Drini Drini Drini. Iživciranost mi je napokon nadvladala sve ostalo. Kleknula sam uz Edvarda - shvatila sam da se krecem opreznije, tisucu puta svjesnija osjecaja pri svakom svojem pokretu - i prepipavala
mu džepove sve dok mu nisam našla mobitel. Napola sam ocekivala da ce se on odjednom odlediti i sam se javiti, ali ostao je savršeno nepomican. Prepoznala sam broj, i lako mogla pretpostaviti zbog cega ona zove.
"Bok, Alice", rekla sam. Glas mi nije bio mnogo bolji nego prije. Na-kašljala sam se.
"Bella? Bella, jesi li dobro?"
"Jesam. Eh. Je li Carlisle s tobom?"
"Je. U cemu je problem?"
"Nisam... sto posto... sigurna..."
"Je li Edvvard dobro?" oprezno me upitala. Odmaknula se od telefona, pozvala Carlislea imenom i zatim me strogo upitala: "Zašto se nije javio?" prije nego što sam stigla odgovoriti na prvo pitanje.
"Nisam sigurna."
"Bella, što se zbiva? Upravo sam vidjela—" "Što si vidjela?"
Uslijedila je tišina. "Evo Carlislea", napokon je rekla.
Bilo mi je kao da sam dobila injekciju ledene vode u žile. Ako je Alice imala viziju mene sa zelenookim djetešcem andeoskog lica u narucju, to bi mi i rekla, zar ne? Dok sam cekala djelic sekunde prije nego što je Carlisle progovorio, moja predodžba Aliceine vizije plesala mi je ispod kapaka. Sicušna, prekrasna bebica, cak ljepša i od djecacica iz moga
sna - majušni Edvard u mome narucju. Toplina mi je prostrujala krvotokom, rastjeravajuci led.
"Bella, ovdje Carlisle. Što se zbiva?"
"Ma—" Nisam bila sigurna kako bih mu odgovorila. Bi li se nasmijao mojim zakljuccima, rekao mi da sam luda? Sanjam li ja to samo još jedan živopisan san? "Malo me brine Edvard... Mogu li vampiri pasti u šok?"
"Da nije ozlijeden?" U Carlisleovu glasu odjednom se zacula užurbana briga.
"Ne, ne", smirila sam ga. "Samo je... iznenaden." "Ne shvacam, Bella."
"Mislim... pa, mislim da... možda... mogla bih biti..." Duboko sam udahnula. "Trudna."
Kao u ime potvrde, osjetila sam još jedno sitno ritanje u abdomenu. Ruka mi je poletjela na trbuh.
Nakon duge stanke, na djelo je stupila Carlisleova medicinska naobrazba.
"Kad je bio prvi dan tvoga posljednjeg menstrualnog ciklusa?"
"Šesnaest dana prije vjencanja." Netom prije izracunala sam to u glavi dovoljno temeljito da budem posve sigurna u odgovor.
"Kako se osjecaš?"
"Cudno", rekla sam mu, i glas mi je prepukao. Nove suze spuznule su mi niz obraze. "Zvucat ce ti ludo - cuj, znam da je posve prerano za išta od toga. Možda i jesam luda. Ali sanjam bizarne snove i cijelo vrijeme jedem i placem i povracam i... i... kunem se da se u meni upravo nešto pomaknulo."
Edvard je naglo podigao glavu. Odahnula sam. Edvard je pružio ruku prema mobitelu, posve bijel i tvrd u licu. "Ovaj, mislim da bi Edvvard
Htio razgovarati s tobom." "Daj mi ga", rekao je Carlisle s naporom.
Ne posve sigurna da Edvard može govoriti, stavila sam mobitel u njegovu ispruženu ruku.
Priljubio ga je uz uho. "Je li to moguce?" prošaptao je. Dugo je samo slušao, tupo piljeci u prazno.
"A Bella?" upitao je. Obgrlio me kad je to rekao i privukao cvrsto sebi uz bok.
