16. PARIS

U tom trenutku, glava mi je izronila nad površinu. To me baš dezorijentiralo. Bila sam sigurna da tonem. Struja nije popuštala. Bacala me u nove stijene; oštro su me, ritmično tukle posred leđa, tjerajući mi vodu iz pluća. Kuljala je u nevjerojatnoj količini. Prave bujice
kuljale su mi iz usta i nosa. Sol me pekla, i pluća su me pekla, i grlo mi je bilo tako puno vode da nisam mogla udahnuti, i leđa su me boljela od stijena. Nekako sam ostala na istom mjestu, premda su se valovi i dalje valjali oko mene. Nisam vidjela ništa osim vode posvuda, vode što mi nastoji poklopiti lice. “Diši!”, naredio mi je neki glas, mahnit od brige, a ja sam osjetila okrutan ubod boli kad sam prepoznala taj glas – jer nije bio Edwardov. Nisam ga mogla poslušati. Vodopad koji mi se izlijevao iz usta nije se prekidao dovoljno dugo da dođem do daha. Grudi su mi bile pune crne, ledene vode što me pekla. Stijena me opet opalila u leđa, tačno između lopatica, i novi mlaz vode istisnuo mi se iz pluća. “Diši, Bella! Daj!”, preklinjao me Jacob. Crne tačke procvale su mi pred očima, sve šire i šire, zastirući mi svjetlo. Stijena me opet udarila. Ta stijena nije bila hladna kao voda; bila mi je vruća na dodir. Shvatila sam da je to Jacobova ruka, kojom mi on pokušava istjerati vodu iz pluća. Željezna šipka koja me izvukla iz mora bila je također... topla... U glavi mi se zavrtjelo, crne su tačke sve prekrile... Znači li to da opet umirem? To mi se ne sviđa – nije onako dobro kao prošli put. Sada je samo mračno, tu se
nema što vidjeti. Zvuk razbijanja valova stopio se s crnilom i postao tiho, ravnomjerno hučanje što zvuči kao da mi dopire iz unutrašnjosti ušiju... “Bella?”, oslovio me Jacob, i dalje napet, ali ne onako uzbuđen kao prije. “Bells, dušo, čuješ li me?”
Sve u glavi mučno mi se mućkalo i mutilo, kao da se pridružilo uzburkanoj vodi... “Koliko je dugo već bez svijesti?”, upitao je neko drugi.
Taj glas koji nije bio Jacobov šokirao me, naglo natjerao u svjesniju usredotočenost. Shvatila sam da nepomično ležim. Struja me više
nije vukla – potezanje mi je bilo u glavi. Površina poda mnom bila je ravna i čvrsta. Djelovala mi je zrnato pod golim rukama. “Ne znam”, obavijestio ga je Jacob, i dalje mahnit. Glas mu je bio vrlo blizu. Ruke – tako tople da su morale biti njegove – otrle su mi mokru kosu s obraza. “Nekoliko minuta? Nije mi trebalo dugo da je odvučem na plažu.” Tiho hučanje u mojim ušima nisu bili valovi – već zrak što mi opet ulazi i izlazi iz pluća. Svaki me udisaj pekao – dišni putovi bili su osjetljivi kao da sam ih izribala čeličnom vunom. Ali disala sam.
I smrzavala sam se. Tisuću oštrih, ledenih zrnaca udaralo me u lice i ruke, pogoršavajući hladnoću. “Diše. Doći će ona sebi. Samo, trebalo bi je maknuti s hladnoće. Ne sviđa mi se kakvu to boju poprima...” Ovaj put sam prepoznala da je to Samov glas. “Misliš da je u redu da je premjestimo?” “Nije ozlijedila leđa ili nešto takvo pri padu?” “Ne znam.” Počeli su oklijevati. Pokušala sam otvoriti oči. Trebala mi je minuta za to, ali onda sam ugledala tamne, ljubičaste oblake što odozgo bacaju studenu kišu u mene. “Jake?”, zakreštala sam. Jacobovo lice zastrlo je nebo. “O!”, zgranuto je rekao, a licem mu se razlilo olakšanje. “O, Bella! Jesi li dobro? Čuješ li me? Boli li te išta?” “S-samo u g-grlu”, zamucala sam, dok su mi se usne tresle od hladnoće. “Daj da te onda maknemo odavde”, rekao je Jacob.
