20. MOĆ

Chelsea pokušava razvrgnuti naše spone", prošaptao je Edvard. "Ali ne može ih pronaci. Ne osjeca nas ovdje..." Oci su mu naglo prešle na mene. "Ti to izvodiš?" Mrko sam mu se osmjehnula. "Imam sve pod kontrolom."
Edvard se naglo, grcevito odmaknuo od mene; ruka mu se ispružila prema Carlisleu. U isti mah, osjetila sam mnogo oštriji ubod u štit na mjestu gdje se zaštitnicki obavijao oko Carlisleova svjetla. Nije mi bio bolan, ali nije mi baš bio ni ugodan.
"Carlisle? Jesi li dobro?" procijedio je Edvard u mahnitoj žurbi.
"Jesam. Zašto?"
"Jane", odgovorio mu je Edvvard.
U trenutku kad je izgovorio njezino ime, tuce preciznih napada udarilo je u sekundi, zabijajuci se cijelom površinom elasticnog štita, usmjereno u dvanaest razlicitih svijetlih tocaka. Napela sam ga, brinuci se za to da štit ostane neoštecen. Nisam imala dojam da ga je Jane uspjela probiti. Obazrela sam se na brzinu; svi su bili dobro.
"Nevjerojatno", rekao je Edvvard.
"Zašto ne cekaju na odluku?" prosiktala je Tanva.
"Uobicajen postupak", odgovorio joj je Edvvard otresito. "Obicno onesposobe one kojima se sudi kako ne bi pobjegli."
Bacila sam pogled preko puta na Jane, koja je zurila u našu skupinu u razjarenoj nevjerici. Bila sam prilicno sigurna da, izuzev mene, nikad nije vidjela nikoga tko bi ostao na nogama nakon njezina ognjena nasrtaja. Vjerojatno to nije bilo pretjerano zrelo od mene. Ali racunala sam da ce Aru trebati otprilike pola sekunde da pogodi - ako vec i nije - kako je moj štit mocniji nego što je Edvard dosad znao; na celu mi je vec bila nacrtana velika meta, pa stvarno nije bilo smisla da pokušavam i dalje prikrivati razmjere onoga što mogu. I tako sam se široko, samodopadno nasmiješila ravno u Janeino lice. Oci su joj se stisnule, i osjetila sam još jedan ubod pritiska, ovaj put usmjeren u mene.
Razmaknula sam usne, otkrivajuci zube u osmijehu. Jane je zarežala tako prodorno da je zvucalo kao vrisak. Svi su poskocili, cak i disciplinirana garda. Svi izuzev pradavnika, koji nisu cak ni odmaknuli pogled sa svojeg vijecanja. Njezin ju je blizanac šcepao za lakat kad se zgrcila za skok. Rumunji su se poceli cerekati s mracnim išcekivanjem.
"Rekao sam ti da je ovo naša prilika", rekao je Vladimir Stefanu.
"Gledaj samo kakvu facu ima vještica", podsmjehnuo se Stefan.
Alec je potapšao sestru po ramenu da je smiri, a onda ju je privio pod svoju mišicu. Okrenuo se licem prema nama, savršeno smirenim, potpuno andeoskim. Pricekala sam nekakav pritisak, neki znak njegova napada, ali ništa nisam osjetila. Nastavio je zuriti u nas lijepim, sabranim licem. Napada li on to? Probija li mi se kroz štit? Jesam li jedina koja ga i dalje može vidjeti? Cvršce sam stisnula Edvardovu šaku. "Jesi li dobro?" stegnuto sam izgovorila.
"Jesam", prišapnuo mi je.
"Pokušava li Alec?"
Edvard je kimnuo. "Njegov je dar sporiji od Janeina. On gmiže. Dotaknut ce nas za koju sekundu."
Tada sam ga ugledala, kad sam dobila naputak što da tražim. Cudna, bistra maglica gmizala je preko snijega, gotovo nevidljiva spram bjeline. Podsjetila me na fatamorganu - blago je iskrivljavala prizor, kao da se pomalo ljeskala. Izgurala sam štit od Carlislea i ostalih u prvoj crti, u strahu da lelujava izmaglica ne bude preblizu kada udari. Sto ako se prikrade ravno kroz moju neopipljivu zaštitu? Da ipak pocnemo bježati?
