06. OMETANJA

Moj dobar provod postao je prioritet broj jedan na otoku Esme. Ronili smo s dihalicama (dobro, ja sam ronila s dihalicom dok se on razmetao svojom sposobnošcu da neograniceno dugo bude bez kisika). Istraživali smo malu džunglu što okružuje nisku, stjenovitu uzvisinu. Obišli smo papagaje što nastavaju krošnje na južnom kraju otoka. Promatrali smo zalazak sunca s kamenite zapadne uvale. Plivali smo s pliskavicama što se igraju u tamošnjim toplim, plitkim vodama. Ili sam, barem, ja plivala s njima; kad bi Edward bio u vodi, pliskavice bi nestale kao da im se približio morski pas. Znala sam u cemu je stvar. Nastojao mije odvlaciti pažnju, ometati me tako da ga ne gnjavim više onim o seksu. Kad god bih ga pokušala nagovoriti da se prestane uživljavati u neki od milijuna DVD-a ispod širokog plazma-televizora, izmamio bi me iz kuce carobnim rijecima poput koraljnl greben i podvodne špilje i morske kornjace. Po cijele dane smo nekamo išli, išli, išli, tako da bih ostala krajnje izgladnjela i iscrpljena kada bi sunce napokon zašlo. Svake veceri bih zakunjala nad tanjurom nakon vecere; jedanput sam doslovce zaspala za samim stolom, tako da me morao odnijeti u krevet. Dijelom je to bilo zato što je Edvard uvijek spremao previše hrane za jednu osobu, ali bila sam tako gladna nakon što sam cijeloga dana plivala i penjala se da bih pojela više-manje sve. Zatim bih, sita i iznurena, jedva mogla držati otvorene oci. Sve je to, bez sumnje, bilo tako i planirano. Iscrpljenost mi nije narocito pomagala u naporima da ga nagovorim. Ali nisam odustala.
Pokušala sam ga uvjeravati, preklinjati i duriti se, sve bezuspješno. Obicno bih se obeznanila prije nego što bih stigla daleko odmaknuti s argumentima. A onda bi mi se snovi doimali tako stvarno - uglavnom more, još živopisnije, pretpostavljala sam, zbog odviše kricavih boja na otoku – da bih se probudila iscrpljena bez obzira na to koliko sam dugo spavala. Otprilike tjedan dana nakon što smo stigli na otok, odlucila sam pokušati postici kompromis. U prošlosti smo znali imati uspjeha s tim.
Sada sam spavala u plavoj sobi. Spremaci su trebali doci tek sutradan, tako da je bijela soba još uvijek bila prekrivena snježnim slojem paperja. Plava je soba bila manja, a krevet u njoj razumnijih proporcija. Zidovi su bili tamni, obloženi tikovinom, a sva je tkanina bila luksuzna, plava svila.
Nocu sam umjesto spavacica pocela nositi rublje iz Aliceine izazovne zbirke - koje nije otkrivalo toliko kao oskudni bikiniji koje mi je spakirala, kad smo vec kod toga. Upitala sam se je li imala viziju razloga zbog kojih bi mi takve stvari trebale, a onda sam zadrhtala, postidena tom mišlju.
Pocela sam polako, s nedužnim satenima boje bjelokosti, bojeci se da bi vecim Otkrivanjem kože samo postigla suprotan ucinak, ali ujedno i spremna na sve. Edvard se ponašao kao da ništa ne primjecuje, kao da na sebi imam istu onu iznošenu trenirku koju sam nosila kod kuce.
Modrice su mi sada bile mnogo bolje - žutjele su na nekim mjestima, a na drugima potpuno nestajale - tako da sam se veceras odlucila za jedan od užasnijih kompletica dok sam se spremala u kupaonici obloženoj panelima. Bio je crn, cipkast i oku nelagodan cak i dok nije bio na meni. Dobro sam pazila da se ne pogledam u zrcalu prije povratka u spavacu sobu. Nisam htjela izgubiti petlju. Sa zadovoljstvom sam opazila kako su mu se oci nacas razrogacile prije nego što je obuzdao lice.
