01. IZGARANJE
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Bol me potpuno zbunila.
Upravo tako - bila sam u potpunom cudu. Nisam mogla shvatiti, nisam mogla dokuciti što se zbiva.
Tijelo mi je nastojalo odbiti bol, pa me iznova i iznova uvlacilo u crnilo koje mi je dokidalo cijele sekunde ili možda cak minute agonije, što mi je pak samo dodatno otežavalo pracenje stvarnosti.
Pokušala sam ih razluciti.
Nestvarnost je bila crna i nije me tako boljela.
Stvarnost je bila crvena i boljela me kao da me pile popola, kao da padam pod autobus, kao da me mlati boksacki prvak, kao da me gaze bikovi, kao da me uranjaju u kiselinu, a sve to u isti mah.
Stvarnost je bila osjecaj kako mi se tijelo izvija i prevrce dok se ne mogu ni mrdnuti zbog boli.
Stvarnost je bila spoznaja da postoji nešto daleko važnije od sve ove muke, i nesposobnost da se prisjetim što bi to moglo biti.
Stvarnost je naišla tako brzo.
U jednom trenutku sve je bilo kako treba. Okruživali su me voljeni. Smiješili smo se. Imala sam dojam da cu nekako, ma koliko to nevjerojatno bilo, dobiti sve za što sam se cijelo vrijeme borila.
A onda je jedna sitna, sporedna stvar pošla krivo.
Gledala sam kako mi se šalica naginje, kako se tamna krv razlijeva u mrlju na savršenoj bjelini i refleksno sam se nagnula prema nezgodi. Primijetila sam tude, brže ruke, ali tijelo mi se nastavilo pružati, protezati...
U meni je nešto naglo potegnulo u suprotnom smjeru. Rastrgalo. Slomilo. Stvorilo agoniju.
Mrak me nadvladao, a onda se povukao pred valom muka. Nisam mogla disati - vec sam se jedanput utapala, a ovo je bilo drugacije; u grlu mi je bilo previše vrelo.
Komadi mene razbijali su se, pucali, komadali...
Opet crnilo.
Bol se vratila, ovaj put uz glasove, uz povike. "Posteljica se sigurno odvojila!"
Proparalo me nešto oštrije od noževa - te rijeci, jer sam ih shvatila usprkos svim drugim mukama. Odvojena posteljica - znala sam što to znaci. Znaci da moja beba umire u meni.
"Vadi ga!" vrisnula sam na Edvvarda. Zašto to još nije ucinio? "Ne može disati! Vadi ga odmah!"
"Morfij—"
"Ne! Odmah—" Zagrcnula sam se i nisam mogla dovršiti.
Crne tocke prekrivale su svjetlo u sobi kad mi se hladna tocka nove boli ledeno zabila u trbuh.
To me zabrinulo - automatski sam pokušala zaštititi svoju maternicu, svoju bebu, svoga maloga Edvvarda Jacoba, ali bila sam slaba. Pluca su me zaboljela, kisik je izgarao.
Bol je opet jenjala, premda sam se sada držala za nju. Moja beba, moja beba, umire...
Koliko je prošlo? Sekunde ili minute? Boli više nije bilo. Otupjela sam. Ništa više nisam osjecala. Još uvijek nisam ništa više ni vidjela, ali mogla sam cuti. U plucima mi je opet bilo zraka, grebao me grubim mjehuricima uz grlo i niz grlo.
"Da si ostala sa mnom, Bella! Cuješ me? Ostani! Da me nisi ostavila. Samo neka ti srce kuca!"
Jacob? Jacob, još je tu, još me nastoji spasiti.
Pa jasno, htjela sam mu reci. Pa jasno da ce mi srce i dalje kucati. Zar to nisam obojici obecala?
Pokušala sam napipati svoje srce, pronaci ga, ali bila sam tako izgubljena u vlastitom tijelu.
Nisam osjecala ono što sam trebala i ništa mi nije bilo gdje bi trebalo biti. Zatreptala sam i pronašla svoje oci. Ugledala sam svjetlost. Nisam to tražila, ali bolje išta nego ništa.
Dok su mi se oci upinjale prilagoditi, Edvvard je prošaptao: "Renesmee."
Renesmee?
Ne onaj blijedi, savršeni sincic kojeg sam zamišljala? Nacas me obuzeo šok. A zatim nalet topline.
Renesmee.
Primorala sam usne da mi se pokrenu, primorala sam mjehurice zraka da mi se pretvore u šapat na jeziku. Prisilila sam otupjele ruke da mi se ispruže.
"Daj mi... Daj mi daje primim."
Svjetlost je plesala u odbljescima s Edvvardovih kristalnih ruku. Svjetalca su imala nijansu crvene, nijansu krvi koja mu je prekrivala kožu. A u rukama mu je bilo još nešto crveno. Nešto
malo, što se upinjalo, obliveno krvlju. Prinio je toplo tjelešce mojim slabim rukama, gotovo kao da je ja držim. Mokra joj je koža bila vrela - vrela poput Jacobove.
Oci su mi se fokusirale; odjednom mi je sve postalo apsolutno bistro.
Renesmee nije zaplakala, vec je disala brzim, zapanjenim dahtajima. Oci su joj bile otvorene, a lice joj je bilo tako zgranuto da je izgledala maltene smiješno. Savršeno okruglu glavicu prekrivao joj je gust sloj slijepljenih, krvavih kovrcica. Šarenice su joj bile poznate - ali meni zaprepašcujuce - cokoladno smede boje. Koža joj je kroz krv djelovala blijedo, kremaste boje
bjelokosti. Svuda osim na obrašcicima, koji su se žarili bojom.