Potmula tutnjava zamrmorila je tlom pod našim nogama, i iznenadan nalet vjetra podigao je snijeg u kovitlacima izmedu našeg i volturskog položaja. To je Benjamin takoder opazio gmižucu prijetnju, i sada je nastojao otpuhati izmaglicu od nas. Zbog snijega je bilo lako vidjeti
kamo on to baca vjetar, ali maglica nije ni na koji nacin reagirala. Bilo je kao kad zrak bezopasno puše kroz sjenu; sjena je bila imuna. Trojna formacija pradavnika napokon se raskinula kad je odjeknulo prodorno stenjanje i duboka se, uska rasjelina nazubljeno raskolila nasred cistine. Zemlja mi se nacas zaljuljala pod nogama. Naleti snijega strovalili su se u ponor, ali maglica ju je glatko preskocila,
neosjetljiva na silu težu jednako kao što je bila i na vjetar. Aro i Caius razrogacenih su ociju gledali kako se zemlja otvara. Marcus je pogledao u istom smjeru, ali bezizražajno. Ništa nisu rekli; takoder su cekali, dok nam se maglica primicala. Vjetar je snažnije zahujao, ali
nije promijenio smjer izmaglice. Jane se sada smješkala. A onda je maglica udarila o zid. Osjetila sam joj okus cim je dotaknula moj štit - imala je gustu, slatkastu, sladunjavu aromu. Nejasno me prisjetila na tup okus Novocaina na jeziku. Maglica se izvila uvis, tražeci neku pukotinu, neku slabost. Nije našla nijednu. Pretraživacki pipci izmaglice savijali su se uvis i u stranu, ne bi li pronašli put prodora, u isti mah jasno ocrtavajuci zapanjujuce razmjere zaštitnickog paravana. Zgranuti su se uzdasi zaculi s obje strane Benjaminova klanca.
"Svaka cast, Bella!" pohvalio me Benjamin ispod glasa.
Osmijeh mi se vratio na lice. Primijetila sam da je Alec stisnuo oci, da mu se na licu ukazao prvi tracak nedoumice kad se njegova maglica pocela bezopasno komešati oko rubova moga štita. A onda sam shvatila da ja to mogu. Ocito, bit cu im glavni prioritet, prva koja ce poginuti, ali dokle god se budem držala, bit cemo više nego izjednacenih snaga s Volturima. S nama su još uvijek Benjamin i Zafrina; oni, pak, nemaju baš nikakve nadnaravne pomoci. Dokle god se budem držala.
"Morat cu se potpuno usredotociti", prišapnula sam Edvvardu. "Kada dode do borbe prsa o
prsa, bit ce teže održati štit oko onih najvažnijih."
"Necu im dopustiti da ti pridu."
"Ne. Ti moraš srediti Demetrija. Zafrina ce ih držati dalje od mene."
Zafrina je svecano kimnula. "Nitko nece ni taknuti ovu mladu", obecala je Edvvardu. "Radije bih otišla na Jane i Aleca, ali ovdje mogu biti od vece koristi."
"Jane je moja", prosiktala je Kate. "Da okusi vlastiti gorki lijek."
"A Alec mi duguje mnoge živote, ali zadovoljit cu se njegovim", zarežao je Vladimir sa suprotne strane. "On je moj."
"Ja samo želim Caiusa", ravnim je tonom rekla Tanya.
I ostali su se poceli izjašnjavati tko ce kojeg suparnika, ali brzo su bili prekinuti. Smireno promatrajuci Alecovu nedjelotvornu maglicu, Aro se napokon oglasio.
"Prije glasanja", zapoceo je. Ljutito sam odmahnula glavom. Bila sam umorna od ovog pretvaranja. Pomama za krvlju opet
se raspirila u meni, i bilo mi je žao što cu ostalima biti od vece pomoci budem li stajala u mjestu. Željela sam se boriti.
"Podsjetio bih vas na nešto", nastavio je Aro. "Bez obzira na odluku vijeca, nema potrebe da ovdje dode do nasilja."
Edvard se zacerekao mracnim rezanjem.
Aro ga je tužno pogledao. "Gubitak bilo koga od vas bio bi žalosno tracenje našega soja. Ali tebe narocito, mladi Edvvarde, i tvoje novorodene partnerice. Volturi bi rado primili mnoge od vas u svoje redove. Bellu, Benjamina, Zafrinu, Kate. Mnoge mogucnosti stoje pred vama. Razmotrite ih."
