20. VOLTERRA

Krenule smo u strm uspon, a na cesti je nastajala sve veća gužva. Dok smo se vozile serpentinama, vozila su se tako natisnula da ih Alice više nije mogla suludo preticati.
Počele smo militi iza malog, svijetlosmeđeg pežoa.
“Alice”, prostenjala sam. Sat na upravljačkoj ploči kao da je otkucavao sve brže.
“Ovo je jedini pristup gradu”, pokušala me utješiti, ali glas joj je bio previše napet da me smiri.
Vozila su nastavila napredovati mic po mic, uskom, jednotračnom cestom. Sunce je blistavo sjalo. Činilo se da je već u zenitu.
Vozila su se vukla jedno po jedno prema gradu. Kad smo mu se približile, vidjela sam automobile parkirane kraj ceste i ljude koji izlaze iz njih da ostatak puta prijeđu pješice. Isprva sam pomislila da su samo nestrpljivi – što sam lako mogla shvatiti. Ali onda smo obišli novu serpentinu, i ugledala sam prepuno parkiralište pred gradskim zidinama i gomile ljudi koje prolaze kroz gradske dveri. Nikome nije bio dopušten ulazak vozilom.
“Alice”, upozorila sam je šapatom.
“Znam”, rekla je. Lice joj je bilo isklesano od leda.
Sad kad sam počela gledati, a miljele smo dovoljno sporo da se to vidi, opazila sam da je vrlo vjetrovito. Ljudi koji su se tiskali prema dverima držali su se za kape i micali kosu s lica. Odjeća se nadimala oko njih. Također sam opazila da je crvena boja posvuda. Crvene košulje, crvene kape, crvene zastave obješene kao duge vrpce kraj dveri, sve je to vijorilo – spazila sam kako intenzivno grimiznu maramu kojom je jedna žena povezala kosu odnosi nagli nalet vjetra. Podigla se u zrak iznad nje, izvijajući se kao da je živa. Ispružila je ruke i poskočila za
njom, ali marama je samo lepetala sve više, poput krvave mrlje spram zagasitih, drevnih zidova.
“Bella.” Alice je brzo progovorila žestokim, prigušenim glasom. “Ne vidim što će sada odlučiti ovaj stražar ovdje – ako ne upali, morat ćeš krenuti sama. Morat ćeš
trčati. Samo stalno pitaj gdje je Palazzo dei Priori, i trči kamo ti pokažu. Nemoj se izgubiti.”
“Palazzo dei Priori, Palazzo dei Priori”, počela sam ponavljati to ime, ne bih li ga upamtila.
“Ili ‘zvonik’, ako znaju engleski. Ja ću otići s druge strane, da pokušam negdje iza grada naći neko skriveno mjesto gdje mogu prijeći zidine.”
Kimnula sam glavom. “Palazzo dei Priori.”
“Edward će biti pod zvonikom, sjeverno od trga. S desne strane je uska uličica, a on će stajati tamo, u sjeni.
Morat ćeš mu privući pažnju prije nego što stigne iskoračiti na sunce.”
Grozničavo sam kimnula.
Alice je bila pri kraju reda. Čovjek u mornarički plavoj uniformi upravljao je prometom, vraćajući vozila s punog parkirališta. Okretala su se i išla naći mjesto uz cestu. Zatim je Alice došla na red.
Uniformirani joj je lijeno mahnuo, ne obraćajući pažnju.
Alice je ubrzala, obišla ga i krenula prema dverima.
Viknuo je nešto za nama, ali nije otišao s mjesta, mahnito mašući sljedećem autu da se ne usudi izvesti istu fintu kao i mi.
Čovjek na ulazu u grad nosio je istu takvu uniformu.
Kad smo mu prišle, okružila nas je vreva turista. Tiskali su se po pločnicima i znatiželjno buljili u nametljivi, razmetljivi porše.
Stražar je iskoračio nasred ulice. Alice je pažljivo okrenula auto pod kutom i zaustavila ga. Sunce je tuklo u moj prozor, a ona je bila u sjeni. Brzo je dohvatila torbicu iza sjedala i izvadila nešto iz nje.
