jedini namještaj u odaji bilo je nekoliko stolica od masivna drveta, sličnih prijestoljima, neravnomjerno postavljenih uz obli kameni zid. Na samoj sredini kruga, u blagom uleknuću, nalazio se još jedan odvod. Upitala sam se služi li im kao izlaz, poput one rupe u uličici.
Odaja nije bila prazna. U njoj se okupila šačica ljudi u, činilo se, opuštenom razgovoru. Mrmorenje tihih, pitkih glasova blago je brujalo zrakom. Opazila sam kako dvije blijede žene u ljetnim haljinama zastaju u snopu svjetla, našto je njihova koža, kao prizma, raspršila svjetlost u
iskricama duginih boja po smećkastim zidovima.
Sva su se naočita lica okrenula prema našoj skupini kad smo ušli u odaju. Besmrtnici su većinom na sebi imali neupadljive hlače i košulje – odjeću koja se uopće ne bi isticala dolje na ulici. Ali čovjek koji je prvi progovorio bio je odjeven u dugu halju. Bila je crna kao katran i doticala je pod. Načas mi se učinilo da je njegova duga, posve crna kosa zapravo kukuljica plašta.
“Jane, mila moja, pa ti si se vratila!”, viknuo je, vidno razdragan. Glas mu je bio tek blagi uzdah.
Kliznuo je prema nama, kretnjom koja je tako nadrealno glatko potekla da sam zaprepašteno zinula. Čak se ni Alice, čija je svaka kretnja izgledala plesno, nije mogla usporediti s njim.
Zapanjila sam se još više kad nam se približio, pa sam mu razabrala lice. Nije bilo poput neprirodno privlačnih lica oko njega (jer nije nam prišao sâm; cijela se skupina sjatila oko njega, neki za njim, a neki korak-dva ispred njega, s pozornim držanjem tjelesnih čuvara). Nisam
mogla odrediti je li mu lice lijepo ili ne. Crte su mu, valjda, bile savršene. Ali razlikovao se od vampira oko sebe jednako koliko i oni od mene. Koža mu je bila prozirno bijela, kao u lukovice, a izgledala je i upravo toliko prhko – tvorila je snažan kontrast s dugom crnom kosom oko njegovog lica. Osjetila sam čudan, užasan poriv da mu dotaknem obraz, da vidim je li mekši od Edwardova ili Alicinoga, ili je pak praškast poput krede. Oči su mu bile crvene, kao i ostalima oko njega, ali zamućene, mliječne boje; upitala sam se utječe li mu ta mrena na vid.
Otklizio je do Jane, uzeo joj lice šakama krhkim poput papira, lagano je poljubio u pune usne, a onda se glatko odmaknuo za korak.
“Da, gospodaru.” Jane se osmjehnula; s tim je izrazom izgledala kao anđeosko dijete. “Vratila sam ga živog, baš kao što ste zatražili.
“Ah, Jane.” I on se osmjehnuo. “Koliku mi utjehu pružaš.”
Okrenuo je zamagljene oči prema nama, a osmijeh mu se razvedrio – postao je razdragan.
“A tu su i Alice i Bella!”, ushićeno je pljesnuo tankim rukama. “Krasna li iznenađenja! Čudesno!”
Šokirano sam ga pogledala kad nas je nehajno oslovio imenom, kao da smo stare prijateljice što su mu nenajavljeno svratile u posjet.
Obratio se našoj plećatoj pratnji. “Felixe, budi dobar pa javi mojoj braći ko nam je došao. Siguran sam da neće htjeti ovo propustiti.”
“Da, gospodaru.” Felix je kimnuo i udaljio se putem kojim smo došli.
“Vidiš, Edwarde?” Čudni se vampir okrenuo prema Edwardu i nasmiješio mu se kao privržen, ali prijekoran djed. “Što sam ti rekao? Zar ti nije drago što ti jučer nisam dao ono što si tražio?”
“Da, Aro, drago mi je”, složio se i čvršće me uhvatio oko struka.