Chelsea je uložila pokušaj da nas pridobije. Bespomocno je zatreptao pred mojim štitom. Arov je pogled prešao preko naših tvrdih ociju, tražeci bilo kakvu naznaku premišljanja. Sudeci prema izrazu njegova lica, nije našao nijednu. Znala sam da ocajnicki želi zadržati Edvarda i mene, zarobiti nas onako kako se nadao dobiti Alice za svoga roba. Ali ovaj je obracun bio prevelik. Preživim li, on nece odnijeti pobjedu. Bilo mi je svirepo drago što sam tako mocna da mu ne ostavljam nacina da me ne ubije.
"Glasajmo, onda", rekao je, naizgled nevoljko.
Caius je progovorio željno i žurno. "Dijete je nepoznanica. Nema razloga da dopustimo postojanje takova rizika. Mora se uništiti, zajedno sa svima koji ga štite." Osmjehnuo se u išcekivanju. Suspregnula sam prkosan krik u odgovor na njegovo okrutno smješkanje.
Marcus je podigao svoje nezainteresirane oci, koje kao da su gledale kroz nas kad je dao svoj glas.
"Ne vidim neposrednu opasnost. Dijete je zasad posve bezopasno. Uvijek je naknadno stignemo prevrednovati. Otidimo u miru." Glas mu je bio slabiji cak i od sipljivih uzdaha njegove brace. Nijedan pripadnik garde nije opustio svoje pozorne položaje zbog njegovih rijeci neslaganja.
Zlurado cerenje nije sišlo s Caiusova lica. Bilo je kao da Marcus nije baš ništa rekao.
"Kako se cini, glas odluke pao je na mene", zamišljeno je rekao Aro.
Odjednom, Edvard se sav ukocio pokraj mene. "Da!" prosiktao je.

Usudila sam ga se nacas pogledati. Lice mu je zablistalo izrazom likovanja koji mi nije bio
jasan - bio je to izraz kakav bi moglo imati lice andela uništitelja dok svijet gori. Prekrasno i
prestrašno. Garda je reagirala prigušeno, žamorom nespokoja.
"Aro?" pozvao gaje Edvvard, gotovo viknuvši nesputano pobjedonosnim glasom. Aro je nacas oklijevao, sumnjicavo procjenjujuci to novo raspoloženje prije nego što ce odgovoriti. "Da, Edvarde? Imaš nešto dodati...?"
"Možda", prijazno je rekao Edvvard, obuzdavajuci svoje neobrazloženo uzbudenje. "Ali, prije toga, smijem li dobiti pojašnjenje jedne tocke?"
"Svakako", rekao je Aro, podigavši obrve, glasom sada lišenim svega izuzev pristojna zanimanja. Zubi su mi zaškrgutali; Aro nikada nije opasniji nego kad je velikodušan.
"Ta opasnost koju predvidaš u mojoj kceri - ona potjece potpuno odatle što nismo u stanju
pretpostaviti u što ce ona izrasti? To je prijelomna tocka cijele stvari?"
"Da, prijatelju Edvvarde", složio se Aro. "Kad bi barem postojalo jamstvo. .. postojao dokaz da ce ona, pri odrastanju, uspjeti ostati prikrivena od ljudskoga svijeta - da nece ugroziti sigurnost koju nam skrovitost pruža..." Nije dovršio recenicu, slegnuvši ramenima.
"Znaci, kad bismo samo imali dokaz", predložio je Edvvard, "toga što ce ona tocno postati...
onda ne bi postojala baš nikakva potreba za vijecanjem?"
"Kad bi postojao nacin da se dobije nepobitan dokaz", složio se Aro, s nešto više reskosti u
svome sipljivom glasu. Nije uvidao na što to Edvvard smjera. Nisam niti ja. "Tocno, tada ne bi bilo pitanja koje valja raspraviti."
"I razišli bismo se u miru, ponovno kao dobri prijatelji?" upitao ga je Edvvard s trackom ironije.
Još više reskosti. "Naravno, prijatelju moj mladi. Ništa mi ne bi bilo milije."
Edvvard se poceo pobjedonosno cerekati. "U tom slucaju, imam još nešto dodati."
Aro je stisnuo oci. "Ona je apsolutno jedinstvena. Njezina se buducnost može samo nagadati."