"Sto kažeš?" upitala sam ga i izvela piruetu, da me dobro vidi sa svih strana. Nakašljao se. "Izgledaš prekrasno. Kao i uvijek." "Baš ti hvala", kazala sam pomalo kiselo. Od silnog se umora nisam mogla suzdržati da se brzo ne popnem na meku postelju. Obgrlio me i privio sebi uz prsa, ali to je bilo vec rutinski - vrucina mi nije dopuštala da zaspim bez njegova prohladnog tijela uza se.
"Da ti predložim jednu pogodbu", kazala sam pospano.
"Necu sklapati nikakve pogodbe s tobom", odgovorio mi je.
"Nisi još ni cuo što ti nudim."
"Nije bitno."
Uzdahnula sam. "Ti sumrak. A stvarno sam željela... Ma dobro."
Prevrnuo je ocima. Ja sam svoje sklopila i pustila mamac da ceka. Zijevnula sam. Bila je potrebna samo jedna minuta - nedovoljno da se obeznanim. "Pa dobro. Što si to željela?"
Na trenutak sam cvrsto stisnula zube, susprežuci smiješak. Ako je postojala jedna stvar kojoj nikako nije mogao odoljeti, onda je to bila prilika da mi nešto pokloni.
"Pa, mislim si... Znam da bi sve ono s Dartmouthom trebao biti samo paravan, ali, ruku na srce, jedan semestar studija vjerojatno me ne bi ubio", rekla sam, ponavljajuci ono što mi je davno rekao kad me nastojao nagovoriti da odgodim pretvaranje u vampira. "Charlieja bi oduševile price iz Dartmoutha, kladim se. Jasno, možda bi bilo neugodno priznati da ne mogu držati korak sa svim onim lumenima. Svejedno... osamnaest, devetnaest. Nije to tako velika razlika. Nije da cu u sljedecih godinu dana dobiti borice oko ociju."
Dugi je trenutak samo šutio. Zatim je tiho kazao: "Spremna si cekati. Spremna si ostati ljudska."
Zadržala sam jezik za zubima, puštajuci da mu ponuda sjedne.
"Zbog cega mi to radiš?" procijedio je kroz stisnute zube, odjednom ljutitim glasom. "Zar nam nije vec dovoljno teško bez svega ovoga?" Zgrabio je šaku našušurene cipke s moga bedra. Na trenutak sam pomislila da ce je podrapati u šavu. Zatim mu se ruka opustila. "Nije bitno. Necu sklapati nikakve pogodbe s tobom."
"Želim otici na studij."
"Ne, ne želiš. I nema toga zbog cega bi vrijedilo opet izložiti tvoj život riziku. Zbog cega bi te vrijedilo ozlijediti."
"Ali kad želim otici. Dobro, nije toliko stvar u studiju koliko u tome što bih htjela - htjela bih još barem malo ostati ljudska."
Zažmirio je i izdahnuo na nos. "Sici cu s uma zbog tebe, Bella. Zar nismo vodili ovu raspravu vec milijun puta, a ti si me svaki put preklinjala da bez odgode postaneš vampirica?"
"Da, ali... pa, sada imam razlog da budem ljudska koji prije nisam imala."
"Koji to?"
"Pogodi", rekla sam i podigla se s jastuka da ga poljubim. Uzvratio mi je poljubac, ali ne tako da bih pomislila kako odnosim pobjedu. Prije mi se ucinilo kako pazi da mi ne povrijedi osjecaje; potpuno je, nepodnošljivo dobro vladao svojim osjecajima. Nakon jednog trenutka, blago me
odmaknuo i prigrlio uz svoja prsa.
"Tako si ljudska, Bella. Potpuno u vlasti svojih hormona." Zahihotao se. "U tome je cijela poanta, Edvvarde. Svida mi se ovaj dio moje ljudskosti. Ne bih ga se još htjela odreci. Ne želim godinama cekati kao novorodena luda za krvlju da mi se vrati neki dio ovoga."
Zijevnula sam, a on se osmjehnuo.
"Umorna si. Spavaj, ljubavi." Poceo je pjevušiti onu uspavanku koju je skladao za mene nakon što smo se tek bili upoznali.