“Baš volim sretne svršetke”, uzdahnuo je Aro. “Tako su rijetki. Ali želim čuti cijelu priču. Kako se ovo dogodilo? Alice?” Okrenuo se i znatiželjnim, mutnim očima pogledao u Alice. “Brat te smatra nepogrešivom, ali čini se da je došlo do neke greške.”
“O, daleko sam ja od nepogrešivosti.” Blistavo mu se osmjehnula. Izgledala je savršeno opušteno, osim što su joj šačice bile čvrsto stisnute. “Kao što danas vidiš, uzrokujem probleme jednako često kao što ih ispravljam.”
“Odviše si skromna”, otpovrnuo joj je Aro. “Vidio sam nekoliko tvojih nevjerojatnih postignuća, i moram priznati da nikad nisam posvjedočio ničemu sličnom tvome daru. Čudesno!”

Alice je načas pogledala prema Edwardu. Aru to nije promaklo.
“Ispričavam se, uopće se nismo dolično upoznali, zar ne? Eto, trčim pred rudo, jer imam dojam da te već poznajem.
Tvoj nas je brat, na osebujan način, jučer upoznao.
Znaš, donekle se odlikujem darom tvoga brata, samo ograničenim na drugačiji način.” Aro je zavidno odmahnuo glavom.
“I ujedno eksponencijalno snažnijim”, suho je dodao Edward. Pogledao je Alice i brzo joj objasnio. “Aru je potreban tjelesni dodir da ti čuje misli, ali čuje mnogo više nego ja. Znaš da ja mogu čuti samo ono što ti je tog trenutka u svijesti. Aro čuje svaku misao koju si ikada u
životu pomislila.”
Alice je podigla tanke obrve, a Edward je nakrivio glavu.
Aru ni to nije promaklo.
“Ali moći čuti izdaleka...” Aro je uzdahnuo i pokazao na njih dvoje, na razmjenu misli koja se upravo odigrala.
“To bi bilo tako praktično.”
Aro se osvrnuo. Svi ostali okrenuli su glave u istom smjeru, uključujući Jane, Aleca i Demetrija, koji je šutke stajao kraj nas.
Najsporije sam se okrenula. To se Felix vratio, a za njim su doklizala još dvojica u crnim haljama. Obojica su uvelike sličila Aru, jedan je čak imao istu valovitu crnu frizuru. Drugome je kosa bila busen snježnobijelih vlasi – iste boje kao i lice – dugih do ramena. Lica su im imala istovjetnu, papirnato tanku kožu.
Trojac s Carlisleove slike time se upotpunio, nepromijenjen u tristo godina od njezina nastanka.
“Marcuse, Caiuse, gledajte!”, milozvučno im je kazao Aro. “Bella je ipak živa, a s njom nam je došla i Alice!
Nije li to čudesno?”
Nisam imala dojam da bi ijednome od njih dvojice izraz čudesno prvi pao na pamet. Onaj s tamnom kosom teško se dosađivao, kao da se kroz tisućljeća nagledao Arovih oduševljenja. Drugi je imao kiseli izraz lica pod snježnom kosom.
Njihova nezainteresiranost nije umanjila Arovo uživanje.
“Poslušajmo tu priču”, gotovo je zapjevao Aro paperjastim glasom.
Sijedi, prastari vampir odmaknuo se od nas i otklizao prema jednom drvenom prijestolju. Drugi je zastao kraj Ara i ispružio ruku. Isprva mi se činilo da želi uhvatiti Arovu, ali samo mu je načas taknuo dlan i onda spustio ruku. Aro je podigao crnu obrvu. Začudilo me što mu se papirnata koža nije pritom posve zgužvala.
Edward je vrlo tiho frknuo, a Alice ga je radoznalo pogledala.
“Hvala, Marcuse”, rekao je Aro. “Vrlo zanimljivo.”
Shvatila sam, sekundu prekasno, da je to Marcus upoznao Ara sa svojim mislima.
Marcus nije izgledao kao da mu je zanimljivo. Otklizio je od Ara i sjeo uza zid kraj onoga koji je zacijelo bio Caius. Dvojica vampira iz pratnje šutke su pošli za njim – tjelesni čuvari, kao što sam i mislila. Opazila sam da su i one dvije žene u haljinicama jednako tako otišle stati uz Caiusa. Bilo mi je pomalo apsurdno da ijednom vampiru može biti potrebna zaštita, ali možda su
ovi prastari doista onoliko krhki koliko se dade naslutiti prema njihovoj koži.
