1. ULTIMATUM

Bella,

Bella,
Ne znam zašto tjeraš Charlieja da nosi poruke Billyju kao da smo u
drugom razredu osnovne – da ho.u razgovarati s tobom javio bih ti se na
Ti si ta koja je donijela odluku, okej? Ne možeš imati i ovce i novce kad
Koji dio izraza “smrtni neprijatelji” tebi iz nekog razloga nikako ne
ide u
Ma čuj, znam da se ponašam kao kreten, ali jednostavno se ne može
prijeći preko
Ne možemo biti prijatelji kad si ti cijelo vrijeme s hrpetinom
Samo mi je još gore kad previše razmišljam o tebi, pa mi radije nemoj
više pisati
Da, i ti meni nedostaješ. Jako. To ništa ne mijenja. Žao mi je.
Jacob

Prešla sam prstima preko lista, opipavajući utore na mjestima gdje je tako jako pritisnuo penkalo o papir da ga je gotovo podrapao. Mogla sam ga zamisliti kako to ispisuje – žvrlja ljutita slova svojim grubim rukopisom, križa redak za retkom kad mu riječi pođu u krivo, možda čak i lomi penkalo prevelikom šakom; to bi objasnilo mrlje tinte. Mogla sam zamisliti kako mu se crne obrve skupljaju od nemoći, kako mu se čelo mreška. Da sam bila tamo, možda bih mu se bila i nasmijala. Ne daj da te sredi ugrušak u mozgu, Jacobe, bila bih mu kazala. Samo ti to izbaci iz sebe.
Sada, dok sam iznova čitala riječi koje sam već bila upamtila, najmanje mi je bilo do smijeha. Njegov odgovor na moju molećivu poruku – koja je stigla do njega preko Charlieja i zatim Billyja, baš kao u drugom razredu, kao što je napomenuo – nije me iznenadio. Znala sam srž onoga što me u njoj čeka i prije nego što sam je otvorila.
Iznenadilo me, ipak, koliko me boli svaki prekriženi redak – kao da su vršci slova oštrice. Još gore, svaki je ljutiti početak slutio na golemu zalihu boli; Jacobova bol probadala me dublje od vlastite.
Dok sam razmišljala o tome, osjetila sam kako iz kuhinje dopire jedinstveni smrad zadimljene grijaće plohe.
U nekoj drugoj kući, činjenica da to kuha neko drugi, a ne ja, ne bi bila razlog za paniku.
Tutnula sam zgužvani papir u stražnji džep i potrčala, te u zadnji čas stigla u prizemlje.
Posuda s umakom za špagete koju je Charlie stavio u mikrovalnu bila je tek pri prvom obrtaju kad sam naglo otvorila vratašca i izvadila je.
“Pa u čemu sam pogriješio?”, uzrujano me upitao Charlie.
“Najprije si trebao skinuti poklopac, tata. Metal ne odgovara mikrovalnim pećnicama.” Dok sam to govorila, brzo sam skinula pokopac, izlila pola umaka u zdjelu i stavila zdjelu u mikrovalnu, a posudu vratila u hladnjak; iznova sam podesila vrijeme i pritisnula tipku start.
Charlie je stisnutih usnica promatrao moja podešavanja.
“Jesam li bar skuhao tjesteninu kako treba?”
Pogledala sam u lonac na štednjaku – izvor smrada zbog kojeg sam dotrčala. “Miješanje pomaže”, rekla sam blago. Pronašla sam kuhaču i pokušala raskomadati gnjecavu grudu tjestenine koja se zapekla za dno.
Charlie je uzdahnuo.
“Onda, što ti sve ovo znači?”, upitala sam ga.
Prekrižio je ruke i zagledao se kroz stražnje prozore u pljusak. “Ne znam na što misliš”, progunđao je.
Bila sam sva u čudu. Charlie da kuha? I kakvo mu je to durenje? Edward još nije došao; moj tata je obično čuvao takvo ponašanje za nastup pred mojim dečkom, dajući sve od sebe da mu dočara pojam “nimalo dobrodošao” svakom riječju i gestom. Charliejevi napori nisu bili potrebni – Edward je znao tačno što moj tata misli i bez takve predstave.
Od riječi dečko zagrizla sam obraz iznutra s poznatom napetošću dok sam miješala tjesteninu. Nije to bila prava riječ, nipošto. Trebala mi je neka koja bi bolje izrazila vječnu predanost... Ali riječi poput sudbina i predodređenost zvuče čudno kad ih se izgovori u svakodnevnom razgovoru.
Edward je na umu imao drugu riječ, riječ koja je i stvarala napetost u meni. Zubi bi mi zabridjeli čim bih je se sjetila.
Zaručnik. Ajoj. Zgrozila sam se od te pomisli.
“Nešto mi je promaklo? Otkada ti to spremaš večeru?”, upitala sam Charlieja. Gruda špageta bućkala se u kipućoj vodi dok sam je ubadala. “Ili, bolje rečeno, pokušavaš spremiti večeru.”
Charlie je slegnuo ramenima. “Nema zakona koji bi mi branio da kuham u vlastitoj kući.”
“To barem ti znaš”, odgovorila sam mu i iscerila se, pogledavši značku na njegovoj kožnoj jakni.
“Ha. Ta ti je dobra.” Svukao je jaknu kao da sam ga pogledom podsjetila da je još ima na sebi, i objesio je na vješalicu za svoju opremu. Tamo mu je već visio pojas s pištoljem – već nekoliko tjedana nije imao potrebu ponijeti ga sa sobom u postaju. Gradić Forks u saveznoj državi Washington više nisu tištali neugodni nestanci, više se nisu opažali zagonetni divovski vukovi u stalno
kišovitim šumama...
Šutke sam kidala tjesteninu, pretpostavljajući da će Charlie napokon kazati što ga to tišti kad mu bude odgovaralo.
Moj tata nije bio rječit čovjek, a napor koji je uložio u nastojanje da upriliči večeru uz razgovor sa
mnom davao mi je do znanja da mu je na umu atipična količina riječi.
Bacila sam rutinski pogled na sat – što sam u ovo doba dana radila svakih nekoliko minuta. Ostalo mi je još manje od trideset minuta.
Poslijepodneva su mi bila najteži dio dana. Otkako me Jacob Black, moj nekada najbolji prijatelj (i vukodlak) ocinkao za motocikl koji sam potajice vozila – htijući me tom izdajom dovesti u kaznu, kako ne bih mogla provoditi vrijeme s Edwardom Cullenom, mojim dečkom (i vampirom) – Edward mi je smio dolaziti u posjet samo od sedam do devet i trideset navečer, uvijek isključivo unutar moje kuće i pod nadzorom navijek mrkog pogleda moga tate.
To je bio korak dalje od prethodne, donekle manje stroge kazne u kojoj sam se našla zbog trodnevnog nestanka bez objašnjenja i prilike u kojoj sam skočila u more s litice.