"Pitam se zašto sam tako umorna", promrsila sam sarkasticno. "Nije valjda moguce daje rijec o nekom tvom prepredenom planu."
Samo se jedanput zacerekao i nastavio pjevušiti.
"Jer, imajuci u vidu koliko sam ovih dana iscrpljena, pomislila bih da cu bolje spavati."
Pjesma je prestala. "Spavaš kao mrtva, Bella. Nisi ni rijeci izgovorila u snu otkako smo došli ovamo. Da ne hrceš, vec bih se zabrinuo da ne padaš u komu."
Prešla sam preko podbadanja o hrkanju; znala sam da ne hrcem. "Nisam se vrpoljila? Baš cudno. Obicno se valjam po cijelom krevetu kad imam nocne more. I vicem."
"Imaš nocne more?"
"Vrlo živopisne. Strašno me iscrpljuju." Zijevnula sam. "Ne mogu vjerovati da po cijelu noc ne brbljam o njima."
"O cemu su?"
"O raznim stvarima - ali istim, znaš, zbog boja." "Boja?"
"Sve mi je tako jarko i stvarno. Obicno znam da sanjam dok sanjam. U ovima pak nisam svjesna toga da spavam. Zbog toga su još strasnije."
Kad je ponovno progovorio, zvucao je zabrinuto. "Što te to straši?"
Blago sam se stresla. "Uglavnom..." Zastala sam, oklijevajuci.
"Uglavnom?" potaknuo me da nastavim. Nisam bila sigurna zašto, ali nisam mu htjela reci za dijete u mori koja mi se neprestano vracala; bilo je necega privatnog u tom konkretnom užasu. Zbog toga mu nisam pružila iscrpan opis, vec samo jedan sastavni dio. Svakako dovoljan da zastraši mene, a i bilo koga drugog.
"Volturi", prošaptala sam.

Cvršce me zagrlio. "Nece nas više pritiskati. Uskoro ceš biti besmrtna, pa nece imati razloga."
Pustila sam mu da me utješi, osjecajuci blagu grižnju savjesti zbog toga što me nije dobro shvatio. More mi nisu baš bile takve. Nije bila stvar u tome da me strah za sebe - bilo me strah za djecacica.
Nije to više bio isti djecacic kao u prvome snu - vampirsko dijete krvavocrvenih ociju koje sjedi na hrpi trupala mojih voljenih. Ovaj djecacic, kojega sam sanjala cetiri puta u proteklih tjedan dana, bio je neprijeporno ljudski; obrazi su mu se rumenjeli, a velike su mu oci bile nježne, zelene boje. Ali baš kao i ono drugo dijete tresao se od straha i ocaja dok su Volturi zatvarali krug oko nas. U tom snu, ujedno i novom i starom, naprosto sam morala zaštititi to neznano dijete. Nisam imala izbora. U isti mah, znala sam da necu uspjeti.
Razabrao mi je beznade na licu. "Kako ti mogu pomoci?"
Otjerala sam taj osjecaj. "To su samo snovi, Edvarde."
"Bi li htjela da ti pjevam? Pjevat cu ti cijelu noc, ako ce te to cuvati od ružnih snova." "Nisu svi ružni. Neki su lijepi. Tako... šareni. Pod vodom, uz ribe i koralje. Sve mi to izgleda kao da se doista dogada - nisam svjesna toga da sanjam. Možda je problem u ovom otoku. Tu je sve tako jarko."
"Bi li htjela otici kuci?"
"Ne. Ne, još ne. Zar ne možemo ostati još malo?"
"Možemo ostati koliko god želiš, Bella", obecao mi je.
"Kada pocinje semestar? Prije me nije bilo narocito briga za to."
Uzdahnuo je. Možda je i ponovno poceo pjevušiti, ali usnula sam prebrzo da to jasno razaberem. Kasnije, kad sam se probudila u mraku, bila sam u šoku. San je bio tako izuzetno stvaran... tako živopisan, tako puten... Sada sam glasno zinula, sva dezorijentirana od mraka sobe. Tek
sekundu prije, cinilo mi se, nalazila sam se pod blistavim suncem.