Slušao je dugo, kako mi se cinilo, a onda rekao: "Da. Da, hocu."
Odmaknuo je mobitel od uha i prekinuo vezu. Smještaje utipkao novi broj.
"Što ti je Carlisle rekao?" nestrpljivo sam ga upitala.
Edvard mi je odgovorio beživotnim glasom. "Misli da si trudna."
Te su mi rijeci prožele hrbat toplim srsima. Mala ritalica zadrhtala je u meni.
"Koga sada zoveš?" upitala sam ga kad je vratio mobitel na uho. "Zracnu luku. Vracamo se kuci."
Edvard je proveo više od sat vremena na telefonu bez prestanka. Pretpostavljala sam da dogovara naš let kuci, ali nisam mogla biti sigurna jer nije govorio engleski. Zvucalo je kao da se svadja; cesto je govorio kroz stisnute zube. Dok se prepirao, pakirao se. Kovitlao se po sobi kao ljutiti tornado, ostavljajuci za sobom red umjesto nereda. Bacio je komplet moje odjece na krevet i ne pogledavši je, tako da sam pretpostavila kako je došlo vrijeme da se obucem. Nastavio je raspravljati dok sam se presvlacila, gestikulirajuci iznenadnim, uzbudenim kretnjama. Kad više nisam mogla trpjeti nasilnu energiju kojom je zracio, tiho sam napustila sobu. Od njegove mi je manicne usredotocenosti bilo muka u želucu - ne poput jutarnje mucnine, samo
nelagodno. Pricekat cu negdje drugdje da ga ovo raspoloženje prode. Nisam mogla razgovarati s ovim ledenim, predanim Edvvardom koji me, ruku na srce, pomalo strašio.
Ponovno sam završila u kuhinji. U ormaricu sam našla vrecicu pereca. Pocela sam ih zamišljeno žvakati, zureci kroz prozor u pijesak, stijene, drvece i ocean, sve što svjetluca pod suncem.
Netko me ritnuo.
"Znam", rekla sam. "Ni meni se ne ide."
Na trenutak sam pogledala kroz prozor, ali ritalica nije odgovorila. "Nije mi jasno", prošaptala sam. "Sto je to u ovome tako pogrešno?" Iznenadujuce, apsolutno. Dapace, cak i zaprepašcujuce. Alipogrešno? Ne. Pa zašto se Edvard onda tako razbjesnio? On je taj koji je doslovce naglas poželio da nas trudnoca natjera u brak. Pokušala sam si razložiti argumente. Možda ne zbunjuje narocito to što Edvard želi da smjesta odemo kuci. Zacijelo želi da me Carlisle pregleda, da provjeri kako je moja pretpostavka tocna - premda u ovom trenutku u mojoj glavi više nije bilo ni najmanje sumnje. Vjerojatno ce htjeti dokuciti zbog cega sam vec
toliko trudna, s ispupcinom i ritanjem i svim tim. To nije normalno.
