05. OTOK ESME

Houston?" upitala sam, podigavši obrve kad smo stigli na ukrcaj u Seattleu.
"Samo jedna od postaja na putu", primirio me Edvvard i široko se osmjehnuo. Imala sam dojam da sam jedva oka sklopila kad me probudio. Vukao me bunovnu kroz terminale dok sam se trudila prisjetiti kako otvoriti oci nakon svakog treptaja. Trebalo mi je nekoliko minuta da pohvatam što se zbiva kad smo za ukrcaj na sljedeci let došli na medunarodni pult.
"Rio de Janeiro?" upitala sam ga s malcice više strepnje.
"Još jedna postaja", kazao mi je.
Let za Južnu Ameriku bio je dug, ali udoban u širokom sjedalu prve klase i mekom Edvardovu narucju. Naspavala sam se i probudila neobicno svježa i pozorna dok smo kružili prema zracnoj luci, a svjetlost zalazeceg sunca koso je padala kroz prozore zrakoplova. Nismo se zadržali u zracnoj luci da presjednemo na novi let, kao što sam ocekivala. Umjesto
toga, odvezli smo se taksijem kroz nocnu vrevu ulica Rija, punih života. Kako nisam uspijevala razumjeti ni rijeci Edvvardovih uputa vozacu na portugalskom, pretpostavila sam da smo krenuli pronaci hotel prije sljedece etape svoga putovanja. Oštar ubod necega vrlo slicnog
tremi žacnuo me u dnu želuca dok sam razmišljala o tome. Taksije nastavio kroz rojeve ljudi sve dok se gužva nije donekle prorijedila jer smo se, izgleda, približili krajnjem zapadnom rubu grada, na putu prema oceanu.
Zaustavili smo se na pristaništu.
Edvard me poveo niz dugi red bijelih jahti usidrenih u crnoj nocnoj vodi. Brodica pri kojoj je zastao bila je manja i oštrijih crta, ocito namijenjena
brzini, a ne prostranosti. Svejedno je bila luksuzna, a i elegantnija od ostalih. Lagano je skocio u nju, usprkos teškoj prtljazi koju je nosio. Odložio ju je na palubu i okrenuo se da mi pažljivo pomogne prijeci ogradu. Šutke sam promatrala kako priprema brodicu za isplovljavanje, iznenadena vještinom i lakocom kojom je odisao, jer nikad prije nije ni spomenuo da ga plovidba zanima. Ali, s druge strane, njemu je prakticki sve išlo od ruke. Kad smo zaplovili ravno na istok prema oceanskoj pucini, prošla sam kroz elementarne zemljopisne odnose u glavi. Koliko sam se sjecala, istocno od Brazila nema baš neceg narocitog... sve do Afrike. Ali Edvard je hitao dalje dok su svjetla Rija blijedjela i napokon nestajala iza nas. Na licu mu je bio poznati, ushiceni osmijeh, kakav bi mu donosio svaki oblik brzine. Brodica je prosijecala valove, a mene je oblijevala morska pjena. Naposljetku me nadvladala radoznalost koju sam tako dugo potiskivala.
"Koliko još ima?" upitala sam ga.
Nije bilo njemu slicno smetnuti s uma da sam ljudska, ali vec sam se pitala planira li on to da mi živimo na ovoj brodici neko znacajnije vrijeme.
"Još otprilike pola sata." Primijetio je da su mi šake stisnute na sjedalu, i iscerio se. A što sad, pomislila sam. Vampir je, napokon. Možda idemo u Atlantidu. Nakon dvadeset minuta, pozvao me imenom kroz urlik motora.
"Bella, gledaj ono." Pokazao je ravno pred nas. Isprva sam vidjela samo crnilo, uz bijeli Mjesecev trag na vodi. Ali pregledavala sam prostor
koji mi e pokazao sve dok nisam ugledala nisko, crno oblicje što zasijeca sjaj mjesecine na valovima. Dok sam škiljila u mrak, silueta je postala razgovjetnija. Oblicje je izraslo u zdepast, nepravilan trokut, jedne strane istegnutije od druge prije tocke poniranja u pucinu. Kad smo mu prišli bliže, opazila sam da mu je silueta paperjasta i njiše se na blagom lahoru. A onda sam promijenila nacin gledanja i sve su mi pojedinosti dobile smisla: pred nama se to malen otok uzdizao iz vode i mahao krošnjama palmi, a blijedi mu je žal blistao na Mjesecevoj svjetlosti.
"Gdje smo?" promrmljala sam u cudu dok je mijenjao smjer, obilazeci otok prema sjevernoj strani. Usprkos buci motora, cuo me i uputio mi širok osmijeh koji je zablistao na mjesecini.
"Ovo je otok Esme."
Brodica je dramaticno usporila, precizno prilazeci uz kratak mol sagradjen od greda i dasaka, obijeljen svjetlošcu Mjeseca. Motor se ugasio, te je zavladala istinska tišina. Nije se culo ništa osim valova što lagano oplakuju brodicu i šuštanja lahora u palmama. Zrak je bio topao,
vlažan i mirisan - poput pare zaostale nakon vruceg tuša.
"Otok Esme?" Kazala sam to tiho, ali i dalje je zvucalo preglasno kad je proparalo nocnu tišinu.
