18. POGREB

Stuštila sam se u prizemlje i naglo otvorila vrata. Bio je to Jacob, naravno. Čak i slijepa, Alice nije bila tupa. Stajao je na oko dva metra od vrata, dižući zgađeno nos, ali lice mu je inače bilo smireno poput krinke.
Nije me zavarao; vidjela sam da mu se ruke blago tresu.
Neprijaznost je u valovima istjecala iz njega. To me podsjetilo na ono grozno popodne kad se odlučio za
Sama, umjesto za mene, i osjetila sam kako u odgovor nagonski dižem bradu.
Jacobov golf stajao je u leru uz trotoar, s Jaredom za upravljačem i Embryjem na suvozačkom mjestu. Shvatila sam što to znači; bojali su se dopustiti mu da sam dođe ovamo. To me rastužilo, a i pomalo razljutilo. Cullenovi nisu bili takvi.
“Hej”, napokon sam rekla kad mi se nije obratio.
Jake je stisnuo usne, i dalje se držeći podalje od vrata.
Pogledom je prelazio preko pročelja kuće.
Zaškrgutala sam zubima. “Nema je ovdje. Treba ti nešto?”
Oklijevao je. “Sama si?”
“Jesam.” Uzdahnula sam.
“Mogu li s tobom malo porazgovarati?”
“Naravno da možeš, Jacobe. Daj, uđi.”
Jacob se osvrnuo prema svojim prijateljima u autu.
Vidjela sam kako Embry malčice odmahuje glavom. Iz nekog razloga, to mi je strašno išlo na jetra.
Opet sam stisnula zube. “Kukavice”, promrsila sam sebi u bradu.
Jake me naglo opet pogledao, a guste, crne obrve skupile su mu se pod ljutitim kutom nad upalim očima.
Stisnuo je čeljust, odmarširao – njegovo se kretanje nije moglo drugačije opisati – uz pločnik, progurao se pokraj mene i ušao u kuću.
Pogledala sam u oči prvo Jareda, a onda i Embryja – nije mi se sviđalo kako me čvrsto mjerkaju; zar zaista
misle da bih dopustila da se Jacobu išta ružno dogodi? – a onda sam im zatvorila vrata.
Jacob je stajao na hodniku iza mene i gledao u hrpu pokrivača u dnevnoj sobi.
“Pidžama party?”, upitao me sarkastično.
“Aha”, odgovorila sam mu jednako jetko. Nije mi bilo drago kad je Jacob ovakav. “Što te briga?”
Opet je digao nos, kao da mu tu smrdi. “Gdje ti je ‘prijateljica’?” Čula sam mu navodnike u glasu.
“Otišla je nekim poslom. Slušaj, Jacobe, po što si došao?”
Zbog nečega u sobi postao je sav napet – duge ruke su mu drhtale. Nije mi odgovorio. Umjesto toga, prešao je u kuhinju, uznemirenim očima gledajući posvuda.
Otišla sam za njim. Koračao je tamo-amo duž kratke radne plohe.
“Hej”, rekla sam i ispriječila mu se na putu. Prestao je koračati i zagledao mi se u oči. “Što ti je?”
“Nije mi drago što moram biti ovdje.”
To me zaboljelo. Lecnula sam se, a on me strože pogledao.
“Onda mi je žao što si morao doći”, promrmljala sam. “Reci što ti treba, pa slobodno otiđi.”
“Samo ti moram postaviti nekoliko pitanja. Neću dugo. Moramo stići na vrijeme za pogreb.”
“Okej. Da to onda obavimo.” Vjerojatno sam pretjerivala s antagonizmom, ali nisam htjela da vidi koliko
me ovo boli. Znala sam da nisam fer. Napokon, preksinoć sam odlučila da ću radije biti s jednom krvopijom nego s njim. Ja sam njega prva povrijedila.
Duboko je udahnuo, a drhtavi prsti naglo su mu se smirili. Na lice je navukao krinku smirenosti.
“Neko od Cullenovih boravi ovdje s tobom”, izjavio je.
“Da. Alice Cullen.”

Zamišljeno je kimnuo glavom. “Koliko dugo će ostati?”
“Koliko dugo želi.” Još mi se u glasu čula ratobornost.
“Ovdje je dobrodošla.”