Naravno, i dalje sam se viđala s Edwardom u školi, jer Charlie to nikako nije mogao spriječiti. K tome, Edward je i gotovo svaku noć provodio u mojoj sobi, ali nije da je Charlie baš znao za to. Edwardova sposobnost lakog i nečujnog uspinjanja na moj prozor na katu bila je gotovo jednako korisna kao i njegovo umijeće čitanja Charliejevih misli.
Premda s Edwardom nisam mogla biti jedino poslijepodne, to je bilo dovoljno da se sva unezvjerim, a sati su mi uvijek presporo prolazili. Svejedno, podnosila sam kaznu bez prigovora jer sam – kao prvo – znala da sam je zaslužila, te – kao drugo – zato što mi je bilo nepojmljivo povrijediti tatu iseljavanjem iz kuće sada, kad mi se nad obzorjem nadvijao daleko trajniji rastanak, koji Charlie nije mogao vidjeti.
Moj tata je sjeo za stol, pritom prostenjavši, i rastvorio mokre novine na njemu; već za sekundu-dvije počeo je coktati jezikom, pun negodovanja.
“Ne znam zašto čitaš novosti, tata. To te samo uzrujava.”
Prečuo me, gunđajući na novine pred sobom. “Eto zašto se svi žele doseliti u malo mjesto! Koješta.”
“Što su sad pak skrivili veliki gradovi?”
“Seattle se svojski trudi postati vodeći grad u zemlji prema broju ubojstava. Pet neriješenih umorstava u protekla dva tjedna. Možeš li zamisliti takav život?”
“Mislim da je Phoenix čak bliže vrhu ljestvice umorstava, tata. Živjela sam ja tako.” I nikad nisam bila ni blizu prijetnje ubojstvom sve dok se nisam preselila u njegovo sigurno, malo mjesto. Ustvari, još uvijek sam na nekoliko popisa za odstrel... Žlica mi je zadrhtala u rukama, tako da se voda namreškala.
“Pa, što se mene tiče, nema tih novaca”, rekao je Charlie.
Odustala sam od nastojanja da spasim večeru i zadovoljila se time da je poslužim; morala sam nožem za pečenje odsjeći porciju špageta za Charlieja i zatim za sebe, dok me on plaho promatrao. Charlie je prelio svoju tjesteninu umakom i prionuo na jelo. Ja sam prekrila svoj grumen najbolje što sam mogla i bez naročitog se oduševljenja povela za njegovim primjerom. Nakratko smo objedovali u tišini. Charlie je i dalje pregledavao
novosti, pa sam dohvatila svoj pohabani primjerak Orkanskih visova s mjesta gdje sam ga ostavila jutros za doručkom i pokušala se izgubiti u Engleskoj na prijelazu stoljeća, čekajući da on prvi progovori.
Upravo sam stigla do mjesta gdje se Heathcliff vraća, kad se Charlie nakašljao i bacio novine na pod.
“Imaš pravo”, rekao je Charlie. “Imao sam poseban razlog za ovo.” Mahnuo je vilicom prema ljepljivim jestvinama na stolu. “Htio sam porazgovarati s tobom.”
Odložila sam knjigu; hrbat joj je bio tako uništen da je ostala ravno rastvorena na stolu. “Mogao si me samo zamoliti.”
Kimnuo je glavom, mršteći se. “Aha. Imat ću to na umu za sljedeći put. Mislio sam da ću te smekšati ako te oslobodim spremanja večere.”
Nasmijala sam se. “Upalilo je – smekšao si me kao puslicu svojim kulinarskim umijećem. Što ti treba, tata?”
“Pa, radi se o Jacobu.”
Osjetila sam kako mi se lice stvrdnulo. “Što s njim?”, upitala sam ga kroz stisnute usne.
“Samo polako, Bells. Znam da se još ljutiš što te cinkao, ali postupio je kako treba. Bio je odgovoran.”
“Odgovoran”, ponovila sam s prezirom i zakolutala očima. “Baš. Onda, što s Jacobom?”
To mi se nehajno pitanje ponovilo u glavi, zvučeći nimalo trivijalno. Što s Jacobom? Što da učinim kad je on u pitanju? Moj nekad najbolji prijatelj koji mi je sada... što? Neprijatelj? Zgrozila sam se.
Charlie je odjednom postao sav oprezan. “Nemoj se naljutiti na mene, u redu?”
“Naljutiti?”
“Pa, radi se i o Edwardu.”
Stisnula sam oči.
Charliejev je glas postao stroži. “Puštam ga u kuću, zar ne?”
“Puštaš ga”, priznala sam. “Na strogo ograničeno vrijeme.
Naravno, mogao bi i mene puštati iz kuće na strogo ograničeno vrijeme”, dodala sam – samo u šali; znala sam da mi nema izlaska odavde do kraja školske godine.
“Bila sam prilično dobra u zadnje vrijeme.”
“Pa, otprilike sam o tome i mislio porazgovarati...” A onda se Charliejevo lice neočekivano rastegnulo u osmijeh od kojega mu se koža oko očiju namreškala; načas je izgledao dvadeset godina mlađe.
Opazila sam nejasan tračak mogućnosti u tom osmijehu, ali nastavila sam s oprezom. “Zbunjena sam, tata. Razgovaramo li mi to o Jacobu, o Edwardu, ili o mojoj kazni?”
Osmijeh mu je opet bljesnuo na licu. “Recimo, o sve te tri stvari.”
“A kakve međusobne veze one imaju?”
“Okej.” Uzdahnuo je i podigao dlanove, kao da se predaje. “Dakle, mislim da možda zaslužuješ otpust zbog dobrog ponašanja. Nevjerojatno si nesklona cendranju za jednu tinejdžerku.”
Glas i obrve naglo su mi se podigli. “Ozbiljno? Slobodna sam?”
Odakle sad ovo? Bila sam uvjerena da ću biti u kućnom pritvoru sve dok se konkretno ne iselim, a Edward nije opazio nikakvo kolebanje u Charliejevim mislima...

Charlie je podigao prst u zrak. “Pod jednim uvjetom.”
Oduševljenje mi je splasnulo. “Ma fantastično”, prostenjala sam.
“Bella, prije je riječ o molbi nego o zahtjevu, okej?
Slobodna si. Ali nadam se da ćeš se tom slobodom služiti... promišljeno.”
“Što ti sad to znači?”
Opet je uzdahnuo. “Znam da nemaš ništa protiv toga da cijelo vrijeme provodiš s Edwardom – ”
“Provodim ja vrijeme i s Alice”, ubacila sam mu se u riječ. Edwardova sestra nije imala zadano vrijeme za posjete; dolazila je i odlazila kako želi. Charlie se topio u njezinim vještim rukama.
“To je tačno”, rekao je. “Ali nisu ti Cullenovi jedini prijatelji, Bella. Barem je tako nekada bilo.”
Jedan dugi trenutak samo smo se gledali.
“Kada si zadnji put razgovarala s Angelom Weber?”, naglo me upitao.
“U petak za ručkom”, smjesta sam mu odgovorila.