Aro je odmahivao glavom. “Čudesno”, rekao je. “Apsolutno čudesno.”
Alice je izgledala ozlojeđeno. Edward joj se obratio i opet objasnio brzim, prigušenim tonom. “Marcus vidi odnose. Iznenađuje ga intenzitet našega.”
Aro se osmjehnuo. “Kako praktično”, ponovio je sebi u bradu. Zatim nam se obratio. “Uvjeravam vas, nipošto nije lako iznenaditi Marcusa.”
Pogledala sam Marcusovo mrtvačko lice i spremno povjerovala u to.
“Kad mi je to tako teško shvatiti, čak i sada”, zamišljeno je rekao Aro, gledajući kako me Edward zaštitnički grli. Teško sam slijedila Arove kaotične izjave. Nije mi bilo lako razumjeti što želi reći. “Kako uopće možeš stajati tako blizu nje?”
“Ne bez napora”, smireno mu je odgovorio Edward.
“Ali, svejedno – la tua cantante! Kakva šteta!”
Edward se kratko, neveselo podsmjehnuo. “Prije na to gledam kao na cijenu.”
Aro je ostao sumnjičav. “Vrlo visoku cijenu.”
“Cijenu dostupnosti.”
Aro se nasmijao. “Da nisam osjetio njezin miris kroz tvoje uspomene, ne bih povjerovao da zov bilo čije krvi može biti tako snažan. Osobno nikad nisam osjetio ništa slično. Najveći broj nas koješta bi dao za takav dar, a ti ga ipak...”
“Uzaludno trošim”, dovršio je Edward rečenicu, zvučeći sada sarkastično.
Aro se opet nasmijao. “Ah, kako mi nedostaje moj prijatelj Carlisle! Podsjećaš me na njega – samo što se on nije tako žestio.”

“Carlisle me nadmašuje i u mnogo drugih pogleda.”
“Svakako nikad nisam očekivao vidjeti nekoga ko bi nadmašio Carlislea upravo u samokontroli, ali on se može sakriti pred tobom.”
“Teško.” Edward je zvučao nestrpljivo. Kao da mu je bilo dosta ovog dugačkog uvoda. To me još više uplašilo; nisam mogla da ne pokušam predočiti sebi što on očekuje da sada slijedi.
“Ponosim se njegovim uspjehom”, kazao je zamišljeno Aro. “Tvoje uspomene na njega pozamašan su mi dar, premda me izuzetno čude. Iznenađen sam koliko mi je... drago zbog njegova uspjeha u tom neortodoksnom putu koji je izabrao. Očekivao sam da će okopniti, oslabiti s vremenom. Rugao sam se njegovoj nakani da pronađe druge koji će dijeliti njegovu osebujnu viziju. A ipak mi je, iz nekog razloga, drago što nisam bio u pravu.”
Edward mu nije odgovorio.
“Ali, tvoje suzdržavanje!”, uzdahnuo je Aro. “Nisam znao da je takva snaga moguća. Natjerati se da oguglaš na takav sirenski zov, i to ne tek jedanput, nego iznova i iznova – da ga nisam osobno osjetio, ne bih u to povjerovao.”
Edward je čvrstim, bezizražajnim pogledom uzvratio na Arovo divljenje. Dovoljno sam mu dobro poznavala lice – vrijeme to nije promijenilo – da pretpostavim kako tu nešto vrije ispod površine. Silno sam se trudila da mi disanje ostane ravnomjerno.
“Kad se samo sjetim kako te ona mami...”, Aro se zahihotao. “Sav ožednim.”
Edward se napeo.
“Nemoj da te to smeta”, umirio ga je Aro. “Ne mislim joj nauditi. Ali silno sam znatiželjan, napose oko jedne stvari.” Odmjerio me sa žarkim zanimanjem.
“Smijem?”, željno je upitao i podigao ruku.
