1. ZARUCENA
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Nitko ne zuri u tebe, uvjeravala sam samu sebe. Nitko ne zuri u tebe. Nitko ne zuri u tebe. Ali kako nisam mogla uvjerljivo lagati cak ni samoj sebi, morala sam provjeriti.
Dok sam sjedila i cekala da se na jednom od tri semafora u mjestu upali zeleno, virnula sam udesno - u svome minikombiju, gospoda Weber okrenula se cijelim torzom prema meni. Prodorno me gledala ravno u oci, pa sam se trgnula, upitavši se zašto ne odmice pogled, zašto je nije stid. Još uvijek se smatra nepristojnim zuriti u ljude, zar ne? Zar to za mene više ne vrijedi?
Onda sam se sjetila da su ovi prozori toliko zatamnjeni da ona vjerojatno pojma nema kako tu unutra uopce sjedim ja, a kamoli da sam primijetila da me gleda. Pokušala sam se malcice primiriti cinjenicom da ona nije to zapravo zurila u mene, nego samo u auto.
U moj auto. Uzdah.
Bacila sam pogled ulijevo i prostenjala. Dvoje pješaka stajalo je skamenjeno na plocniku, od zurenja propuštajuci priliku da prijedu ulicu. Iza njih, gospodin Marshall buljio je kroz izlog svoje male suvenirnice. Barem nije priljubio nos uz staklenu plohu. Zasad.
Upalilo se zeleno, a ja sam, u žurbi da pobjegnem, stala na papucicu gasa bez razmišljanja - onako kako bih je inace nagazila da pokrenem svoj prastari Chevyjev kamionet. Zarežavši motorom poput pantere u lovu, auto je s trzajem krenuo tako brzo da mi je tijelo uronilo u crno kožno sjedalo, a želudac mi se sploštio uz kralježnicu.
"Gah!" propentala sam, napipavajuci kocnicu. Zadržavši prisebnost, tek sam pipnula papucicu.
Auto je svejedno stao u mjestu kao ukopan.
Bilo mi je nesnosno osvrnuti se da vidim reakciju. Ako je dosad bilo ikakvih nedoumica o tome tko sjedi za upravljacem ovog automobila, sada su nestale. Vrškom cipele blago sam spustila papucicu gasa za pola milimetra, a auto je ponovno jurnuo.
Uspjela sam stici do cilja, benzinske postaje. Da nisam vozila na isparenjima, ne bih nipošto ni zalazila u mjesto. U današnje vrijeme snalazila sam se bez kojecega, poput kolacica PopTarts i vezica za obucu, samo da ne bih morala provoditi vrijeme u javnosti.
Krecuci se kao da sam u boksu na auto-utrci, otvorila sam poklopac, odvrnula kapicu,
provukla karticu i umetnula crpku u vrh spremnika u roku od nekoliko sekundi. Naravno, ubrzavanje iznosa na brojacu bilo je izvan moje moci. Lijeno je odbrojavao, gotovo kao da me namjerno želi živcirati.
Vani nije bilo vedro - još jedan tipicno kišovit dan u mjestu Forks, država Washington - ali svejedno sam imala dojam da je u mene uperen reflektor, ne bi li privukao pozornost na istancani prsten na mojoj lijevoj ruci. U ovakvim prilikama, dok sam osjecala poglede na ledima, cinilo mi se kao da prsten pulsira poput neonskog natpisa: Gledajte me, gledajte me.
Bilo mi je glupo osjecati toliku tremu, što sam i znala. Izuzev mojih roditelja, je li zaista bitno što se prica o mojim zarukama? O mome novom autu? O mome zagonetnom prijemu na studij u Ivy Leagueu? O sjajnoj, crnoj kreditnoj kartici koja me ovog trena prži kao usijana u stražnjem džepu?
"Ma da, koga briga što oni misle", promrsila sam si u bradu. "Ovaj, gospodice?" pozvao me neki muški glas. Okrenula sam se, i smjesta požalila zbog toga.