Prije Edwardova povratka, moje se školsko društvo raslojilo u dvije skupine. Voljela sam smatrati te skupine dobrim i zlim. Naši i vaši također mi je bila prihvatljiva podjela. Pozitivci su bili Angela, njezin stalni dečko Ben Cheney, te Mike Newton; njih troje vrlo su mi susretljivo oprostili to što sam sišla s uma u razdoblju kad me Edward bio ostavio. Lauren Mallory bila je zla jezgra strane njihovih, a gotovo svi ostali, uključujući moju prvu prijateljicu u Forksu, Jessicu Stanley, bez naročitih su prigovora prihvatili njezino rovarenje protiv mene.
Nakon što se Edward vratio u školu, linija podjele je postala još istaknutija.
Edwardov povratak odnio je danak u Mikeovu prijateljstvu, ali Angela mi je bila nepokolebljivo odana, dok je Ben slijedio njezin primjer. Usprkos prirodnoj odbojnosti koju je većina ljudi osjećala prema Cullenovima, Angela je svakoga dana za vrijeme ručka smjerno sjedila do Alice. Nakon nekoliko tjedana, čak mi se činilo da je Angeli uz nju ugodno. Bilo je teško ne popustiti pred šarmom Cullenovih – nakon što bi im se pružila prilika da budu šarmantni.
“Izvan škole?”, upitao me Charlie, prizivajući mi pozornost.
“Ne viđam se ni s kim izvan škole, tata. Ne smijem van, sjećaš se? A i Angela ima svoga dečka. Stalno je s Benom. Ako sam stvarno slobodna”, dodala sam s teškom skepsom, “možda se možemo spojiti.”
“Okej. Ali, ipak...” Zastao je s oklijevanjem. “Ti i Jake nekada ste bili sijamski blizanci, a sada – ”
Prekinula sam ga. “Reci više što ti je na umu, tata. O kakvom se to uvjetu radi – tačno?”
“Mislim da ne bi trebala odbaciti sve ostale prijatelje zbog svoga dečka, Bella”, rekao je strogim glasom. “To nije lijepo, a mislim da bi ti život bio uravnoteženiji kada bi u njemu
zadržala i druge. Ono što se dogodilo prošlog septembra...”
Lecnula sam se.
“Samo kažem”, rekao je, braneći se. “Da si u životu imala više ljudi oko sebe osim Edwarda Cullena, možda ti ne bi bilo onako.”
“Bilo bi mi upravo onako”, promrsila sam.
“Možda bi, možda ne bi.”
“A poanta je u čemu?”, podsjetila sam ga.
“Iskoristi novostečenu slobodu da se viđaš i s ostalim prijateljima. Da ostaneš u ravnoteži.”
Polako sam kimnula. “Ravnoteža je u redu. Samo, moram li ispunjavati i konkretne vremenske kvote?”
Iskreveljio se, ali odmahnuo je glavom. “Ne bih htio komplicirati. Samo ne zaboravi svoje prijatelje...”
Već sam nastojala izaći na kraj s tom nedoumicom.
Moji prijatelji. Ljudi s kojima se nakon mature, zbog njihove vlastite sigurnosti, više nikada neću moći vidjeti.
I što bi mi onda bio pametniji odabir? Da se družim s njima dok još mogu? Ili da se već sada počnem otuđivati, kako bi raskid bio postupniji? Noge su mi se odsjekle na ovu drugu mogućnost.
“...naročito Jacoba”, dodao je Charlie prije nego što sam mogla zaključiti išta konkretnije.
Veća nedoumica od one prve. Trebao mi je trenutak da nađem prave riječi. “S Jacobom bi moglo biti... nezgodno.”
“Blackovi su nam praktički rod, Bella”, rekao je, opet strogim očinskim tonom. “A Jacob ti je bio vrlo, vrlo dobar prijatelj.”
“Znam ja to.”
“Zar ti baš nimalo ne nedostaje?”, upitao me Charlie nesretno.
Kao da mi je grlo odjednom oteklo; morala sam se dvaput nakašljati prije nego što ću mu odgovoriti. “Da, nedostaje mi”, priznala sam mu, ne gledajući ga u oči.
“Jako mi nedostaje.”
“Pa zašto bi to onda bilo nezgodno?”
Nisam mu imala pravo objasniti razlog. Pravila su branila da normalni ljudi – ljudski ljudi, poput mene i Charlieja – saznaju za skroviti svijet pun mitova i nemani što potajice postoji oko nas. Ja sam znala sve o tome svijetu – i zbog toga bila u nemalim nevoljama. Nisam
namjeravala uvaliti i Charlieja u iste takve nevolje.
“S Jacobom postoji... sukob”, polako sam kazala.
“Sukob vezan uz prijateljstvo, hoću reći. Jakeu prijateljstvo nije uvijek dovoljno.” Ispriku sam sročila iz istinitih, ali nebitnih pojedinosti, ne baš značajnih naspram činjenice da Jacobov čopor vukodlaka ogorčeno mrzi Edwardovu obitelj vampira – a time i mene, zbog moje čvrste namjere da se pridružim toj obitelji. Samo, nije bila riječ o nečemu što bih mogla porukama raščistiti s njim, a on mi se više ne želi javljati na pozive. Ali moja namjera da se osobno razračunam s vukodlakom nesumnjivo nije naišla na odobravanje među vampirima.

“Zar Edward nije spreman na malo zdrave konkurencije?”
Charlie je sada zvučao sarkastično.
Mrko sam ga pogledala. “Nema tu konkurencije.”
“Jakeu je teško kad ga ovako izbjegavaš. Bilo bi mu draže da ste samo prijatelji nego da ne budete ništa.”
A da, sad ja izbjegavam njega?
“Prilično sam sigurna da Jake uopće ne želi biti prijatelj sa mnom.” Riječi su me zapekle u ustima. “Odakle ti ta pomisao, uostalom?”
Charlieju je sada postalo neugodno. “Možda sam danas načeo tu temu s Billyjem...”
“Ti i Billy tračate kao stare babe”, potužila sam se i silovito zabila vilicu u zgrušane špagete na tanjuru.
“Billy se brine zbog Jacoba”, rekao je Charlie. “Jakeu ovih dana nikako nije lako... U depresiji je.”
Lecnula sam se, ali i dalje sam samo čvrsto gledala u grumen tijesta.
“A ti si, pak, uvijek bila tako sretna nakon što bi provela dan s Jakeom.” Charlie je uzdahnuo.
“Sada sam sretna”, žestoko sam zarežala kroz stisnute zube.
Opreka mojih riječi i moga tona razbila je napetost.
Charlie je prasnuo u smijeh, pa sam morala i ja.
“Okej, okej”, složila sam se. “Ravnoteža.”
“I Jacob”, ostao je uporan.
“Pokušat ću.”
“Dobro. Pronađi tu ravnotežu, Bella. I, e da, nešto ti je stiglo poštom”, rekao je Charlie, stavljajući tačku na tu temu bez trunke nastojanja da to izvede elegantno.
“Kraj štednjaka ti je.”
