02. DUGA NOC
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Tako mi nedostaješ." "Ne moram otici. Mogu ostati..."
"Mirim."
Tišina je potrajala jedan dug trenutak, u kojem se culo samo muklo nabijanje moga srca, neuravnoteženi ritam našeg dahtanja i šapat uskladenih kretnji naših usana. Katkad mi je bilo tako lako zaboraviti da se ljubim s vampirom. Ne zato što je djelovao obicno ili ljudski - nikad nisam ni na trenutak mogla zaboraviti da u narucju držim nekoga slicnijeg andjelu nego covjeku - vec zato što mi se zbog njega cinilo kao da uopce nije ništa narocito što imam njegove usne na svojim usnama, svome licu, svome grlu. Tvrdio je da je davno nadvladao kušnje na koje ga je moja krv nekoc stavljala, da ga je shvacanje da bi me mogao
izgubiti izlijecilo svake žudnje za njom. Ali znala sam da mu miris moje krvi i dalje nanosi bol - da ga i dalje pece u grlu kao da guta plamenove.
Otvorila sam oci i otkrila da su i njegove otvorene, da mi promatraju lice. Nije mi imalo smisla kad me tako gledao. Kao da sam dobitak, a ne neumjereno sretna dobitnica. Pogledi su nam se nacas sreli; zlacane su mu oci bile tako duboke da sam zamišljala da mu vidim u dubinu duše. Cinilo mi se blesavim da je ta cinjenica - postojanje njegove duše - ikada
bila u pitanju, sve ako on i jest vampir. Duša mu je bila prelijepa, ljepša i od njegova britkog uma, i njegova neusporedivog lica, i od njegova velicanstvenog tijela.
Uzvratio mi je pogled kao da i on vidi moju dušu, i kao da mu se svida to što vidi. Samo, nije mogao vidjeti u moju dušu, onako kako je vidio sve ostale. Tko zna zašto - zbog neke cudne greškice koja je ucinila moj mozak imunim na sve one izuzetne i zastrašujuce stvari koje pojedini besmrtnici mogu izvoditi. (Samo mi je mozak bio imun; tijelo mi je i dalje bilo podložno vampirima cije sposobnosti djeluju na nacin razlicit od Edvardova.) Ali bila sam ozbiljno zahvalna na tom nedostatku, što god zapravo bio, jer mi je skrivao misli. Alternativa je bila nesnosno nelagodna.
Ponovno sam privukla njegovo lice svojemu.
"Definitivno ostajem", promrmljao je trenutak poslije.
"Ne, ne. To je tvoja momacka vecer. Moraš otici."
Izgovorila sam te rijeci, ali prstima desne ruke cvrsto sam mu šcepala broncanu kosu, a lijevom cvršce privila njegova križa uza se. Hladnim mi je rukama pomilovao lice.
"Momacke veceri namijenjene su onima koji žale za prolaskom svojih samackih dana. Ja ne mogu željnije cekati da se riješim svojih. Tako da zaista nema smisla."
"Istina", dahtavo sam kazala uz studenu kožu njegova grla.
Ovo je bilo prilicno blizu moga sretnog mjesta. Charlie je obeznanjeno spavao u svojoj sobi,
što je bilo maltene jednako dobro kao da smo ostali sami. Ležali smo sklupcani na mome malom krevetu, isprepleteni koliko se dalo, imajuci u vidu debeli pokrivac koji me omatao kao cahura. Mrzila sam što je ta deka nužna, ali cvokotanje zuba nekako mi je upropaštavalo romantiku. A Charlie bi primijetio da sam pojacala grijanje u kolovozu...
Ako ništa drugo, sve ako se ja i jesam morala utopliti, Edvvard je ostavio košulju na podu. Nikada se nisam uspijevala naviknuti na šok savršenstva njegova tijela - bijelog, prohladnog i uglacanog poput mramora. Sada sam prešla rukom niz njegovo kamenito poprsje, opipavajuci ravne plohe njegova trbuha u cistom divljenju. Protresao ga je blag drhtaj i usnama je ponovno pronašao moje. Oprezno sam pustila da mi se vršak jezika priljubi uz njegovu stakleno glatku usnu, na što je uzdahnuo. Njegov mi je slatki dah - hladan i slastan - zapahnuo lice.
Poceo se odmicati - to mu je bila automatska reakcija svaki put kad bi zakljucio da je situacija otišla predaleko, refleks kad god bi najviše želio nastaviti. Edvvard je najveci dio života proveo u odbijanju svih vrsta tjelesnih užitaka. Znala sam da mu sadašnje nastojanje da promijeni te
navike pada istinski teško.