Uhvatio me pod miške i podigao bez napora – kao da diže praznu kutiju. Prsa su mu bila gola i topla; pogrbio se da me zakloni od kiše. Glava mi se objesila preko njegove ruke. Tupo sam zurila natrag, u vodu što ljutito tuče po pijesku iza njega. “Možeš je ponijeti?”, čula sam kako ga Sam pita. “Aha, mogu ja dalje sam. Vrati se u bolnicu. Poslije ću doći do vas. Hvala ti, Sam.” U glavi mi se i dalje vrtjelo. Ništa što je rekao isprva nisam shvatila. Sam mu nije odgovorio. Ništa se nije čulo, a ja sam se upitala nije li on već otišao. Voda je palucala i koprcala se uz pijesak za nama dok me Jacob odnosio, kao da se ljuti što sam joj pobjegla. Dok sam umorno buljila u nju, mutnim sam pogledom opazila iskru boje – mali bljesak vatre plesao je na crnoj pučini, daleko u zaljevu. Prizor mi nije imao smisla, pa
sam se upitala jesam li uopće pri svijesti. Sve mi se vrtjelo od sjećanja na crnu, uskomešanu vodu – od osjećaja da sam se tako izgubila da ne znam gdje je gore, a gdje dolje. Tako sam se izgubila... ali Jacob me nekako... “Kako si me našao?”, promuklo sam kazala. “Tražio sam te”, rekao mi je. Gotovo je trčao kroz kišu, uz plažu prema cesti. “Za tragovima guma došao sam do tvog kamioneta, a onda sam te čuo kako vrištiš...” Zadrhtao je. “Što ti je bilo da si skočila, Bella? Zar nisi opazila da ovdje počinje puhati uragan? Zar me nisi mogla pričekati?” Glas mu je postao bijesan kad je olakšanje počelo jenjavati.“Oprosti”, promrmljala sam. “Glupo od mene.” “Da, bilo je stvarno glupo”, složio se, a kapi kiše stresle su mu se s kose kad je kimnuo. “Čuj, bi li mogla izvoditi gluposti samo kad sam ja u blizini? Neću se moći posvetiti svom poslu budem li mislio da mi ti iza leđa skačeš u ponor.” “Jasno”, složila sam se. “Nema problema.” Zvučala
sam kao teški pušač. Pokušala sam se nakašljati – i lecnula se; od nakašljavanja mi je bilo kao da mi neko tamo dolje zabija nož. “Što se danas dogodilo? Jeste li... našli nju?” Na meni je bio red da zadrhtim, iako mi nije bilo naročito hladno uz njegovo apsurdno vruće tijelo.
Jacob je odmahnuo glavom. I dalje je više trčao nego hodao dok se uspinjao cestom prema svojoj kući. “Ne. Pobjegla je u vodu – krvopije tamo imaju prednost. Zato sam se brzo vratio kući – bilo me strah da nas ne zaobiđe plivajući. A ti si stalno na plaži...” Ušutio je, jer mu se grlo stegnulo. “Sam se vratio s tobom... jesu li i svi drugi sada kod kuće?” Nadala sam se da je ne traže i dalje. “Jesu. Recimo.” Zaškiljila sam kroz teške kapi kiše, nastojeći pročitati izraz njegova lica. Oči su mu bile stisnute od brige ili boli. One riječi koje mi prije nisu imale smisla odjednom su ga stekle. “Spomenuo si... bolnicu. Prije, dok si pričao sa Samom. Je li neko ozlijeđen? Jeste li se borili s njom?” Glas mi se podigao za oktavu, što je zvučalo čudno uz onoliku promuklost. “Ne, ne. Kad smo se vratili, Em nas je dočekala s vijestima. Radi se o Harryju Clearwateru. Harry je jutros doživio srčani udar.” “Harry?” Protresla sam glavu, ne bih li shvatila to što mi govori. “O, ne! Jeste li javili Charlieju?” “Jesmo. I on je u bolnici, zajedno s mojim tatom.” “Hoće li se Harry oporaviti?”