“Misliš li da bi joj mogla... molim te... reći kako stoje stvari s onom drugom – Victorijom?”
Problijedjela sam. “To sam joj već rekla.”
Kimnuo je glavom. “Trebala bi znati da mi možemo čuvati samo vlastite teritorije dok ovdje ima Cullenovih.
Bit ćeš sigurna samo u La Pushu. Ovdje te ne mogu više štititi.”
“Okej”, rekla sam sitnim glasom.
Nato je pogledao u stranu, kroz stražnje prostore.
Nije nastavio.
“Je li to sve?”
Netremice je gledao u okno dok je odgovarao. “Samo još jedna stvar.”
Pričekala sam, ali nije nastavio. “Da?”, napokon sam ga potpitala.
“Hoće li se sada i ostali vratiti?”, upitao me hladnim, tihim glasom. Podsjetio me na Samovo uvijek smireno držanje. Jacob postaje sve sličniji Samu... Upitala sam se zbog čega me to tako pogađa.
Sad ja nisam ništa rekla. Pogledao me prodorno u oči.
“Pa?”, upitao me. Trudio se prikriti napetost ispod svog spokojnog lica.
“Ne”, rekla sam napokon. Preko volje. “Neće se vratiti.”
Izraz mu se nije promijenio. “Okej. To je sve.”
Oštro sam ga pogledala, opet ozlojeđena. “Dobro, idi ti sada svojim poslom. Idi reci Samu da strašna čudovišta neće doći da vas srede.”
“Okej”, ponovio je, i dalje smiren.
To je, očito, bilo sve. Jacob je brzo izašao iz kuhinje.
Pričekala sam da čujem otvaranje ulaznih vrata, ali ništa nisam čula. Jasno sam čula kucanje sata iznad štednjaka, pa sam se opet začudila tome koliko je tih postao.
Koja katastrofa. Kako sam ga uspjela tako potpuno otuđiti od sebe za tako kratko vrijeme?
Hoće li mi oprostiti nakon što Alice ode? A što ako mi ne oprosti?
Mlitavo sam se oslonila o kuhinjski pult i zarila lice u dlanove. Kako sam uspjela sve tako upropastiti? Ali što sam mogla drugačije učiniti? Čak i retrospektivno, nije mi padalo na pamet ništa bolje, nikakav savršeni način odnošenja.
“Bella... ?”, upitao me Jacob izmučenim glasom.
Podigla sam lice iz ruku i ugledala Jacoba kako stoji na vratima kuhinje i oklijeva; nije otišao kad sam mislila.
Tek kad sam opazila da mi na dlanovima blistaju bistre kapi shvatila sam da plačem.
Jacob više nije imao onaj smireni izraz; lice mu je bilo puno tjeskobe i nedoumice. Brzo se vratio i stao pred mene.
Spustio je glavu, da mu se oči nađu bliže razini mojih.
“Opet sam to učinio, je l’ tako?”
“Što si učinio?”, upitala sam ga prepuklim glasom.
“Prekršio obećanje. Oprosti.”
“Ma u redu je”, promrmljala sam. “Ja sam ovaj put prva počela.”
Lice mu se istegnulo. “Znao sam koliko ti oni znače. Nisam se trebao onoliko iznenaditi.”
Jasno sam mu vidjela odbojnost u očima. Htjela sam mu objasniti kakva je Alice doista, obraniti je od njegovih predrasuda, ali nešto me upozorilo da sada nije pravo vrijeme za to.
I tako sam samo ponovila: “Oprosti.”
“Pustimo mi to po strani, dobro? Samo je došla u posjet, zar ne? Otići će, pa će sve biti kao prije.”
“Zar mi ne možete oboje biti prijatelji u isti mah?”,
upitala sam ga, ne skrivajući u glasu ni zrnce boli koju mi je to nanosilo.
Polako je odmahnuo glavom. “Ne, mislim da ne možemo.”
Šmrcnula sam i zagledala se u njegova krupna stopala.
“Ali ti ćeš se strpjeti, je l’ tako? I dalje ćeš mi biti prijatelj, makar volim i Alice?”

Nisam pogledala u njega, bojeći se vidjeti što misli o ovom zadnjem. Trebala mu je minuta da mi odgovori, pa mi je vjerojatno bilo i bolje što ga nisam pogledala.