Stražar je ozlojeđeno prišao njezinom prozoru i ljutito pokucao na njega.
Spustila je prozor do polovice, a ja sam vidjela kako se naglo zaprepastio kad je opazio lice iza tamnog stakla.
“Žao mi je, danas u grad smiju samo turistički autobusi, šinjora”, rekao je na engleskom, s jakom primjesom talijanskoga. Kao da mu je sada bilo krivo što nema
boljih vijesti za ovoliku ljepoticu.
“Na privatnoj smo turi”, rekla je Alice i zabljesnula ga zamamnim osmijehom. Ispružila je ruku kroz prozor, na sunce. Ukočila sam se, a tek onda shvatila da nosi rukavicu boje kože sve do iznad lakta. Uhvatila ga je za ruku, i dalje podignutu nakon kucanja na prozor, i uvukla je u auto. Stavila mu je nešto u dlan i presavila mu prste oko toga.

Ošamućeno je blenuo kad je izvukao ruku iz automobila i ugledao debeli svežanj novca koji mu se sada nalazio u njoj. Vanjska je novčanica bila ona od tisuću dolara.
“To je neka šala?”, promumljao je.
Alice mu se blistavo osmjehnula. “Samo ako je to vama smiješno.”
Pogledao ju je razrogačenim očima. Nervozno sam bacila pogled na sat na upravljačkoj ploči. Ako se Edward drži prvotnog plana, ostalo nam je samo još pet minuta.
“Malčice mi se žuri”, natuknula mu je, osmjehujući se i dalje.
Stražar je dvaput trepnuo, a onda tutnuo novac u prsluk.
Odmaknuo se od prozora i mahnuo nam da prođemo.
Niko od prolaznika izgleda da nije opazio tu tihu razmjenu. Alice je ušla automobilom u grad, i obje smo uzdahnule od olakšanja.
Ulica je bila vrlo uska, potaracana pločama boje jednake cimetno smeđim kućama koje su zavijale ulice u debelu sjenu. Kao da smo se našle u nekom prilazu. Crvene zastave, međusobno razmaknute tek nekoliko metara, resile su zidove i vijorile na vjetru koji je fijukao uskom uličicom.
Bila je gužva, a pješaci su nas usporavali.
“Samo još malo”, ohrabrila me Alice; čvrsto sam držala kvaku, spremna iskočiti na ulicu čim kaže.
Vozila je u brzim pokretima i naglim zastajanjima, a ljudi u mnoštvu mahali su šakama i ljutito joj govorili svašta što na svu sreću nisam razumjela. Skrenula je na puteljak koji nije mogao biti namijenjen za vozila; ljudi su se zgranuto morali tiskati u vrata dok smo se provlačile onuda. Na suprotnom kraju naišle smo na još jednu ulicu. Kuće su tu bile više; naginjale su se jedne prema drugima, tako da sunce nije doticalo pločnik – crvene zastave s obje strane gotovo su se doticale pri lamatanju.
Gužva je tu bila gušća nego igdje dosad. Alice je zaustavila auto. Otvorila sam vrata prije nego što smo potpuno stale.
Pokazala mi je prema mjestu gdje je ulica izlazila u svjetliji prostor. “Eno ga – na južnom smo dijelu trga.
Trči ravno na suprotnu stranu, desno od zvonika. Ja ću nekako doći unaokolo – ”
Odjednom je ostala bez daha, a kad je opet progovorila, siktala je. “Posvuda ih ima!”
Ukočila sam se u mjestu, ali ona me izgurala iz auta.
“Pusti sad njih. Imaš još dvije minute. Trči, Bella, trči!”, viknula je dok je i sama izlazila iz automobila.
Nisam stala da vidim kako se Alice stapa sa sjenama.
Nisam zastala da zalupim vrata za sobom. Odgurnula sam neku krupnu ženu s puta i potrčala iz sve snage, spuštene glave, slabo mareći za bilo što osim neravnih kamenih ploča pod svojim nogama.