"Nije apsolutno jedinstvena", usprotivio se Edvard. "Rijetka je, to sigurno, ali nije jedina
takva."
Oduprla sam se šoku, nadi stoje iznenada oživjela, jer je zaprijetila da mi odvuce pažnju.
Mucna se maglica i dalje kovitlala oko rubova moga štita. A dok sam se s naporom nastojala usredotociti, opet sam osjetila oštre ubode pritiska u zaštitu koju održavam.
"Aro, bi li zatražio od Jane da prestane napadati moju suprugu?" ljubazno je upitao Edvvard.
"Još uvijek raspravljamo o dokazima."
Aro je podigao jednu ruku. "Mir, mili moji. Saslušajmo ga."
Pritisak se izgubio. Jane je iskezila zube prema meni; nisam joj mogla ne uzvratiti cerenjem.
"A da nam se pridružiš, Alice?" glasno ju je pozvao Edvvard.
"Alice", zgranuto je prošaptala Esme.
Alice!
Alice, Alice, Alice!
"Alice!" "Alice!" proširio se žagor drugih glasova oko mene. "Alice", dahnuo je Aro.
Olakšanje i silovita radost nahrupili su kroz mene. Morala sam uložiti svu voljnu snagu da
održim štit na mjestu. Alecova me maglica i dalje iskušavala, tražeci slabu tocku - Jane ce
uociti svaku rupu koja mi promakne.
A onda sam ih zacula kako trce šumom, hitaju, prelaze preostalu razdaljinu što brže mogu, ne trudeci se usporavati kako bi bili necujni. Obje su strane nepomicno stale u išcekivanju. Volturski svjedoci namrštili su se, iznova smeteni. Zatim je Alice uplesala na cistinu s jugozapada, a meni se ucinilo kako bi me blaženstvo ponovnog pogleda na njezino lice moglo oboriti s nogu. Jasper je bio svega koji pedalj iza nje, zestoko gledajuci oštrim ocima. Tik za njima dotrcalo je troje neznanaca; prva je bila visoka i mišicava, rašcupane tamne kose - ocito Kachiri. Udovi i crte lica bili su joj jednako izduženi kao i u ostalih Amazonki, u njezinu slucaju još izraženiji. Sljedeca je bila sitna vampirica maslinaste kože, kojoj je duga pletenica crne kose lelujala nad ledima. Ocima zagasite bordo nijanse plaho je zvjerala po sukobu pred kojim se našla. A na zacelju je stigao mladic... ne tako brz i ne tako gibak u trku. Koža mu je bila zagasitosmeda, nepojmljivo bogate nijanse. Promotrio je skup opreznim ocima, boje tople tikovine. Kosa je i njemu bila crna i upletena, kao i ženi, premda ne tako duga. Bio je prekrasan.
Dok nam se približavao, novi je zvuk stvorio udarne valove u mnoštvu promatraca - zvuk još jednog bila, ubrzanog od napora. Alice je lagano preskocila rubove sve slabije izmaglice što mije oplakivala štit i gipko se zaustavila uz Edvarda. Ispružila sam ruku da joj dotaknem nadlakticu, kao i Edvard, Esme i Carlisle. Nije bilo vremena za bilo kakav drugi pozdrav. Jasper i ostali ušli su za njom kroz štit. Cijela je garda promatrala, s nagadanjem u ocima, kako zakašnjeli pri-došlice bez poteškoca prelaze nevidljivu granicu. Oni mišicavi, Felix i ostali poput njega, uprli su oci iznenada pune nade u mene. Nisu sa sigurnošcu znali što sve moj štit odbija, ali sada je bilo jasno da nece sprijeciti fizicki napad. Cim Aro izda naredbu, uslijedit ce streloviti napad, a ja cu mu biti jedini cilj. Upitala sam se koliko ce njih Zafrina uspjeti oslijepiti, i koliko ce ih to usporiti. Dovoljno dugo da Kate i Vladimir izbace Jane i Aleca iz stroja? Nisam mogla tražiti više od toga. Edvard se, premda sav uživljen u prevrat koji je režirao, ljutito ukrutio u odgovor na njihove misli. Obuzdao se i ponovno obratio Aru.
'Alice je proteklih tjedana tragala za vlastitim svjedocima", kazao je pradavniku. "I nije se
vratila praznih ruku. Alice, zašto nas ne bi upoznala sa svjedocima koje si dovela?"