Nakon što sam razmislila o tome, bila sam sigurna da znam odgovor. Sigurno se jako brine za bebu. Ja još nisam stigla pošiziti. Mozak mi funkcionira sporije od njegova - i dalje je zapeo u cudu na slici koju je prije stvorio: na djetešcu s Edvardovim ocima - zelenima, kakve su
njegove bile dok je bio covjek - što mi plavokoso i prekrasno leži u narucju. Ponadala sam se da ce mu lice biti posve Edvardovo, bez ikakvih primjesa mojega. Cudo jedno kako mi je naprasno ta vizija postala krajnje neophodna. Od onog prvog sitnog dodira cijeli mi se svijet presložio. Dok je prije postojalo samo jedno bez cega ne mogu živjeti,
sada je nastalo dvoje. Nije bilo diobe - moja se ljubav nije sada podijelila izmedu njih; nije to bilo tako. Prije kao da mi je srce naraslo, nabujalo do dvostruke velicine u tom trenutku. A sav taj dodatni prostor vec se ispunio. Od bujanja mi se maltene vrtjelo u glavi. Nikada prije nisam zaista shvacala bol i kivnju koje Rosalie trpi. Nikada nisam zamišljala sebe kao majku, nikada to nisam željela. Bila je prava sitnica obecati Edvardu da me baš briga što se odricem djece zbog njega, jer me doista nije bilo briga. Djeca kao apstraktan pojam nikad mi nisu bila draga. Izgledala su mi kao bucna stvorenja iz kojih cesto curi nešto sluzavo. Nikad nisam imala narocite veze s njima. Kad sam sanjala o tome da mi Renee dade brata, uvijek sam zamišljala da bi to bio stariji brat. Netko tko bi se brinuo o meni, a ne obrnuto. Ovo dijete, Edvardovo dijete, bilo je potpuno druga prica. Željela sam ga kao što sam željela zrak za disanje. Ne kao izbor - kao nužnost. Možda mi je naprosto mašta slaba. Možda zato nisam mogla zamisliti da bih voljela biti u braku sve dok se nisam udala - i nisam mogla uvidjeti da cu željeti bebu sve dok se vec nije našla u meni...
Kad sam stavila ruku na trbuh, cekajuci sljedece ritanje, suze su mi opet potekle niz obraze.
"Bella?"
Okrenula sam se nepovjerljivo, zbog tona njegova glasa. Bio je odviše hladan, odviše oprezan. Lice mu je odgovaralo glasu, prazno i tvrdo.
A zatim je opazio da placem.
"Bella!" Za tren okaje prešao sobu i stavio ruke na moje lice. "Boli li te?" "Ne, ne—"
Privio me sebi uz prsa. "Ne boj se. Kod kuce smo za šesnaest sati. Bit ceš mi dobro. Carlisle ce nas docekati spreman. Pobrinut cemo se za to, i bit ceš mi dobro, bit ceš mi dobro."
"Pobrinut cete se za to? Kako to misliš?"
Odmaknuo se i pogledao me u oci. "Izvadit cemo tog stvora iz tebe prije nego što stigne nauditi ijednom dijelu tvoga tijela. Ne boj se. Necu dopustiti da ti naudi."
"Tog stvora?" zgranula sam se.
Naglo je odmaknuo pogled s mene prema ulaznim vratima. "Dovraga! Zaboravio sam da Gustavo danas treba doci. Riješit cu ga se i odmah se vracam." Klisnuo je iz sobe. Pridržala sam se za radnu plohu da ne padnem. Koljena su mi klecala. Edvard je upravo nazvao moju malu ritalicu stvorom. Rekao je da ce mi je Carlisle izvaditi.
"Ne", prošaptala sam.
Ne bi mi bilo prvi put da sam se zabunila. On uopce ne mari za bebu. Želi joj nauditi. Prekrasna slika u mojoj glavi naglo se promijenila, pretvorila u nešto mracno. Moj prekrasni sincic place, dok moje slabašne ruke nisu dovoljne da ga zaštite... Što da radim? Hocu li ih moci nagovoriti da se predomisle? Što ako ne budem mogla?
Objašnjava li to Aliceinu cudnu šutnju na telefonu? Je li to vidjela? Edvarda i Carlislea kako ubijaju to blijedo, savršeno dijete prije nego što uzmogne zaživjeti?
"Ne", opet sam prošaptala, snažnije. To ne može biti. Necu to dopustiti.
Zacula sam Edvarda kako opet govori portugalski. Opet se prepire. Glas mu se približio, i cula sam kako iznureno stenje. Zatim sam zacula još jedan glas, tih i plah. Ženski glas. Ušao je u kuhinju prije nje i prišao ravno k meni. Obrisao mi je suze s obraza i poceo mi šaptati na uho kroz tanku, tvrdu crtu svojih usana.