Na izlasku iz sjenovite uličice zaslijepilo me jarko sunce što je tuklo na glavni trg. Vjetar me hučno udario, bacajući mi kosu u oči, zasljepljujući me još jače. Nije bilo čudo što sam opazila zid tjelesa tek kad sam se zaletjela u njega.
Između tih natisnutih ljudi nije bilo ni prolaza ni procjepa.
Silovito sam ih počela gurati, opirući se rukama koje su odgurivale mene. Čula sam ozlojeđene, pa čak i bolne povike dok sam se probijala kroz njih, ali nijedan na meni razumljivom jeziku. Lica su bila kovitlac ljutnje i iznenađenosti, okružen sveprisutnim crvenilom. Jedna mi se plavuša namrštila, a crvena marama koju je omotala oko vrata izgledala mi je kao grozna rana. Dijete koje je majka podigla na ramena da vidi preko svjetine osmjehnulo mi se odozgor, šireći usne preko plastičnog vampirskog zubala.
Mnoštvo se tiskalo oko mene, vrteći me u pogrešnom smjeru. Bilo mi je drago što je zvonik tako upadljiv, inače nikako ne bih ostala na pravom smjeru. Ali obje kazaljke sad su pokazivale uvis, u neumoljivo sunce, a premda sam se iz sve snage gurala kroz gomilu, znala sam da sam
zakasnila. Nisam još ni na pola puta. Neću stići. Glupa sam i spora i ljudska, i svi ćemo stradati zbog toga.

Ponadala sam se da će se Alice izvući. Ponadala sam se da će me vidjeti iz neke tamne sjene i saznati da sam doživjela neuspjeh, pa da se može vratiti kući, Jasperu.
Ćulila sam uši, nastojeći kroz bijesne povike čuti zvuk otkrivanja: zgranuti uzvik, možda vrisak, nekoga ko će prvi ugledati Edwarda.
Ali u gužvi se našao otvor – spazila sam prazninu pred sobom. Žurno sam se počela gurati onamo, shvativši tek kad sam cjevanicama udarila o cigle da to široka, četvrtasta fontana stoji nasred trga.
Gotovo sam zaplakala od olakšanja kad sam prebacila nogu preko ruba i potrčala kroz vodu do koljena. Prštala je svuda oko mene dok sam gazila kroz bazen. Čak i na suncu, vjetar je puhao ledenjački hladno, a od vlage je ta hladnoća postala doslovce bolna. Ali fontana je bila vrlo
široka; omogućila mi je da prijeđem sredinu trga, pa i više, za samo nekoliko sekundi. Nisam zastala na suprotnom kraju – odrazila sam se sa zidića i bacila se u gomilu.
Sad su me spremnije propuštali, izbjegavajući ledenu vodu koja mi je prskala s mokre odjeće pri trku. Opet sam bacila pogled na sat na zvoniku.
Duboko, prodorno zvono odjeknulo je trgom. Kamene ploče pod mojim nogama zabridjele su. Djeca su jauknula i prekrila si uši. A ja sam počela vrištati u trku.
“Edwarde!”, vrisnula sam, znajući da neće biti koristi od toga. Svjetina je bila prebučna, a ja od napora nisam mogla doći do daha. Ali nisam mogla prestati vrištati.
Opet je odzvonilo. Protrčala sam pokraj djeteta u majčinom naručju – kosa mu je bila gotovo bijela na zasljepljujućem suncu. Krug visokih muškaraca, odjevenih u crvene blejzere, glasno me upozorio dok sam se probijala kroz njih. Opet je odzvonilo.
Na drugoj strani ljudi u blejzerima nalazio se procjep u svjetini, prostor između znatiželjnika koji su se besciljno motali oko mene. Pogledom sam počela pretraživati sjenoviti, uski prolaz s desne strane širokog, četvrtastog zdanja pod zvonikom. Nisam vidjela razinu ulice – još
uvijek mi je smetalo previše ljudi. Opet je odzvonilo.