Dva muškarca stajala su pokraj šminkerskog terenca s netom kupljenim kajacima privezanim za krov. Nijedan od njih nije gledao u mene; obojica su zurila u auto.
Osobno, nije mi to bilo jasno. Ali, s druge strane, ponosila sam se vec i samim time što znam raspoznavati ambleme Tovote, Forda i Chevroleta. Ovaj auto je bio sjajnocrne boje, elegantan i oku ugodan, ali meni je svejedno to bio samo auto.
"Ispricavam se na smetnji, ali biste li mi mogli reci kakav to auto vozite?" upitao me onaj viši.
"Ovaj, pa Mercedes, je 1' tako?"
"Da", rekao je covjek pristojno, dok je njegov niži prijatelj kolutao ocima na moj odgovor.
"Znam. Ali pitam se, nije li to... vozite li vi to Mercedes Guardianl" Covjek je izgovorio to ime sa strahopoštovanjem. Imala sam dojam da bi se ovaj lijepo slagao s Edwardom Cullenom, mojim... mojim zarucnikom (s obzirom na to da je do vjencanja ostalo tek nekoliko dana, od te se istine stvarno više nije moglo pobjeci). "Navodno ih se još ne može nabaviti niti u Europi," nastavio je covjek, "a kamoli ovdje."
Dok je pogledom prelazio obrise moga auta - meni nije izgledao narocito drugacije od bilo koje druge Mercedesove limuzine, ali što bih ja tu znala? - nakratko sam razmislila o problemima koje mi stvaraju rijeci kao što su zarucnik, vjencanje, suprug itd.
Jednostavno mi to nije išlo u glavu. S jedne strane, odgojena sam tako da se grozim na samu predodžbu našušurenih bijelih vjencanica i buketa. Ali, što je još bitnije, naprosto nisam mogla pomiriti ustaljeni, uzoriti, ucmali pojam kakav je suprug sa svojim poimanjem Edwarda. Bilo mi je kao da od arhandela tražim da bude knjigovoda; nisam si ga mogla predociti u bilo kakvoj svakodnevnoj ulozi.
Kao i uvijek, cim sam pocela misliti na Edvvarda upala sam u vrtoglavi kovitlac maštarija.
Neznanac se morao nakašljati da mi privuce pozornost; još uvijek je cekao odgovor o vrsti i modelu automobila.
"Ne znam", iskreno sam mu kazala.
"Necete se ljutiti ako se slikam s njim?"
Trebao mi je trenutak da mi taj zahtjev sjedne. "Stvarno? Želite se slikati s autom?"
"Jasno - nitko mi nece vjerovati ako ne budem imao dokaz."
"Eh. Okej. U redu."
Brzo sam pospremila crpku i uvukla se na prednje sjedalo da se sakrijem dok je entuzijast vadio golem, ocito profesionalan fotoaparat iz naprtnjace. On i njegov prijatelj naizmjence su krenuli pozirati uz haubu, a onda su se otišli slikati uz stražnji dio auta.
"E, gdje mi je sada moj kamionet", tiho sam se potužila.
Baš se jako, jako zgodno poklopilo - odviše zgodno - što mi je kamionet sipljivo ispustio posljednji dah samo nekoliko tjedana nakon što smo Edvvard i ja postigli svoj neuravnoteženi kompromis, u kojem je jedna pojedinost navodila da mi on smije zamijeniti kamionet nakon što izdahne. Edward se kleo da se to samo moglo i ocekivati; kamionet mi je proživio ispunjen, bogat život i zatim umro prirodnom smrcu. Kako on tvrdi. A ja, naravno, nisam samostalno mogla utvrditi valjanost njegove price, niti pokušati uzdici svoj kamionet iz mrtvih. Moj najdraži mehanicar
Ugušila sam tu misao u nastanku, ne dopuštajuci joj da dopre do zakljucka. Umjesto toga, pocela sam slušati muške glasove izvana, prigušene stijenkama automobila.
"... gledao sam na netu kako su ga obradivali plamenikom. Ni da se bubuljica u laku stvorila."