Caius je zarežao. "Prošlo je vrijeme za svjedoke! Glasaj vec jednom, Aro!"
Aro je podigao ispružen prst da ušutka brata, ociju prikovanih za Ali-ceino lice.
Alice je lagano iskoracila i predstavila neznance. "Ovo su Huilen i njezin necak Nahuel."
Kad sam joj cula glas... bilo mi je kao da nikad nije otišla.
Caiusov se pogled stvrdnuo kad je Alice navela odnos izmedu novopridošlica. Volturski
svjedoci stali su se došaptavati siktajima. Vampirski se svijet mijenjao, i svi su to osjecali.
"Zbori, Huilen", zapovjedio joj je Aro. "Da cujemo svjedocenje koje si nam došla dati."
Sitna je žena plaho pogledala Alice. Alice joj je kimnula da je ohrabri, a Kachiri je položila svoj dugi dlan na rame male vampirice.
"Ja sam Huilen", izjavila je žena na cistom, ali cudno izgovorenom engleskom jeziku. Kad je
nastavila, postalo je jasno da se pripremila za pripovijedanje ove price, daje vježbala. Tekla je poput dobro znane djecje pjesmice. "Prije stoljeca i pol, živjela sam sa svojim narodom, imenom Mapuche. Sestra mi je bila Pire. Naši su je roditelji nazvali prema gorskom snijegu zbog njezine svijetle kože. I bila je vrlo lijepa - odviše lijepa. Potajice mi je došla jednoga dana i kazala mi da ju je jedan andeo pronašao u šumi i sada je obilazi nocu. Upozorila sam je." Huilen je tužno odmahnula glavom.
"Kao da joj modrice na koži nisu vec bile dovoljno upozorenje. Znala sam da je to Libishomen iz naših legendi, ali nije me htjela slušati. Crne su je cini obavijale. Kad je bila sigurna, kazala mi je da dijete njezina tamnog andela raste u njoj. Nisam je pokušala odgovoriti od namjere da pobjegne - znala sam da bi se cak i naši otac i majka složili
kako se dijete mora uništiti, a Pire zajedno s njim. Otišla sam s njom u najdublje dijelove
šume. Tragala je za svojim demonskim andelom, ali ništa nije našla. Skrbila sam za nju, lovila za nju kad ju je snaga izdala. Jela je sirove životinje, pila njihovu krv. Nije mi trebala daljnja potvrda o tome što to nosi u svojoj maternici. Nadala sam se da cu spasiti njezin život prije nego što ubijem cudovište. Ali ona je voljela dijete u sebi. Prozvala gaje Nahuel, prema prašumskoj macki, kad je ojacao i poceo joj lomiti kosti - i voljela ga je i dalje.
Nisam je mogla spasiti. Dijete je proderalo put iz nje, i brzo je umrla, kumeci me cijelo vrijeme da skrbim za njezina Nahuela. To je poželjela na samrti - i ja sam pristala.
Samo, ugrizao me kad sam ga pokušala odici s njezina tijela. Odvukla sam se u džunglu da
umrem. Nisam daleko stigla - bol je bila prejaka. Ali pronašao me; novorodence je s mukom otpuzalo kroz gustiš i pricekalo. Kad je bol prošla, ležao je sklupcan pokraj mene, u snu. Skrbila sam se za njega sve dok nije mogao sam u lov. Lovili smo po selima oko naše šume i držali se za sebe. Nikad još nismo bili ovako daleko od doma, ali Nahuel je poželio vidjeti ovdašnje dijete."
Huilen se poklonila glavom kad je završila, te odstupila, tako da ju je Kachiri djelomice zakrila.
Arove su usne bile cvrsto stisnute. Netremice je gledao mladica tamne kože.
"Nahuele, tebi je stotinu pedeset godina?" upitao gaje.
"Desetljece manje-više", odgovorio mu je bistrim, predivno toplim glasom. Strani se izgovor
jedva dao zapaziti. "Ne vodimo tocno racuna."
"A zrelost si dosegao u kojoj dobi?"
"Otprilike sedam godina nakon rodenja, više-manje, narastao sam do punog stasa."
"Otada se nisi promijenio?"
Nahuel je slegnuo ramenima. "Barem koliko primjecujem."
Osjetila sam kako drhtaj prožima Jacobovo tijelo. Nisam još htjela razmišljati o ovome. Pricekat cu da opasnost prode, da mogu pribrati misli.