“Pitaj nju”, predložio mu je Edward ravnim glasom.
“Pa jasno, baš sam neuljudan!”, uzviknuo je Aro.
“Bella”, obratio se sada izravno meni. “Opčinjava me činjenica što Edwardov dojmljivi dar ne obuhvaća jedino tebe – kako je zanimljivo da takvo što uopće postoji!
I pitam se, budući da su naši darovi u mnogo pogleda slični, bi li bila tako ljubazna da mi dopustiš pokušati – provjeriti jesi li iznimka za mene, također?”
Užasnuto sam pogledala Edwarda u lice. Usprkos Arovoj napadnoj ljubaznosti, nisam smatrala da zaista imam izbora. Grozila sam se same pomisli na to da mu dopustim da me dotakne, a ipak me perverzno opčinjavala prilika da opipam njegovu čudnu kožu.
Edward mi je potvrdno kimnuo glavom – bilo zato što je bio siguran da mi Aro neće nauditi, ili pak zato što nismo imali izbora, nisam mogla znati.
Okrenula sam se natrag prema Aru i polako podigla ruku pred sebe. Drhtala je.
Glatko mi je prišao s izrazom lica koji me, valjda, trebao umiriti. Ali njegove su papirnate crte bile odviše čudne, odviše tuđinske i stravične, da me umire. Izgledao je nasrtljivije nego što je zvučao.
Aro je ispružio ruku, kao da ćemo se rukovati, i pritisnuo tanušnu kožicu o moju. Ruka mu je bila tvrda, ali na dodir krhka – kao škriljevac, a ne granit – i još hladnija nego što sam očekivala.
Osmjehnuo mi se očima prekrivenim mrenom, a ja nikako nisam mogla odvratiti pogled. Opčinjavale su me na neki neobičan, neugodan način.
Aro je promijenio izraz lica dok sam ga gledala. Samopouzdanje mu se poljuljalo i pretvorilo prvo u nedoumicu, a onda i nevjericu, prije nego što se smirilo u krinku prijaznosti.
“Ma kako zanimljivo”, rekao je kad mi je pustio ruku i odmaknuo se.
Načas sam pogledala u Edwarda, a premda je bio pribran, učinilo mi se da je pomalo samodopadan.
Aro je nastavio kliziti zamišljena lica. Na trenutak je samo šutio, prelazeći pogledom preko nas troje. Zatim je naglo odmahnuo glavom.
“Presedan”, kazao je sebi u bradu. “Pitam se je li imuna i na naše druge darove... Jane, mila?”
“Ne!”, zarežao je Edward. Alice ga je uhvatila za nadlakticu, da ga obuzda. Otresao ju je.
Mala Jane sretno se nasmiješila Aru. “Da, gospodaru?”
Iz Edwarda je sada dopiralo stvarno režanje, otkidajući mu se, prodirući iz grudi dok je pun srdžbe buljio u Ara. U sobi je utihnulo; svi su ga stali gledati zaprepašteno, u nevjerici, kao da upravo čini nekakav sramotan društveni gaf. Opazila sam kako se Felix ceri u nadi i prilazi korak bliže. Aro je jedanput pogledao u njega, a on se ukipio u mjestu. Prestao se ceriti i počeo duriti.
Zatim se Aro obratio Jane. “Pitam se, mila moja, je li Bella imuna na tebe.”
Jedva sam uspijevala čuti Ara kroz Edwardovo ljutito režanje. Pustio me i postavio se tako da me zakloni od njihovog pogleda. Caius je s pratnjom poput utvare prišao bliže, da gleda.

Jane se okrenula prema nama, blaženo se smješkajući.
“Nemoj!”, kriknula je Alice kad se Edward bacio na sitnu djevojku.
Prije nego što sam stigla reagirati, prije nego što je iko stigao skočiti između njih, prije nego što su se Arovi tjelesni čuvari stigli napeti, Edward je pao na kameni pod.Niko ga nije ni taknuo, ali počeo se grčiti u očitoj agoniji pred mojim užasnutim očima.