Nisam se pomaknula, jer su mi se misli ljutito izvijale oko Jacobovog imena. Najvjerojatnije se radi o nekakvoj reklami; upravo sam jučer dobila paket od majke, a ništa drugo nisam očekivala.
Charlie je odgurnuo stolicu od stola i ispružio se dok je ustajao. Odnio je tanjur do sudopera, ali prije nego što će pustiti vodu da ga ispere, zastao je da mi dobaci debelu omotnicu. Pismo je odsklizalo preko stola i bubnulo me u lakat.
“Eh, baš ti hvala”, promrmljala sam, zbunjena njegovom nametljivošću. Zatim sam ugledala adresu pošiljatelja – pismo je bilo sa Sveučilišta jugoistočne Aljaske.
“Baš su brzi. A mislila sam da sam zakasnila i na njihov rok.”Charlie se tiho zacerekao.
Obrnula sam omotnicu i onda ga prostrijelila pogledom.
“Otvoreno je.”
“Bio sam znatiželjan.”
“Pa ja ne mogu vjerovati, šerife. To je savezni prekršaj.”
“Ma daj, samo pročitaj što piše.”
Izvadila sam pismo i presavijeni raspored predavanja.
“Čestitam”, rekao mi je prije nego što sam stigla išta pročitati. “Tvoj prvi pozitivni odgovor.”
“Hvala, tata.”
“Da mi porazgovaramo o školarini. Imam nešto prišteđenog novca – ”
“Hej, hej, neću ni da čujem o tome. Ne želim ni pipnuti tvoju mirovinu, tata. Imam ja svoju ušteđevinu za studij.”
Bar ono što je ostalo od nje – a nikad nije ni bila naročita. Charlie se namrštio. “Ima ih i poprilično skupih, Bells. Htio bih ti pomoći. Ne moraš ići skroz na Aljasku samo zato što ti je jeftinije.”
Nije to bilo jeftinije, nipošto. Ali bilo je daleko, a grad Juneau u prosjeku ima tristo dvadeset jedan oblačan dan u godini. Prvi razlog bio je moj preduvjet, a drugi Edwardov.
“Znam ja kako ću. Uostalom, financijsku potporu nude mnogi. Do zajmova se lako dolazi.” Ponadala sam se da nisam odviše prozirna. Nisam, zapravo, još naročito istražila tu temu.
“Dakle...”, zaustio je Charlie, a onda stisnuo usne i pogledao u stranu.
“Što dakle?”
“Ništa. Samo me...” Namrštio se. “Samo me zanima što tačno... Edward planira za dogodine?”
“O.”
“Pa?”
Spasilo me kucanje na vratima, tri brza udarca. Charlie je zakolutao očima, a ja sam skočila na noge.
“Evo me!”, doviknula sam, dok je Charlie promrmljao nešto što je zvučalo kao: “Odlazi.” Zanemarila sam ga i otišla otvoriti vrata Edwardu.
Naglo sam otvorila vrata – da mi ne smetaju, apsurdno željnoj – i ugledala svoje osobno čudo.
Vrijeme mi nije podarilo imunitet na savršenstvo njegova lica, a bila sam sigurna da nikad neću primiti ništa na njemu zdravo za gotovo. Očima sam prešla preko blijedih crta njegova lica: tvrde, četvrtaste čeljusti, mekše krivulje punih usana – podignutih u osmijeh – ravnog poteza nosa, oštrog kuta jagodica, glatke mramorne plohe čela – dijelom prekrivenog gustom brončanom kosom, potamnjelom od kiše...

Njegove sam oči ostavila za kraj, znajući da ću se vjerojatno sva smesti kad napokon pogledam u njih. Bile su široke, tople od tekućeg zlata i obrubljene gustim redovima crnih trepavica. Od pogleda u te oči uvijek bih se osjetila izuzetno – nekako kao da mi se kosti pretvaraju u spužvu. Također mi se pomalo zavrtjelo u glavi, ali to je možda bilo zato što sam zaboravila disati. Opet.
Za takvo bi lice svaki maneken na svijetu prodao dušu. Jasno, to možda upravo i jest cijena: jedna duša. Ne. Nisam vjerovala u to. Osjetila sam grižnju savjesti zato što sam uopće na to i pomislila, i bilo mi je drago – kao što mi je često bilo drago – što sam jedina osoba čije misli Edward ne može dokučiti.
Ispružila sam ruku prema njegovoj i uzdahnula kad je hladnim prstima pronašao moje. Dodirom mi je podario najneobičniji osjećaj olakšanja – kao da sam dosad trpjela bol koja je naglo prestala.
“Hej.” Blago sam se osmjehnula svome mlakom pozdravu.
Podigao je naše isprepletene prste i nadlanicom mi dodirnuo obraz. “Kako ti je bilo poslijepodne?”
“Sporo.”
“Meni također.”
Prinio je moje zapešće svome licu, ne rasplićući nam ruke. Sklopio je oči dok je vrškom nosa prelazio preko moje kože na tome mjestu, i osmjehnuo se ne otvarajući ih. Uživati u bukeu i u isti mah se odupirati vinu, tako je to jedanput opisao.
Znala sam da mu miris moje krvi – njemu toliko slađe od bilo čije tuđe krvi, istinski kao vino naspram vode za alkoholičara – nanosi stvarnu bol žarkom žeđi koju izaziva. Ali sada ga se nije klonio onoliko kao nekada.
Tek sam nejasno mogla zamisliti herkulovski napor što leži iza te jednostavne geste.
Bilo mi je tužno što on mora ulagati toliki napor.
Tješila sam se spoznajom da mu neću još dugo nanositi tu bol.
Tada sam čula kako nam prilazi Charlie, nabijajući putem nogama da izrazi uobičajeno negodovanje prema našem gostu. Edward je u hipu otvorio oči i spustio nam ruke, ali ni sada ih nije raspleo.
“Dobra večer, Charlie.” Edward je uvijek bio besprijekorno pristojan, iako Charlie to nije zasluživao.
Charlie je samo progunđao, a onda stao i prekrižio ruke na prsima. U zadnje je vrijeme dovodio pojam roditeljskog nadzora stvarno do same krajnosti.
“Donio sam ti još jedan komplet prijavnica”, kazao mi je tada Edward i pokazao debelu smeđu omotnicu. Nosio je rolu poštanskih maraka oko malog prsta, kao prsten.
Prostenjala sam. Kako to da još ima sveučilišta na koja me nije već prisilio da se prijavim? I kako to da stalno uspijeva naći rokove za prijavu koji još traju? Kraj godine već je tako blizu.
Osmjehnuo se kao da mi može pročitati misli; sigurno su mi se vrlo jasno vidjele na licu. “Ima još nekoliko otvorenih rokova. A i nekoliko uprava voljnih pristati na iznimke od pravila.”
Mogla sam i zamisliti poticaje na kojima se temelje takve iznimke. I njihove dolarske iznose.
Edward se nasmijao kad mi je vidio izraz lica.
