02. VRAG TE NECE, TO STVARNO NISAM OCEKIVAO
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Nisam se zaista namjeravao oprostiti s ocem.
Napokon, provalio bi me jednim kratkim telefonskim razgovorom sa Samom. Presjekli bi mi put i odbili me. Vjerojatno bi me i pokušali razljutiti, ili cak povrijediti - natjerati me kako god znaju da se faziram, kako bi mi Sam mogao izdati novu zapovijed.
Ali Billy me ocekivao, znajuci da cu biti u nekakvoj bedari. Bio je u dvorištu, samo je sjedio u svojim kolicima ociju uprtih tocno u mjesto gdje sam izašao iz drveca. Primijetio sam kako procjenjuje moj smjer - išao sam ravno pokraj kuce prema svojoj prirucnoj garaži.
"Imaš malo vremena, Jake?"
Zaustavio sam se u mjestu. Pogledao sam njega, a onda garažu. "Daj, mali. Barem mi pomozi da udem."
Zaškrgutao sam zubima, ali zakljucio sam da postoji veca vjerojatnost da mi on stvori nevolje sa Samom ako mu ne budem nekoliko minuta lagao.
"Otkad to tebi treba pomoc, stari?"
Nasmijao se onim svojim tipicnim grohotom. "Ruke su mi umorne. Gurao sam se dovde cijelim putem od Sue."
"Nizbrdo je. Samo si se pustio cijelim putem."
Odgurao sam mu kolica malom rampom koju sam mu napravio, sve do dnevne sobe.
"Procitao si me. Mislim da sam dostigao brzinu od preko cetrdeset na sat. Bilo je super."
"Upropastit ceš ta kolica, znaš. A onda ceš se morati svugdje vuci laktovima."
"Nipošto. Ti ceš imati zadatak da me nosiš." "Onda se neceš baš naputovati."
Billy je stavio ruke na kotace i odvezao se do hladnjaka. "Ima li još išta hrane?"
"Ne bih znao. Makar, danas je Paul bio tu cijeli dan, tako da vjerojatno nema."
Billy je uzdahnuo. "Moramo poceti skrivati namirnice ako mislimo izbjeci gladovanje."
"Reci Rachel da ode živjeti s njim."
Billyjev šaljivi ton nestao je, a oci su mu postale blage. "S nama je u kuci tek nekoliko tjedana.
A vec tako dugo nije bila tu. Teško je - djevojcice su bile starije od tebe kad smo izgubili vašu mamu. Njima je teže biti u ovoj kuci."
"Znam."
Rebecca se nije vratila doma otkako se udala, premda je imala dobru izliku. Avionske karte s Havaja prilicno su skupe. Sveucilište Washington State dovoljno je blizu da se Rachel nije mogla tako opravdati. Pohadala je predavanja cijelim trajanjem ljetnih semestara, radila u dvije smjene u nekakvom kaficu na kampusu preko ljetnih praznika. Da joj se nije dogodio Paul, vjerojatno bi brže-bolje opet otišla. Možda ga zbog toga Billy nije htio izbaciti.
"Dobro, onda, idem ja raditi nešto svoje..." Krenuo sam prema stražnjim vratima.
"Cekaj malo, Jake. Zar mi neceš reci što je bilo? Zar moram zvati Sama da saznam vijesti?"
Zastao sam ledima okrenut njemu, da si prikrijem lice.
"Ništa nije bilo. Sam im misli reci pa-pa. Ocito smo se izrodili u hrpetinu krvopijoljubaca."
"Jake..."
"Ne bih o tome."
"Odlaziš li, sine?"
U sobi je dugo vladao muk dok sam nastojao smisliti kako da mu to kažem.
"Rachel može opet dobiti svoju sobu. Znam da joj je grozno spavati na lufticu."
"Radije ce spavati na podu nego da te izgubi. Kao i ja." Frknuo sam.
"Jacobe, molim te. Ako ti treba... odmor. Pa, uzmi ga. Ali ne više toliko dug. Vrati se."
"Možda. Možda mi vjencanja budu gaža. S nastupom na Samovu, pa na Rachelinu. Samo, Jared i Kim možda budu prvi. Vjerojatno bih trebao imati, ne znam, nekakvo odijelo."
"Jake, pogledaj me."
Polako sam se okrenuo. "Sto je?"
Jednu dugu minutu zurio mi je u oci. "Kamo si pošao?"
"Nemam baš neko konkretno mjesto na umu."
Nakrivio je glavu i stisnuo oci. "Je li?"