Jane se sada smiješila samo njemu, a meni se sve složilo u glavi. Ono što je Alice rekla o izrazitoj darovitosti, razlog iz kojeg se svi tako unizno odnose prema Jane, i razlog iz kojeg se Edward bacio pred nju prije nego što je stigla to učiniti meni.
“Prestani!”, kriknula sam i skočila između njih dvoje, dok mi je glas ječao u tišini. Ali Alice me obujmila i neraskidivo stisnula, ne hajući za moje otimanje. Edwardu se s usana nije oteo ni pisak dok se koprcao na kamenu.
Mislila sam da će mi glava prsnuti od boli dok sam ga gledala.
“Jane”, opozvao ju je Aro spokojnim glasom. Brzo je podigla glavu, smješkajući se još uvijek od naslade, i upitno ga pogledala. Čim ga je Jane prestala gledati, Edward se umirio.
Aro je pokazao glavom na mene.
Jane je okrenula smiješak prema meni.
Nisam je ni pogledala. Gledala sam Edwarda, još uvijek se uzaludno opirući stisku Alicinih ruku.
“Dobro je on”, napeto mi je šapnula Alice. Kad je to rekla, on se uspravio, a zatim i lagano skočio na noge.
Pogledao me u oči, sav užasnut. Isprva sam mislila da užas potječe od onoga što je upravo pretrpio. Ali zatim je brzo pogledao u Jane, pa u mene – i lice mu se opustilo od olakšanja.
I ja sam pogledala u Jane, koja se više nije smješkala.
Strijeljala me pogledom, stišćući vilicu od intenzivnog usredotočavanja. Ustuknula sam, iščekujući bol.
Ništa se nije dogodilo.
Edward se opet našao kraj mene. Dotaknuo je Alice po ramenu, a ona me predala njemu.
Aro je prasnuo u smijeh. “Ha, ha, ha”, zacerekao se.
“Upravo čudesno!”
Jane je ozlojeđeno prosiktala i nagnula se, kao da se sprema na skok.
“Ne dopusti da te to pogodi, mila moja”, rekao je Aro utješnim tonom i stavio joj praškasto laku ruku na rame.
“Sve nas ona zbunjuje.”
Jane je zadigla gornju usnu nad zube i nastavila me strijeljati pogledom.
“Ha, ha, ha”, opet se zacenio Aro. “Vrlo si hrabar, Edwarde, kad šutke trpiš. Zatražio sam jednom od Jane da to meni učini – iz puke radoznalosti.” Odmahnuo je glavom u divljenju.
Edward ga je ošinuo zgađenim pogledom.
“I onda, što ćemo mi sada s vama?”, uzdahnuo je Aro. Edward i Alice su se ukočili. Na ovo su cijelo vrijeme čekali. Počela sam se tresti.
“Pretpostavljam da nije moguće da si se predomislio?”, upitao je Aro Edwarda u nadi. “Tvoj bi dar izvanredno upotpunio našu malu družinu.”
Edward je stao oklijevati. Krajičkom oka opazila sam kako i Felix i Jane slažu grimase.
Edward je pažljivo odvagnuo svaku riječ pri izgovaranju.
“Radije... bih... odbio.”
“Alice?”, upitao je Aro, još u nadi. “Bi li tebe možda zanimalo da nam se pridružiš?”
“Ne, hvala”, rekla je Alice.
“A ti, Bella?”, Aro je podigao obrve.
Edward je potmulo prosiktao. Blijedo sam pogledala u Ara. Šali li se on to sa mnom? Ili me doista pita želim li ostati na večeri?
Tek je sijedi Caius prekinuo šutnju.
“Što?”, oštro je upitao Ara; premda nije govorio glasnije od šapata, zvučao je ravnodušno.
“Caiuse, jamačno uviđaš potencijal”, srdačno mu se podrugnuo Aro. “Nisam vidio nadarenost koja toliko obećava još otkako smo našli Jane i Aleca. Možeš li zamisliti koje bi nam se sve mogućnosti otvorile kad bi ona postala jedna od nas?”
Caius je jetko odvratio pogled. U Janinim očima bljesnulo je zgražanje na tu usporedbu.