“Hoćemo li?”, upitao me i poveo prema stolu u kuhinji.
Charlie je frknuo i krenuo za nama, premda baš i nije mogao prigovoriti aktivnosti koja nam je večeras na rasporedu. Svakodnevno me gnjavio da već jednom donesem odluku o tome kamo ću na studij.
Brzo sam napravila mjesta na stolu dok je Edward organizirao zastrašujuću hrpu obrazaca. Kad sam premjestila Orkanske visove na radnu plohu, Edward je podigao obrvu. Znala sam što je pomislio, ali Charlie se umiješao prije nego što je Edward stigao išta reći.
“Nego, Edwarde, kad smo već kod prijava za studij”, rekao je Charlie još nadurenijim tonom – nastojao je izbjeći potrebu da se izravno obraća Edwardu, pa mu se raspoloženje samo pogoršavalo kad je bio na to prisiljen.
“Bella i ja upravo smo razgovarali o idućoj godini. Jesi li se ti već odlučio za neku školu?”
Edward se osmjehnuo Charlieju i obratio mu se prijaznim tonom. “Nisam još. Primio sam nekoliko potvrda o prijemu na studij, ali još uvijek nastojim odvagnuti opcije.”
“Gdje su te sve primili?”, priupitao ga je Charlie.
“Na Syracuse... Harvard... Dartmouth... a danas sam upravo primljen i na Sveučilište jugoistočne Aljaske.”
Edward je blago okrenuo lice da mi može neopaženo namignuti. Suspregnula sam hihot.
“Harvard? Dartmouth?”, promrmljao je Charlie, ne uspijevajući prikriti divljenje. “Pa, to je prilično... to je velika stvar. Da, ali sveučilište s Aljaske, pak... ne možeš ozbiljno razmišljati o tome kada ti se pruža mogućnost da odeš na Ivy League. Hoću reći, tvoj bi otac sigurno to želio...”
“Carlisle se uvijek slaže sa svakom mojom odlukom”, kazao mu je spokojno Edward.
“Hmf.”
“Znaš što, Edwarde?”, upitala sam ga vedrim glasom, pristajući na igru.
“Što, Bella?”

Pokazala sam mu debelu omotnicu na pultu. “Upravo sam saznala da sam primljena na Sveučilište jugoistočne
Aljaske!”
“Čestitam!” Široko se osmjehnuo. “Koje li koincidencije.” Charlie je stisnuo oči i prostrijelio nas oboje pogledom.
“Pa dobro”, promrsio je nakon nekoliko trenutaka.
“Idem ja gledati utakmicu, Bella. Devet i trideset.”
To mu je bila uobičajena zapovijed za rastanak.
“Ovaj, tata? Sjećaš se vrlo nedavnog razgovora o mojoj slobodi...?”
Uzdahnuo je. “A, dobro. U redu, onda, deset i trideset.
Samo, radnim danom ti je i dalje ograničeno.”
“Belli više nisu zabranjeni izlasci?”, upitao je Edward.
Premda sam znala da nije istinski iznenađen, u iznenada uzbuđenom tonu njegovoga glasa nisam mogla razaznati ni tračak patvorenosti.
“Uvjetno”, ispravio ga je Charlie kroz zube. “Što se to tebe tiče?”
Mrko sam pogledala tatu, ali on to nije vidio.
“Samo mi je drago to čuti”, rekao je Edward. “Alice bi žarko željela partnericu za šoping, a siguran sam da bi i Bella voljela vidjeti svjetla grada.” Osmjehnuo mi se.
Ali Charlie je zarežao “Ne!”, a lice mu se zajapurilo do ušiju.
“Tata! Pa u čemu je problem?”
S naporom je razmaknuo zube. “Ne želim da u ovom trenutku ideš u Seattle.”
“A?”
“Rekao sam ti što je pisalo u novinama – Seattleom hara nekakva banda ubojica i ne želim da prilaziš ni blizu tom gradu, dobro?”
Zakolutala sam očima. “Tata, ima više izgleda da me udari munja nego da me pri tom jednom jedinom odlasku u Seattle – ”
“Ne, u redu je, Charlie”, rekao je Edward, upadajući mi u riječ. “Nisam mislio na Seattle. Zapravo sam imao Portland na umu. Ne bih ni ja dao da Bella ide u Seattle. Naravno da ne bih.”
Pogledala sam ga u nevjerici, ali on se latio Charliejevih novina i ozbiljno udubio u naslovnu stranicu.
Sigurno je samo nastojao udovoljiti mome ocu. Sâm pojam da bi mi čak i najsmrtonosniji ljudi mogli iole zaprijetiti dok sam uz Alice ili Edwarda bio mi je urnebesno smiješan.
Upalilo mu je. Charlie je još sekundu gledao u Edwarda, a zatim je slegnuo ramenima. “Pa dobro.” Iskrao se prema dnevnoj sobi, pomalo u žurbi – možda nije htio propustiti izbacivanje lopte.
Pričekala sam da se televizor uključi, kako me Charlie ne bi mogao čuti.
“Što – ”, zaustila sam da ga upitam.
“Samo malo”, rekao je Edward ne podižući pogled s novina. Oči su mu ostale uprte u stranicu dok je preko stola gurao prvu prijavnicu prema meni. “Mislim da za ovu možeš iskoristiti stare odgovore. Pitanja su ista.”
Charlie nas je zacijelo još slušao. Uzdahnula sam i počela upisivati jedne te iste podatke: ime, adresu, broj socijalnog... Pogledala sam ga nakon nekoliko minuta, ali Edward je sada zamišljeno gledao kroz prozor. Kad sam spustila glavu prema zadatku, prvi put sam opazila
ime sveučilišta.
Frknula sam i gurnula papire u stranu.
“Bella?”
“Ma ozbiljno, Edwarde. Dartmouth?”
Edward je podigao odbačenu prijavnicu i obzirno je opet stavio preda me. “Mislim da bi ti se svidio New Hampshire”, rekao je. “Nude punu satnicu pravnih kolegija za mene, a šume su smještene vrlo povoljno za ljubitelje planinarenja. Divljači ima u obilju.” Osmjehnuo se onim izvijenim smiješkom za koji je znao da mi je neodoljiv.
Duboko sam udahnula kroz nos.
“Dopustit ću ti da mi otplatiš školarinu, ako bi tako više voljela”, obećao mi je. “Ako hoćeš, mogu ti naplatiti i kamate.”
“Kao da bih se uopće mogla upisati bez nekakvog golemog mita. Ili je to uključeno u zajam. Novo Cullenovo krilo knjižnice? Gah. Daj mi reci, zašto uopće razgovaramo o tome?”
“Daj, molim te, samo ispuni prijavnicu, Bella. Neće ti škoditi da se prijaviš.”
Opustila sam donju vilicu. “Znaš što? Mislim da neću.”

Ispružila sam ruku prema papirima u namjeri da ih zgužvam u oblik prikladan za bacanje u koš za smeće odavde, ali više ih nije bilo. Načas sam pogledala u prazan stol, a onda u Edwarda. Nisam imala dojam da se pomaknuo, ali prijavnica mu je vjerojatno već bila u unutarnjem džepu jakne.