"Esme gaje dobila na dar od Carlislea - i ponudila nam ga na posudbu."
Na dar. Tko još daje otok na dar? Namrštila sam se. Nije mi dotad bilo jasno da je Edvardova krajnja velikodušnost naucena navika.
Prenio je prtljagu na mol i zatim se opet okrenuo i osmjehnuo svojim savršenim smiješkom kad je ispružio ruke prema meni. Umjesto da me pridrži za ruku, cijelu me podigao u narucje.
"Ne bi li ti možda trebao pricekati prag?" upitala sam ga bez daha kad je lako iskocio iz brodice.
Iscerio se. "U svakom slucaju, temeljit sam."
Primivši jednom rukom drške obaju golemih parobrodskih kovcega i ponijevši mene drugom, odnio me duž mola i ponio blijedom pješcanom stazom kroz tamno raslinje. Nakratko je u tom prašumskom okružju bilo mracno kao u rogu, a onda sam opazila toplu svjetlost pred nama. Otprilike negdje u trenutku kad sam shvatila da je ta svjetlost kuca - da su ta dva sjajna, savršena kvadrata široki prozori oko ulaznih vrata - ponovno me napala trema, silovitije nego prije, gore nego dok sam mislila da putujemo u hotel. Srce mi je cujno tuklo o rebra, a dah kao da mi je zapeo u grlu. Osjecala sam Edvardov pogled na svome licu, ali odbijala sam da nam se oci susretnu. Buljila sam ravno preda se, u prazno. Atipicno za njega, nije me upitao što mislim. Pretpostavila sam da to znaci kako osjeca nervozu jednaku ovoj koju sam odjednom sama osjetila. Odložio je kovcege na duboki trijem kako bi otvorio vrata - nisu bila zakljucana. Edvard me pogledao, cekajuci da nam se oci susretnu prije nego što ce prekoraciti prag. Oboje smo se vrlo primirili dok me nosio kroz kucu i putem palio svjetla. Moj nejasni dojam o kuci bio je da je prilicno velika za tako sitan otocic, a i nekako neobicno poznata. Vec sam se naviknula na Cullenovima najdraži kolorit blijedoga na blijedom; djelovao mi je poput doma. Samo, nisam se mogla usredotociti ni
na što konkretno. Silovito bilo što mi je tuklo iza ušiju sve je pomalo mutilo. Zatim je Edvard zastao i upalio posljednje svjetlo. Prostorija je bila široka i bijela, a suprotni zid bio je uglavnom staklen - standardna dekoracija za moje vampire. Vani je Mjesec blistao na blijedome pijesku i, tek nekoliko metara dalje od kuce, svjetlucavim valovima. Ali taj dio jedva da sam primijetila. Pažnju mi je mnogo više zaokupio apsolutno pregolem bijeli krevet nasred sobe, optocen oblacima mreža protiv
kukaca. Edvard me postavio na noge.
"Ja cu... po prtljagu."
U sobi je bilo pretopio, sparnije nego vani u tropskoj noci. Kapljica znoja skupila mi se na zatiljku. Polaganim sam koracima prišla pjenastim mrežama i dotaknula ih. Iz nekog razloga osjecala sam potrebu da se uvjerim kako je sve to stvarno. Nisam cula kad se Edvard vratio. Odjednom me njegov zimski hladni prst pomilovao otraga po vratu, obrisavši odande kap znoja.
"Ovdje je malo vruce", rekao je, ispricavajuci se. "Mislio sam... da bi tako bilo najbolje."
"Temeljit si", promrmljala sam ispod glasa, a on se zahihotao. Zvucao je nervozno, što je za Edvarda bila prava rijetkost.
"Nastojao sam se sjetiti svega što bi nam ovo... olakšalo", priznao je.
Glasno sam progutala, i dalje okrenuta ledima njemu. Je li ikad još postojao ovakav medeni mjesec?
Znala sam odgovor na to. Ne. Nije.
"Nešto sam te htio pitati", polako je rekao Edvvard. "Bi li... najprije... možda htjela otici sa mnom na ponocno kupanje?" Duboko je udahnuo, a glas mu je bio opušteniji kad je ponovno progovorio. "Voda ce biti vrlo topla. Ovakve su plaže tebi po volji."
"Zvuci lijepo." Glas mi je prepukao.
"Siguran sam da bi voljela dobiti i ljudsku minutu-dvije... Putovanje je dugo trajalo."
Drveno sam kimnula. Jedva da sam se osjecala ljudski; možda bi mi koristila koja minuta samoce. Usnama mi je dotaknuo vrat, tik ispod uha. Kratko se zahihotao, a njegov me studeni dah poškakljao po pregrijanoj koži.
"Nemojte predugo, gospodo Cullen."
Malcice sam poskocila na zvuk svoga novog imena. Usnama mi je sišao niz vrat do vrha ramena.
"Cekat cu te u vodi."
Otišao je pokraj mene do francuskog prozora koji je vodio ravno na pješcanu plažu. Putem je skinuo košulju i bacio je na pod, te kliznuo u noc punu mjesecine. Sparan, slan zrak puhnuo je u sobu za njim.
