01. DOK CEKAM DA PROKLETA BORBA VEC JEDNOM POCNE
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Bog te nece, Paul, pa zar ti nemaš neku svoju kucu?"
Paul, koji se izvalio preko cijelog mog kauca, i s njega gledao nekakvu glupu utakmicu baseballa na mojoj jadnoj telki, samo mi se iscerio i onda - skroz polako - izvadio jedan Dorito iz vrecice u svom krilu i u komadu ga uglavio sebi u usta.
"Za tvoje dobro, nadam se da si taj cips donio sa sobom."
Hrsk. "A, ne", rekao je punih usta. "Tvoja sestra je rekla da se slobodno poslužim svime što hocu."
Potrudio sam se zvucati kao da mi nije došlo da ga kresnem. "Je li Rachel uopce tu?"
Nije mi upalilo. Cuo je što smjeram i trpnuo si vrecicu iza leda. Zahrskala je kad je odalamio njome po jastuku. Cips se zdrobio. Paul je podigao šake pred lice, kao boksac.
"Samo ti daj, mali. Ne treba mi Rachel da me štiti."
Frknuo sam. "Ma baš. Kao da joj ne bi otišao cmizdriti cim bi dobio priliku."
Nasmijao se i razbaškario na kaucu, spuštajuci gard. "Ne idem ja cinkariti ženskama. Ako ti se posreci pa me nabiješ, to ce biti samo izmedu nas dvojice. A i u obratnom slucaju, je 1' tako?"
Lijepo od njega što mi je dao pozivnicu. Otromboljio sam se, kao da odustajem. "Tako je."
Ponovno se posvetio gledanju televizije. Bacio sam se na njega.
Vrlo mi je godilo uhu kad sam cuo kako mu i nos hrska od sraza s mojom šakom. Pokušao me zgrabiti, ali ja sam mu se elegantno izmaknuo prije nego što me stigao uloviti, i lijevom rukom pritom mrknuo vrecicu upropaštenih Doritosa.
"Razbio si mi nos, kretenu."
"To je samo izmedu nas, je 1' tako, Paul?"
Otišao sam spremiti cips. Kad sam se okrenuo, Paul je vracao nos na mjesto dok mu nije zarastao ukrivo. Krvarenje je vec prestalo; izgledalo je kao da mu krv curi niotkuda niz usne i kapa s brade. Opsovao je i nacas se zgrcio dok je navlacio hrskavicu.
"Koja si ti tlaka, Jacobe. Kunem ti se, radije bih se družio s Leom."
"Joj. Opa, kladim se da ce Leah biti presretna kad cuje da bi htio provoditi ugodne trenutke s njom. Da znaš kako ce joj to zagrijati srce."
"Da si zaboravio da sam to rekao."
"Ma jasno. Siguran sam da mi nece izletjeti."
"Gah", progundao je, a onda se opet zavalio na kauc, brišuci zaostalu krv s ovratnika majice.
"Brz si, mali. Toliko ti priznajem." Ponovno se posvetio gledanju prijenosa punog šuma.
Sekundu sam samo tamo stajao, a onda sam se vratio u svoju sobu, mrmljajuci sebi u bradu nešto o tome kako bih volio da ga otmu izvan-zemaljci.
Svojedobno se na Paula više-manje uvijek moglo racunati kad bi ti došlo do borbe. Tada ga se nije moralo ni udariti - svaka sitna uvreda bila bi dovoljna. Nije i mu trebalo puno da pukne.
Sada, jasno, kad sam stvarno htio dobar okršaj pun rezanja, trganja i lomljenja drveca, morao je postati papcina.
Zar nije vec dovoljno loše što se još jedan clan copora otisnuo - jer, stvarno, vec ih je bila cetvorica od nas desetorice! Ima li tome kraja? Glupi mit navodno bi trebao biti rijetkost, za Boga miloga! Stvarno mi je bilo muka od sve te prinudne ljubavi na prvi pogled!
Je 1' to baš morala biti moja sestra? Je 1' to baš morao biti Paul?