"Cekaj", rekla sam, primila ga za ramena i privukla u cvrst zagrljaj. Oslobodila sam jednu nogu ispod deke i obavila je oko njegova struka. "Vježbom do savršenstva." Zahihotao se. "Pa, dosad bismo onda vec trebali biti prilicno blizu savršenstvu, zar ne? Jesi li uopce išta spavala
u proteklih mjesec dana?"
"Ali ovo je generalna proba," podsjetila sam ga, "a prošli smo tek neke prizore. Nije vrijeme za igranje na sigurno."
Mislila sam da ce se nasmijati, ali nije odgovorio, a tijelo mu je postalo nepomicno od iznenadnog stresa. Zlato u njegovim ocima kao da se zgusnulo, pretvorilo iz tekucine u krutinu.
Razmislila sam o tome što sam rekla i shvatila što je on zapravo cuo.
"Bella..." prošaptao je.
"Ne pocinji opet", rekla sam. "Dogovor je dogovor."
"Ne znam. Preteško mi je usredotociti se kad si ovakva prema meni. Ne - ne mogu jasno misliti. Necu se moci obuzdavati. Nastradat ceš."
"Bit ce sve u redu sa mnom."
"Bella..."
"Psst!" Pritisnula sam usne uz njegove da mu prekinem napad panike. Vec sam to cula. Nece se izvuci iz ovog dogovora. Ne nakon stoje uporno tražio da se napokon udam za njega.
Nacas mi je uzvratio poljubac, ali osjecala sam da nije tako uživljen kao prije. Brine, uvijek brine. Koliko bi samo razlicito bilo kad se više ne bi morao brinuti za mene. Što bi radio s tolikim slobodnim vremenom? Morao bi smisliti neki novi hobi.
"Kako tvoje noge?" upitao me.
Znajuci da ne misli to doslovno, odgovorila sam mu: "Cvrsto mi se drže." "Stvarno? Nisu ti se odrezale? Nije još prekasno da se predomisliš." "Ti to meni misliš dati nogu?"
Zahihotao se. "Samo provjeravam. Ne želim da uciniš ništa u što ne bi bila sigurna."
"Sigurna sam u tebe. Ostatak mogu preživjeti."
Oklijevao je, a ja sam se upitala nisam li izvalila nekakvu glupost.
"Možeš li?" tiho me upitao. "Ne mislim na vjencanje - jer sam siguran da ceš ga preživjeti, usprkos svojim nedoumicama - ali poslije... kako ceš bez Renee, kako ceš bez Charlieja?"
Uzdahnula sam. "Nedostajat ce mi." Što je još gore, ja cu nedostajati njima, ali nisam mu željela davati dodatne argumente.
"Angela i Ben i Jessica i Mike."
"Nedostajat ce mi i prijatelji." Osmjehnula sam se u mraku. "Narocito Mike. O, Mike! Kako cu ja bez tebe?"
Zarežao je.
Nasmijala sam se, ali onda se uozbiljila. "Edvarde, pricali smo i pricali o tome. Znam da ce biti teško, ali upravo to želim. Želim tebe, i želim te zauvijek. Jedan mi život naprosto nije dovoljan."
"Zauvijek zamrznut u osamnaestoj", prošaptao je.
"Ostvarenje snova svake žene", podrugnula sam se.
"Bez ikakvih promjena... bez ikakvog napredovanja."
"Što ti sad to znaci?"
Polako mi je odgovorio. "Sjecaš se kad smo rekli Charlieju da smo se odlucili vjencati? A on je pomislio da si ti... trudna?"
"I došlo mu je da puca u tebe", pretpostavila sam sa smijehom. "Priznaj - na sekundu je stvarno razmišljao o tome." Nije mi odgovorio. "Što je, Edvarde?"
"Samo bih volio... pa, volio bih daje imao pravo." "Gah", zgranula sam se.
"Prije utoliko da postoji nacin da je mogao biti u pravu. Da mi imamo takav potencijal. Mrzim što ti to takoder moram oduzeti. Trebao mi je casak da se priberem. "Znam ja što radim."
"Kako bi to mogla znati, Bella? Gledaj moju majku, gledaj moju sestru. To žrtvovanje nije tako lako kao što zamišljaš."
"Esme i Rosalie sasvim se dobro snalaze. Postane li nam to kasnije problem, možemo postupiti kao što je Esme postupila - odluciti se na usvajanje."
Uzdahnuo je, a onda mu je glas postao žestok. "To nije u redu! Ne želim da moraš podnositi žrtve zbog mene. Želim ti davati, ne oduzimati. Ne želim ti krasti buducnost. Kad bih bio covjek—"
Prekrila sam mu usne dlanom. "Ti si moja buducnost. A sada, dosta. Nema jadikovanja, inace cu ti nazvati bracu da dodu po tebe. Možda ti stvarno treba momacka vecer."