"Bella?" prošaptao je Edvvard, cvrsto me grleci i oprezno tresuci. "Jesi li mi dobro, najdraža?"
"O", opet sam zinula. To je samo bio san. A ne stvarnost. Na moje krajnje zaprepaštenje, suze su mi bez upozorenja navrle na oci i stale se slijevati niz moje lice.
"Bella!" rekao je - glasnije, jer se sada vec prepao. "Što je bilo?" Obrisao je suze s mojih vrelih obraza hladnim, groznicavim prstima, ali za njima su naišle druge.
"Bio je to samo san." Nisam mogla suspregnuti tihi jecaj koji mi se oteo u glasu. Besmislene suze smetale su me, ali nisam mogla obuzdati zapanjujucu tugu koja me obuzela. Tako sam silovito željela da mi taj san bude stvaran.
"Sve je u redu, ljubavi, na sigurnom si. Tu sam ti." Poceo me ljuljati naprijed-natrag, pomalo prebrzo da bi me primirio. "Jesi li opet imala moru? Nije to bilo stvarno, nije to bilo stvarno."
"Ne moru." Odmahnula sam glavom, trljajuci oci nadlanicom. "San mi je bio lijep.'" Glas mi je ponovno pukao.
"Pa zašto onda placeš?" zbunjeno me upitao.
"Jer sam se probudila", jauknula sam, obgrlila mu vrat kao da ga želim ugušiti i zajecala mu u grlo.
Kratko se nasmijao mojoj logici, ali zvucao je napeto od brige. "Sve je u redu, Bella. Duboko diši."
"Bilo je tako stvarno", rekla sam kroz plac. "Htjela sam da bude stvarno."
"Ispricaj mi", zamolio me. "Možda to pomogne."
"Bili smo na plaži..." Nisam dovršila, odmicuci se da suzno pogledam to lice zabrinutog andjela, nejasno u tami. Zamišljeno sam zurila u njega dok je neobjašnjiva tuga polako kopnjela u meni.
"I?" napokon me potaknuo da nastavim.
Treptajima sam istjerala suze iz ociju, sva razdrta. "O, Edvarde..."
"Reci mi, Bella", usrdno me zamolio, ociju mahnitih od brige zbog boli u mome glasu. Ali nisam mogla. Umjesto toga, opet sam ga stisnula rukama oko grla i groznicavo spojila usta s njegovima. Nije se uopce radilo o strasti - vec o potrebi, tako oštroj da me boljela. Reakcija mu je bila trenutna, ali za njom je smjesta uslijedilo njegovo odbijanje.
Odupirao mi se najnježnije što je mogao u iznenadenju, odmicuci me od sebe, držeci me za ramena.
"Ne, Bella", ostao je uporan, gledajuci me kao da se brine da nisam sišla s uma. Poraženo sam spustila ruke, a neobjašnjive suze briznule su mi u novoj bujici niz lice dok mi se novi jecaj otimao iz grla. Imao je pravo - sigurno sam sišla s uma. Cvrsto me gledao zbunjenim ocima, na sto muka. "Ž-ž-žao mi je", promumljala sam. Ali tada me privukao k sebi i cvrsto zagrlio uz svoja mramorna prsa. "Ne mogu, Bella, ne mogu!" U vapaju mu se cula agonija. "Molim te", zavapila sam, rijeci prigušenih njegovom kožom. "Molim te, Edvarde."
Nisam mogla razabrati je li ga ganulo suzno drhtanje moga glasa, ili nije bio spreman suprotstaviti se mome iznenadnom napadu, ili mu je pak potreba bila jednostavno u tom trenutku nesnosna poput one u meni. Ali, bez obzira na razlog, vratio je moje usne na svoje i predao se, prostenjavši. I zapoceli smo na mjestu gdje se moj san prekinuo.
Kad sam se ujutro probudila, ostala sam posve nepomicna, nastojeci zadržati ravnomjerno disanje. Bojala sam se otvoriti oci. Ležala sam Edvardu preko prsa, ali bio je vrlo miran, a ruke mu nisu bile obavijene oko mene. To je bio loš predznak. Bojala sam se priznati da sam budna i suociti se s njegovim bijesom - bez obzira na to prema kome je danas usmjeren.