“Da, uvijek ću ti biti prijatelj”, oporo je rekao. “Bez obzira na to što sve još voliš.”
“Obećavaš?”
“Obećavam.”
Osjetila sam kako me počinje grliti, i naslonila sammu se na prsa, šmrcajući i dalje. “Koja koma.”
“Aha.” Onda mi je onjušio kosu i rekao: “Fuj.”
“Ma što!”, prasnula sam. Pogledala sam mu u lice i vidjela da opet diže nos. “Zašto mi svi to radite? Ja ne smrdim!”
Blago se osmjehnuo. “Da, smrdiš – smrdiš po njima. Bljak.
Preslatko – skroz sladunjavo. I... ledeno. Peče me u nosu.”
“Zbilja?” To mi je bilo čudno. Alice je mirisala nevjerojatno divno. Ljudima, u svakom slučaju. “Ali zašto onda i Alice misli da smrdim?”
To mu je obrisalo smiješak s lica. “Ha. Možda ni ja njoj baš ne mirišim. Ha.”
“Pa, meni oboje lijepo mirišete.” Opet sam naslonila glavu na njega. Kad sam mislila da je izašao iz kuće, užasno mi je počeo nedostajati. Bila je to grozna kvaka 22 – s jedne strane, htjela sam da Alice ostane dovijeka sa mnom. Znala sam da ću umrijeti – metaforički – kad ona ode od mene. Ali kako da ja pritom izdržim iole duže vrijeme bez Jakea? Koja koma, opet sam pomislila.
“Nedostajat ćeš mi”, šapnuo je Jacob, kao da me čuo.
“Svake minute. Nadam se da će brzo otići.”
“Stvarno ne mora tako biti, Jake.”
Uzdahnuo je. “Da, stvarno mora, Bella. Ti je... voliš. Tako da je najbolje da ne dolazim ni blizu nje. Ne znam jesam li dovoljno pribran da to izdržim. Sam bi se strašno razljutio da prekršim pogodbu, a” – glas mu je postao sarkastičan – “ti vjerojatno ne bi bila oduševljena da ti ubijem prijateljicu.”
Ustuknula sam od njega kad je to rekao, ali on me samo čvršće zagrlio, ne dopuštajući mi da pobjegnem.
“Nema smisla izbjegavati istinu. Tako stvari stoje, Bells.”
“Ne sviđa mi se kako stvari stoje.”
Jacob je oslobodio jednu ruku da me krupnom, smeđom šakom može uhvatiti pod bradu i natjerati da ga pogledam. “Aha. Bilo je lakše dok smo oboje bili ljudi, zar ne?”
Uzdahnula sam.
Jedan dugi trenutak samo smo se gledali. Njegova mi je ruka žarila kožu. Znala sam da mi u licu ne vidi ništa do čeznutljive tuge – nisam htjela biti primorana na rastanak s njime, bez obzira na koliko kratko. Isprva je i on tako gledao u mene, ali kad se nismo prestali gledati, izraz mu se promijenio.
Pustio me iz zagrljaja i jagodicama prstiju druge ruke prešao mi preko obraza, sve do čeljusti. Osjećala sam kako mu prsti drhte – ovaj put ne od bijesa. Prislonio mi je dlan na obraz, zarobivši mi tako lice svojim vrelim šakama.
“Bella”, prošaptao je.
Skamenila sam se.
Ne! Nisam još donijela tu odluku. Ne znam mogu li uopće to učiniti, a sad više nemam vremena za razmišljanje.
Ali bila bih budala da mislim kako bih ga sada mogla odbiti bez posljedica.
Zagledala sam se i ja u njega. On nije moj Jacob, ali mogao bi biti. Lice mu je poznato i voljeno. Na toli ko stvarnih načina doista ga volim. On mi je utjeha, sigurna luka. U ovom trenutku, mogla bih izabrati da on pripadne meni.
Alice se nakratko vratila, ali to ništa ne mijenja. Pravu sam ljubav izgubila zauvijek. Princ se nikad neće vratiti da me poljupcem probudi iz začaranog sna. Na koncu konca, nisam ni ja princeza. Pa čemu onda protokol iz bajke za druge poljupce? One svakodnevne, kojima se ne
skidaju čarolije?