Je li mi koža uto planula? Morala sam spustiti pogled da provjerim. Ne, nigdje ne gori. Barem nigdje gdje je vidljivo. Podsjetila sam se da dišem, a onda oteturala prema divovskom kovcegu koji je Edvard otvorio na niskoj, bijeloj komodi. Zacijelo je pripadao meni, jer je na samom vrhu ležao moj poznati neseser, a unutra je bilo i obilje ružicastih stvari, ali ni jedan jedini komad odjece nisam prepoznala. Dok sam prekapala po uredno presavijenim hrpama - tražeci nešto poznato i udobno, možda stari donji dio trenirke - razaznala sam da mi se u rukama vrlo cesto zatjece glatka cipka i oskudni saten. Izazovno donje rublje. Izuzetno izazovno donje rublje, s francuskim etiketama. Nisam znala ni kako ni kada, ali Alice ce mi jednoga dana platiti za ovo. Odustavši, otišla sam u kupaonicu i virnula kroz duge prozore s pogledom na istu plažu kao i
oni francuski u sobi. Nisam ga ugledala; pretpostavila sam da je tamo negdje u vodi i ne želi se gnjaviti izranjanjem da udahne. Gore, na nebu, Mjesec je bio naopak, gotovo pun, a pijesak se bjelasao pod njegovim sjajem. Malena mi je kretnja zapala za oko - preko pregiba jedne od
palmi na obodu žala visio je ostatak njegove odjece i lelujao se na laganom lahoru. Nalet vreline ponovno mi je prožeo kožu. Par puta sam duboko udahnula i onda prišla zrcalima iznad dugog poteza ormarica. Izgledala sam upravo kao da sam cijeli dan spavala u avionu. Pronašla sam svoju cetku i pocela je nemilosrdno provlaciti kroz uzlove na potiljku, sve dok ih nisam raspetljala, a cetka je ostala puna kose. Oprala sam zube pedantno, dvaput. Zatim sam se umila i pljusnula vodom po zatiljku, koji mi je bio sav u groznici. To mi je bilo tako ugodno da sam si oprala i ruke do ramena, a onda sam na koncu odlucila ipak popustiti i otuširati se. Znala sam da je smiješno tuširati se prije plivanja, ali morala sam se smiriti, a topla voda bila je jedini pouzdan nacin za
to. Takoder, ucinilo mi se da bi bilo prilicno uputno opet obrijati noge.
Kad sam završila, dohvatila sam golemi bijeli rucnik s ormarica i obavila se njime ispod ruku. Zatim sam se suocila s dilemom koja mi prije toga nije pala na pamet. Sto bih trebala obuci? Ne kupaci kostim, jasna stvar. Ali djelovalo mi je glupo ponovno obuci staru odjecu. A na stvari koje mi je Alice spakirala nisam htjela ni pomisliti. Disanje mi je ponovno pocelo ubrzavati, a ruke podrhtavati - toliko o smirujucem djelovanju
tuša. Pocela sam osjecati blagu vrtoglavicu, ocito zbog toga što mi se sprema sveobuhvatan napad panike. Sjela sam na hladne plocice poda u svome velikom rucniku i stavila glavu medju koljena. Usrdno sam se pomolila da on ne odluci svratiti da vidi što je sa mnom prije nego što
se uspijem pribrati. Bilo mi je vrlo jasno što bi pomislio kad bi me vidio kako se ovako raspadam. Ne bi mu bilo teško uvjeriti sebe kako je sve ovo jedna velika greška. A ja nisam šizila zato što sam mislila da nam je ovo greška. Nipošto. Šizila sam zato što pojma nisam imala kako da ovo izvedem, a bojala sam se izaci iz prostorije i suociti s nepoznatim. Narocito u izazovnom francuskom rublju. Znala sam da za to sigurno nisam spremna.

Dojam mi je bio upravo kao da moram izaci na pozornicu pred kojom sjede tisuce gledatelja, a da nemam ni najblaže veze koji to tekst moram izgovoriti. Kako ljudima to polazi za rukom - kako uspijevaju progutati sve svoje strahove i tako prešutno povjeriti nekom drugom svako nesavršenstvo i strah koje u sebi nose - dok imaju manje od one apsolutne predanosti koju je Edvard meni podario? Da to tamo vani nije bio Edvard, da nisam svakom stanicom tijela znala da me voli onoliko koliko ja volim njega -bezuvjetno i bespogovorno i, ruku na srce, iracionalno - nikada ne bih uspjela ustati s ovog poda. Ali to vani je bio Edvard, pa sam prošaptala rijeci: "Ne budi kukavica" sebi u bradu i nekako se osovila na noge. Pritegnula sam rucnik cvršce pod rukama i odlucnim korakom otišla iz kupaonice. Mimoišla sam kovceg pun cipke i veliki krevet a da nisam pogledala niti u jedno od toga. Izašla sam kroz otvorena staklena vrata na pijesak sitan poput praška. Sve je bilo crno-bijelo, lišeno boja podno mjeseca. Polaganim koracima prošetala sam toplim praškom i zastala pokraj svijena stabla na kojem je ostavio odjecu. Položila sam ruku na grubu koru i provjerila disanje, da se uvjerim kako je ravnomjerno. Ili barem dovoljno ravnomjerno. Prešla sam pogledom preko niskih valica, crnih u tami, tražeci njega. Nije ga bilo teško pronaci. Okrenut ledima prema meni, stajao je do struka u ponocnoj vodi i gledao uvis, u ovalni Mjesec. Pri blijedoj svjetlosti Mjeseca koža mu je bila savršeno bijela, poput pijeska, poput samoga Mjeseca, a mokra kosa crna poput oceana. Bio je nepomican,
