17. ROK
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Ideš van?" upitao me Edvvard opuštenim tonom. Lice mu je bilo nekako silom pribrano. Privio je Renesmee malcice cvršce uz prsa.
"Da, trebam posvršavati još nekoliko sitnica..." odgovorila sam mu jednako smireno.
Uputio mi je onaj moj omiljeni osmijeh. "Brzo mi se vrati."
"Uvijek."
Ponovno sam uzela njegov Volvo, upitavši se je li pregledao brojac prijedenih kilometara
nakon mog prethodnog odlaska. Koliko je uspio pokopcati? Da nešto krijem od njega, to
svakako. Je li dokucio i razlog zašto mu se nisam povjerila? Je li pretpostavio da bi Aro uskoro
mogao doznati sve što i on zna? Smatrala sam da je Edvvard mogao doci do tog zakljucka,
što bi objasnilo zašto nije od mene tražio nikakvo objašnjenje. Pretpostavila sam da nastoji ne
nagadati previše, ne razmišljati o mome ponašanju. Je li zbrojio ovo s mojim cudnim držanjem
jutro nakon Aliceina odlaska, kad sam spalila svoju knjigu na ognjištu? Nisam znala je li on u
stanju izvuci taj zakljucak.
Popodne je bilo sumorno, vec mracno kao u smiraj dana. Jurila sam tminom, pogleda uprta u
teške oblake. Hoce li veceras padati snijeg? Dovoljno da prekrije tlo i stvori prizor iz Aliceine
vizije? Edvvard je procijenio da imamo još otprilike dva dana. Zatim cemo se postaviti na
cistinu, dovuci Volture na mjesto koje smo sami odabrali.
Dok sam se vozila sve mracnijom šumom, razmislila sam o svome prethodnom odlasku u
Seattle. Ucinilo mi se da shvacam zašto me Alice poslala na ono oronulo sastajalište gdje J.
Jenks prima svoje sumnjivije klijente. Da sam otišla u neki od njegovih drugih, zakonitijih
ureda, bih li ikada znala što zatražiti? Da sam ga upoznala kao Jasona Jenksa ili Jasona
Scotta, pristojnog odvjetnika, bih li ikada ušla u trag J.-u Jenksu, dobavljacu nezakonitih
dokumenata? Morala sam poci putem koji je jasno dao do znanja da nemam poštene namjere.
To mi je bio naputak.
Bio je mrkli mrak kad sam ušla na parkiralište restorana nekoliko minuta prije roka, ne hajuci
za harne parkirne poslužitelje pred ulazom. Stavila sam lece i onda otišla pricekati J.-a u
restoranu. Premda mi se žurilo da obavim ovu žalosnu nužnost i vratim se obitelji, J. je ocito
pazio da ga ne okaljaju siroviji poznanici; imala sam dojam da bi primopredaja na mracnom
parkiralištu uvrijedila njegovu sklonost profinjenosti.
Na pultu sam dala ime Jenks, a unizni šef sale odveo me na kat, u zasebnu sobicu gdje je
vatra pucketala u kamenom kaminu. Uzeo je baloner boje bjelokosti, dug do gležnjeva, koji
sam obukla da prikrijem cinjenicu da sam obukla Alicein pojam primjerene odjece, te tiho
zinuo kad me ugledao u koktel-haljini od satena boje racica. To mi je i preko volje pomalo
laskalo; još se nisam naviknula da sam lijepa svima, a ne samo Edvvardu. Sef sale izmucao je
nekoliko napola srocenih komplimenata dok je nesigurno unatraške izlazio iz sobice.
Stala sam pred vatru da pricekam, držeci prste blizu plamena da ih malo ugrijem prije
neizbježnog rukovanja. Dobro, J. je ocito svjestan da su Cullenovi nekako drugaciji, ali
svejedno je bilo uputno uvježbavati tu naviku.
Na pola sekunde upitala sam se kako bi mi bilo da stavim ruku u vatru. Kakav bi osjecaj bio
kad bih se opekla...
J.-ov ulazak prenuo me iz morbidnosti. Sef sale uzeo je i njegov kaput, i postalo je ocito da se
nisam samo ja sredila za ovaj sastanak.
"Jako mi je žao što kasnim", rekao je J. cim smo ostali sami.
"Ne, stigli ste tocno na vrijeme."
Pružio mi je ruku, a dok smo se rukovali, osjecala sam da su mu prsti i dalje zamjetno topliji od
mojih. Nisam imala dojam da ga to smeta.[center][left]