11. NEMA RIJECI ZA OVO
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Bellino tijelo, zaliveno crvenilom, pocelo se trzati i otimati u Rosalienu narucju, kao da se trese na elektricnoj stolici. Lice joj je pritom cijelo vrijeme bilo prazno - u nesvijesti. Gibala se od onog mahnitog koprca-nja iz sredine tijela. Njezine je grceve pratilo oštro unutarnje pucanje i lomljenje.
Rosalie i Edvvard ostali su ukipljeni na najkracih pola sekunde, a onda su sijevnuli. Rosalie je smjesta podigla Bellino tijelo u narucje, te su se ona i Edvvard vinuli stubištem na kat, vicuci tako brzo da sam teško uspijevao razabrati pojedine rijeci.
Jurnuo sam za njima.
"Morfija!" urliknuo je Edvvard prema Rosalie.
"Alice - nazovi Carlislea!" graknula je Rosalie.
Soba u koju sam ušao za njima izgledala je kao hitna služba postavljena usred knjižnice.
Rasvjeta je bila jarka i bijela. Bella je ležala na bolnickom stolu pod tim sjajem, kože utvarne pod reflektorima. Tijelo joj se koprcalo poput ribe na pijesku. Rosalie je pritisnula Bellu na ležaj i trzanjem i drapanjem smaknula odjecu s nje, dok joj je Edvvard zabijao injekciju u nadlakticu.
Koliko sam je puta zamišljao golu? Sad nisam mogao gledati. Bojao sam se sjecanja koje bi mi se zadržalo u glavi.
"Pa što se zbiva, Edvvarde?"
"Dijete se guši!"
"Posteljica se sigurno odvojila!"
Tu je negdje Bella došla k sebi. Reagirala je na njihove rijeci krikom koji mi je proparao bubnjice.
"VADI ga!" vrisnula je. "Ne može DISATI! Vadi ga ODMAH!"
Vidio sam kako se stvaraju crvene tockice kad su joj od vriska popucale kapilare u ocnim jabucicama.
"Morfij—" zarežao je Edvvard.
"NE! ODMAH— !" Novi nalet krvi iz grla ugušio je ostale rijeci koje je htjela kriknuti. Podigao joj je glavu, ocajnicki joj nastojeci ocistiti usnu šupljinu kako bi ponovno mogla disati.
Alice je uletjela u sobu i zakvacila malu plavu slušalicu Rosalie pod kosu. Zatim se Alice odmaknula, razrogacenih, gorucih zlatnih ociju, dok je Rosalie mahnito siktala u telefon.
Pod jarkom svjetlošcu, Bellina je koža djelovala prije modrikasto i crno negoli bijelo. Zagasito je crvenilo istjecalo pod kožom preko goleme, uz-drhtale ispupcine njezina trbuha. Rosalie je prinijela ruku sa skalpelom.
"Pusti da morfij pocne djelovati!" viknuo je Edvvard na nju.
"Nema vremena", prosiktala je Rosalie. "On umire!"
Spustila je ruku na Bellin trbuh, i jarko je rumenilo briznulo iz prosjecene kože. Kao da je izlila vjedro, odvrnula slavinu do kraja. Bella se trznula, ali nije vrisnula. Još uvijek se gušila.
A nato se Rosalie pomutilo u glavi. Primijetio sam kako joj se izraz lica mijenja, opazio kako joj se usne zadižu nad zube, a crne se oci krijese od žedi.
"Ne, Rose!" urliknuo je Edvvard, ali ruke su mu bile potpuno zauzete pridržavanjem Belline glave, kako bi mogla disati.
Bacio sam se na Rosalie, preskocivši stol a da se nisam pritom potrudio fazirati. Kad sam udario u njezino kamenito tijelo i odbacio je prema vratima, osjetio sam kako mi se skalpel u njezinoj ruci zabija duboko u lijevu mišicu. Desnim sam je dlanom opalio po licu, što joj je ukliještilo celjust i prekinulo dišne putove.