dlanova položenih na površinu vode, a niski su se valovi razbijali o njega kao da je stijena. Stala sam promatrati glatke crte njegovih leda, njegovih ramena, ruku, vrata, cijelu njegovu besprijekornu priliku... Plamen mi više nije bio nagli požar na površini kože - sada je gorio sporo i duboko; proždro je svu moju nespretnost, svu stidljivu nesigurnost. Bez oklijevanja skinula sam rucnik, ostavila ga na drvetu pokraj njegove odjece i krenula prema bijeloj svjetlosti; pod njom sam i ja postala
bijela poput snježnoga pijeska. Nisam cula zvuk svojih koraka dok sam hodala prema rubu vode, ali pretpostavila sam da ih on cuje. Edvard se nije okrenuo. Pustila sam da mi blago mreškanje vode dotakne stopala, i
otkrila da je imao pravo u pogledu temperature - bila je vrlo topla, kao u kadi. Ušla sam i oprezno krenula toplim dnom oceana, ali briga mi je bila bespotrebna; pijesak se protezao savršeno ravno, blago se spuštajuci prema Edvardu. Gazila sam kroz bestežinsku struju sve dok se nisam našla uz njega, a onda sam blago položila dlan na njegovu hladnu ruku
postavljenu na vodu.
"Prelijepo", rekla sam, i sama pogledavši prema mjesecu.
"U redu je", odgovorio je, ne baš zadivljen. Polako se okrenuo prema meni; mali valovi stvoreni njegovom kretnjom zapljusnuli su mi kožu. Oci su mu izgledale srebrne na licu boje leda. Podigao je šaku naviše tako da nam može ispreplesti prste pod površinom vode. Bila je tako topla da mi se ruke nisu naježile od njegova dodira.
"Ali ne bih upotrijebio rijec prelijepo", nastavio je. "Ne dok mi tu stojiš za usporedbu."
Šturo sam se osmjehnula, a onda podigla slobodnu ruku - više nije drhtala - i stavila je preko njegova srca. Bijela na bijelom; odgovarali smo si, barem ovaj put. Prožeo gaje najsitniji drhtaj na moj topli dodir. Disanje mu je postalo grublje.
"Obecao sam ti da cemo pokušati", prošaptao je, odjednom napet. "Ako... ako ucinim nešto što ne bih trebao, ako te ozlijedim, moraš mi smjesta kazati."
Svecano sam kimnula glavom, ne odmicuci oci od njegovih. Primaknula sam mu se korak bliže kroz valice i naslonila glavu na njegova prsa.
"Ne boj se", promrmljala sam. "Pripadamo jedno drugome."
Odjednom me preplavila istinitost vlastitih rijeci. Trenutak je bio tako savršen, tako pravi, da nije bilo nacina da posumnjam u njih. Obujmio me rukama i privio uza se, ljeto uza zimu. Imala sam dojam da mi je svaka živcana stanica u tijelu žica pod naponom.
"Zauvijek", složio se, a onda nas nježno povukao u dublju vodu.

* * *
Vrucina sunca na goloj koži leda probudila me ujutro. Ili prijepodne, možda cak popodne, nisam bila sigurna. Ipak, bilo mi je jasno sve osim doba dana; znala sam tocno gdje se nalazim - ovu svijetlu sobu s velikim bijelim krevetom, blistavo sunce što sja kroz otvorena vrata. Oblaci mreža ponešto su prigušivali svjetlost. Nisam otvorila oci. Od prevelike srece ništa nisam htjela promijeniti, ma koliko sitno. Culi su se jedino valovi izvana, naše disanje, otkucaji mojega srca...
Osjecala sam se ugodno, cak i uz suncevu žegu. Njegova hladna koža tvorila je savršenu protumjeru vrucini. Bilo mi je vrlo lako i prirodno ležati preko njegovih studenih prsa, dok me on grli. Dokono sam se upitala zbog cega sam sinoc toliko panicarila. Sva su mi strahovanja sada djelovala blesavo. Prstima je meko prešao obrisima moje kralježnice, i shvatila sam da zna da sam budna. Nisam otvorila oci, samo sam ga cvršce obujmila oko vrata, privijajuci se uz njega. Ništa nije rekao; prsti su mu prelazili amo-tamo po mojim ledima, jedva ih dodirujuci dok je
lagano iscrtavao oblike po mojoj koži. Drage bih volje tako ležala zauvijek i nikad ne pokvarila ovaj trenutak, ali moje tijelo imalo je
drugih potreba. Nasmijala sam se svome nestrpljivom želucu. Bilo mi je pomalo prozaicno osjetiti glad nakon svega što se sinoc zbilo. Kao da se spuštam natrag na zemlju s neke silne uzvisine.
"Sto je smiješno?" promrmljao je, i dalje mi milujuci leda. Njegov mi je glas, ozbiljan i promukao, donio poplavu prisjecanja na proteklu noc, i osjetila sam kako mi rumenilo oblijeva lice i vrat. U odgovor na njegovo pitanje, želudac mi je zakrulio. Opet sam se nasmijala. "Covjek ne
može zadugo pobjeci cinjenici da je covjek."