“Što ti to radiš?”, oštro sam ga upitala.
“Bolje potpisujem tvoje ime od tebe same. A odgovore si već napisala.”
“Ovo stvarno već prelazi svaku mjeru, znaš.” Šaptala sam za svaki slučaj, jer se Charlie možda još nije posve uživio u košarku. “Stvarno se ne moram prijavljivati nikamo više. Primili su me u Aljasci. Gotovo da bih sebi mogla priuštiti školarinu za prvi semestar. A ne treba mi bolji alibi od toga. Nema potrebe da bacamo hrpu novca, bez obzira na to čiji je.”
Izmučeni izraz napeo mu je lice. “Bella – ”
“Ne trudi se, bolje ti je. Slažem se da moram fingirati cijeli postupak zbog Charlieja, ali oboje znamo da iduće jeseni nipošto neću biti u stanju ići na studij. Kao ni bilo gdje drugdje blizu ljudima.”
Tih prvih nekoliko godina života novog vampira poznavala sam tek u grubim crtama. Edward mi nikad nije to podrobno opisao – nije mu to bila draga tema – ali znala sam da nije lijepo. Samokontrolu ću u takvim okolnostima tek trebati naučiti, po svemu sudeći. Sve više od dopisne škole ne dolazi u obzir.
“Mislio sam da još nismo odlučili kada će to biti”, blago me podsjetio Edward. “Možda će ti biti drago odslušati semestar-dva studija. Toliko ljudskih iskustava nikad nisi doživjela.”
“Bit će vremena za njih poslije.”
“Poslije to više neće biti ljudska iskustva. Ne dobiva se druga prilika za ljudskost, Bella.”
Uzdahnula sam. “Moraš razumno shvatiti taj rok, Edwarde. Preopasno je to za oklijevanje.”
“Još nema opasnosti”, ustrajno je kazao.
Oštro sam ga pogledala. Nema opasnosti? Baš. Samo mi prijeti sadistička vampirica koja želi osvetiti svojeg partnera mojom smrću, po mogućnosti polakom i na mukama. Ko bi se brinuo zbog Victorije? I, e da, zbog Voltura – vampirske kraljevske obitelji s malom vojskom vampirskih ratnika – koja je naložila da moje srce prestane kucati na ovaj ili onaj način u bliskoj budućnosit, jer ljudi ne smiju doznati da oni postoje. Eto. Nema baš nikakvog razloga za paniku.
Čak i uz Alice na straži – Edward se uzdao u to da će nas njezine začudno precizne vizije budućnosti upozoriti na vrijeme – bilo bi suludo izlagati se riziku.
Uostalom, već sam odnijela pobjedu u ovoj raspravi.
Datum moje preobrazbe bio je okvirno određen za vrijeme neposredno nakon moje mature, od koje me sada dijelilo još samo nekoliko tjedana.
Osjetila sam oštar ubod nelagode u trbuhu kad sam shvatila koliko je zapravo kratko to vrijeme. Jasno da je ova preobrazba neophodna – a i da je ključ onoga što želim više od svega ostalog na svijetu zajedno – ali bila sam duboko svjesna Charlieja koji sjedi u drugoj sobi i uživa u utakmici, baš kao i svake druge večeri. I moje majke Renée, koja je daleko odavde na sunčanoj Floridi i još me kumi da s njom i njezinim novim mužem provedem ljeto na moru. I Jacoba, koji će za razliku od mojih roditelja tačno znati što se zbiva kad otperjam u neku daleku školu. Čak i ako se još zadugo ne probudi sumnja u mojim roditeljima, čak i ako uspijem odgoditi posjete isprikama o visokim putnim troškovima, količini gradiva ili bolesti, Jacob će znati istinu.
Na trenutak je pojam sigurnog Jacobovog gađenja zasjenila svaku drugu bol.
“Bella”, prošaptao je Edward, sav se rastuživši kad je opazio koliko sam zabrinuta. “Nema žurbe. Neću dopustiti da ti iko naudi. Slobodno uzmi vremena koliko ti god treba.”
“Htjela bih požuriti”, šapnula sam mu sa slabašnim smiješkom, ne bi li to zvučalo kao šala. “Htjela bih i ja biti neman.”
Stisnuo je zube i progovorio kroz njih. “Nemaš ti pojma o čemu to govoriš.” Odjednom je bacio mokre novine na stol između nas. Upro je prstom u naslov na naslovnoj stranici:
Broj žrtava u porastu, policija sumnja u bande
“Kakve sad to ima veze?”
“Nemani nisu šala, Bella.”
Opet sam pogledala u naslov, pa u njegov strogi izraz lica.
“Za to je... za to je odgovoran vampir?”, prošaptala sam.
Suho se osmjehnuo. Glas mu je bio prigušen i hladan.
“Iznenadila bi se, Bella, da znaš koliko su često pripadnici mojeg soja izvor užasa u vašim ljudskim vijestima.
Lako je to prepoznati kada znaš što valja tražiti. Ovdje navedeni podaci ukazuju na to da Seattleom divlja novorođeni vampir. Krvožedan, divlji, nesputan. Onakav kakvi smo svi mi bili.”
Pustila sam da mi pogled padne natrag na novine, izbjegavajući njegove oči.
“Već nekoliko tjedana držimo tu situaciju na oku.
Svi znakovi su na broju – neobjašnjivi nestanci, uvijek noću, loše prikrivena trupla, manjak drugih dokaza...
Da, neko posve nov. A niko da bi preuzeo odgovornost za novopridošlicu...” Duboko je udahnuo. “Pa, to nije naš problem. Ne bismo ni hajali za tu situaciju da nam se ne odvija tako blizu kuće. Kao što kažem, toga stalno ima. Postojanje nemani ima čudovišne posljedice.”
Pokušala sam da ne vidim imena na stranici, ali iskakala su iz ostatka teksta kao da su otisnuta masnim slovima.
Petero ljudi čiji su životi okončani, čije su obitelji sada ožalošćene. Čitanje tih imena bilo je posve drugačije od apstraktnog razmišljanja o umorstvu. Maureen Gardiner, Geoffrey Campbell, Grace Razi, Michelle O’Connell, Ronald Albrook. Ljudi koji su imali roditelje
i djecu i prijatelje i ljubimce i radna mjesta i nade i planove i uspomene i budućnosti...
“Sa mnom neće biti tako”, šapnula sam, napola sebi.
“Ti mi nećeš dati da budem takva. Živjet ćemo na Antarktiku.”
Edward je frknuo, prekidajući napetost. “Pingvini. Krasno.”

Drhtavo sam se nasmijala i bacila novine sa stola da ne moram gledati ta imena; glasno su pale na linoleum.