To majušno lice bilo je tako apsolutno savršeno da me ošamutilo. Bila je ljepša cak i od svoga oca. Nevjerojatno. Nemoguce.
"Renesmee", prošaptala sam. "Tako je... prekrasna."
To nemoguce lišce odjednom se raširilo - u širok, hotimican smiješak. Ispod usnica boje racjeg mesa nalazila su se puna usta snježnobijelih mlijecnih zubica.
Sagnula je glavicu i naslonila mi je na prsa, uvlaceci se prema toplini. Koža joj je bila topla i svilenkasta, ali nije popuštala na pritisak kao moja.
Zatim sam opet osjetila bol - samo u jednom toplom ubodu. Zinula sam.
A onda je nestala. Moje bebice andeoskog lica nije bilo nigdje. Nisam je ni vidjela ni osjecala.
Ne! došlo mi je da vrisnem. Vratite mije!
Ali slabost me nadvladala. Ruke su mi na trenutak bile poput praznih gumenih crijeva, a onda više u njima nisam imala nikakav osjecaj. Nisam ih osjecala. Nisam osjecala sebe.
Gušce nego prije, crnilo mi je preplavilo oci. Poput debelog poveza, neprozirnog i cvrstog. Nije mi prekrilo samo oci, vec i mene samu, težinom
koja me zdrobila. Bilo mi je prenaporno odgurivati je. Znala sam da bi mi bilo nemjerljivo lakše popustiti. Dopustiti da me crnilo tjera sve niže i niže i niže, prema mjestu gdje nema boli i nema umora i nema briga i nema straha.
Da se radilo samo o meni, ne bih se mogla dugo opirati. Bila sam samo ljudska, snage ne vece od ljudske. Predugo sam se nastojala nositi s natprirodnim, kao što je Jacob rekao.
Ali tu se nije radilo samo o meni.
Kad bih sada pošla lakšim putem, pustila da me crno ništavilo izbriše, nanijela bih im bol.
Edvvardu. Edvvardu. Moj i njegov život upleteni su u jednu nit. Presijeci jedno, presjeci ceš nas oboje. Da njega nema, ne bih to mogla preživjeti. Da mene nema, ni on to ne bi mogao preživjeti. A svijet bez Edvvarda djelovao mi je potpuno besmisleno. Edvvard mora postojati.
Jacobu - koji se opet i opet opraštao sa mnom, ali stalno se vracao kad mi je trebao. Jacobu, kojega sam ranila toliko puta da sam zaslužila robiju. Hocu li
ga opet ozlijediti, teže nego ikada prije? Ostao je zbog mene, usprkos svemu. A sada samo traži da ja ostanem zbog njega.
Ali tu mije bilo tako mracno da nijednom od njih nisam mogla vidjeti lice. Ništa mi nije izgledalo stvarno. A zbog toga mi je bilo teško ne predati se.
Ipak, i dalje sam odgurivala crnila, gotovo refleksno. Nisam ga nastojala odmaknuti. Samo sam mu se odupirala. Nisam mu dopuštala da me potpuno zdrobi. Nisam bila Atlas, a crnilo mi je djelovalo teško poput planeta; nisam ga mogla prebaciti na pleca. Samo sam mogla prijeciti da me ne smrska.
To mi je bio svojevrstan lajtmotiv u životu - nikad nisam bila dovoljno snažna da se nosim sa stvarima izvan svoje moci, da napadam ili pretjecem neprijatelje. Da izbjegavam bol. Uvijek sam bila ljudska i slaba, pa sam jedino još mogla ici dalje. Izdržavati. Preživljavati.
To je bilo dovoljno do ovog trena. I danas ce morati biti dovoljno. Izdržat cu dok ne stigne pomoc.
Znala sam da Edvvard sada daje sve od sebe. On nece odustati. Pa necu ni ja.
Zadržavala sam crnilo nepostojanja na centimetar-dva od sebe.
Samo, to nije bilo dovoljno - ta odlucnost. Kako se vrijeme otezalo i otezalo, a mrak mi se bližio milimetric po milimetric, trebalo mi je nešto jace iz cega bih crpila snagu.
Nisam si cak mogla predociti Edvvardovo lice. Ni Jacobovo, ni Aliceino ni Rosalieno ni Charliejevo ni Reneeino ni Carlisleovo ni Esmino... Nijedno. To me prestravilo, i upitala sam se nije li prekasno.
Osjecala sam kako proklizavam - ni za što se više nisam uspijevala primiti.
Ne! Moram ovo preživjeti. Edvvard ovisi o meni. Kao i Jacob. I Charlie Alice Rosalie Carlisle Renee Esme...
Renesmee.
A onda, premda i dalje ništa nisam vidjela, odjednom sam nešto osjetila. Poput fantomskih udova, zamislila sam da opet osjecam ruke. A u njima, nešto maleno i tvrdo i vrlo, vrlo toplo.
Moju bebu. Moju malu ritalicu.
Uspjelo mi je. Usprkos svemu, bila sam dovoljno snažna da preživim Renesmee, da je zadržim sve dok nije postala dovoljno snažna za život bez mene.
To vrelo mjesto u mojim fantomskim rukama djelovalo mi je tako stvarno. Cvršce sam ga prigrlila. Nalazilo se tocno na mjestu gdje bi mi srce trebalo biti. Dok sam se cvrsto držala za toplu uspomenu na svoju kcer, znala sam da cu se moci odupirati mraku dokle god bude trebalo.
Toplina uz moje srce bivala je sve stvarnija, sve toplija. Vrela. Vrelina je bila tako stvarna da mi je bilo teško vjerovati da mi se samo pricinjava.
Još vrelija.
Postala je neugodna. Prevrela. Pre, pre prevrela.