"Uporno želi ostaviti hranu koju je donijela - spremila nam je veceru." Da je bio manje napet, manje bijesan, znala sam da bi prevrnuo ocima. "To je izlika - želi se uvjeriti da te još nisam ubio." Glas mu je pri kraju postao hladan kao led. Kaure se usplahireno pojavila iza ugla, držeci prekrivenu zdjelu u rukama. Poželjela sam da znam portugalski, ili da mi je znanje španjolskoga bolje od rudimentarnog, kako bih barem pokušala zahvaliti ovoj ženi koja se usudila razljutiti vampira samo da provjeri kako mi je.
Oci su mu poletjele izmedu nas dvije. Opazila sam da mi ona mjerka boju lica, vlagu u ocima.
Promumljavši nešto što nisam shvatila, odložila je jelo na radnu plohu.
Edvard joj je nešto grubo rekao; nikad ga još nisam cula tako nepristojnog. Ona se okrenula poci, a vrtložna kretnja njezine duge suknje puhnula mi je miris hrane u lice. Bio je jak - luk i riba. Došlo mi je da povratim, pa sam se na peti okrenula prema sudoperu. Osjetila sam
Edvardove ruke na celu i zacula njegov smirujuci mrmor kroz huk u svojim ušima. Ruke su mu na trenutak nestale, i zacula sam lupanje vrata hladnjaka. Hvala svemu, miris je nestao zajedno s tim zvukom, a Edvardove ruke ponovno su mi pocele hladiti oznojeno lice. Brzo je
prošlo. Isplahnula sam usta pod slavinom, dok me on milovao po obrazu.
Osjetila sam sitno ritanje, puno oklijevanja, u maternici. U redu je. U redu smo, pomislila sam prema ispupcini. Edvard me okrenuo prema sebi i privukao u zagrljaj. Položila sam glavu na njegovo rame. Ruke su mi se nagonski preklopile preko trbuha. Zacula sam kratak, zgranut uzdah i podigla pogled. Žena je i dalje tu stajala, oklijevajuci navratima, napola pružajuci ruke kao da pokušava pronaci neki nacin da mi pomogne. Pogled joj je bio prikovan na moje šake, a oci je iskolacila od šoka. Usta su joj zgroženo zijevala. Zatim je i Edvard zgranuto uzdahnuo i iznenada se okrenuo prema ženi, odgurujuci me malo iza svoga tijela. Rukom mi je prekrio torzo, kao da me zadržava. Kaure je odjednom pocela vikati na njega - glasno, srdito, bacajuci nerazumljive rijeci preko sobe poput bodeža. Podigla je sicušnu šaku u zrak i približila nam se za dva koraka, prijeteci mu njome. Usprkos srdžbi, bilo je lako razaznati stravu u njezinim ocima. I Edvard je zakoraknuo prema njoj, a ja sam ga šcepala za podlakticu, u strahu za ženu. Ali kad je upao u rijec njezinoj tiradi, iznenadio me, pogotovo s obzirom na to koliko je oštar prema njoj bio dok nije kreštala na njega. Sada je govorio tiho; govorio je molecivo. I ne samo to, vec je i zvucao drugacije, grlenije, promijenjenim ritmom. Nisam imala dojam da i dalje govori portugalski. Žena je nacas zacudeno zurila u njega, a onda su joj se oci stisnule i graknula je jedno dugo
pitanje na istom tom neznanom jeziku. Meni naocigled lice mu je postalo tužno i ozbiljno, i jedanput je kimnuo glavom. Ona je na brzinu ustuknula za korak i prekrižila se. Ispružio je ruku prema njoj, pokazao prema meni i zatim mi položio dlan na obraz. Ponovno mu je odgovorila ljutito, mašuci prema njemu puna optužbe, i zatim pokazala na njega. Kad je
završila, ponovno ju je usrdno zamolio istim onim tihim glasom, punim žurbe. Izraz lica joj se promijenio - buljila je u njega s jasnom nedoumicom na licu dok je govorio, a oci su joj neprestano sijevale prema mome zbunjenom izrazu. Prestao je govoriti, a ona kao
da se pocela premišljati oko necega. Pocela je pogledavati prema njemu i prema meni, a onda nam je, naizgled nesvjesno, prišla korak bliže.