"Oprosti. Stvarno jadikujem, zar ne? Sigurno je od živaca."
"Da se nisu tebi odsjekle noge?"
"Ne bih rekao. Cijelo stoljece cekam na vjencanje s vama, gospodice Swan. Svadba je nešto što mije iznad svega—" Prekinuo se usred recenice. "Ma, za ljubav svega svetog!"
"Što je bilo?"
Zaškrgutao je zubima. "Ne moraš zvati moju bracu. Emmett i Jasper ocito mi nemaju namjeru dopustiti da se veceras izvucem."
Privila sam ga cvršce na trenutak, a onda pustila. Nisam imala nikakvih izgleda da odnesem prevagu u natezanju s Emmettom. "Lijepo se provedi."
S prozora se zaculo škripanje - netko je namjerno grebao celicnim noktima po staklu da stvori grozan zvuk, od kojeg se prekrivaju uši dok ti žmarci prolaze kralježnicom. Zadrhtala sam.
"Ako ne pošalješ Edvarda van," prijeteci je prosiktao Emmett - još uvijek nevidljiv u noci - "uci cemo po njega!"
"Idi", nasmijala sam se. "Prije nego što mi razvale kucu."
Edvvard je prevrnuo ocima, ali ustao je na noge jednom glatkom kretnjom, te sljedecom navukao košulju na sebe. Sagnuo se i poljubio me u celo.
"Naspavaj se. Sutra ti je veliki dan."
"Hvala! To ce mi sigurno pomoci da se smirim."
"Vidimo se pred oltarom."
"Bit cu ona u bijelom." Osmjehnula sam se savršeno blaziranom tonu svojih rijeci.
Zahihotao se, rekao: "Vrlo uvjerljivo", a onda se odjednom spustio u cucanj, mišica napetih poput opruge. Išcezao je - bacivši se kroz moj prozor prebrzo da ga ispratim pogledom.
Vani se zacuo prigušen udar, i zacula sam kako je Emmett opsovao.
"Bolje da zbog vas ne zakasni", promrmljala sam, znajuci da me cuju.
A onda mi je Jasperovo lice provirilo kroz prozor, medene kose srebrnkaste pod slabašnom mjesecinom što se probijala kroz oblake.
"Bez brige, Bella. Vratit cemo ga doma itekako na vrijeme."
Odjednom sam postala vrlo smirena, a sve moje nedoumice ucinile su mi se nebitnima.
Jasper je, na svoj nacin, bio nadaren kao i Alice sa svojim nepojmljivo preciznim predvidanjima. Jasperov medij bila su raspoloženja, a ne buducnost, i bilo je nemoguce oteti se osjecaju koji je on htio da osjecaš.
Nespretno sam sjela u krevetu, i dalje upetljana u deku. "Jasper? Kako izgledaju vampirske
momacke veceri? Necete ga odvesti na striptiz, je li?"
"Ništa joj nemoj reci!" zarežao je Emmett odozdo. Zacuo se još jedan tup udarac, a onda se Edvard tiho nasmijao.
"Opusti se", rekao mi je Jasper - i opustila sam se. "Mi Cullenovi imamo vlastitu varijantu.
Samo nekoliko puma, pokoji grizli. Više-manje uobicajeni vecernji izlazak."
Upitala sam se bih li ikada mogla zvucati tako nehajno kad je rijec o "vegetarijanskoj" vampirskoj prehrani.
"Hvala, Jasper."
Namignuo mi je i nestao s vidika.
Vani je zavladala potpuna tišina. Charliejevo prigušeno hrkanje pililo je kroz zidove.
Zavalila sam se na jastuke, odjednom pospana. Zurila sam kroz teške kapke u zidove svoje male sobe, blijede na mjesecini.
Moja posljednja vecer u mojoj sobi. Moja posljednja vecer kao Isabelle Swan. Sutra navecer bit cu Bella Cullen. Premda mi je cijelo to pacenje s vjencanjem bilo trn u oku, morala sam priznati da mi se svida kako to zvuci.
Pustila sam da mi misli na trenutak dokono odlutaju, ocekujuci da me san ponese. Ali nakon nekoliko minuta shvatila sam da sam budnija, da mi se strepnja uvlaci natrag u želudac i izvija ga u neudobne položaje. Postelja mije djelovala premekano i pretopio sad kad Edvvard više
nije bio u njoj. Jasper je bio daleko, a s njim su otišli i svi spokojni, opušteni osjecaji.
Sutra ce mi biti vrlo težak dan.