"A cime se hraniš?" uporno je nastavio Aro, djelujuci i preko volje zainteresirano.
"Uglavnom krvlju, ali mogu i ljudskom hranom, tu i tamo. Mogu živjeti i od jedne i od druge."
"Bio si u stanju stvoriti besmrtnicu?" Kad je Aro pokazao na Huilen, glas mu je naglo postao
napet. Iznova sam se usredotocila na svoj štit; možda je samo tražio novu izliku.
"Jesam, ali nijedna od ostalih to ne može."
Zgranuti žamor prostrujao je svim trima skupinama.
Aro je naglo podigao obrve. "Ostalih?"
"Mojih sestara." Nahuel je opet slegnuo ramenima.
Aro je nacas samo smeteno blenuo prije nego što je pribrao izraz lica.

"Da nam možda ispripovijedaš ostatak svoje price, jer cini se da je ima još."
Nahuel se namrštio.
"Otac me došao potražiti nekoliko godina nakon majcine smrti." Naocito mu se lice blago
iskrivilo. "Bilo mu je drago što me našao." Nahuelov je ton davao do znanja da osjecaj nije bio obostran. "Imao je dvije kceri, ali nijednog sina. Ocekivao je da cu mu se pridružiti, poput mojih sestara. Iznenadilo ga je što nisam sam. Sestre mi nisu otrovne, ali je li razlog tome spol, ili nasumicna slucajnost... tko zna? Vec sam imao obitelj s Huilen, i nije me zanimalo" - izoblicio je tu rijec - "mijenjati situaciju. Vidim ga s vremena na vrijeme. Imam novu sestru; dosegla je zrelost prije desetak godina."
"Kako ti se otac zove?" upitao ga je Caius kroz tvrdo stisnute zube.
"Joham", odgovorio mu je Nahuel. "Smatra se znanstvenikom. Misli da stvara novu nadrasu."
Nije ni pokušao prikriti gadenje u svome glasu. Caius me pogledao. "Tvoja kci, je li ona
otrovna?" grubo me priupitao.
"Ne", odvratila sam mu. Nahuel je naglo podigao glavu na Caiusovo pitanje, a oci boje tikovine oštro je upro u moje lice.
Caius je pogledom potražio potvrdu od Ara, ali Aro je bio obuzet vlastitim mislima. Škubio je usne i zurio u Carlislea, pa u Edwarda, da bi mu se oci naposljetku zaustavile na meni.
Caius je zarežao. "Sredit cemo izroda ovdje, a onda idemo njegovim tragom na jug", kazao je Aru. Aro me jedan dug, napet trenutak gledao u oci. Pojma nisam imala što traži, ili što je našao, ali nakon što me u tom trenutku odmjerio, došlo je do neke promjene u njegovu licu, blage preinake držanja usta i ociju, i znala sam da je Aro donio svoju odluku.
"Brate", kazao je blago Caiusu. "Cini se da opasnosti nema. Ovo je neobican obrat, ali ne
vidim prijetnju. Ta poluvampirska djeca umnogome su poput nas, kako se cini."
"Dakle, to je tvoj glas?" oštro ga je upitao Caius.
"To je moj glas."
Caius se namrgodio. "A taj Joham? Taj besmrtnik koji tako voli pokuse?"
"S njime bi možda trebalo porazgovarati", složio se Aro.
"Zaustavite Johama, ako hocete", suho je rekao Nahuel. "Ali ne dirajte mi sestre. Nedužne
su."
Aro je kimnuo, svecana izraza lica. A onda se okrenuo natrag prema gardi s toplim osmijehom.
"Mili moji", doviknuo im je. "Danas se necemo boriti."