Kad sam joj vec primio lice, odmaknuo sam joj tijelo da je mogu kako treba kresnuti nogom u drob; bilo mi je kao da sam šutnuo beton. Rosalie je odletjela u dovratak i razvalila mu jednu stranu. Mali zvucnik u uhu raspao joj se u komadice. Zatim se tu našla Alice i odvukla je za grkljan u hodnik.
I morao sam skinuti kapu Blondinki - nije se oduprla ni malim prstom. Htjela je daje pobijedimo. Pustila mije daje tako izdevetam kako bi spasila Bellu. Dobro, kako bi spasila stvora.
Išcupao sam si oštricu iz ruke.
"Alice, vodi je odavde!" viknuo je Edvvard. "Vodi je Jasperu i drži je tamo! Jacobe, trebaš mi!"
Nisam gledao kako Alice dovršava posao. Okrenuo sam se na peti prema operacijskom stolu, gdje je Bella postajala sva plava, iskolacenih ociju.
"Reanimacija?" zarežao je Edvvard prema meni, zahtijevajuci brzi odgovor.
"Da!"
Na brzinu sam procijenio izraz njegova lica, tražeci bilo kakvu naznaku da bi mogao reagirati kao Rosalie. Nisam vidio ništa osim potpuno usredotocene žestine.
"Riješi joj disanje! Moram ga izvuci prije nego što—"
Još jedan prodoran lom u njezinu tijelu, najglasniji dosad, tako glasan da smo se obojica zgranuto ukipila, cekajuci da ona odgovori krikom. Ništa. Njezine noge, koje su joj dosad bile skvrcene od agonije, sada su se objesile i raširile u neprirodan položaj.
"Njezina kralježnica", užasnuto je protisnuo.
"Vadi to iz nje!" zarežao sam i dobacio mu skalpel. "Više ništa nece osjetiti!"
I onda sam se nagnuo nad njezinu glavu. Usna joj je šupljina izgledala cisto, pa sam prislonio svoja usta na njezina i puhnuo zrak punim plucima. Osjetio sam kako joj se drhtavo tijelo širi, tako da sam zakljucio da joj u grlu nema prepreka.
Usne su joj imale okus krvi.
Cuo sam kako joj srce neravnomjerno lupa. Samo tako, uputio sam joj usrdnu misao i puhnuo još jedan nalet zraka u njezino tijelo. Obecala si mi. Samo neka ti srce i dalje kuca.
Zacuo sam tih, vlažan potez skalpela preko njezina trbuha. Još se krvi izlilo na pod.
Sljedeci me zvuk ošinuo, neocekivan, stravican. Rezak poput paranja metala. Podsjetio me na borbu na cistini prije toliko mjeseci, na reski zvuk komadanja novorodenih. Bacio sam pogled i vidio daje Edvvard prislonio lice na ispupcinu. Vampirski zubi - siguran nacin paranja vampirske kože.
Stresao sam se i puhnuo još zraka u Bellu.
Uzvratila mi je kašljem, trepcuci, obnevidjelo prevrcuci ocima.
"Da si ostala sa mnom, Bella!" viknuo sam na nju. "Cuješ me? Ostani! Da me nisi ostavila. Samo neka ti srce kuca!"
Oci su joj kolutale, nastojeci pronaci mene, ili njega, ali ništa ne za-pažajuci.
Svejedno sam zurio u njih, ne odmicuci pogled.
A onda joj se tijelo odjednom ukocilo pod mojim dlanovima, premda joj se disanje grubo vratilo, a srce joj je nastavilo lupati. Shvatio sam da ta ukocenost znaci da je gotovo.
Unutarnjeg udaranja više nije bilo. Stvor je sigurno izvaden iz nje. I bio je.
Edvvard je prošaptao: "Renesmee."
Znaci, Bella je pogriješila. Nije to bio djecak kojeg je zamišljala. Što me nije narocito iznenadilo. U cemu to uopce ona dosad nije pogriješila?
Nisam odmaknuo pogled s njezinih podlivenih ociju, ali osjetio sam kako slabašno diže ruke.
"Daj mi..." zakreštala je prepuklim šaptom. "Daj mi da je primim."