Možda bi to bilo lako – kao kad ga držim za ruku, ili kad me grli. Možda bi mi bilo ugodno. Možda se ne bih osjećala kao izdajnica. Uostalom, koga bih to uopće time izdala? Samo sebe samu.
Gledajući me netremice u oči, Jacob mi se počeo primicati. A ja još apsolutno nisam znala što ću.
Kad je telefon resko zazvonio, oboje smo poskočili, ali on se nije smeo. Uhvatio je slušalicu rukom kojom mi je dotad držao bradu, ali i dalje mi je čvrsto držao lice onom rukom na obrazu. Nije me prestao gledati tamnim očima. Bila sam previše smetena da reagiram, čak i da iskoristim tu smetnju.
“Kuća Swanovih”, rekao je Jacob polako i uživljeno svojim hrapavim glasom.
Neko je odgovorio, a Jacob se u hipu promijenio.
Ispravio se i pustio mi lice. Oči su mu utrnule, a lice otupjelo. Bila sam spremna okladiti se u bijedni preostatak moje školarine da to zove Alice.
Došla sam sebi i ispružila ruku da mi dade slušalicu.
Jacob me zanemario.
“Nema ga kod kuće”, rekao je Jacob, prijetećim tonom.
Dobio je vrlo kratak odgovor, vjerojatno zahtjev za pojašnjenem, jer je nevoljko dodao: “Na pogrebu je.”
Zatim je Jacob spustio slušalicu. “Prljavi krvopija”,
promrsio je u bradu. Lice koje je zatim okrenuo prema meni opet je bilo ona ogorčena krinka.
“Kome si ti to sad spustio slušalicu?”, ogorčeno sam se zgranula. “U mojoj kući, na mom telefonu?”
“Lakše malo! On je spustio meni!”
“On? Ko je to bio?!”
Podrugljivo je izgovorio titulu. “Dr. Carlisle Cullen.”
“Zašto mi nisi dao da razgovaram s njim?!”
“Nije tražio tebe”, hladno je rekao Jacob. Lice mu je
bilo glatko, bezizražajno, ali ruke su mu se tresle. “Pitao je gdje je Charlie, a ja sam mu rekao. Mislim da nisam prekršio pravila bontona.”
“Slušaj ti mene, Jacobe Black – ”

Ali očito me nije slušao. Naglo se osvrnuo, kao da ga je neko oslovio iz susjedne sobe. Razrogačio je oči i sav se ukipio, a onda počeo drhtati. I ja sam automatski osluhnula, ali ništa nisam čula.
“Bok, Bells”, procijedio je, okrenuo se i pošao prema izlaznim vratima .
Potrčala sam za njim. “Što je bilo?”
A onda sam natrčala na njega, jer se okrenuo na peti, psujući sebi u bradu. Opet se okrenuo i bočno me udario. Zanijela sam se i srušila na pod, nogu isprepletenih s njegovima.
“Ajoj, kvragu!”, pobunila sam se kad je brzo počeo izvlačiti noge, jednu po jednu.
Nastojala sam se uspraviti kad je šmugnuo prema stražnjim vratima; odjednom se opet ukočio.
Alice je nepomično stajala u podnožju stuba.
“Bella”, kazala je kroz stisnuto grlo.
Nekako sam se podigla na noge i pritrčala joj. Oči su joj ošamućeno gledale nekamo u daljinu; lice joj je bilo ispijeno i bjelje od kosti. Mršavo tijelo podrhtavalo joj je od nutarnjeg previranja.
“Alice, što se dogodilo?”, jauknula sam. Uhvatila sam je za lice, ne bih li je umirila. Oči su joj se naglo uprle u mene, razrogačene od boli. Samo je prošaptala: “Edward.”
Tijelo mi je reagiralo brže nego što mi je svijest uspjela shvatiti što sve taj odgovor podrazumijeva. Isprva nisam shvatila zašto se prostorija vrti oko mene, ili odakle dopire šuplja rika u mojim ušima. Um mi se upinjao shvatiti zašto Alice izgleda tako blijedo i kakve to veze
može imati s Edwardom, dok mi se tijelo već njihalo, tražeći bijeg u nesvjestici prije nego što me stvarnost stigne smožditi.
Stubište se izvinulo pod strašno čudnim kutom.