Oprezno sam virnula kroz trepavice. Zurio je uvis, u tamni strop, s rukama iza glave. Pridigla sam se na lakat da mu bolje vidim lice. Bilo je glatko, bezizražajno.
"U kolikoj sam gabuli?" upitala sam ga tankim glasicem.
"Ogromnoj", rekao je, ali okrenuo je glavu i posprdno mi se osmjehnuo.
Odahnula sam. "Stvarno mije žao", rekla sam. "Nisam mislila... Pa, ne znam tocno što je to sinoc bilo." Odmahnula sam glavom na spomen iracionalnih suza, nesnosne tuge.
"Samo, nikad mi nisi rekla o cemu si to sanjala."
"Valjda nisam - ali nekako sam ti pokazala o cemu se radilo." Nervozno sam se nasmijala.
"O", rekao je. Oci su mu se raširile, a onda je trepnuo. "Zanimljivo."
"Bio je to vrlo lijep san", promrmljala sam. Nije ništa rekao na to, tako da sam ga nakon nekoliko sekundi upitala: "Jesi li mi oprostio?"
"Razmatram tu mogucnost."
Sjela sam uspravno u namjeri da se pregledam - ako ništa drugo, nisam zapažala paperje. Ali kad sam se pomaknula, opalio me cudan nalet vrtoglavice. Zanijela sam se i pala natrag na jastuke.
"Opa... zamutilo mi se u glavi."
Njegove su me ruke tada obuhvatile. "Dugo si spavala. Dvanaest sati." "Dvanaest?" Kako cudno.
Dok sam to govorila, na brzinu sam bacila oko na sebe, nastojeci to izvesti neupadljivo. Izgledala sam u redu. Modrice na rukama još su mi bile tjedan dana stare i žutjele su. Pokusno sam se protegnula. Osjecala sam se u redu, takoder. Zapravo, bolje nego u redu, kad smo vec kod toga.
"Jesi li završila s inspekcijom?"
Krotko sam kimnula glavom. "Izgleda da su se svi jastuci izvukli netaknuti."
"Nažalost, ne mogu isto to reci za tvoju, ovaj, spavacicu." Pokazao je glavom prema dnu kreveta, gdje je nekoliko krpica crne cipke bilo razbacano po svilenoj posteljini.
"Baš šteta", rekla sam. "Ta mi se svidala."
"Kao i meni."
"Je li bilo još kakvih žrtava?" upitala sam ga plaho.
"Morat cu kupiti Esme novi okvir kreveta", priznao je, osvrnuvši se. Ispratila sam njegov pogled i zgranuto opazila da su krupni komadi drveta nekako bili izbijeni iz lijeve strane daske na uzglavlju.
"Hmm." Namrštila sam se. "Pa mislila sam da bih barem to uspjela cuti."
"Zapažanje ti je ocito iznimno slabo kad ti je pozornost zaokupljena necim drugim."
"Bila sam se malo uživjela", priznala sam i duboko porumenjela.

Dotaknuo mi je zažareni obraz i uzdahnuo. "To ce mi stvarno nedostajati." Zagledala sam mu se u lice, tragajuci za bilo kakvim tragom ljutnje ili kajanja, cega sam se plašila. Uzvratio mije mirnim pogledom, smirena ali inace necitljiva izraza lica.
"Kako se ti osjecaš?"
Nasmijao se.
"Što je sad?" oštro sam ga upitala.
"Izgledaš kao da te strahovito pece savjest - kao da si pocinila zlocin." "Pa pece me", promrsila sam.
"Dakle, zavela si svoga itekako voljnog muža. To nije krupno kazneno djelo."
Cinilo mi se da se zafrkava.
Obrazi su mi se jace zažarili. "Rijec zavela podrazumijeva izvjesnu kolicinu predumišljaja."
"Možda to nije bila prava rijec", priznao je.
"Ne ljutiš se?"
Žalosno se osmjehnuo. "Ne ljutim se." "Kako to?"
"Pa..." Zastao je. "Kao prvo, nisam te ozlijedio. Bilo mije lakše ovaj put, obuzdati se, preusmjeriti pretjerivanja." Oci su mu opet caskom odletjele prema oštecenom okviru. "Možda zato što sam imao jasnijeg pojma o tome što valja ocekivati."