Jacob je opet stisnuo oči. “Prognoze nisu naročito dobre.” Odjednom mi se smučilo od grižnje savjesti – bilo mi je istinski grozno zbog bezumnog skakanja sa stijena. Niko se sada ne bi trebao zabrinjavati zbog mene. Kako glup trenutak za neodgovornost. “Mogu li kako pomoći?”, upitala sam ga. U tom trenutku kiša je prestala. Nisam shvatila da smo već stigli do Jacobove kuće sve dok nismo prošli
kroz vrata. Oluja je tukla po krovu. “Možeš ostati ovdje”, rekao je Jacob i položio me na kratki kauč. “I to ti ozbiljno kažem – tačno ovdje. Donijet ću ti neku suhu odjeću.” Pustila sam da mi se oči priviknu na tamnu prostoriju dok je Jacob prekopavao po svojoj sobi. U tijesnoj dnevnoj sobi bilo je tako prazno, gotovo pusto bez Billyja. Bilo je neobično zloslutno – vjerojatno samo zato što sam znala kamo je on otišao. Jacob se vratio za nekoliko trenutaka. Bacio je hrpu sivog pamuka na mene. “Bit će ti prevelika, ali ništa bolje
ti ne mogu dati. Ja ću, ovaj, izaći iz kuće da se možeš presvući.” “Nemoj nikamo ići. Tako sam umorna da mi se još ne da micati. Samo ostani uz mene.” Jacob je sjeo na pod do mene, leđima okrenut kauču. Upitala sam se kad se zadnji put naspavao. Izgledao je
iznureno barem koliko i ja. Naslonio je glavu na jastučić kraj mojega i zijevnuo. “Pa valjda bih mogao malo zadrijemati...” Zažmirio je. Pustila sam da se i meni sklope oči. Siroti Harry. Sirota Sue. Znala sam da će Charlie biti sav izvan sebe. Harry mu je jedan od najboljih prijatelja. Premda Jake nije bio optimist, usrdno sam se ponadala da će se Harry izvući. Zbog Charlieja. Zbog Sue i Lee i Setha...
Billyjev kauč stajao je odmah do radijatora, pa mi je sada bilo toplo, usprkos mokroj odjeći. Pluća su me boljela tako da su me tjerala u nesvjesticu, umjesto da me drže budnom. Nejasno sam se upitala smijem li zaspati... ili mi se to utapanje miješa s ozljedama... ? Jacob je
počeo tiho hrkati, a taj me zvuk umirio kao uspavanka. Brzo sam zaspala.

Prvi put nakon vrlo dugo vremena, sanjala sam jedan običan san. Tek mutno lutanje kroz stare uspomene – prizore zasljepljuće sjajnog sunca u Phoenixu, lica moje majke, zida punog zrcala, vatre na crnoj vodi... Svaki bih zaboravila čim se slika promijenila. Jedino mi se zadnja slika zadržala u svijesti. Bila je besmislena – tek kulisa na pozornici. Balkon u noćnom prizoru, naslikani Mjesec visi s neba. Gledam djevojku u spavaćici kako razgovara sama sa sobom, naslonjena na ogradu. Besmisleno... ali kad sam se polako, s naporom vratila u javu, Julija mi je bila u mislima. Jacob je još spavao; prevalio se na pod i duboko, ravnomjerno disao. U kući je sada bilo tamnije nego prije; na prozoru je bilo mračno. Sva sam se ukočila, ali bilo mi je toplo i bila sam gotovo suha. Stijenke grla pekle su me pri svakom udisaju. Morala sam ustati – barem da popijem vode. Ali tijelo mi je samo htjelo mlitavo ležati i nikad se više ne pomaknuti.