Odjednom mi se u uhu našao Jacobov ljutiti glas, kako ispod glasa psuje bez prestanka. Nejasno mi nije bilo drago zbog toga. Novi prijatelji očito loše djeluju na njega.
Našla sam se na kauču ne shvaćajući kako sam onamo dospjela, a Jacob je i dalje psovao. Činilo mi se kao da je došlo do potresa – kauč se tresao poda mnom.
“Što si joj to učinila?”, oštro ju je upitao.
Alice ga je zanemarila. “Bella? Bella, dosta toga. Moramo se požuriti.”
“Ne približavaj se”, upozorio ju je Jacob.
“Samo mirno, Jacobe Black”, naredila mu je Alice.
“Bolje ne izvodi to tako blizu njoj.”
“Ja se itekako dobro mogu suzdržavati”, otpovrnuo joj je, ali glas mu je zvučao malo smirenije.
“Alice?” Glas mi je bio slab. “Što se dogodilo?”, upitala sam je, premda nisam htjela to čuti.
“Ne znam”, odjednom je zavapila. “Pa što mu je došlo?!”
Teškom sam se mukom pokušavala uspraviti usprkos vrtoglavici. Shvatila sam da se to pridržavam za Jacobovu ruku. On je bio taj koji se tresao, a ne kauč.
Alice je iz torbe vadila mali srebrni mobitel kad su je moje oči ponovno pronašle. Prsti su joj tako brzo otipkali broj da su mi izgledali mutno.
“Rose, moram smjesta razgovarati s Carlisleom.” Glas joj je šibao kroz riječi. “U redu, čim se vrati. Ne, bit ću u avionu. Slušaj, imaš li bilo kakvih vijesti od Edwarda?”
Alice je tada zastala, slušajući s grožnjom koja je rasla iz sekunde u sekundu. Usta su joj se razjapila u malo, užasnuto O, a mobitel joj se počeo tresti u ruci.
“Zašto?”, uspjela je nekako protisnuti. “Zašto si to učinila, Rosalie?”
Od odgovora koji je dobila vilica joj se bijesno stisnula.
Oči su joj bljesnule i stisnule se.

“Pa, samo što ti ni u čemu od toga nisi u pravu, Rosalie, tako da je to popriličan problem, zar ne?”, jetko ju je upitala. “Da, tako je. Ona je apsolutno u redu – prevarila sam se... Duga je to priča... Ali ni u tome nisi u pravu, zato te i zovem... Da, upravo sam to vidjela.”
Alice je govorila vrlo tvrdim glasom, zadižući usne preko zuba. “Malo je prekasno za to, Rose. Sačuvaj kajanje za nekoga ko će ti vjerovati.” Alice je naglim okretom prstiju zaklopila mobitel.
Oči su joj bile ispaćena kad se okrenula prema meni. “Alice”, smjesta sam kazala. Nisam joj još mogla dopustiti da progovori. Trebalo mi je još nekoliko sekundi prije nego što riječima uništi ono što mi je preostalo od života. “Alice, slušaj, barem se Carlisle vratio. Nazvao je letom prije...”
Blijedo me pogledala. “Prije koliko?”, upitala me šupljim glasom.
“Pola minute prije nego što si se ti pojavila.”
“Što je rekao?” Sada se stvarno usredotočila na odgovor koji ću joj dati.
“Nisam ja razgovarala s njim.” Načas sam pogledala Jacoba.
Alice je uprla svoj prodoran pogled u njega. Lecnuo se, ali ostao je čvrsto uz mene. Nespretno je sjedio, gotovo kao da me pokušava zaštititi tijelom.
“Tražio je Charlieja, pa sam mu rekao da Charlieja nema kod kuće”, promrsio je Jacob s gađenjem.
“I to je sve?”, strogo ga je upitala Alice ledenim glasom.
“Onda mi je poklopio”, procijedio je Jacob. Drhtaj mu je prošao hrptom, protresavši i mene.
“Kazao si mu da je Charlie na pogrebu”, podsjetila sam ga.
Alice je naglo okrenula glavu prema meni. “Što ti je tačno rekao?”
“Rekao je: ‘Nema ga kod kuće’, a kad je Carlisle pitao gdje je Charlie, Jacob je rekao: ‘Na pogrebu.’”
Alice je prostenjala i svalila se na koljena.