Kad se Rachel vratila doma sa studija na Washington Stateu nakon ljetnog semestra - diplomirala je prije roka, štreberica jedna - najviše me brinulo to da ce biti teško cuvati tajnu pred njom. Nisam imao naviku prikrivati stvari u vlastitoj kuci. Tu sam stvarno stekao razumijevanje za decke kao što su Embry i Collin, ciji roditelji nisu znali da su vukodlaci.
Embryjeva mama mislila je da on to prolazi nekakvu buntovnicku fazu. Stalno je dobivao zabrane izlaska jer je stalno bježao iz kuce, ali, jasno, nisu tu oni mogli ne znam što uciniti. Svake noci mu je gledala u sobu i svake noci mu je opet bila prazna. Vikala je na njega, a on je to šutke prihvacao i sutradan opet sve to ponavljao. Pokušali smo nagovoriti Sama da olakša život Embrvju i uputi njegovu mamu u šemu, ali Embry je rekao da mu nije bed. Tajna je bila bitnija od svega ostalog.
I tako sam ja bio sav našpanan da sacuvam tu tajnu. A onda, dva dana nakon što se Rachel vratila doma, Paul naleti na nju na plaži. Bada bing, bada bum - prava ljubav! Cemu tajne kad si pronašao svoju drugu polovicu, i sve to ostalo smece koje ide uz vukodlacko otiskivanje.
Rachel je saznala cijelu pricu. A ja sam dobio Paula kao buduceg šurjaka. Znao sam da ni Billy nije baš presretan zbog toga. Ali bolje se ponio nego ja. Jasno, u današnje vrijeme cešce je znao pobjeci do Clearvvaterovih. Nisam uvidao zašto bi to bilo bolje. Nema Paula, ali Leah je itekako tamo.
Zanimalo me - bi li me metak u celo stvarno ubio, ili mi samo ostavio hrpu posla oko oporavka?
Bacio sam se na krevet. Bio sam umoran - nisam spavao od prethodne ophodnje - ali znao sam da necu zaspati. Glava mi je bila presludena. Misli su mi frcale po lubanji kao roj dezorijentiranih pcela. Bucno. Tu i tamo su me bole. Sigurno su stršljeni, a ne pcele. Pcele uginu nakon jednog uboda. A mene su jedne te iste misli uzastopce bole.
Silazio sam s uma od ovog cekanja. Prošla su gotovo cetiri tjedna. Ocekivao sam da ce vijest dosad vec stici, ovako ili onako. Nocima nisam spavao od razmišljanja o obliku koji ce poprimiti.
Charlie place na telefonu - Bella i njezin suprug stradali su u nesreci. U padu aviona? To bi bilo teško fingirati. Osim ako pijavicama ne smeta ubiti hrpu namjernika da sve djeluje autenticno, a zašto bi im smetalo? Možda samo neki manji zrakoplov. Vjerojatno imaju jedan takav viška.
Ili bi ubojica možda došao sam kuci, nakon neuspješnog pokušaja da je privede svome jatu?
Ili cak nicega tako bitnog. Možda ju je samo zdrobio kao vrecicu cipsa u pohotnoj želji daje dobije? Jer njezin mu je život manje bitan od vlastite naslade...
Prica bi bila baš tragicna - Bella, žrtva grozne nesrece: Ulicne pljacke koja je pošla po zlu.
Gušenja nasmrt za vecerom. Prometne nesrece, kao moja mama. Vrlo ucestale pojave.
Stalno se dogadaju.
Bi li je donio kuci? Sahranio je ovdje za Charlieja? Pogreb bi bio u zatvorenom lijesu, naravno.
Lijes moje mame bio je cvrsto zabijen cavlima...
Samo sam se mogao nadati da ce se vratiti ovamo, da mi može pasti šaka.
Možda uopce nece prodavati pricu. Možda ce Charlie nazvati moga tatu da ga pita ima li kakvih vijesti o doktoru Cullenu, koji se jednostavno jednog dana nije pojavio na poslu. Kuca je napuštena. Nitko se ne javlja ni na jedan od brojeva Cullenovih. Zagonetku je popratila nekakva drugorazredna emisija vijesti, sumnja se na prljavu igru...