Pricekala sam, ali nije se nasmijao sa mnom. Kroz mnoge slojeve blaženstva što su mi mutili glavu, polako je prodrlo shvacanje da izvan moje osobne sfere blistave srece vlada jedno drugacije ozracje.
Otvorila sam oci; prvo sam ugledala blijedu, gotovo srebrnkastu kožu njegova vrata i lucni potez njegove brade iznad mog lica. Celjust mu je bila napeta. Podigla sam se na lakat da mu vidim lice.
Zurio je u pjenasti baldahin nad nama, i nije me pogledao dok sam mu proucavala ozbiljno lice. Šokirao me njegov izraz - tijelo mi se doslovce protreslo kad sam ga razabrala.
"Edvarde," rekla sam, dok mi se grlo cudno, kratko stezalo, "što je bilo? Što nije u redu?"
"Moraš me to pitati?" Glas mu je bio grub, cinican.
Moj prvi poriv, plod života provedenog u manjku samopouzdanja, bio je upitati se u cemu sam to pogriješila. Provrtjela sam u glavi sve što se dogodilo, ali nisam mogla pronaci nijedan ružni tren u pamcenju. Sve je prošlo jednostavnije nego što sam ocekivala; pristajali smo jedno uz
drugo poput sukladnih dijelova, izradenih tako da se spoje. To mi je pružilo tajno zadovoljstvo - pristajali smo si i tjelesno, kao i na sve druge nacine. Vatra i led, nekako sposobni supostojati tako da se medusobno ne potiru. Daljnji dokaz da mi je mjesto uz njega. Nije mi padalo na pamet ništa zbog cega bi on ovako izgledao - tako strogo i hladno. Što mi je to promaknulo?
Prstom je izgladio bore brige na mome celu.
"Što sad misliš?" prošaptao je.
"Uzrujan si. Nije mi jasno. Zar sam...?" Nisam mogla dovršiti. Stisnuo je oci. "Koliko si ozbiljno ozlijedjena, Bella? Reci istinu - ne pokušavaj je umanjiti."
"Ozlijedena?" ponovila sam; glas mi je zvucao više nego inace, jer me ta rijec tako iznenadila. Podigao je obrvu, usana stisnutih u cvrstu crtu.
Na brzinu sam procijenila, automatski protežuci tijelo, napinjuci i opuštajuci mišice. Istini za volju, bilo je ukocenosti, kao i mnogo tupe boli, ali uglavnom sam imala cudan dojam da su mi se sve kosti rastavile u zglobovima, a moja se gustoca približila tijelu meduze. Osjecaj nije bio
neugodan. A onda sam se malo razljutila, jer mi je svojim pesimisticnim pretpostavkama zasjenio ovo najsavršenije jutro u životu.
"Zbog cega naprecac donosiš takve zakljucke? Nikad mi nije bilo bolje nego što mi je sada."
Sklopio je oci. "Prekini s tim."
"S cim da prekinem?"
"Prekini se ponašati kao da nisam cudovište zato što sam pristao na ovo."
"Edvarde!" prošaptala sam, sada stvarno uzrujana. Provlacio je moju vedru uspomenu kroz mrak, prljajuci je. "Da to nikad nisi rekao."
Nije otvorio oci; bilo je kao da me ne želi vidjeti.
"Prvo se pogledaj, Bella. A onda mi reci da nisam cudovište."
Ranjena, zgranuta, poslušala sam njegov nalog bez razmišljanja, a onda zinula u cudu. Što mi se to dogodilo? Nisam mogla shvatiti otkud taj našušureni bijeli snijeg što mi se lijepi za kožu. Protresla sam glavom, a slapic bjeline stresao mi se iz kose. Primila sam jedan od tih mekih bijelih komadica. Bilo je to perce paperja.
"Zašto sam sva prekrivena perjem?" zbunjeno sam ga upitala. Nestrpljivo je izdahnuo.
"Pregrizao sam jastuk. Ili dva. Nisam na to mislio." "Ti si... pregrizao jastuk? Zašto?"
"Gledaj, Bella!" maltene je zarežao. Primio me za ruku - vrlo oprezno - i protegnuo je. "Gledaj to."
Ovaj put sam uocila na što misli. Pod pokrovom paperja, krupne, ljubicaste modrice pocinjale su cvasti po blijedoj koži moje ruke. Oci su mi ispratile trag koji su tvorile sve do moga ramena, a zatim niže, preko rebara. Izvukla sam ruku da pipnem mjesto na lijevoj podlaktici izmijenjene boje, i gledala kako blijedi na dodir i zatim se ponovno stvara. Osjetila sam blagu, tupu bol. Tako lako da me jedva dotaknuo, Edvard je položio ruku preko modrica na mojoj ruci, preko jedne po jedne, prekrivajuci njihov oblik svojim dugim prstima.
"O", rekla sam.
Pokušala sam se prisjetiti toga - prisjetiti se boli - ali nisam mogla. Nisam se uspijevala prisjetiti trenutka kad je njegov stisak bio prejak, njegove ruke precvrste na meni. Samo sam se sjecala kako sam željela da me drži cvršce, i kako mi je bilo drago kad je to i ucinio...