“Reci mi, Alice”, prošaptala sam.
“To nije zvao Carlisle”, beznadno je rekla.
“Hoćeš reći da ja lažem?”, zarežao je Jacob kraj mene.
Alice je to zanemarila, usredotočena na moje smeteno lice.
“Bio je to Edward.” Izgovorila je to jedva čujno, kroz stisnuto grlo. “Misli da si mrtva.”
Mozak mi je opet proradio. Nisam strahovala od te vijesti, pa mi je olakšanje razbistrilo glavu.
“Rosalie mu je rekla da sam se ubila, zar ne?”, rekla sam i uzdahnula od opuštanja.
“Da”, priznala je Alice, a oči su joj opet tvrdo bljesnule.
“U njezinu obranu, doista je u to vjerovala. Stvarno se previše pouzdaju u moja viđenja, kad su tako nesavršena.
Ali da ga je onda još krenula potražiti da mu to javi! Zar nije shvatila... ili je nije bilo briga... ?” Užasnuto je umuknula.
“A kad je Edward nazvao ovamo, pomislio je da Jacob govori o mom pogrebu”, shvatila sam. Zapeklo me kad sam shvatila koliko sam blizu bila – tek na pedalj-dva od njegova glasa. Zarila sam nokte u Jacobovu nadlakticu, ali nije se ni trgnuo.

Alice me pogledala iskosa. “To te nije pogodilo”, prošaptala je.
“Pa, čuj, baš se to ružno poklopilo, ali sve će se objasniti.
Kad idući put nazove, neko će mu reći... što se... zapravo...” Utihnula sam. Riječi su mi zastale u grlu kad sam vidjela kako me gleda.
Zbog čega je u tolikoj panici? Zbog čega joj se lice sada iskrivilo od samilosti i prestravljenosti? Što je ona to maloprije rekla Rosalie preko telefona? Nešto o tome što je vidjela... i o tome kako se Rosalie kaje; Rosalie se nikad ne bi kajala zbog nečega što se dogodilo meni. Ali ako je naudila svojoj obitelji, ako je naudila bratu...
“Bella”, prošaptala je Alice. “Edward više neće nazvati. Povjerovao joj je.”
“Nije. Mi. Jasno.” Usta su mi nijemo oblikovala svaku riječ. Nisam mogla protisnuti zrak iz pluća da je doista i natjeram da mi objasni što je htjela reći.
“Otišao je u Italiju.”
Trebao mi je jedan jedini otkucaj srca da shvatim.
Kad sam se sada prisjetila Edwarda, to nije bila ona savršena imitacija iz mojih obmana. Bio je to samo slabašni, plošni ton iz mojih uspomena. Ali puke su riječi dostajale da mi proparaju grudi i u njima ostave zjapeću šupljinu. Riječi iz vremena kad sam se bila spremna okladiti u sve što imam, ili što mogu posuditi, na činjenicu da me on voli.
Pa, nisam namjeravao živjeti bez tebe, rekao je dok smo gledali kako Romeo i Julija umiru, upravo tu, u ovoj sobi. Ali nisam bio siguran kako da to izvedem... znao sam da mi Emmett i Jasper nikad ne bi pomogli... pa sam mislio da možda odem u Italiju i već nekako isprovociram
Volture... Njima se ne ide uz dlaku. Osim ako ti se ne mili poginuti.
Osim ako ti se ne mili poginuti.
“NE!” Zgroženi mi je krik bio tako glasan nakon šapata da smo svi poskočili. Osjetila sam kako mi krv navire u lice kad sam shvatila što je ona to vidjela. “Ne!
Ne, ne, ne! Ne može! Ne smije!”
“Donio je odluku čim mu je tvoj prijatelj potvrdio da je prekasno da te spasi.”
“Ali on je... on je otišao! Više me nije htio! Kakve to veze sada ima? Znao je da ću jednog dana umrijeti!”
“Mislim da te nikad nije namjeravao dugo nadživjeti”, tiho je rekla Alice.
“Kako se usuđuje!”, vrisnula sam. Skočila sam na noge, a Jacob je nesigurno ustao da se opet postavi između mene i Alice.
“Ma, miči mi se s puta, Jacobe!” Odgurnula sam ga laktom, onako drhtavog, očajno nestrpljiva. “Što da radimo?”, molećivo sam upitala Alice. Sigurno se nešto može učiniti. “Zar ga ne možemo nazvati? Može li ga Carlisle?”