Garda je kimnula u isti mah i ispravila se iz svoga pripravnog stava. Izmaglica se brzo
raspršila, ali zadržala sam svoj štit na mjestu. Možda je ovo bila još jedna varka. Analizirala sam njihove izraze kad nam se Aro okrenuo ledima. Lice mu je bilo blagonaklono
kao i uvijek, ali za razliku od dosad, razaznala sam neobicnu prazninu ispod paravana. Kao
daje njegovo spletkarenje završilo. Caius je ocito kiptio od bijesa, ali sada okrenuta prema
sebi; rezignirao je. Marcus je izgledao... kao da se dosaduje; to se stvarno ne bi moglo
drugacije opisati. Garda je opet bila suzdržana i disciplinirana; u njihovim redovima nije bilo
pojedinaca, postojala je samo cjelina. Bili su u formaciji, spremni za odlazak. Volturski su svjedoci i dalje bili na oprezu; odlazili su jedan za drugim, raštrkavajuci se po šumi. Kako im se broj smanjivao, tako su ostali bježali sve brže. Ubrzo su svi nestali s vidika. Aro je ispružio ruke prema nama, gotovo u znak isprike. Iza njega je veci dio garde vec brzo
klizio u daljinu, zajedno s Caiusom, Marcusom i šutljivim, zagonetnim suprugama, ponovno se držeci u preciznoj formaciji. S njim se zadržalo samo ono troje koje mu je ocito služilo kao osobna straža.
"Tako sam sretan što smo ovo uspjeli razriješiti bez nasilja", slatko je rekao. "Prijatelju moj
Carlisle - kako mi je drago što te opet mogu nazvati prijateljem! Nadam se da mi nisi zamjerio na ovome. Znam da shvacaš kako strog teret dužnosti nosimo na plecima."
"Otidi s mirom, Aro", ukoceno je rekao Carlisle. "Molim te, imaj na umu da i dalje moramo
cuvati svoju ovdašnju anonimnost, pa pazi na to da tvoja garda ne ide u lov u ovom podrucju."
"Naravno, Carlisle", potvrdio mu je Aro. "Žao mi je što sam izazvao tvoje negodovanje,
prijatelju dragi. Možda ceš mi, s vremenom, moci oprostiti."
"Možda, s vremenom, pokažeš li nam se opet kao prijatelj."
Aro je naklonio glavu, kao slika i prilika kajanja, i nacas kliznuo unatrag prije nego što se
okrenuo u smjeru odlaska. Šutke smo promatrali kako posljednja cetiri Voltura nestaju medu drvecem.
Zavladao je tajac. Nisam spustila svoj štit.
"Zar je zaista gotovo?" prišapnula sam Edvvardu.
Osmjehivao se od uha do uha. "Da. Odustali su. Kao i svi nasilnici, kukavice su ispod sve te
silne razmetljivosti." Zahihotao se.
Alice se nasmijala s njim. "Mislim, stvarno, ljudi. Nece se vratiti. Svi se sada možete opustiti."
Uslijedio je još jedan trenutak tišine.
"Ma kojeg li teškog peha", promrsio je Stefan.
A onda nas je pogodilo. Prolomilo se klicanje. Zaglušno urlikanje ispunilo je cistinu. Maggie je stala lemati Siobhan po ledima. Rosalie i Emmett ponovno su se poljubili -dulje i gorljivije nego prije. Benjamin i Tia pali su jedno drugome na grudi, kao i Carmen i Eleazar. Esme je cvrsto zagrlila Alice i Jaspera. Carlisle je toplo zahvaljivao južnoamerickim novopridošlicama koji su nas sve spasili. Kachiri je stajala vrlo blizu Zafrine i Senne, isprepletenih vrškova prstiju. Garrett je podigao Kate sa zemlje i poceo je vrtjeti u krug. Stefan je pljunuo u snijeg. Vladimir je zaškrgutao zubima, skiseljena lica.
A ja sam se napola uzverala na divovskog crvenkastosmedeg vuka da strgnem svoju kcer s
njegovih leda i zatim je cvrsto privijem uz grudi. Edvvardove su nas ruke istog trenutka obujmile.
"Nessie, Nessie, Nessie", zapjevala sam.
Jacob se nasmijao onim svojim krupnim lavežom i bubnuo me nosom u zatiljak.
"Ni rijeci", promrmljala sam.
"Mogu ostati s tobom?" priupitala me Nessie. "Zauvijek", obecala sam joj.
Imali smo zauvijek. I Nessie ce biti dobro, bit ce zdrava i snažna. Kao i poluljudski Nahuel, za sto pedeset godina bit ce i dalje mlada. I mi cemo svi biti zajedno. Sreca se proširila mnome kao od eksplozije - tako strelovito, tako silovito da nisam bila sigurna da cu je moci preživjeti.
"Zauvijek", ponovio mi je Edward u uho.
Više nisam mogla govoriti. Podigla sam glavu i poljubila ga s tako vrelom strašcu da je u šumi lako mogao buknuti požar.
Koji ne bih primijetila.