Edward se pjenio kraj mene. Čula sam mu brujanje u grudima, početak režanja. Nisam smjela dopustiti da nastrada zbog svoje prijeke ćudi.
“Ne, hvala”, kazala sam jedva čujnije od šapata, dok mi je glas pucao od straha.
Aro je uzdahnuo. “Žalim zbog toga. Kakva šteta.”
Edward je prosiktao. “Tako znači, pridružite nam se ili poginite? I sumnjao sam da će tako biti kad su nas doveli ovamo. Toliko o vašim zakonima.”
Iznenadio me ton njegovog glasa. Zvučao je gnjevno, ali bilo je nečega promišljenog u načinu na koji je to izgovorio – kao da je vrlo pomno odabrao riječi.
“Naravno da nije.” Aro je zaprepašteno trepnuo. “Već smo se bili okupili ovdje, Edwarde, jer smo čekali da se Heidi vrati. Ne zbog vas.”
“Aro”, prosiktao je Caius. “Zakon ih zahtijeva.”

Edward je oštro pogledao u Caiusa. “Kako to?”, strogo ga je upitao. Zacijelo je znao što je Caiusu na pameti, ali očito je odlučio natjerati ga da to izgovori naglas.
Caius je upro kosturni prst u mene. “Ona previše zna. Iznijeli ste naše tajne na vidjelo.” Glas mu je bio tanak poput papira, baš kao i koža.
“Nekoliko ljudi također zna za ovu vašu malu igru”, podsjetio ga je Edward, a ja sam se sjetila zgodne djevojke na recepciji ispod nas.
Caiusovo lice izobličilo se u nov izraz. Je li to trebao biti osmijeh?
“Da”, složio se. “Ali kad nam više ne budu od koristi, poslužit će nam kao okrepa. Izda li ona naše tajne, jesi li je spreman uništiti? Ne bih rekao”, podsmjehnuo mu se.
“Ja ne bih – ”, progovorila sam, i dalje šapatom. Caius me ušutkao ledenim pogledom.
“A nisi je spreman niti pretvoriti u jednu od nas”, nastavio je Caius. “Stoga ona predstavlja ranjivu tačku. Premda, tačno, ovo se kažnjava samo njezinim životom. Vi možete ići, ako želite.”
Edward je iskezio zube.
“Tako sam i mislio”, rekao je Caius, gotovo s užitkom.
Felix se željno nagnuo prema nama.
“Osim ako...”, upao mu je Aro u riječ. Činilo se da mu nije drago kojim je smjerom razgovor pošao. “Osim ako joj ipak ne namjeravaš podariti besmrtnost?”
Edward je skupio usne, oklijevajući trenutak prije nego što će odgovoriti. “A ako namjeravam?”
Aro se osmjehnuo, opet sretan. “Ma, onda biste mogli slobodno otići kući i prenijeti moje pozdrave prijatelju Carlisleu.” Zastao je, oklijevajući. “Ali bojim se da bi morao imati iskrenu namjeru.”
Aro je podigao ruku preda se.
Caius, koji se upravo bio počeo ljutito mrštiti, nato se opustio.
Edwardove usne stisnule su se u ljutitu crtu. Zagledao mi se u oči, a ja sam se zagledala u njegove.
“Imaj iskrenu namjeru”, prošaptala sam mu. “Molim te.”
Zar je to zaista tako oduran pojam. Zar bi radije poginuo nego da me promijeni? Bilo mi je kao da me nogom udario u trbuh.
Edward je gledao u mene izmučenim očima.
A onda se Alice odmaknula od nas i prišla Aru. Okrenuli smo se za njom. Podigla je ruku kao i on.
Ništa nije rekla, a Aro je mahnuo zabrinutim čuvarima da se odmaknu, kad su joj krenuli zapriječiti pristup.
Aro joj je pošao u susret i uhvatio joj ruku. Oči su mu željno, pohlepno bljesnule.