Odmahnula je glavom. “To sam prvo pokušala. Ostavio je mobitel u kanti za smeće u Rio de Janeiru – neko mi se javio...”, prošaptala je.
“Prije si rekla da se moramo požuriti. Kako požuriti?
Daj da to napravimo, što god to bilo!”
“Bella, ma – ma ne mogu takvo nešto tražiti od tebe...” Nesigurno je umuknula.
“Zatraži!”, naredila sam joj.
Stavila mi je ruke na ramena, zadržavši me u mjestu, povremeno stežući prste da naglasi što govori. “Možda smo već zakasnili. Vidjela sam ga kako odlazi Volturima... i traži da umre.” Obje smo se zgrčile, a meni su oči odjednom oslijepile. Grozničavo sam zatreptala da rastjeram suze. “Sve ovisi o njihovoj reakciji. A nju ne mogu vidjeti dok ne donesu odluku. Ali ako ga odbiju, što je moguće – Aro je Carlisleov prijatelj, i ne bi mu se htio zamjeriti – Edward ima i pričuvni plan. Njima je vrlo stalo da zaštite svoj grad. Ako Edward nekim svojim postupkom naruši mir, vjeruje da će ga oni odlučiti spriječiti. I u pravu je. Spriječit će ga.”
Gledala sam u nju, stišćući vilicu od nemoći. Još uvijek nisam čula ništa što bi mi objasnilo zbog čega i dalje ovdje stojimo.

“Dakle, ako mu pristanu učiniti uslugu, zakasnile smo. Ako ga odbiju, a on dovoljno brzo smisli način da ih uvrijedi, zakasnile smo. Ako dopusti da ga ponese teatralnost... možda još stignemo.”
“Idemo!”
“Slušaj, Bella! Stigle mi na vrijeme ili ne, naći ćemo se u srcu volturskoga grada. Uspije li on u svojoj nakani, mene će smatrati suučesnicom. Ti ćeš biti ljudska žena koja ne samo da previše zna, već i predobro miriše. Više je nego vjerojatno da će nas sve skupa eliminirati – premda u tvom slučaju to neće biti toliko kazna koliko zakuska.”
“I zbog toga smo još ovdje?”, upitala sam je u nevjerici.
“Idem sama, ako je tebe strah.” U glavi sam izračunala koliko mi je još novca ostalo na računu, i upitala se hoće li mi Alice posuditi ostatak.
“Samo me strah da ne izgubiš glavu.”
Prezirno sam frknula. “Gotovo gubim glavu praktički svaki dan! Reci mi što da radim!”
“Napiši poruku Charlieju. Ja ću nazvati za avionske karte.”
“Charlie”, zgrozila sam se.
Nije da sam ga štitila time što sam kod njega, ali mogu li ga ostaviti ovdje samoga dok mu prijeti...
“Neću dopustiti da se išta dogodi Charlieju.” Jacobov glas bio je grub i ljutit. “Goni pogodbu.”
Pogledala sam ga u oči, a on se namrgodio na moj uspaničen izraz.
“Brže, Bella”, umiješala se Alice u hitnji.
Otrčala sam u kuhinju, pootvarala sve ladice i pobacala njihovu sadržinu na pod u potrazi za nekakvom olovkom. Glatka, smeđa ruka pružila mi je penkalo.
“Hvala”, promumljala sam i zubima skinula kapicu.
Šutke mi je dodao blok za zapisivanje telefonskih poruka.
Otrgnula sam listić s vrha i bacila ostatak preko ramena.
Tata, napisala sam. Ja sam s Alice. Edward je u nevolji.
Slobodno me kazni kad se vratim. Znam da nije dobar trenutak. Jako mi je žao. Silno te volim. Bella.
“Ne idi”, prošaptao je Jacob. Alice se maknula s vidika, pa u njemu više nije bilo ni tračka bijesa.
Nisam imala namjeru gubiti vrijeme na rasprave s njim. “Molim te, molim te, molim te, čuvaj mi Charlieja”, rekla sam mu i otrčala natrag u dnevnu sobu. Alice me čekala na vratima s torbom prebačenom preko ramena.