Umjesto da se pomaknem, još sam malo razmišljala o Juliji. Upitala sam se što bi ona učinila da ju je Romeo napustio, ne zbog progonstva, već zato što ga je prestala zanimati? Što da ga je Rosalina odlučila prihvatiti, pa se predomislio? Što da je samo nestao, umjesto da se vjenča
s Julijom? Pomislila sam da znam kako bi Juliji bilo. Ne bi se vratila svom starom životu, ne baš. Nikad ne bi prešla preko toga, u to sam bila sigurna. Sve i da doživi sijedu starost, svaki put kad sklopi oči, pod vjeđama bi vidjela Romeovo lice. To bi, s vremenom, prihvatila.
Upitala sam se bi li se na koncu udala za Parisa, tek da udovolji roditeljima, da održi mir. Ne, vjerojatno ne bi, zaključila sam. Ali, s druge strane, priča ne kaže ništa naročito o Parisu. On je tek kroki – figura koja pokreće radnju, prijetnja, prisila za bračnu odluku. A što da je Paris bio više od toga? Što da je Paris bio Julijin prijatelj? Upravo najbolji prijatelj? Što da je bio jedini kojemu je mogla povjeriti cijelu svoju duboku shrvanost zbog Romea? Jedini koji
ju je doista shvaćao, uz koga se bar donekle osjećala opet kao cjelovita ličnost? Što da je bio strpljiv i drag? Što da se brinuo za nju? Što da je Julija znala da ne može preživjeti bez njega? Što da ju je istinski volio i želio da bude sretna? I... što da je ona voljela Parisa? Ne kao Romea. Ništa slično tome, naravno. Ali u dovoljnoj mjeri da poželi da on također bude sretan?
Jacobovo polako, duboko disanje bilo je jedini zvuk u prostoriji – poput uspavanke djetetu, poput šušnja stolice za ljuljanje, poput kucanja stare zidne ure kad ne moraš nikamo ići... Zvuk utjehe. Ako je Romeo doista otišao i više se nikad neće vratiti, zar bi bilo bitno što je Julija prihvatila Parisovu ponudu? Možda se i trebala zadovoljiti djelićima života koji
su joj još preostali. Možda bi to bilo nešto najbliže sreći što još može očekivati. Uzdahnula sam, a onda prostenjala kad mi je uzdah zagrebao grlo. Previše toga iščitavam iz priče. Romeo se ne bi predomislio. Zato mu ljudi još pamte ime, uvijek isprepleteno s njezinim: Romeo i Julija. Zato je to dobra priča. “Julija dobiva nogu i pristaje biti s Parisom” nikad
ne bi bio hit. Sklopila sam oči i opet odlutala u mislima, puštajući da mi odlutaju od te glupe predstave o kojoj mi se više ne razmišlja. Umjesto toga, pomislila sam na stvarnost – na skakanje
sa stijena, na tu tešku, bezumnu grešku. I nisu u to spadale samo stijene, već i motocikli i cijelo ono bezumno kaskadersko junačenje. Što da mi se dogodilo nešto ružno? Kako bi to Charlie podnio? Harryjev srčani udar naglo mi je sve postavio u perspektivu. U perspektivu koju nisam htjela vidjeti, jer bi to – ako si priznam istinu – značilo da moram promijeniti navike. A bih li mogla tako živjeti? Možda. Ne bi to bilo lako; zapravo, bilo bi mi istinski teško odustati od halucinacija i pokušati se ponašati kao odrasla osoba. Ali možda bih trebala. A možda bih i
mogla. Kad bih imala Jacoba. Nisam mogla sada donijeti tu odluku. Previše me to boljelo. Mislit ću o nečemu drugom. Prizori iz mog današnjeg nepromišljenog čina promicali su mi glavom dok sam nastojala iznaći neku ugodnu temu za razmišljanje... osjećaj zraka pri padu, crnilo vode, bacakanje u struji... Edwardovo lice... Na njemu sam se dugo zadržala. Jacobove tople ruke dok me nastoje udarcima vratiti u život...ljubičasti oblaci što me ubadaju kapima kiše... čudna vatra na valovima... Bilo je nečega poznatog u tom bljesku boje povrh vode. Jasno da to nije doista mogla biti vatra – Valjanje automobilskih kotača po blatnoj cesti pred kućom prekinulo me u razmišljanju. Čula sam kako zastaje pred kućom, a onda su se počela otvarati i zatvarati vrata. Došlo mi je da ustanem, a onda sam odustala od toga. Lako sam prepoznala Billyjev glas, ali govorio je neobično tiho, tek potmulim gunđanjem. Otvorila su se ulazna vrata i upalilo se svjetlo. Zatreptala sam, načas zaslijepljena. Jake se naglo prenuo, zinuo i skočio na noge.