Sad sam već teško gledala. Kako me gomila nije više zaklanjala od vjetra, šibao mi je lice i pekao oči. Nisam bila sigurna teku li mi suze zbog toga, ili plačem zbog poraza kad je opet odzvonilo.
Mala četveročlana obitelj stajala je najbliže početku uličice. Djevojčice su na sebi imale grimizne haljinice, tamne kose povezane vrpcama iste boje. Otac im nije bio visok. Učinilo mi se da vidim nešto sjajno u sjeni, odmah preko njegova ramena. Pohrlila sam prema njima, nastojeći nešto vidjeti kroz suze što me peku. Odzvonilo je, a mlađa je djevojčica čvrsto pritisnula uši dlanovima.
Starija, visoka majci tek do struka, zagrlila je majčinu nogu i zagledala se u sjene iza njih. Vidjela sam kako cima majku za lakat i pokazuje joj u tamu. Odzvonilo je, a sad sam se našla tako blizu.
Bila sam dovoljno blizu da joj čujem piskutavi glas.
Njezin me otac iznenađeno pogledao kad sam naletjela na njih, promuklo ponavljajući i ponavljajući Edwardovo ime.
Starija djevojčica veselo se zahihotala i kazala nešto majci, opet nestrpljivo pokazavši u sjene.
Zaobišla sam oca u trku – zgrabio je malenu, mičući mi je s puta – i potrčala koliko me noge nose prema sumračnom otvoru iza njih, dok mi je odzvanjalo iznad glave.
“Edwarde, ne!”, vrisnula sam, ali glas mi se izgubio u tutnjavi zvona.
Sad sam ga vidjela. I vidjela sam da on mene ne vidi.
To je doista bio on – ovaj put nije bilo halucinacija.
I shvatila sam da su moje obmane bile manjkavije nego što sam mislila; nijedanput mu nisu bile ravne.
Edward je stajao nepomično kao kip na korak-dva od početka uličice. Oči su mu bile sklopljene, obrubljene zagasitoljubičastim kolobarima, ruke opušteno ispružene uz bok, dlanova okrenutih prema van. Lice mu je bilo vrlo smireno, kao da snatri o nečemu ugodnom. Mramorna
prsa bila su mu gola – pod nogama mu je ležala hrpica bijele tkanine. Odražena svjetlost s ploča na trgu mutno mu se ljeskala s njegove kože.
Nikad nisam vidjela ništa ljepše – čak i u trku, dok sam dahtala i vrištala, to sam jasno vidjela. I proteklih sedam mjeseci nije mi ništa značilo. I njegove riječi u šumi nisu mi ništa značile. I nije mi bilo bitno što me on ne želi. Ja nikad neću željeti ništa osim njega, ma koliko još poživjela.
Opet je odzvonilo, a on je dugim korakom pošao prema svjetlu.

“Ne!”, vrisnula sam. “Edwarde, pogledaj me!”
Nije me slušao. Vrlo se blago osmjehnuo. Podigao je nogu da izvede korak kojim će se naći ravno na udaru sunčevih zraka.
Sudarila sam se s njim tako snažno da bi me silina sraza svalila na zemlju da me njegove ruke nisu ščepale.
Naglo me zadržao, tako da sam ostala bez daha, a glava mi je poletjela unatrag.
Polako je otvorio tamne oči kad je sa zvonika opet odzvonilo.
Pogledao je u mene, tiho iznenađen.
“Čudesno”, rekao je onim svojim predivnim glasom, punim nevjerice, s tračkom podsmijeha. “Carlisle je imao pravo.”
“Edwarde”, pokušala sam nekako izgovoriti, ali glasnice mi nisu stvarale zvuk. “Moraš se vratiti u sjenu.
Moraš se maknuti odavde!”
Njemu je to samo bilo smiješno. Dlanom mi je meko prešao preko obraza. Kao da nije ni primijetio da ga nastojim odgurati. Koliko sam uspjeha u tome imala, mogla sam jednako tako gurati i zidove u uličici. Opet je odzvonilo, ali on nije reagirao.