Uhvatili smo se u koštac pogledima. Sekunde su otkucavale.
"Jacobe", rekao je. Glas mu je bio napet. "Jacobe, nemoj. Nije to vrijedno toga."
"Ne znam o cemu ti to."
"Ostavi Bellu i Cullenove na miru. Sam ima pravo."
Na trenutak sam zurio u njega, a onda sam u dva duga koraka prešao sobu. Dohvatio sam telefon i iskopcao kabel iz aparata i uticnice. Sklupcao sam sivu žnoru u dlanu.
"Bok, tata."
"Jake, cekaj—" dobacio je za mnom, ali vec sam bio vani, u trku.
Motocikl nije bio brz kao trcanje, ali bio je diskretniji. Upitao sam se koliko ce dugo trebati Billvju da se odveze do trgovine i zatim dobije na telefon nekoga tko može prenijeti poruku Samu. Kladio bih se da je Sam još uvijek u vucjem obliku. Problem bi nastao kad bi se Paul u iole skorije vrijeme vratio do nas. Mogao bi se fazirati za tren oka i dati Samu do znanja što sam krenuo uciniti...
Nisam se mislio zabrinjavati zbog toga. Ici cu što brže mogu, a ako me ulove, onda cemo o tome.
Opalio sam nogom po pedali i jurnuo blatnjavim putem. Nisam se osvrnuo kad sam prošao kucu.
Autocesta je bila prepuna turista; zamicao sam izmedu automobila i preticao ih, zaslužujuci time hrpu trubljenja i poneki srednji prst. Skrenuo sam na cestu 101 pri sto dvadeset pet, ne trudeci se pogledati u zavoj. Morao sam se jednu minutu voziti po crti da me jedan minikombi ne spljeska.
Nije da bi me to ubilo, ali usporilo bi me. Slomljenim kostima - barem onim velikim - trebaju dani da potpuno zarastu, kao što sam pouzdano znao.
Državna se cesta pomalo rašcistila, pa sam potjerao motor do sto cetrdeset. Nisam ni pipnuo kocnicu sve dok se nisam približio uskom prilaznom putu; racunao sam da sam tu sad vec na sigurnom. Sam ne bi otišao ovako daleko da me zaustavi. Bilo je prekasno.
Tek sam u tom trenutku - kad sam bio siguran da sam stigao - poceo razmišljati o tome što cu sada zapravo uciniti. Usporio sam do trideset, krivudajuci šumom opreznije nego što sam morao.
Znao sam da ce cuti da stižem, bez obzira na motor, tako da iznenadenje ne dolazi u obzir.
Nije bilo nacina da prikrijem svoje namjere. Edvvard ce cuti moj plan cim se dovoljno približim.
Možda bi ga vec mogao cuti. Ali smatrao sam da bi to svejedno upalilo, jer je njegov ego na mojoj strani. On ce se htjeti samostalno boriti protiv mene.
Znaci, samo cu uci, vidjeti Samov velebitni dokaz vlastitim ocima, te izazvati Edvvarda na dvoboj.
Frknuo sam. Parazitu ce vjerojatno takva teatralna gesta biti totalni zakon.
Nakon što ga dokrajcim, razvalit cu koliko god ostalih budem mogao prije nego što me srede.
Ha - baš me zanima hoce li Sam moju smrt smatrati provokacijom. Vjerojatno ce reci da sam dobio što sam i zaslužio. Samo da ne uvrijedi te krvopije, svoje najbolje frendove za sva vremena.
Put je izbio na livadu, a vonj me opalio kao trula rajcica u njonju. Gah. Smrdljivi vampiri.
Želudac mi se poceo okretati. Bit ce mi teško izdržati taj zapah ovako - nerazrijeden mirisom ljudi, kao kad sam prethodni put došao ovamo - premda ce biti lakše nego da ga njušim vucjim nosom.
Nisam bio siguran što tocno ocekujem, ali oko velike bijele kripte nije bilo znakova života.
Jasno da znaju da sam tu.
Ugasio sam motor i osluhnuo tišinu. Sad sam cuo napet, ljutit šapat odmah sa suprotne strane širokih, dvostrukih vrata. Nekoga ipak ima doma. Zacuo sam svoje ime i osmjehnuo se, sretan zbog pomisli da su se bar malo uzrujali zbog mene. Udahnuo sam zrak punim ustima - unutra ce biti samo još gore - i jednim skokom preskocio stubište pred trijemom.
Vrata su se otvorila prije nego što ih je moja šaka stigla dotaknuti, i na njima se pojavio doktor, ozbiljnih ociju.