“Oprostite”, promrmljao je Billy. “Jesmo li vas probudili?” Očima sam mu polako promotrila lice, a onda, kad sam vidjela kakav izraz ima, potekle su mi suze. “O, ne, Billy!”, jauknula sam.
Polako je kimnuo glavom, lica stvrdnutog od tuge. Jake je pritrčao ocu i uhvatio ga za ruku. Lice mu je od boli odjednom izgledalo kao dječije – djelovalo je čudno povrh muškog tijela.
Sam je bio odmah iza Billyja, jer mu je on ugurao kolica kroz vrata. Na ispaćenom mu licu nije bilo ni traga uobičajene pribranosti. “Tako mi je žao”, prošaptala sam.
Billy je kimnuo glavom. “Svima će nam biti teško.” “Gdje je Charlie?” “Tata ti je ostao u bolnici sa Sue. Treba obaviti... mnogo dogovora.” Tvrdo sam progutala slinu. “Bolje da se vratim do njih”, promrmljao je Sam i brzo šmugnuo natrag iz kuće. Billy je izvukao ruku iz Jacobove, a onda u kolicima otišao kroz kuhinju prema svojoj sobi. Jake je još minutu gledao za njim, a onda mi prišao i opet sjeo na pod do mene. Zario je lice u dlanove. Počela sam mu masirati ramena, želeći se sjetiti nečega što bih mogla reći. Nakon dosta vremena, Jacob mi je uhvatio ruku i prislonio je uz svoje lice. “Kako si mi ti? Jesi li dobro? Vjerojatno sam te trebao odvesti doktoru ili tako nešto.” Uzdahnuo je. “Pusti sad mene”, hrapavo sam rekla. Okrenuo je glavu da me pogleda. Oči su mu bile obrubljene rumenilom. “Ne izgledaš baš dobro.” “Pa ni ne osjećam se baš dobro, valjda.” “Idem po tvoj kamionet, da te odvezem kući – bolje da si tamo kad se Charlie vrati.” “Dobro.” Bezvoljno sam ostala ležati na kauču dok sam ga čekala.
Billy je šutio u drugoj sobi. Osjećala sam se kao voajer što kroz pukotine promatra intimnu tugu koja mu ne pripada. Jakeu nije dugo trebalo. Rika motora mog kamioneta proparala je tišinu prije nego što sam ga očekivala. Bez riječi mi je pomogao da ustanem s kauča i obgrlio me kad sam zadrhtala od hladnog zraka vani. Bez pitanja je sjeo na vozačko mjesto, a onda me privio uza se da me može i dalje čvrsto grliti desnom rukom. Naslonila sam glavu na njegova prsa. “Kako ćeš se vratiti kući?”, upitala sam ga. “Neću se vratiti kući. Još uvijek nismo ulovili onu krvopiju, sjećaš se?” Moj idući drhtaj nije imao veze s hladnoćom. Ostatak vožnje protekao je u tišini. Hladni me zrak razbudio. Um mi je bio bistar, i sad je mislio vrlo usrdno
i vrlo brzo. Što ako? Što bih doista trebala učiniti? Nisam više mogla zamisliti život bez Jacoba – grozila sam se od same pomisli na to. On mi je nekako postao neophodan da preživim. Ali ostaviti situaciju onakvom kakva jest... bi li to bilo okrutno od mene, kao što me Mike optužio?