"Tako... tako mi je žao, Bella", prošaptao je dok sam zurila u modrice. "Znam da sam bio pametniji. Nisam smio—" Ispustio je potmuo, zgaden zvuk iz dubine grla. "Ne mogu ti reci koliko mi je žao."
Prekrio je lice laktom i potpuno se umirio. Jedan dugi trenutak samo sam sjedila, krajnje zaprepaštena, i nastojala se saživjeti s njegovim jadom - sad kad sam ga shvatila. Toliko se protivio mojim osjecajima da mi je teško išao u glavu.
Šok je polako kopnio, ostavljajuci za sobom ništavilo. Prazninu. Um mi je bio prazan. Nije mi padalo na pamet što bih rekla. Kako da mu to objasnim na pravi nacin? Kako da mu pružim onoliku srecu koliku sama osjecam - ili sam barem osjecala trenutak prije?
Dotaknula sam mu ruku, a on nije reagirao. Obujmila sam mu zapešce prstima i pokušala odmaknuti njegovu ruku s lica, ali od toga je bilo vajde kao i od potezanja isklesanog kipa.
"Edvarde."
Nije se pomaknuo.
"Edvarde?"
Ništa. Znaci, ovo ce biti monolog.
"Meni nije žao, Edvarde. Ja sam... ne mogu ti to ni reci. Tako sam sretna. I to je još najblaže receno. Ne ljuti se. Nemoj. Stvarno mi je d—"
"Da nisi samo rekla dobro." Glas mu je bio ledeno hladan. "Ako cijeniš moju mentalnu pribranost, nemoj mi reci da ti je dobro."
"Ali dobro mi je", prošaptala sam.
"Bella", gotovo je jauknuo. "Nemoj."
"Ne. Ti nemoj, Edvvarde."
Pomaknuo je ruku; njegove su me zlacane oci pocele oprezno promatrati. "Nemoj mi ovo upropastiti", kazala sam mu. "Ja. Jesam. Sretna." "Vec sam ti ovo upropastio", prošaptao je.
"Daj dosta", brecnula sam se. Zacula sam kako mu zubi škrgucu.
"Gah!" prostenjala sam. "Daj mi više pocni citati misli! Tako je nezgodno biti mentalno nijema!" Oci su mu se malcice raširile, smetene i preko volje.
"Ovo još nisam cuo. Pa ti obožavaš to što ti ne mogu citati misli."
"Ne danas."
Zagledao se u mene. "Zašto?"
Podigla sam ruke od nemoci, osjetivši pritom bol u ramenu koju sam zanemarila. Dlanovi su mi pali natrag na njegova prsa s oštrim pljeskom. "Zato što bi sve ove jadikovke bile potpuno nepotrebne kad bi vidio kako se u ovom trenutku osjecam! Ili, u svakom slucaju, prije pet
minuta. Bila sam savršeno sretna. Totalno i potpuno blažena. A sad - da ti pravo kažem, zapravo sam pomalo ljuta."
"I trebala bi se ljutiti na mene."
"Pa, ljutim se. Je li ti sada lakše?"
Uzdahnuo je. "Ne. Mislim da me sada više ništa ne bi moglo oraspoložiti."
"Evo, upravo to je razlog moje ljutnje. Ubijaš me u pojam, Edvvarde."
Zakolutao je ocima i odmahnuo glavom. Duboko sam udahnula. Sada sam jace osjecala tupe bolove, ali nisu bili tako strašni. Otprilike
kao dan poslije dizanja utega. Radila sam to s Renee u jednoj od njezinih faza opsjednutosti fitnesom. Šezdeset pet iskoraka s pet kila u svakoj ruci. Sutradan nisam mogla hodati. Ovo iskustvo nije bilo ni upola bolno poput tadašnjega. Progutala sam ozlojedenost i pokušala progovoriti pomirljivim glasom. "Znali smo da ce ovo biti pipavo. Mislila sam da se to podrazumijeva. A onda - pa, bilo je daleko lakše nego što sam mislila da ce biti. A ovo stvarno nije ništa." Prešla sam prstima duž ruke. "Mislim da nam je za prvi put, kad nismo znali što bismo ocekivali, ispalo fenomenalno. Uz malo prakse—"
Lice mu je odjednom poprimilo tako uspjenjen izraz da sam se prekinula u pol recenice.
"Podrazumijeva? Jesi li ti ovo ocekivala, Bella? Jesi li predvidala da cu ti nauditi? Jesi li mislila da ce biti gore? Smatraš li pokus uspjelim jer si u stanju sama otici od njega? Nema slomljenih kostiju - to je tebi isto što i pobjeda?"
Cekala sam, puštajuci ga da sve to izbaci iz sebe. Zatim sam još malo pricekala da mu se disanje ujednaci. Kad su mu se oci smirile, odgovorila sam mu, polako i precizno.
"Nisam znala što da ocekujem - ali nipošto nisam ocekivala da ce... da ce... biti baš tako cudesno i savršeno." Spustila sam glas do šapta, a oci su mi skliznule s njegova lica na moje šake. "Hocu reci, ne znam kako je bilo tebi, ali menije bilo tako."