Rukama je izvela pokret, mimikom opisujuci oblik slican balonu što joj izbija iz trbuha. Lecnula sam se - zar njezine legende o grabežljivom krvopiji ukljucuju i ovo? Je li moguce da ona zna nešto o tome što raste u meni? Ovaj put je namjerno prišla za još nekoliko koraka i postavila par kratkih pitanja, na koja je on napeto odgovorio. Zatim je on postao ispitivac - jednim kratkim upitom. Oklijevala je, a zatim polagano odmahnula glavom. Kad je on ponovno progovorio, glas mu je bio u tolikoj agoniji da sam ga zgranuto pogledala. Lice mu je bilo istegnuto od boli. U odgovor se pocela polako približavati, sve dok se nije našla dovoljno blizu da položi svoju malu ruku na moju, preko moga trbuha. Izgovorila je jednu rijec na portugalskom.
"Morte", tiho je uzdahnula. Zatim se okrenula pognutih ramena, kao da je ostarjela zbog ovog razgovora, i izašla iz prostorije. Dovoljno sam dobro znala španjolski da to shvatim. Edvard se ponovno ukipio. Zurio je za njom izmucena izraza isklesana na licu. Nekoliko trenutaka potom, zacula sam kako se motor camca brektavo pali i zatim gubi u daljini.
Edvard se nije mrdnuo sve dok nisam pošla u kupaonicu. Zatim me njegova šaka ulovila za rame.
"Kamo si krenula?" Glas mu je bio bolan šapat.
"Da opet operem zube."
"Ne brini zbog onoga što je rekla. Sve su to puke legende, stare laži srocene da zabave lakovjerne."
"Ništa nisam razumjela", kazala sam mu, premda to nije bilo potpuno tocno. Kao da bih mogla nešto odbaciti samo zato što je to legenda. Legende su mi sa svih strana okruživale život. I sve su bile istinite.
"Spakirao sam ti cetkicu za zube. Donijet cu ti je."
Krenuo je ispred mene u spavacu sobu.
"Odlazimo uskoro?" dobacila sam za njim.
"Cim ti budeš spremna."
Necujno je koracao po spavacoj sobi dok je cekao da dovršim s cetkicom da je ponovno spremi. Pružila sam mu je nakon što sam oprala zube.
"Spremit cu prtljagu u brodicu."
"Edvarde—"
Osvrnuo se. "Da?"
Oklijevala sam, nastojeci smisliti neki nacin da dobijem nekoliko sekundi nasamo. "Bi li mogao... spakirati nešto hrane? Znaš, za slucaj da opet ogladnim."
"Naravno", rekao je, a oci su mu odjednom postale blage. "Ništa ti ne brini. Stici cemo do Carlislea za svega nekoliko sati, stvarno. Sve ce ovo uskoro proci."
Kimnula sam glavom, ne uzdajuci se u svoj glas. Okrenuo se i izašao iz sobe, noseci u svakoj ruci po jedan veliki kovceg. Smjesta sam se okrenula i dohvatila mobitel koji je ostavio na radnoj plohi. Bilo je vrlo atipicno za njega da zaboravlja štošta - da smetne s uma da Gustavo treba doci, da ostavi svoj telefon da ovdje leži. Bio je pod tolikim stresom da je jedva slicio sebi. Otklopila sam ga i prevrtjela brojeve u memoriji. Bilo mi je drago stoje iskljucio zvuk tipaka, jer sam se bojala da me ne ulovi. Je li sada u brodici? Ili se vec vratio? Hoce li me cuti iz kuhinje
budem li šaptala? Pronašla sam željeni broj, broj koji nikad prije u životu nisam nazvala. Pritisnula sam tipku "zovi" i stisnula figu.
"Halo?" javio se glas slican zlatnim vjetrenim zvoncima.
"Rosalie?" prošaptala sam. "Ovdje Bella. Molim te. Moraš mi pomoci."