Naravno da će Edwardu pasti na pamet mogućnosti lova. On i njegova “vegeterijanska” obitelj – listom posvećena zaštiti ljudskog života – u prehrambene svrhe više vole posezati
za krupnim grabežljivcima. “Znači, Aljaska, kao što smo se i dogovorili. Samo na nekom zabačenijem mjestu od Juneaua – negdje gdje ima grizlija u obilju.”
“Još bolje”, priznao je. “Ima tamo i polarnih medvjeda. Vrlo su žestoki. A i vukovi izrastu poveliki.” Naglo sam zinula, a zrak mi je pobjegao iz pluća u oštrom izdahu.
“Što je bilo?”, upitao me. Nisam stigla doći sebi, a njegove je zbunjenosti nestalo i cijelo tijelo kao da mu se ukočilo. “O. Pustimo onda vukove, ako te taj pojam vrijeđa.”
Kazao je to usiljeno i formalno, ukočenih ramena.
“Bio mi je najbolji prijatelj, Edwarde”, promrsila sam. Zapeklo me kad sam to izrekla u prošlom vremenu.
“Naravno da me taj pojam vrijeđa.”
“Molim te, oprosti mi na nepromišljenosti”, rekao je, još uvijek vrlo formalno. “Nisam trebao iznijeti taj prijedlog.”
“Ma pusti.” Zagledala sam se u svoje šake, čvrsto stisnute u pesnice na stolu.
Oboje smo šutjeli na trenutak, a onda mi je stavio hladni prst pod bradu i polako mi podigao lice. Sada me gledao mnogo mekše.
“Oprosti. Stvarno.”
“Znam. Znam da to nije isto. Nisam smjela tako reagirati. Kad samo... pa, već sam razmišljala o Jacobu prije nego što si došao.” Zastala sam. Smećkaste oči kao da su mu se malo zatamnile svaki put kad bih izgovorila Jacobovo ime. Glas mi je u odgovor na to postao molećiv.
“Charlie kaže da je Jakeu teško. On u ovom trenutku pati, a... ja sam za to kriva.”
“Nisi učinila ništa ružno, Bella.”
Duboko sam udahnula. “Moram to popraviti, Edwarde.
Dugujem mu to. A to je ionako jedan od uvjeta koje mi je postavio Charlie – ”
Lice mu se promijenilo kad sam to rekla, postajući opet tvrdo, kao u kipa.
“Znaš da ne dolazi u obzir da budeš nezaštićena u blizini vukodlaka, Bella. A prekršili bismo pogodbu kad bi bilo ko od nas zašao na njihovu zemlju. Zar želiš da započnemo rat?”
“Naravno da ne!”
“Onda daljnja rasprava o tome stvarno nema smisla.”
Spustio je ruku i pogledao u stranu, nastojeći se domisliti nekoj drugoj temi. Oči su mu zastale na nečemu iza mene i osmjehnuo se, iako su mu oči ostale oprezne.
“Drago mi je što te Charlie odlučio pustiti – žalosno je koliko ti je neophodan odlazak u knjižaru. Ne mogu vjerovati da opet čitaš Orkanske visove. Zar ih već ne znaš napamet?”
“Nemamo svi mi fotografsko pamćenje”, šturo sam kazala.
“Bez obzira na fotografsko pamćenje, ne ide mi u glavu zašto ti se ta knjiga sviđa. Likovi su grozni ljudi koji upropaštavaju svoje živote. Ne znam kako se Heathcliff i Cathy ubrajaju u red parova poput Romea i Julije, ili Elizabeth Bennet i gospodina Darcyja. To nije priča o ljubavi, nego o mržnji.”
“Ti stvarno imaš ozbiljnih problema s klasicima”, poklopila sam ga.
“Možda zato što starine na mene ne ostavljaju dojam.”
Osmjehnuo se, vidno zadovoljan što je uspio
promijeniti temu našeg razgovora. “Samo, ozbiljno te pitam, zašto je stalno čitaš ispočetka?” U očima mu se sada jasno ocrtavalo istinsko zanimanje, dok je – ponovno
– pokušavao rasplesti zamršeni slijed mojih odluka.
Ispružio je ruku preko stola i poduhvatio mi lice dlanom.
“Što te tu toliko privlači?”
Razoružala me njegova iskrena znatiželja. “Nisam sigurna”, rekla sam, upinjući se da pričam suvislo dok mi je pogledom nehotice mutio misli. “Mislim da je to zbog neizbježnosti. Zbog toga što ih ništa ne može razdvojiti – ni njezina sebičnosti, ni njegovo zlo, pa čak ni smrt, na kraju...”
Zamišljeno me gledao dok je razmišljao o tome što sam rekla. Zatim se zločesto osmjehnuo. “Još uvijek mislim da bi priča bila bolja kad bi bar jedno od njih imalo bar jednu odliku koja bi ga iskupila.”
“Mislim da u tome i jeste stvar”, usprotivila sam se.
“Ljubav im je jedina odlika koja ih iskupljuje.”
“Nadam se da si ti pametnija od toga – da se nećeš zaljubiti u nekoga toliko... zloćudnog.”
“Malo mi je kasno da se sada brinem oko toga u koga ću se zaljubiti”, napomenula sam mu. “Ali čak i bez tog upozorenja, mislim da sam se prilično dobro snašla.” Tiho se nasmijao. “Drago mi je što ti tako misliš.”
“Pa, nadam se da si dovoljno pametan da se čuvaš nekoga tako sebičnog. Catherine je zapravo izvor svih nevolja, a ne Heathcliff.”
“Bit ću na oprezu”, obećao mi je.
Uzdahnula sam. Tako je vješto znao promijeniti temu.
Stavila sam ruku preko njegove i prinijela je mome licu. “Moram vidjeti Jacoba.”
Sklopio je oči. “Ne.”
“Stvarno mi neće prijetiti nikakva opasnost”, kazala sam, opet molećivo. “Znala sam biti po cijele dane u La Pushu sa svima njima skupa, a ništa mi se nikad nije dogodilo.”
Ali pokleknula sam; glas mi je zadrhtao na kraju jer sam shvatila da lažem dok sam to izgovarala. Nije tačno da se nikad ništa nije dogodilo. Na odjek upamćene panike u kratkom bljesku uspomene – sivi, golemi vuk u čučnju prije skoka reži na mene zubima oštrim poput bodeža – oznojili su mi se dlanovi.

Edward je čuo kako mi srce ubrzava i kimnuo, kao da sam glasno potvrdila da lažem. “Vukodlaci su nestabilni. Ljudi uz njih katkad nastradaju. Katkad i poginu.”
Htjela sam to poreći, ali drugi mi je prizor usporio nijekanje. U glavi sam vidjela nekoć lijepo lice Emily Young, sada unakaženo trima tamnim ožiljcima što joj povlače kut desnog oka i ostavljaju joj usta zauvijek iskrivljena u izvitopereni izraz grožnje.
Mračno likujući, pričekao je da opet budem u stanju nešto reći.
“Ne znaš ti njih”, prošaptala sam.
“Znam ih ja bolje nego što ti misliš, Bella. Bio sam tu prethodni put.”
“Prethodni put?”