Smiješak pun nade poceo mi se širiti licem. "Rekla sam ti da je cijela poanta u praksi."
Prevrnuo je ocima.
Želudac mi je zakrulio, a on se nasmijao. "Bi li ljudsko bice htjelo doruckovati?" upitao me.
"Molim lijepo", rekla sam i skocila iz kreveta. Samo, ustala sam prebrzo, pa sam morala supijano zateturati da ulovim ravnotežu. Uhvatio me prije nego što sam se stigla sudariti s komodom.
"Jesi li dobro?"
"Ako u sljedecem životu ne dobijem bolji osjecaj ravnoteže, tražim da mi se vrati novac."
Jutros sam ja spremila hranu, isprživši nekoliko jaja - jer od gladi nisam imala volje za složenijim jelima. Nestrpljivo sam ih prevrnula na tanjur nakon samo nekoliko minuta.
"Otkada ti to jedeš jaja na oko?" upitao me.
"Odsada."
"Znaš li ti koliko si jaja potamanila u ovih tjedan dana?" Izvadio je koš za smece ispod sudopera - bio je pun praznih plavih kartona.
"Cudno", rekla sam, progutavši vreli zalogaj. "Tek mi se poremetio otkako sam ovdje." Kao i snovi, a i moj ionako sumnjivi osjet ravnoteže. "Ali tu mi se svida. Samo, vjerojatno cemo uskoro morati otici, zar ne, da stignemo u Dartmouth na vrijeme? Joj, pa ocito ce još trebati naci smještaj i sve to."
Sjeo je do mene. "Sada se možeš prestati pretvarati da ti je stalo do studija - dobila si što si željela. A nismo sklopili pogodbu, tako da te ništa ne obvezuje."
Frknula sam. "Nije to bilo pretvaranje, Edwarde. Ja ne provodim svoje slobodno vrijeme u kovanju smicalica, za razliku od nekih. Kako bismo danas mogli iscrpiti Bellu?" rekla sam loše oponašajuci njegov glas. Nasmijao se, nimalo postiden. "Stvarno bih željela provesti još malo
vremena kao covjek." Nagnula sam se i prešla rukom preko njegovih golih prsa. "Nije mi još dosta."
Sumnjicavo me pogledao. "Zbog ovoga?" upitao me, ulovivši moju ruku dok mu se spuštala niz trbuh. "Cijelo vrijeme je stvar bila u seksu?" Zakolutao je ocima. "Zašto meni to nije palo na pamet?" sarkasticno je promrsio. "Mogao sam si prištedjeti mnoge rasprave."
Nasmijala sam se. "Aha, vjerojatno."
"Tako si ljudska", ponovio je.
"Znam."
Tracak smiješka podigao mu je kutove usana. "Idemo u Dartmouth? Stvarno?"
"Vjerojatno ce me izbaciti u roku od jednog semestra."
"Davat cu ti poduku." Osmijeh se sada raširio. "Uživat ceš u studiju."
"Misliš da se dade pronaci stan ovako kasno?" Složio je grimasu krivca. "Pa, eto, mi ti vec imamo tamo kucu. Znaš, za svaki slucaj."
"Kupio si kucu?"
"Vrijedi ulagati u nekretnine."
Podigla sam obrvu, a onda prešla preko toga. "Znaci da smo spremni, dakle."
"Moram provjeriti smijemo li zadržati tvoj auto za 'prije' još neko vrijeme..."
"Da, Bože sacuvaj da ostanem nezašticena od tenkova." Iscerio se.
"Koliko još dugo možemo ostati?" upitala sam ga.
"U redu smo s vremenom. Još nekoliko tjedana, ako želiš. A onda možemo posjetiti Charlieja prije nego što odemo u New Hampshire. Mogli bismo Božic provesti s Renee..."
Njegove su rijeci oslikavale vrlo sretnu neposrednu buducnost, lišenu boli za sve sudionike. Ladica s Jacobom, prakticki zaboravljena, zaštropotala je nato, pa sam ispravila pomisao - gotovo za sve.