Hladan mi je prst ponovno podigao bradu.
"Zar to tebe brine?" izgovorio je kroz stisnute zube. "Da ja nisam uživao?"
Nisam podigla pogled. "Znam da to nije isto. Ti nisi covjek. Samo bih ti htjela objasniti da, kad si covjek, eto, ne mogu zamisliti da život ikako može biti bolji od toga."
Šutio je tako dugo da sam ga napokon morala pogledati. Lice mu je sad bilo mekše, zamišljeno.
"Cini se da ti dugujem još isprika." Namrštio se. "Nisam ni sanjao da bi ti protumacila moj stav prema onome što sam ti ucinio kao izraz stava da sinoc nije... pa, da nije bila najbolja noc u mome postojanju. Ali ne želim tako razmišljati o tome, nakon što si ti..." Blago sam izvila kutove usana uvis. "Stvarno? Najbolja uopce?" upitala sam ga tankim glasicem.
Primio mi je lice dlanovima, i dalje zamišljen. "Razgovarao sam s Carlisleom nakon što smo ti i ja sklopili svoju pogodbu, u nadi da bi mi on mogao pomoci. Naravno, upozorio me da bi ovo
moglo biti vrlo opasno po tebe." Sjena mu je prešla preko lica. "Samo, imao je povjerenja u mene - povjerenja koje nisam zaslužio."
Krenula sam prigovoriti, a on mi je stavio dva prsta na usne prije nego što sam stigla išta reci.
"Takoder sam ga upitao što bih ja trebao ocekivati. Nisam znao kako ce to biti meni... kad sam vec vampir." Usiljeno se osmjehnuo. "Carlisle mi je rekao da je to vrlo snažno iskustvo kojemu nema ravna. Kazao mi je da tjelesnu ljubav nipošto ne smijem uzimati olako. S obzirom da
nam se naravi tako rijetko mijenjaju, snažni osjecaji mogu nas promijeniti na trajne nacine. Ali rekao je da me taj dio ne treba brinuti - kad si me vec tako potpuno promijenila." Ovaj put je smiješak bio istinskiji.
"Razgovarao sam i s bracom. Kazali su mi daje to izuzetno zadovoljstvo. Samo je ispijanje ljudske krvi jace." Na celu mu se stvorila bora. "Alija sam okusio tvoju krv, a ne može biti krvi jace od te... Ne bih rekao da nisu bili u pravu, znaš. Samo da je nama bilo drugacije. Da je bilo nešto više."
"Bilo je više. Bilo je sve."
"To ne mijenja cinjenicu da nije bilo u redu. Cak i ako je moguce da si se doista tako osjecala."
"Što ti sad to znaci? Misliš da ja ovo izmišljam? Zašto?"
"Da mi olakšaš grižnju savjesti. Ne mogu zanemariti dokaze, Bella. Kao ni tvoju dokazanu sklonost da me lišavaš krivnje kada nešto pogriješim."
Šcepala sam ga za bradu i unijela mu se u lice, tako da smo se našli na razmaku od svega nekoliko centimetara. "Slušaj ti mene, Edvvarde Cullenu. Ništa ja ne izmišljam tebi za ljubav, okej? Nisam ni znala da te imam potrebe tješiti sve dok mi se nisi poceo toliko jadati. Ja u životu nisam bila tako sretna - nisam bila tako sretna kad si odlucio da je tvoja ljubav prema meni jaca od tvoje potrebe da me ubiješ, kao ni onog prvog jutra kad sam se probudila, a ti si bio uz mene i cekao... Ni kad sam zacula tvoj glas u baletnom studiju" - lecnuo se na staru uspomenu na vampira-lovca koji me zamalo stajao glave, ali nisam zastala - "pa cak ni kad si rekao 'uzimam', a ja sam shvatila da te, nekako, sada smijem imati zauvijek. To su mi najsretnije uspomene koje imam, a ova je bolja od svih njih. Pa si ti misli."
Dotaknuo mi je namrštenu boru izmedu obrva. "Sad sam ti pokvario srecu. Ne bih to želio."
"Onda nemoj ti biti nesretan. To je jedino što ovdje nije kako treba."
Oci su mu se stisnule, a onda je duboko udahnuo i kimnuo glavom. "Imaš pravo. Prošlost je prošlost i nikako je ne mogu promijeniti. Nema smisla da ti moje raspoloženje pokvari ovu prigodu. Ucinit cu sve što mogu da te sada usrecim."
Sumnjicavo sam mu odmjerila lice, a on mije uputio spokojan smiješak.
"Sve što možeš da me usreciš?"
Želudac mi je zakrulio u isti mah kad sam postavila pitanje.
"Gladna si", brzo je rekao. Hitro je izašao iz kreveta, nadižuci oblacic perja. Sto me podsjetilo.
"Nego, zašto si zapravo odlucio upropastiti Esmine jastuke?" upitala sam ga, sjedajuci uspravno i tresuci ostatak paperja iz kose. Vec je navukao na sebe široke kaki hlace i zastao na vratima, mrseci si kosu, izbacujuci i sam poneko perce iz nje.