“Putovi su nam se počeli ukrštati s vučijima prije sedamdesetak godina... Tada smo se netom bili nastanili kraj Hoquiama. To je bilo prije nego što su nam se pridružili Alice i Jasper. Bili smo brojniji od njih, ali to ne bi bilo dovoljno da ih spriječi da zapodjenu borbu, da nije bilo Carlislea. On je uspio uvjeriti Ephraima Blacka da je suživot moguć, pa smo naposljetku sklopili primirje.”
Zapanjilo me ime Jacobovog pradjeda.
“Mislili smo da je loza izumrla s Ephraimom”, promrsio je Edward; zvučalo je kao da sada razgovara sâm sa sobom. “Da se genetski hir koji je omogućio transmutaciju izgubio...” Ušutio je i prijekorno me pogledao.
“Tebe kao da iz dana u dan prati sve lošija sreća. Shvaćaš li ti da je tvoja neutaživa privlačnost za sve što je opasno bila dovoljna da spasi čopor mutiranih psolikih stvorenja
od izumiranja? Kad bi se tvoja sreća mogla izolirati, raspolagali bismo oružjem masovnog uništenja.”
Zanemarila sam prijekor, jer mi je pažnju privukla njegova pretpostavka – misli li on to ozbiljno? “Ali nisam ih ja vratila. Zar ne znaš?”
“Što ne znam?”
“Moja loša sreća nema nikakve veze s tim. Vukodlaci su se vratili zato što su se vampiri vratili.”
Edward je blenuo u mene, posve nepokretan od iznenađenja.
“Jacob mi je rekao da je boravak tvoje obitelji pokrenuo događaje. Mislila sam da to već znate...”
Stisnuo je oči. “U to oni vjeruju?”
“Edwarde, pogledaj činjenice. Prije sedamdeset godina došli ste amo, pa su se pojavili vukodlaci. Došli ste sada opet, pa su se vukodlaci opet pojavili. Misliš da je to samo slučajnost?”
Trepnuo je, a pogled mu se opustio. “Carlislea će zanimati ta teorija.”
“Teorija”, podrugnula sam se.
Šutio je na trenutak, zureći kroz prozor u kišu; zamislila sam da razmišlja o činjenici da bliskost njegove obitelji pretvara mještane u goleme pse.
“Zanimljivo, ali ne i posve relevantno”, ubrzo je promrmljao.
“Situacija ostaje ista.”
To sam lako mogla prevesti: nema druženja s vukodlacima.
Znala sam da moram biti strpljiva s Edwardom. Nije bila stvar u tome da je nerazuman, već samo da ne shvaća.
Pojma nije imao koliko dugujem Jacobu Blacku – život višestruko, a možda i umno zdravlje.
Nisam voljela razgovarati o tom praznom vremenu ni sa kim, naročito ne s Edwardom. Samo me htio sačuvati kad je otišao, spasiti moju dušu. Nisam ga smatrala odgovornim za sve gluposti koje sam učinila dok ga nije bilo, a ni za bol koju sam pretrpjela.
On sebe jest.
Zato ću morati vrlo pažljivo sročiti svoje objašnjenje. Ustala sam i obišla stol. On me uzeo u naručje, a ja sam mu sjela u krilo, smjestivši se u njegov kameno hladni zagrljaj. Gledala sam mu u ruke kad sam progovorila.
“Molim te, saslušaj me samo na trenutak. Ovo je toliko važnije od pukog odlaska do starog prijatelja iz čistog hira. Jacob pati.” Glas mi se izobličio pri toj riječi.
“Ne mogu da mu ne pokušam pomoći – ne mogu sada dići ruke od njega, kad sam mu potrebna. Samo zato što nije cijelo vrijeme ljudsko biće... Pa, on je bio uz mene dok se ni ja... nisam osjećala naročito ljudskom. Ne znaš kako je to bilo...” Zastala sam, oklijevajući. Edwardov se zagrljaj sav ukočio; šake su mu sada bile čvrsto stisnute, napetih tetiva. “Da mi Jacob nije pomogao... Nisam sigurna što bi te dočekalo po povratku kući. Dugujem mu
više od ovoga, Edwarde.”
Oprezno sam ga pogledala u lice. Oči su mu bile sklopljene, a vilica napeta.

“Nikad sebi neću oprostiti što sam te napustio”, šapnuo je. “Ni ako poživim tisuću godina.”
Prislonila sam dlan na njegovo hladno lice i pričekala sve dok nije uzdahnuo i otvorio oči.
“Samo si nastojao postupiti kako treba. A ja sam sigurna da bi to i upalilo kod svake uračunljivije od mene.
Uostalom, sada si tu. To je jedino bitno.”
“Da te nisam napustio, ne bi ni osjećala potrebu da stavljaš život na kocku samo da utješiš jedno pseto.”
Lecnula sam se. Bila sam se navikla na Jacoba i sve njegove pogrdne izraze – krvopija, pijavica, parazit...
Izrečeno Edwardovim baršunastim glasom, to je zvučalo nekako okrutnije.
“Ne znam kako bih to izrekao na pravi način”, rekao je Edward sumornim tonom. “Zvučat će ti okrutno, valjda. Ali bio sam u prošlosti već preblizu toga da te izgubim. Znam kakav je osjećaj misliti da i jesam. Neću pristati ni na što opasno.”
“Morat ćeš imati povjerenja u mene što se ovoga tiče. Bit ću ja dobro.”
Na licu mu se opet ukazala bol. “Molim te, Bella”, prošaptao je.
Zagledala sam mu se u odjednom zažareno zlatne oči. “Što me moliš?”
“Molim te, zbog mene. Molim te, uloži svjestan napor u to da ostaneš sigurna. Učinit ću sve što mogu, ali bio bih ti zahvalan da mi malo izađeš u susret.”
“Potrudit ću se”, promumljala sam.
“Imaš li ti stvarno ikakvu predodžbu o tome koliko mi značiš? Ikakvog pojma o tome koliko te volim?” Privukao me čvršće uz svoja tvrda prsa i uvukao mi glavu sebi pod bradu.
Prislonila sam usne na njegov snježno hladni vrat.
“Znam koliko ja volim tebe”, odgovorila sam mu.
“Uspoređuješ jedno drvce sa cijelom šumom.”
Zakolutala sam očima, ali on to nije mogao vidjeti.
“Nemoguće.”
Poljubio me u tjeme i uzdahnuo.
“Nema vukodlaka.”
“Ne pristajem na to. Moram se vidjeti s Jacobom.”
“Onda ću te morati spriječiti.”
Zvučao je krajnje uvjereno u to da mu to neće biti teško. Bila sam sigurna da je u pravu.
“To ćemo još vidjeti”, svejedno sam blefirala. “On mi je još uvijek prijatelj.”
Osjetila sam Jacobovu poruku u džepu, kao da odjednom teži deset tona. Čula sam te riječi njegovim glasom, a kao da su se slagale s Edwardom – takvo što nikada se neće dogoditi u stvarnosti.
To ništa ne mijenja. Žao mi je.