Nije mi bivalo ništa lakše. Sad kad sam otkrila u kojoj mjeri može dobro biti covjek, padala sam u napast pustiti da mi se planovi otegnu. Osamnaest ili devetnaest, devetnaest ili dvadeset godina... Je li to zaista bitno? Necu se toliko promijeniti u godinu dana. A biti ljudska uz Edvarda... Izbor mi je iz dana u dan postajao sve nezgodniji.
"Nekoliko tjedana", složila sam se. A onda sam, buduci da vremena ocito nikada nema dovoljno, dodala: "Nego, znaš ono što sam maloprije rekla o praksi?"
Nasmijao se. "Možeš li se strpjeti s prijedlogom? Cujem camac. To sigurno stižu spremaci."
Zatražio je da se strpim s prijedlogom. Znaci li to, onda, da mi više nece praviti probleme oko prakse? Osmjehnula sam se.
"Daj da objasnim Gustavu nered u bijeloj sobi, a onda možemo van. Postoji jedno mjesto u džungli na jugu—"
"Ne želim van. Ne da mi se danas klipsati preko cijelog otoka. Htjela bih ostati ovdje i pogledati neki film."
Naškubio je usne, nastojeci se ne nasmijati prgavome tonu moga glasa. "Pa dobro, kako god želiš. Hajde, izaberi koji hoceš, a ja idem otvoriti vrata."
"Nisam cula da netko kuca."
Nakrivio je glavu, osluškujuci. Pola sekunde nakon toga zaculo se slabašno, plaho kuckanje na vratima. Iscerio se i otišao prema hodniku.
Prošetala sam prema policama ispod velikog televizora i pocela pregledavati naslove. Bilo je teško odluciti odakle poceti. Imali su više DVD-a od videoteke. Cula sam Edvardov duboki, baršunasti glas dok se vracao hodnikom, lako vodeci razgovor na po svoj prilici savršenom portugalskom. Drugi, grublji, ljudski glas odgovarao mu je istim
jezikom. Edvard ih je odveo u sobu, usput pokazujuci prema kuhinji. Dvoje Brazilaca izgledalo je nevjerojatno nisko i tamno u usporedbi s njim. Muškarac je bio trbušast, žena sitna, a oboma su lica bila puna bora. Edvard je mahnuo prema meni s ponosnim smiješkom, i zacula sam svoje ime pomiješano s kovitlacem nepoznatih rijeci. Blago sam porumenjela, prisjetivši se paperjastog nereda u bijeloj sobi na koji ce uskoro naici. Niski covjek uputio mi je pristojan osmijeh. Ali sitna žena kože boje kave nije se osmjehnula. Zurila je u mene s mješavinom šoka,
zabrinutosti i, nadasve, razrogacenog straha. Prije nego što sam stigla reagirati, Edvard im je dao znak da podu za njim u kokošinjac, i izgubili su se s vidika. Kad se vratio, bio je sam. Brzo mi je prišao i primio me u zagrljaj.
"Što nju muci?" prošaptala sam s hitnjom, imajuci njezinu uspanicenu reakciju na umu. Slegnuo je ramenima, nimalo zabrinut. "Kaure je dijelom iz plemena Ticuna. Zbog odgoja je sklonija praznovjerju - ili, moglo bi se reci, snažnijoj osjetljivosti - od žitelja suvremenog svijeta.
Sluti što sam, barem okvirno." I dalje nije zvucao kao da ga to brine. "Ovdje imaju vlastite legende. O Libishomenu - demonu-krvopiji koji napada iskljucivo ljepotice." Zlurado mi se iskesio.
Samo ljepotice? Pa, to mi je pomalo laskalo.
"Izgledala je prestravljeno", rekla sam.
"Pa i jest - iako je uglavnom zabrinuta zbog tebe."
"Mene?"
"Plaši se zašto te tu držim, sasvim samu." Mracno se zacerekao, a onda pogledao prema zidu punom filmova. "A cuj, a da nam odabereš nešto za gledanje? To je prihvatljivo ljudsko ponašanje."