Sagnuo je glavu preko ruku kojima su se dotaknuli i sklopio oči, usredotočujući se. Alice je stajala nepomično, prazna lica. Čula sam kako su Edwardu škljocnuli zubi.Niko se nije ni pomaknuo. Aro kao da se ukočio nad Alicinom rukom. Prolazile su sekunde, a ja sam sve više
strepila, pitajući se koliko će vremena proći prije nego što prođe previše vremena. Prije nego što to bude značilo da je nešto pošlo po krivu – još više po krivu nego zasad.
Prošao je još jedan nesnosan trenutak, a onda je Arov glas prekinuo tišinu.
“Ha, ha, ha”, nasmijao se, i dalje prignut. Polako je pogledao u nju očima koje su se krijesile od uzbuđenja.
“Tako sam uživao u ovome!”
Alice se suho osmjehnula. “Drago mi je da ti se svidjelo.”
“Vidjeti to što si ti vidjela – pogotovo ono što se još nije zbilo!” Odmahnuo je glavom u čudu.
“Ali što će se zbiti”, podsjetila ga je smirenim glasom.
“Da, da, to je već posve zadano. Svakako više nema problema.”
Caius je izgledao gorko razočarano – a Felix i Jane očito su dijelili taj osjećaj.
“Aro”, požalio se Caius.
“Dragi Caiuse”, osmjehnuo se Aro. “Ne srdi se. Pomisli samo na sve mogućnosti! Neće nam se danas pridružiti, ali ostaje nam nada za budućnost. Zamisli samo radost koju bi sama mala Alice donijela našem malom kućanstvu... K tome, tako me silno zanima kakva će Bella ispasti!”

Činilo se da je Aro zadovoljan. Zar ne shvaća koliko su Alicine vizije subjektivne? Da ona danas može čvrsto odlučiti da će me promijeniti, a sutra se predomisliti?
Milijun sitnih odluka, njezinih kao i tolikih tuđih – poput Edwardovih – može joj promijeniti put, a time i budućnost.
I hoće li uopće biti bitno je li Alice voljna, hoće li biti ikakve razlike ako i postanem vampirica, ako je taj pojam tako odbojan Edwardu? Ako je njemu smrt prihvatljivija od toga da me zauvijek ima uza se, kao besmrtnu napast?
Čak i onako prestravljena, osjetila sam kako tonem u depresiju, utapam se u njoj...
“Onda sada slobodno možemo ići?”, upitao je Edward smireno.
“Da, da”, susretljivo je rekao Aro. “Ali, molim vas, dođite nam opet. Baš ste nas oduševili!”
“A mi ćemo, također, posjetiti vas”, obećao je Caius, odjednom napola sklopivši oči, tako da nas je sada gledao kao gušter, ispod teških vjeđa. “Da se uvjerimo kako ćete ispuniti svoju stranu dogovora. Na vašem mjestu ne bih predugo odugovlačio. Mi ne pružamo druge
prilike.”
Edward je čvrsto stisnuo čeljust, ali odsječno je kimnuo glavom.
Caius se podsmjehnuo i kliznuo do Marcusa, koji je još sjedio nepokretan i nezainteresiran.
Felix je prostenjao.
“Ah, Felixe”, osmjehnuo se posprdno Aro. “Heidi samo što nije stigla. Strpljenja.”
“Hmm.” U Edwardovu se glasu opet čula napetost.
“U tom slučaju, možda bi bilo bolje da odemo što prije.”
“Da”, složio se Aro. “To je dobar prijedlog. Nezgode se ipak dogode. Samo, molio bih vas da pričekate u prizemlju dok ne padne mrak, ako vam to nije teško.”
“Naravno”, složio se Edward, dok sam se ja grozila od pomisli da čekam ostatak dana na bijeg.
“I, čuj”, dodao je Aro i prstom pozvao Felixa. Felix mu je smjesta prišao, a Aro je otkopčao prostrani ogrtač koji je nosio plećati vampir i skinuo mu ga s ramena. Dobacio ga je Edwardu. “Obuci ovo. Pomalo si upadljiv.”
Edward je obukao dugi ogrtač, ostavljajući kukuljicu na leđima.
Aro je uzdahnuo. “Pristaje ti.”
Edward se zahihotao, ali naglo je ušutio i osvrnuo se.
“Hvala ti, Aro. Pričekat ćemo u prizemlju.”