Bilo je to vrlo čudno, jer znala sam da smo oboje u smrtnoj opasnosti. Ipak, u tom trenutku osjetila sam se dobro. Cijelo. Osjećala sam kako mi srce tuče u grudima, kako mi krv opet vruće i brzo kola žilama. Pluća su mi se duboko ispunila slatkom aromom njegove kože.
Bilo mi je kao da nikad nisam imala rupu u grudima.
Bila sam savršena – ne iscijeljena, već kao da sam oduvijek bila cijela.
“Ne mogu vjerovati kako se to brzo zbilo. Ništa nisam osjetio – vrlo su dobri”, zamišljeno je rekao, opet zažmirio i pritisnuo mi usne na kosu. Glas mu je bio poput meda i baršuna. “Smrt je isisala med iz tvoga daha, ali nije zadobila moći nad tvojom ljepotom”, promrmljao je, a ja sam prepoznala rečenicu koju Romeo izgovara u grobnici. Sa zvonika je zadnji put odzvonilo. “Mirišeš upravo isto kao i uvijek”, nastavio je. “Pa neka je onda ovo pakao. Baš me briga. Prihvaćam ga.”
“Nisam mrtva”, upala sam mu u riječ. “A nisi ni ti!
Molim te, Edwarde, moramo odavde. Sigurno sad nisu daleko!”
Počela sam se koprcati u njegovu naručju, a njemu se čelo zbunjeno naboralo.
“Kako, molim?”, pristojno me upitao.
“Nismo mrtvi, bar ne još! Ali moramo smjesta odavde prije nego što Volturi – ”
Shvaćanje mu je svanulo na licu dok sam to govorila.
Prije nego što sam stigla sve reći, odjednom me odmaknuo od ruba sjene, okrenuvši me bez napora i čvrsto prislonio leđima o cigleni zid, te se sam okrenuo od mene i pogledao prema uličici. Široko je, zaštitnički raširio ruke preda mnom.
Provirila sam ispod njegove ruke i opazila kako se dva tamna lika odvajaju od tmine.
“Pozdrav, gospodo.” Edwardov glas bio je smiren i ugodan, na površini. “Mislim da mi vaše usluge danas ipak neće trebati. Bio bih vam izuzetno zahvalan, doduše, kad biste svojim gospodarima prenijeli moju zahvalu.”
“Da preselimo ovaj razgovor u prikladniji prostor?”, prijeteći je prošaptao profinjen glas.
“Držim da to neće biti nužno.” Edwardov glas postao je oštriji. “Znam kakve su ti upute, Felixe. Nisam prekršio nijedno pravilo.”
“Felix je samo htio ukazati na blizinu sunca”, kazala je druga sjenka umirujućim tonom. Obojicu su zakrivali dimno sivi ogrtači, dugi do zemlje, što su se nadimali na vjetru. “Potražimo bolji zaklon.”

“Doći ću za vama”, rekao je suho Edward. “Bella, a da se vratiš na trg i pogledaš festival?”
“Ne, povedi djevojku”, kazala je prva sjenka, uspijevajući nekako zvučati kao da se ceri.
“Neće ići.” Nestalo je hinjene uljudnosti. Edwardov glas postao je plošan i leden. Neopazivo je premjestio težište, i bilo mi je jasno da se sprema na borbu.
“Ne.” Nijemo sam izgovorila tu riječ.
“Psst”, promrmljao je, samo za mene.
“Felixe”, opomenula je druga, razboritija sjenka.
“Ne ovdje.” Obratio se Edwardu. “Aro bi jednostavno htio ponovno s tobom razgovarati, ako si odlučio da nas ipak ne prisiliš na djelovanje.”
“Svakako”, složio se Edward. “Ali djevojka može slobodno otići.”
“Bojim se da to neće biti moguće”, rekla je sažalno uljudna sjenka. “Moramo se držati pravila.”