Sjetila sam se kako sam poželjela da mi je Jake brat. Sada sam shvatila da zapravo samo želim imati pravo na njega. Kad me ovako grlio, to nije bilo bratski. Bilo je samo ugodno – toplo, utješno i poznato. Sigurno. Jacob mi je sigurna luka. Mogla bih položiti pravo na njega. Toliku moć ipak imam. Morala bih mu sve ispričati, to sam znala. Jedino bi to bilo pošteno. Morala bih mu tačno objasniti, da zna kako se ne zadovoljavam njime, već je uvelike predobar za mene. Već zna da sam slomljena, to ga neće iznenaditi, ali mora znati dokle to seže. Čak ću mu morati
priznati da sam luda – kazati mu da čujem glasove. Sve mora znati prije nego što donese odluku.
Ali, već kad sam shvatila tu nužnost, znala sam da će me on prihvatiti bez obzira na sve. Neće čak ni zastati da dobro razmisli. Morat ću se cijela posvetiti ovome – posvetiti sve što
je od mene preostalo, svaku svoju krhotinu. Jedino bih tako mogla biti poštena prema njemu. Hoću li? Mogu li? Zar bi bilo ružno da pokušam usrećiti Jacoba? Čak i ako ljubav koju prema njemu osjećam nije više od blijedog odjeka one ljubavi koju mogu osjetiti, čak i ako mi srce negdje daleko luta i žaluje za mojim ćudljivim Romeom, zar bi to bilo baš tako ružno?
Jacob je zaustavio kamionet pred mojom neosvijetljenom kućom i ugasio motor, tako da je naglo zavladala tišina. Kao i toliko puta dosad, misli su mu nekako bile potpuno u skladu s mojima. Zagrlio me i drugom rukom, te čvrsto privio uz prsa, sjedinjujući se sa mnom. I opet mi je to bilo ugodno. Gotovo kao da sam ponovno cijela. Mislila sam da će biti obuzet Harryjem, ali onda mi se obratio poniznim tonom. “Oprosti. Znam da ne osjećaš posve isto što i ja, Bells. Kunem se da mi to ne smeta. Samo me tako raduje što si dobro da mi dođe da zapjevam – a to niko ne bi htio čuti.”

Grleno mi se nasmijao ravno u uho. Disanje mi se zamjetno ubrzalo, stružući mi stijenke grla.
Zar Edward, makar i onako nezainteresiran, ne bi htio da budem što je moguće sretnija, s obzirom na sve? Zar se ne bi u njemu zadržalo dovoljno naklonosti da mi bar toliko poželi? Smatrala sam da bi. Neće mi zamjeriti na ovome: na pružanju tek jednog malog dijela
one ljubavi koju on nije htio mome prijatelju Jacobu. Napokon, to uopće ne bi bila ista ona ljubav. Jake mi je prislonio topli obraz uz tjeme. Kad bih okrenula lice u stranu – kad bih prislonila usne uz njegovo golo rame... Bez ikakve sumnje znala sam što bi uslijedilo. Bilo bi vrlo lako. Večeras ne bi bilo potrebe za objašnjavanjem. Ali mogu li ja to učiniti? Mogu li izdati svoje odsutno srce da spasim svoj bijedni život? Leptirići su mi napali želudac kad sam pomislila na to da okrenem glavu. A onda je, jasno kao da sam u neposrednoj opasnosti, Edwardov glas prošaptao u mom uhu. “Budi sretna”, kazao mi je. Sledila sam se. Jacob je osjetio kako se kočim, automatski me pustio i uhvatio kvaku. Čekaj, htjela sam reći. Samo malo. Ali još se nisam
mogla pomaknuti, jer sam osluškivala odjek Edwardova glasa u svojoj glavi. Hladni olujni zrak puhnuo je kroz kabinu kamioneta. “OH!” Dah je izletio iz Jacoba kao da ga je neko udario
šakom u želudac. “Koja koma!” Zalupio je vrata i istim pokretom okrenuo ključeve
u paljenju. Ruke su mu se tako snažno tresle da nisam znala kako mu je to uspjelo.