"Da, sigurna sam da cemo je filmom uvjeriti da si covjek." Nasmijala sam se i cvrsto obavila ruke oko njegova vrata, protežuci se na vrhove prstiju. Prignuo se da ga mogu poljubiti, podižuci me s poda tako da se ne mora savijati u struku.
"Ma koga briga za film", promrmljala sam kad su mi se njegove usne pocele spuštati niz grlo, dok sam mu uplitala prste u broncanu kosu.
Zatim sam zacula zgrožen uzdah, a on me naglo spustio. Kaure je ukipljeno stajala u hodniku, s velikom vrecom punom perja u narucju i užasnutim izrazom na licu. Buljila je u mene iskolacenim ocima, a ja sam porumenjela i spustila pogled. Zatim se pribrala i promumljala nešto što je, cak i na nepoznatom jeziku, nedvojbeno bila isprika. Edvard se osmjehnuo i odgovorio joj prijaznim tonom. Odmaknula je tamne oci i produžila dalje niz hodnik.
"Pomislila je ono što mislim daje pomislila, zar ne?" promrmljala sam.
Nasmijao se mojoj zaguljenoj recenici. "Da."
"Evo", rekla sam, nasumce ispružila ruku i dohvatila jedan film. "Pusti ovaj, pa se možemo pretvarati da ga gledamo."
Radilo se o jednom starom mjuziklu s ozarenim licima i našušurenim haljinama na ovitku.
"Baš za medeni mjesec", pohvalio me Edvard.
Dok su glumci na ekranu plesali i pjevali poletnu uvodnu tocku, leškarila sam na kaucu, uljuljkana u Edvardov zagrljaj.
"Hocemo li se sada preseliti natrag u bijelu sobu?" dokono sam se upitala.
"Ne znam... Vec sam toliko upropastio dasku na uzglavlju u drugoj sobi da se ne može popraviti - ako ogranicimo razaranja na jedan dio kuce, možda nas Esme jednog dana opet pozove ovamo."
Široko sam se osmjehnula. "Znaci, bit ce još razaranja?"
Nasmijao se izrazu mog lica. "Mislim da bi moglo biti sigurnije bude li s predumišljajem, umjesto da cekam da me ponovno zaskociš."
"Bilo bi to samo pitanje vremena", nehajno sam se složila, ali bilo mi je tuklo u žilama.
"Da nemaš nekakvih problema sa srcem?"
"Nikako. Zdravo mi je kao konjsko." Zastala sam. "Da nisi možda odmah htio obaviti pregled razorene zone?"
"Možda bi bilo pristojnije pricekati da ostanemo sami. Ti možda ne primjecuješ kako
razvaljujem namještaj, ali njih bi to vjerojatno preplašilo."
Istini za volju, vec sam bila zaboravila ljude u drugoj sobi. "Tako je. Šteta."
Gustavo i Kaure tiho su prolazili kucom dok sam nestrpljivo cekala da dovrše posao i nastojala pratiti sretne svršetke zasvagda na ekranu. Hvatao me san - premda je Edvard tvrdio da sam prospavala pola dana - kad me grub glas prenuo. Edvard je uspravno sjeo, zadržavajuci me
privijenu uza se, i odgovorio Gustavu na tecnom portugalskom. Gustavo je kimnuo glavom i tiho otišao prema ulaznim vratima.
"Završili su", kazao mi je Edvard.
"Znaci li to da smo sada sami?"
"Što kažeš na to da najprije rucaš?" predložio mi je.
Ugrizla sam se za usnu, razdirana dvojbom. Bila sam prilicno gladna.
Sa smiješkom me primio za ruku i odveo u kuhinju. Tako je dobro poznavao moje lice da nije bilo bitno što mi ne može citati misli.
"Ovo se otima kontroli", potužila sam se nakon što sam se napokon najela.
"Želiš li danas popodne plivati s dupinima - da sagoriš kalorije?" upitao me.
"Možda kasnije. Imala sam drugu ideju za sagorijevanje kalorija." "A koja bi to bila?"
"Pa, na uzglavlju je ostalo još strahovito puno daske—"
Ali nisam dovršila. Vec me podigao u narucje, a usne su mu ušutkale moje kad me neljudskom brzinom ponio u plavu sobu.