“Onda se ja bojim da neću moći prihvatiti Arov poziv, Demetri.”
“Nemam ništa protiv.” Felix je zvučao kao da prede.
Oči su mi se privikavale na duboku sjenku, i sad sam vidjela da je Felix vrlo krupan, visok i plećat. Veličinom me podsjećao na Emmetta.
“Aru to neće biti drago”, uzdahnuo je Demetri.
“Siguran sam da će preživjeti to razočaranje”, odvratio mu je Edward.
Felix i Demetri prikrali su se bliže početku uličice, blago se razmičući da mogu nasrnuti na Edwarda s dvije strane. Namjeravali su ga natjerati dublje u uličicu, da izbjegnu scenu. Do njihove kože nije dopirao odraz svjetlosti; bili su sigurni u svojim ogrtačima.
Edward se nije pomaknuo ni za pedalj. Potpisivao je smrtnu presudu time što me štiti.
Odjednom, Edward je naglo okrenuo glavu prema mraku zavojite uličice, a to su učinili i Demetri i Felix, reagirajući na neki zvuk ili pokret koji moja osjetila nisu uspjela opaziti.
“Budimo pristojni, dobro?”, predložio je pjevan glasić.
“Ima dama u društvu.”
Alice je lagano priskočila uz Edwarda i zauzela opušten stav. Nije bilo ni traga nekoj prikrivenoj napetosti.
Izgledala je tako sitna, tako krhka. Njihala je ručice kao malo dijete.
No i Demetri i Felix smjesta su se uspravili, a ogrtači su im se blago zavijorili kad je nalet vjetra prohujao uličicom.
Felixovo se lice skiselilo. Očito im se nije sviđala ravnopravna brojnost.
“Nismo sami”, podsjetila ih je.
Demetri se načas osvrnuo. Nekoliko metara dalje, na trgu, promatrala nas je ona mala obitelj s djevojčicama u crvenim haljinicama. Majka je nešto žurno objašnjavala mužu, gledajući nas petoro. Pogledala je u stranu kad je vidjela da je Demetri gleda. Muž je otišao nekoliko metara
dalje na trg i potapšao po ramenu jednog od onih muškaraca u crvenim blejzerima.
Demetri je odmahnuo glavom. “Molim te, Edwarde, budimo razumni”, rekao je.
“Budimo”, složio se Edward. “Pa ćemo sada u miru otići, a da niko ništa neće znati.”
Demetri je ozlojeđeno uzdahnuo. “Dopusti da barem porazgovaramo o ovome nasamo.”
Šestorica u crvenom sad su se pridružila obitelji, i svi su nas stali zabrinuto gledati. Bila sam itekako svjesna Edwardovog zaštitničkog stava preda mnom – sigurna da ih je upravo to uzbunilo. Htjela sam im punim grlom viknuti da bježe.

Edward je glasno škljocnuo zubima. “Ne.”
Felix se osmjehnuo.
“Dosta.”
Glas je bio visok i vrskav, i dopro je odostraga.
Provirila sam ispod Edwardove druge ruke i ugledala malu, tamnu priliku kako nam prilazi. Prema nadimanju skuta, znala sam da je to još neko od njihovih. A čijih drugih?
Isprva sam pomislila da je to mladi dječak. Novopridošlica je bila sitna poput Alice, kratko ošišane ravne, svijetlosmeđe kose. Tijelo pod ogrtačem – koji je bio tamniji, gotovo crn – bilo je vitko i androgino. Ali lice je bilo prelijepo za dječaka. Naspram toga lica krupnih očiju i punih usana Botticellijev bi anđeo izgledao kao demon.
Čak i ako se u obzir uzmu tamne, grimizne šarenice.
Veličinom je djelovala tako beznačajno da me zbunila reakcija na njezin dolazak. Felix i Demetri smjesta su se opustili iz položaja za napad i opet stopili sa sjenama nadvijenih zidova.
Edward je spustio ruke i također opustio držanje – ali kao znak poraza.