"Ne znam jesam li išta sinoc odlucio", promrmljao je. "Samo smo imali srece da su to bili jastuci, a ne ti." Duboko je udahnuo, a onda protresao glavom kao da se želi otresti te mracne misli. Licem mu se raširio vrlo uvjerljiv osmijeh, ali pretpostavila sam da je u njega morao uložiti velik napor. Pažljivo sam sišla s visokog kreveta i opet se protegnula, sada svjesnija tupih boli i natucenih mjesta. Zacula sam njegov zgranuti uzdah. Okrenuo mi se ledima i stisnuo šake tako da su pobijeljele.
"Zar izgledam tako odvratno?" upitala sam ga, nastojeci zadržati opušten ton. Dah mu je zastao, ali nije se okrenuo, vjerojatno da prikrije svoj izraz od mene. Otišla sam u kupaonicu da sama vidim.
Zagledala sam se u svoje golo tijelo u zrcalu do poda iza vrata.
Svakako, znala sam i za gore. Preko jedne jagodice pružala se blaga sjena i usne su mi bile pomalo natecene, ali izuzev toga lice mi je bilo u redu. Ostatak mene resile su modre i ljubicaste mrlje. Usredotocila sam se na modrice koje ce biti najteže prikriti - na rukama i ramenima. Nisu bile tako strašne. Koža mi se lako podlijevala. Kad bi se na njoj stvorila
modrica, obicno bih vec zaboravila odakle mi. Jasno, ove su tek izbijale. Sutra cu izgledati još gore. Sto mi nece olakšati život.
Tada sam si pogledala kosu i prostenjala.
"Bella?" Našao se odmah iza mene cim sam ispustila taj zvuk.
"Nikad necu sve ovo ispetljati iz kose!" Pokazala sam mu svoju frizuru, slicnu kokošjem gnijezdu. Pocela sam cupkati perje iz nje.
"Mogao sam si i misliti da ceš se uzrujavati zbog kose", promrsio je, ali stao mi je iza leda i poceo daleko brže vaditi paperje.
"Kako si uspio ne prasnuti u smijeh zbog ovoga? Pa gledaj kakva sam."
Nije mi odgovorio; samo je cupkao i dalje. A ja sam ionako znala odgovor - da nema toga što bi njemu bilo smiješno dok je ovako raspoložen.
"Ništa od ovoga", uzdahnula sam minutu poslije. "Sve se skorilo. Morat cu je pokušati isprati."
Okrenula sam se i obujmila ga rukama oko prohladna struka. "Želiš li mi pomoci?"
"Bolje da ti nadem hrane", rekao je tiho i nježno odmaknuo moje ruke sa sebe. Uzdahnula sam kad je nestao s vidika, krecuci se prebrzo.
Cinilo mi se da je medeni mjesec prošao. Ta mi je pomisao stvorila veliku knedlu u grlu. Kad sam se uglavnom riješila perja i obukla nepoznatu bijelu pamucnu haljinu što mije prikrila one najgore ljubicaste mrlje, bosa sam otišla prema izvoru mirisa jaja, slanine i tvrdog sira.
Edvard je stajao pred štednjakom od nehrdajuceg celika i prebacivao omlet na svijetloplavi tanjur postavljen na radnu plohu. Ošamutio me miris hrane. Imala sam dojam da bih mogla pojesti i tanjur i tavu; želudac mi je zarežao.
"Evo", rekao je. Okrenuo se s osmijehom na licu i stavio tanjur na poplocani stolic. Sjela sam na jednu od dvije metalne stolice i pocela trpati vruca jaja u sebe. Pržila su mi grlo, ali bilo me baš briga.
Sjeo je prekoputa mene. "Ne hranim te dovoljno cesto."
Progutala sam i zatim ga podsjetila: "Spavala sam. Usput, ovo je jako ukusno. Svaka cast, s obzirom na to da ti ne jedeš."
"Gledam Food Netvvork", rekao je i zabljesnuo me onim prekrasnim izvijenim osmijehom. Razveselilo me što to vidim, što opet djeluje onako kao inace.
"Gdje si nabavio jaja?"
"Zamolio sam spremace da napune kuhinju namirnicama. Sto je presedan u ovoj kuci. Morat cu ih zamoliti da pociste perje..." Ušutio je, pogleda uprta u prostor iznad moje glave. Nisam mu odgovorila, ne bih li izbjegla kazati išta što bi ga ponovno moglo uzrujati. Sve sam pojela, premda je pripremio dovoljno za dvoje.
"Hvala ti", kazala sam mu. Nagnula sam se preko stola da ga poljubim. Automatski mi je uzvratio poljubac, a onda se odjednom ukrutio i odmaknuo. Zaškrgutala sam zubima, a pitanje koje sam mu mislila postaviti dobilo je prizvuk optužbe. "Ti me više uopce ne misliš dotaknuti dokle god smo tu, je li?"
Oklijevao je, a onda se šturo osmjehnuo i podigao ruku da me pomiluje po obrazu. Prsti su mu se meko zadržali na mojoj koži, a ja se nisam mogla ne osloniti licem na njegov dlan.
"Znaš da nisam tako mislila."
Uzdahnuo je i spustio ruku. "Znam. I imaš pravo." Zastao je i blago podigao bradu. Zatim je ponovno progovorio, cvrsto odlucan. "Necu više voditi ljubav s tobom sve dok se ne promijeniš. Nikada te više necu ozlijediti.