“Uzmi novčanik – trebat će ti isprave. Molim te, reci mi da imaš putovnicu. Ne mogu stići da ti je sada krivotvorim.”
Kimnula sam i otrčala na kat, dok su mi koljena klecala od zahvalnosti zbog toga što se moja majka htjela vjenčati s Philom na plaži u Meksiku. Naravno, to se izjalovilo, kao i svi njezini planovi. Ali ne prije nego što sam joj obavila sve praktične pripreme koje sam mogla.
Prevrnula sam svoju sobu naopačke. Tutnula sam stari novčanik, čistu majicu i donji dio trenerke u naprtnjaču, a onda na to još bacila i četkicu za zube. Stuštila sam se natrag u prizemlje. Tad sam se već gotovo gušila od osjećaja déjà vua. Ako ništa drugo, za razliku od prošli put – kad sam pobjegla iz Forksa da pobjegnem žednim vampirima, umjesto da ih idem pronaći – sada se neću morati osobno opraštati od Charlieja.
Jacob i Alice stajali su pred otvorenim vratima u nekakvom suparničkom stavu, na tolikom razmaku da se isprva ne bi moglo pretpostaviti da vode razgovor. Kao da nisu opazili moj bučni povratak.

“Ti se još možda tu i tamo i možeš obuzdati, ali one pijavice kojima je vodiš – ”, bijesno ju je optuživao Jacob.
“Da. U pravu si, psu.” I Alice je režala. “Volturi su čista suština naše vrste – upravo zbog njih se ti sav nakostriješiš kad osjetiš moj miris. Oni su srž tvojih noćnih mora, strava koja ti stvara nagone. Vrlo sam dobro svjesna toga.”
“A nosiš je njima kao bocu vina na večeru!”, viknuo je.
“Misliš da bi bilo bolje za nju da je ostavim ovdje samu, dok Victoria vreba na nju?”
“Možemo se mi pobrinuti za crvenokosu.”
“Pa zašto je onda ona još lovi?”
Jacob je zarežao, a drhtaj mu je prošao trupom.
“Dosta više!”, viknula sam na oboje, sva izvan sebe od nestrpljivosti. “Svađajte se kad se vratimo, idemo sada!”
Alice se okrenula prema automobilu i nestala u žurbi.
Ja sam brže-bolje pošla za njom, automatski zastavši da zaključam vrata.
Jacob me drhtavom šakom uhvatio za podlakticu.
“Molim te, Bella. Preklinjem te.”
Tamne su mu oči svjetlucale od suza. Knedla mi se stvorila u grlu.
“Jake, ja moram – ”
“Ali ne moraš. Stvarno ne moraš. Možeš ostati ovdje sa mnom. Možeš ostati živa. Za Charlieja. Za mene.”
Motor Carlisleovog mercedesa zabrundao je; ritam tog šuma ubrzao se kad je Alice nestrpljivo dodala gas.
Odmahnula sam glavom, a od naglog pokreta suze su mi frcnule iz očiju. Istrgnula sam ruku, a on mi se nije odupro.
“Nemoj umrijeti, Bella”, protisnuo je. “Ne idi. Nemoj.”
Što ako ga nikad više ne vidim?
Od te pomisli više nisam mogla šutke plakati; jecaj mi se oteo iz grudi. Obrglila sam ga oko struka i čvrsto zagrlila na tek jedan, prekratak trenutak, privijajući suzno lice uz njegova prsa. Stavio mi je krupnu ruku na tjeme, kao da me time želi zadržati.
“Bok, Jake.” Odmaknula sam mu ruku sa svoje kose i poljubila je u dlan. Nisam se mogla natjerati da ga pogledam u lice. “Oprosti”, prošaptala sam.
Zatim sam se okrenula na peti i potrčala prema automobilu.
Suvozačka vrata već su me čekala otvorena.
Prebacila sam naprtnjaču na stražnje sjedalo, uvukla se auto i zalupila vrata za sobom.
“Čuvaj mi Charlieja!”, okrenula sam se i viknula kroz prozor, ali Jacoba nije bilo nigdje na vidiku. Kad je Alice nagazila na papučicu i – dok su gume škripale poput ljudskih vriskova – okrenula nas u smjeru ceste, opazila sam bijelu krpicu blizu ruba šume. Komadić tenisice.