Možda ce velika bijela kuca izgorjeti do temelja, sa svima njima zarobljenim u njoj. Naravno, za tu fintu bi im trebala trupla. Osmero ljudskih, otprilike prave velicine. Izgorjelih do neprepoznatljivosti - da ih se ni po zubalima ne da identificirati.
Bilo bi teško naci njih osmero - meni, tocnije. Bilo bi ih teško naci ako ne žele da ih se nade.
Jasno, mogu ih tražiti dovijeka. A kad se može tražiti dovijeka, stigne se pregledati svaku slamku u plastu sijena, jednu po jednu, da se vidi je li to igla.
U ovom trenutku ne bih imao ništa protiv rasturanja plasta sijena. Barem bih nekog posla imao. Grozna mije bila spoznaja daje lako moguce da gubim svoju priliku. Da dajem krvopijama vremena da pobjegnu, ako su tako naumili.
Mogli bismo otici nocas. Mogli bismo ubiti svakoga od njih koga uspijemo naci.
Taj mi se plan svidao, jer sam dovoljno poznavao Edvvarda da znam kako bih, kad bih ubio bilo koga iz njegova kovena, dobio priliku ubiti i njega. Došao bi se osvetiti. I pružio bih mu priliku - ne bih pustio braci da ga srede kao copor. Ne, tukli bismo se samo on i ja. Pa neka bolji pobijedi.
Ali Sam nije htio ni cuti za to. Necemo prekršiti sporazum. Neka ga oni prvi prekrše. Samo zato što nismo imali dokaza da su Cullenovi ucinili nešto loše. Zasad. Moralo se dodati zasad, jer svi smo znali da je to neizbježno. Bella ce se vratiti kao jedna od njih, ili se nece vratiti.
Kako god bilo, jedan ce se ljudski život izgubiti. A to ce znaciti da okršaj pocinje.
Paul je u drugoj sobi poceo revati kao mazga. Možda se prebacio na neku komediju. Možda mu je neka reklama bila smiješna. Nije bitno. Išao mi je na živce.
Došlo ini je da mu opet razbijem nos. Ali nisam se s Paulom htio tuci. Ne s njim.
Pokušao sam osluhnuti druge zvukove, vjetar u krošnjama. Nije to bilo isto kroz ljudske uši. U vjetru ima milijun glasova koje u ovom tijelu nisam mogao cuti.
Ali i ove su mi uši bile sasvim osjetljive. Kroz šumu sam cuo cestu, zvuk automobila dok obilaze zadnji zavoj s kojeg se napokon ugleda plaža -panorama otoka i hridi i plave oceanske pucine što se proteže do obzorja.
Murja iz La Pusha voljela je tu vrebati. Turisti nikad ne bi primijetili znak za smanjivanje brzine na suprotnoj strani ceste.
Cuo sam glasove pred suvenirnicom na plaži. Cuo sam kako klepetuša zvoni pri otvaranju i zatvaranju vrata. Cuo sam kako Embrvjeva mama za kasom printa racun.
Cuo sam kako plima kotrlja kamenje na plaži. Cuo sam kako klinci cice jer ne uspijevaju pobjeci naletu ledene vode. Cuo sam kako im mame prigovaraju jer su se smocili. I cuo sam poznat glas...
Slušao sam tako napeto da me iznenadni prasak Paulova magareceg smijeha zamalo bacio s kreveta.
"Gubi se iz moje kuce", progundao sam. Znajuci da ce me precuti, poslušao sam vlastiti savjet. Trzajem sam otvorio prozor i izvukao se sa stražnje strane, da ne moram opet vidjeti Paula. Došao bih u preveliku napast. Znao sam da bih ga opet opalio, a Rachel ce ionako vec biti dovoljno ljuta. Vidjet ce mu krv na majici i odmah okriviti mene, ne cekajuci dokaz. Jasno, bit ce u pravu, ali ipak.
Prošetao sam do plaže, stišcuci šake u džepovima. Nitko me nije dvaput pogledao dok sam prolazio zemljanim parkiralištem pri Prvoj plaži. Zato volim ljeto - koga briga što nosiš samo kratke hlace.