“Jane”, uzdahnuo je kad ju je prepoznao, pomiren s onim što slijedi.
Alice je suzdržano prekrižila ruke.
“Pođite za mnom”, opet se oglasila Jane, monotono govoreći svojim dječijim glasom. Okrenula nam je leđa i nečujno se izgubila u mraku.
Felix nam je pokazao da pođemo prvi, cereći se.
Alice je smjesta krenula za malom Jane. Edward me obrglio oko struka i poveo pokraj nje. Uličica se blago spuštala i ujedno sužavala. Gledala sam u njega očima punim grozničavih pitanja, ali on je samo odmahnuo glavom. Iako nisam čula ostale iza nas, bila sam sigurna da nas slijede.
“Onda, Alice”, rekao je Edward onako usput pri hodu. “Valjda me ne bi trebalo čuditi što te vidim.”
“To je bila moja greška”, odgovorila mu je Alice jednakim tonom. “Na meni je bilo da je ispravim.”
“Što se dogodilo?” Govorio je pristojno, kao da ga to praktički i ne zanima. Pretpostavljala sam da su tomu razlog naćuljene uši iza nas.
“Duga je to priča.” Alice je načas pogledala prema meni. “Ukratko, ona je doista skočila s litice, ali ne u pokušaju da se ubije. Bella ti je danas velika poklonica ekstremnih sportova.”
Pocrvenila sam i uprla pogled ravno preda se, gledajući za tamnom sjenom koju više nisam mogla vidjeti.
Mogla sam zamisliti što on sada sluša iz Alicinih misli.
Gotovo se udavila, vrebaju je vampiri, druži se s vukodlacima...
“Hm”, šturo je rekao Edward, a glas mu više nije bio nimalo opušten.
Uličica je blago zavijala, i dalje se spuštajući, tako da nisam vidjela da se put naglo prekida sve dok nismo došli do ravnog ciglenog zida bez prozora. Onoj malenoj po imenu Jane nije bilo ni traga.
Alice nije oklijevala, nije usporila korak dok je prilazila zidu. Zatim je, lako i elegantno, spuznula niz otvorenu rupu u ulici.
Izgledala je kao slivnik smješten na najnižoj tački kolnika. Nisam to primijetila sve dok Alice nije nestala kroz nju, ali rešetka je bila napola odmaknuta. Rupa je bila uska i crna.
Ustuknula sam.
“U redu je, Bella”, rekao je Edward tiho. “Alice će te uhvatiti.”
Sumnjičavo sam odmjerila rupu. Pretpostavljam da bi on ušao u nju prvi da iza nas nisu, samodopadno i šutke, čekali Demetri i Felix.

Čučnula sam i prebacila noge u uski procjep.
“Alice?”, prošaptala sam drhtavim glasom.
“Tu sam, Bella”, potvrdila mi je. Glas joj je dopro iz prevelike dubine da se zbog toga osjetim bolje.
Edward me uhvatio za zapešća – ruke su mu bile studene kao stijene u zimi – i spustio u mrak.
“Spremna?”, upitao je.
“Pusti je”, dobacila mu je Alice.
Sklopila sam oči da ne vidim tamu, čvrsto zažmirivši od straha, čvrsto stisnuvši usta da ne vrisnem. Edward me ispustio.
Pad je bio bešuman i kratak. Zrak je samo pola sekunde fijukao oko mene, a onda sam naglo izdahnula kad su me Alicine ruke spremno dočekale.
Imat ću modrice; ruke su joj bile vrlo tvrde. Postavila me na noge.
Na dnu je bilo tmurno, ali ne i posve mračno. Slabašna svjetlost iz rupe nad nama vlažno se ljeskala s kamena pod mojim nogama. Svjetla je na sekundu nestalo, a onda se Edward našao kraj mene kao blijedi, bijeli odsjaj.
Obgrlio me, privio čvrsto uza se i počeo brzo vući dalje. Objeručke sam ga zagrlila oko hladnog struka, te počela posrtati i spoticati se po neravnoj kamenoj površini.