Valjda sam trebao znati da ce joj on uvijek dati ono što traži, bez obzira na to koliko glup njezin zahtjev bio. Ali nisam ni sanjao da ce je sada poslušati. Pa mi nije palo na pamet da ga sprijecim.
Nešto toplo dotaklo mi je ruku. Vec mi je to trebalo privuci pozornost. Meni ništa nije bilo toplo.
Ali nisam mogao odmaknuti pogled od Bellina lica. Zatreptala je i zatim se zagledala, jer su joj oci napokon progledale. Prostenjala je cudnim, slabašnim tepanjem.
"Renes... mee. Tako je... prekrasna."
A onda je zinula - zinula od boli.
Kad sam je napokon pogledao, bilo je prekasno. Edvvard joj je oteo toplo, krvavo stvorenje iz onemocalih ruku. Oci su mi preletjele preko njezine kože. Bila je crvena od krvi - krvi koja joj je istekla iz usta, krvi kojom je cijeli stvor bio premazan, kao i svježe krvi koja je navirala iz ranice
od ugriza u obliku dvostrukog polumjeseca, tik iznad njezine lijeve dojke.
"Ne, Renesmee", promrmljao je Edvvard, kao da uci cudovištance bontonu.
Nisam pogledao ni njega ni stvora. Gledao sam samo Bellu dok su joj se oci obrtale u dupljama.
Sa završnim, tupim ga-hamp, srce joj je posustalo i utihnulo.
Promaknulo je možda pola jednog otkucaja, a onda su mi se ruke našle na njezinim grudima, dajuci joj reanimaciju. Brojio sam u glavi, nastojeci zadržati ravnomjeran ritam. Jedan. Dva.
Tri. Cetiri.
Odmaknuo sam se na trenutak i opet puhnuo puna pluca zraka u nju.
Više ništa nisam vidio. Oci su mi bile suzne i mutne. Ali bio sam hipersvjestan zvukova u prostoriji. Nevoljkoga glu-glu njezina srca pod
usrdnim pritiskom mojih ruku, nabijanja moga vlastitog srca, te još jednog - treperavih otkucaja koji su bili prebrzi i prelagani. Nisam ih uspijevao prepoznati.
Upuhnuo sam još zraka Belli niz grlo.
"Pa što cekaš?" zadihano sam procijedio, ponovno joj tiskajuci srce. Jedan. Dva. Tri. Cetiri.
"Preuzmi bebu", užurbano je rekao Edvvard. "Baci je kroz prozor." Jedan. Dva. Tri. Cetiri. "Daj je meni", zvonko je prošaptao glas s vrata. Edvvard i ja zarežali smo u isti mah. Jedan. Dva.
Tri. Cetiri.
"Obuzdala sam se", obecala je Rosalie. "Daj mi bebu, Edvvarde. Brinut cu se za nju dok Bella ne..."
Ponovno sam pružio dah Belli dok se odvijala primopredaja. Treperavo tumpa-tumpa-tumpa izgubilo se u daljini.
"Odmakni ruke, Jacobe."
Podigao sam pogled s Bellinih bijelih ociju, i dalje joj pumpajuci srce. Edvvard je u ruci držao injekciju - sasvim srebrnkastu, kao da je izradena od celika.
"Što ti je to?"
Kamenom je rukom odbio moju od sebe. Zaculo se tiho hrskanje kad mije udarcem slomio mali prst. Iste je sekunde zabio iglu ravno u njezino srce.
"Moj otrov", odgovorio mi je i utisnuo klip do kraja.
Zacuo sam trzaj u njezinu srcu, kao da joj je dao elektrošok.
"Pumpaj dalje", naredio mije. Zvucao je ledeno, mrtvo. Gorljivo, lišen misli. Kao daje stroj.
Zanemario sam bolove u prstu koji mi je zarastao i poceo joj opet tiskati srce. Išlo mi je teže, kao da joj se u njemu gruša krv - sve gušca i sporija. Dok sam joj tjerao sada viskoznu krv kroz arterije, promatrao sam što on radi.