“Do viđenja, mladi prijatelji”, rekao je Aro, gledajući žarkim očima u istome smjeru.
“Idemo”, rekao je Edward, sada u žurbi.
Demetri nam je pokazao da krenemo za njim, te pošao istim putom kojim smo ušli, jedinim izlazom, kako mi se činilo.
Edward me hitro vodio uza se. Alice je bila kraj mene s druge strane, tvrdog izraza lica.
“Nismo bili dovoljno brzi”, promrsila je.
Ustrašeno sam je pogledala, ali ona je samo izgledala ožalošćeno. Tek sam tada začula žamor glasova – bučnih, grubih glasova – što dopire iz predvorja.
“Pa, ovo je neobično”, grmnuo je neki neotesani muški glas.
“Kako srednjevjekovno”, zgranuo se neugodno piskutav ženski glas.
Gomila ljudi prolazila je malim vratima i ispunjavala onu manju, kamenitu komoru. Demetri nam je mahnuo da im dademo mjesta. Stisnuli smo se uz hladni zid da ih pustimo da prođu.
Par na čelu grupe, Amerikanci, sudeći prema govoru, odmjeravali su pogledima prostor oko sebe.

“Dobrodošli, gosti! Dobrodošli u Volterru!”, čula sam pjevni Arov pozdrav iz velike odaje u tornju.
Ostali, četrdesetak, a možda i više njih, ušli su jedan po jedan za onim parom. Neki su razgledavali ambijent, kao turisti. Nekolicina ga je fotografirala. Drugi su djelovali zbunjeno, kao da im priča zbog koje su došli u ovu prostoriju više nema smisla. Naročito sam zapazila jednu sitnu, tamnoputu ženu. Nosila je krunicu oko vrata i čvrsto rukom držala križić. Hodala je sporije od ostalih, tu i tamo dotičući ponekoga i postavljajući mu pitanje na meni nepoznatom jeziku. Niko je, očito, nije mogao razumjeti, a u njezinom se glasu čulo sve više panike.
Edward mi je privio lice uza svoje grudi, ali prekasno.
Već sam shvatila o čemu se radi.
Čim se pojavio najmanji procjep, Edward me brzo gurnuo prema vratima. Osjećala sam užasnut izraz na svome licu i suze što mi se počinju skupljati u očima.
U kićenom, pozlaćenom hodniku nije bilo nikoga i ničega, izuzev jedne predivne, zamamno građene žene.
Znatiželjno nas je promatrala, naročito mene.
“Sretan ti povratak, Heidi”, pozdravio ju je Demetri odostraga.
Heidi se odsutno osmjehnula. Podsjetila me na Rosalie, iako nisu bile nimalo slične – tek zato što je i njezina ljepota bila iznimna, nezaboravna. Nikako nisam mogla odvratiti pogled od nje.
Bila je odjevena tako da naglasi tu ljepotu. Zapanjujuće noge, tamne od tajica, istaknula je najkraćom mogućom minicom. Nosila je majicu dugih rukava i visoka ovratnika, ali izuzetno pripijenu i izrađenu od crvenog vinila. Imala je dugu, sjajnu kosu boje mahagonija, a oči
su joj imale krajnje neobičnu ljubičastu nijansu – boju koja bi se mogla dobiti nošenjem plavih kontaktnih leća preko crvenih šarenica.
“Demetri”, odvratila mu je svilenim glasom, pogledavajući moje lice i Edwardov sivi ogrtač.
“Dobar ulov”, pohvalio ju je Demetri, a ja sam odjednom shvatila zašto je tako upadljivo odjevena... nije bila samo ribar, već i mamac.
“Hvala.” Blistavo mu se osmjehnula. “Nećeš doći?”
“Evo, sad ću. Sačuvaj mi pokojega.”
Heidi mu je kimnula i prošla kroz vrata, uputivši mi još jedan upitan pogled.
Edward je krenuo dalje takvim tempom da me prisilio da potrčim. Ali svejedno nismo uspjeli proći kroz urešena vrata na suprotnom kraju hodnika prije nego što je počelo vrištanje.