Teška se rešetka navukla preko slivnika iza nas i metalno jeknula, teško se zatvorivši.
Mutni sjaj s ulice brzo se izgubio u tmini. Teturavi su mi koraci ječali mračnim prostorom; zvučao je prostrano, ali nisam mogla odrediti koliko je širok. Čulo se samo grozničavo kucanje moga srca i moje koračanje mokrim kamenovima – osim jedanput, kad je nestrpljivi uzdah šapatom dopro straga.
Edward me čvrsto držao. Slobodnu je ruku ispružio preko tijela i uhvatio me i za lice, prelazeći mi mekim palcem preko usana. Tu i tamo, osjetila bih kako mi licem pritišće kosu. Shvatila sam da je ovo jedini ponovni susret koji ćemo ikada imati, i privila se čvršće uz njega.
Zasad je izgledalo kao da me on želi, što mi je bilo dovoljno da ne marim za užas podzemnog tunela i vampira što vrebaju iza nas. Vjerojatno se nije radilo ni o čemu bitnijem od grižnje savjesti – iste one grižnje savjesti zbog koje se, dok je vjerovao da je tako, smatrao dužnim doći ovamo i platiti glavom moje samoubojstvo.
Ali osjećala sam kako mi blago prislanja usne o čelo, i nije me bilo briga što ga na to potiče. Barem mogu prije smrti biti opet s njim. Bolje to, nego dug život.
Poželjela sam da ga mogu upitati što će se tačno sada dogoditi.
Očajnički me zanimalo kako će nas usmrtiti – kao da bi mi bilo lakše ako to saznam unaprijed. Ali nisam mogla ništa reći, čak ni šapatom, u onakvom okružju. Ostali su sve mogli čuti – svaki moj dah, svaki otkucaj mog srca.
Put pod našim nogama nastavio se polako spuštati, vodeći nas sve dublje pod zemlju. Osjećala sam klaustrofobiju.
Samo zato što mi je Edwardova ruka blago milovala lice nisam glasno vrištala.
Nisam mogla odrediti odakle sada dopire svjetlost, ali polako je postalo tamnosivo, a ne više crno. Našli smo se u niskom, nadsvođenom tunelu. Duge pruge vlage boje ebanovine slijevale su se niz sive kamenove, kao da krvare tintom.
Drhtala sam, a mislila sam da je to od straha. Tek kad su mi zubi počeli cvokotati shvatila sam da se smrzavam.
Odjeća mi je i dalje bila mokra, a pod gradom je vladala zimska temperatura. Edwardova koža nije bila ništa toplija.
Shvatio je to u isti mah kad i ja, pa me prestao grliti i uhvatio samo za ruku.
“N-n-ne”, zacvokotala sam i bacila mu se oko vrata.
Bilo me baš briga hoću li se smrznuti. Ko zna koliko nam je još preostalo?
Počeo me hladnim dlanom trljati po nadlanici, ne bi li me ugrijao trenjem.
Požurili smo tunelom, ili se bar meni to činilo kao da žurimo. Polaganim sam napredovanjem nekome – pretpostavljam Felixu – išla na živce, pa sam čula kako tu i tamo teško uzdiše.
Na kraju tunela stajala je rešetkasta pregrada – željezne šipke bile su zahrđale, ali debele kao moja ruka.
Mala vrata, izrađena od tanjih, isprepletenih šipki stajala su otvorena. Edward se provukao kroz njih i brzo otišao do šire, svjetlije kamene prostorije. Rešetkasta vrata resko su se zalupila, a zatim se začulo okretanje ključa u bravi. Nisam se usuđivala osvrnuti.
Na suprotnoj strani duge prostorije stajala su niska vrata od masivnog drveta. Bila su vrlo debela – što sam znala zato što su i ona stajala otvorena.
Prošli smo kroz vrata, a ja sam iznenađeno pogledala oko sebe i automatski se opustila. Kraj mene, Edward se napeo i čvrsto stisnuo čeljust.