"Jasna stvar. Preko ove puslice možeš prijeci tenkom. Nema ti tu nekog tržišta za njih.
Uglavnom su namijenjeni bliskoistocnim diplomatima, veletrgovcima oružjem i narkomafijašima."
"Misliš da je ona nešto takvo?" upitao ga je niži nešto tiše. Pognula sam glavu, zažarenih obraza.
"Ha", rekao je visoki. "Možda. Ne pada mi na pamet zašto bi ti u ovom kraju trebalo staklo otporno na projektile i dvotonska oklopna karoserija. Sigurno ide nekamo gdje je opasnije."
Oklopna karoserija. Dvotonska oklopna karoserija. I staklo otporno na projektile? Krasno. A što fali dobroj staroj otpornosti na metke?
Pa, ovo je barem imalo smisla - za one s uvrnutim smislom za humor.
Nije da sam ocekivala da Edward nece iskoristiti naš dogovor, da ga nece prevagnuti na svoju stranu tako da mi može pružiti daleko više nego što ce primiti. Složila sam se da ce mi smjeti zamijeniti kamionet kad ga bude trebalo zamijeniti, ne ocekujuci da ce taj trenutak baš ovoliko brzo doci, naravno. Kad sam bila primorana priznati da od kamioneta nije preostalo više od posvete klasicnim Chevroletima u vidu mrtve prirode na ulici ispred moje kuce, znala sam da ce mi njegov pojam zamjene vjerojatno neugodno pasti. Pretvoriti me u žarište buljenja i došaptavanja. U tome nisam pogriješila. Ali cak ni u najmracnijim predodžbama nisam predvidala da ce mi nabaviti dva auta.
Auto za "prije" i auto za "poslije", objasnio mije nakon što sam pošizila.
Ovo je bio samo auto za "prije". Kazao mi je da je posuden i obecao ga vratiti nakon vjencanja. Meni sve to nije imalo baš nikakvog smisla. Sve do sada.
Ha ha. Zato što sam tako krhko ljudska, tako sklona nezgodama, tako cesta žrtva osebujnih pehova, ocito mi treba auto otporan na metke ne bih li sacuvala živu glavu. Ma koja provala. Bila sam sigurna da su se on i njegova braca poprilicno naužili te šale meni iza leda.
Ili možda, možda ipak, prišapnuo mi je glasic u glavi, to nije šala, beno. Možda se on doista toliko brine za tebe. Ovo ne bi bilo prvi put da je malo prekrdašio u nastojanju da te zaštiti.
Uzdahnula sam.
Nisam još vidjela auto za "poslije". Bio je skriven ispod cerade u najdubljem kutu garaže Cullenovih. Znala sam da bi vecina ljudi do sada pokušala virnuti, ali stvarno nisam htjela saznati.
Na tom autu vjerojatno nema oklopne karoserije - jer mi nakon medenog mjeseca nece trebati.
Prakticka neuništivost bila je tek jedna od mnogih povlastica koje sam jedva cekala. Najbolji vidovi pripadanja obitelji Cullen nisu bili skupi automobili i šminkerske kreditne kartice.
"Hej", doviknuo mije visoki, sklapajuci dlanove oko stakla u nastojanju da nešto vidi unutra. "Mi smo tu završili. Puno ti hvala!"
"Nema na cemu", doviknula sam, a onda se napela kad sam upalila motor i nagazila na papucicu - beskrajno blago...
Ma koliko puta da sam se provezla poznatim putem kuci, još uvijek nisam uspijevala postici da mi se leci izblijedjeli od kiše stope s pozadinom. Svaki od njih, zaklaman za bandere ili zalijepljen za putokaze, bio mi je poput svježeg šamara. Itekako zasluženog šamara. Usisali su mi svijest natrag u razmišljanje koje sam tako odrješito prije prekinula. Nisam ga mogla izbjeci na ovoj cesti. Ne dok mi slike mog najdražeg mehanicara sijevaju pred ocima u pravilnim razmacima.
Mog najboljeg prijatelja. Mog Jacoba.