“Što je bilo?” Prebrzo je dodao gas; motor je zakašljao i ugasio se. “Vampir”, procijedio je.
Krv mi je istekla iz glave, tako da mi se zavrtjelo. “Otkud znaš?” “Otud što mu osjećam miris! Kvragu!” Jacob je mahnitim očima stao pregledavati mračnu ulicu. Činilo mi se da je jedva svjestan drhtaja što mu potresaju tijelo. “Da se faziram, ili da je vodim odavde?”, prosiktao je sebi u bradu. Na trenutak me pogledao, promotrivši mi užasnute oči i blijedo lice, a zatim opet uzeo promatrati ulicu. “Dobro. Vodim te odavde.” Motor se s urlikom upalio. Gume su zacviljele kad je okrenuo kamionet u suprotnom smjeru, prema jedinom putu na sigurno. Farovi su prešli preko kolnika, obasjali prednji red drveća u crnoj šumi, te napokon ljesnuli s
automobila parkiranog preko puta moje kuće. “Stoj!”, podviknula sam zgranuto. Bio je to crni automobil – automobil koji poznajem. Ni izdaleka nisam automobilski znalac, ali o tom sam
autu znala baš sve. Bio je to Mercedes S55 AMG. Znala sam mu konjske snage i boju enterijera. Znala sam kakav je osjećaj kad mu moćni motor bruji šasijom. Znala sam opojni miris kožnih presvlaka, znala sam kako podne izgleda kao smiraj dana kroz ove izuzetno tamne prozore. Bio je to Carlisleov automobil. “Stoj!”, opet sam viknula, ovaj put glasnije, jer je Jacob punom brzinom tjerao kamionet niz ulicu. “Što!?” “Nije to Victoria. Stoj, stoj! Hoću se vratiti.” Tako je snažno nagazio na kočnicu da sam se morala pridržati za upravljačku ploču.
“To je Carlisleov auto! To su Cullenovi. Znam.” Opazio je kako mi na licu sviće zora, i siloviti mu je drhtaj protresao cijelo tijelo. “Hej, samo mirno, Jake. U redu je. Nema opasnosti,
shvaćaš? Opusti se.” “Aha, mirno”, propentao je, spustio glavu i sklopio oči. Dok je nastojao ne prasnuti u vuka, ja sam kroz stražnji prozor promatrala onaj crni automobil. To je samo Carlisle, uvjeravala sam se. Ne očekuj ništa više. Možda Esme... Smjesta prestani, naložila sam
sebi. Samo Carlisle. Više nego dovoljno. Više nego što sam se ikad nadala opet dobiti. “U kući ti je vampir”, prosiktao je Jacob. “A ti se želiš vratiti?” Načas sam ga pogledala, nevoljko odvajajući oči od Mercedesa – u silnom strahu da će nestati istog trenutka kad ga više ne budem promatrala. “Pa naravno”, rekla sam tupo, iznenađena njegovim pitanjem. Pa naravno da se želim vratiti. Jacobovo lice otvrdnulo je dok sam ga gledala, skrutnulo u onu krinku ogorčenosti koja je, mislila sam, zauvijek bila nestala. Netom prije nego što će navući krinku, opazila sam kako mu kroz oči prolazi bljesak iznevjerenosti. Ruke su mu se još tresle. Izgledao je deset godina stariji od mene. Duboko je udahnuo. “Sigurna si da to nije samo varka?”,
upitao me polaganim, teškim glasom. “Nije to varka. To je Carlisle. Vodi me natrag!”

Drhtaj mu je prostrujao širokim ramenima, ali pogled mu je bio blijed i bezosjećajan. “Ne.”
“Jake, sve je u redu – ” “Ne. Sama se vodi natrag, Bella.” Glasom mi je dao šamar – lecnula sam se kad me njegov glas pljusnuo. Čeljust mu se stezala i opuštala. “Slušaj, Bella”, rekao je istim tvrdim glasom. “Ne mogu se vratiti. Bez obzira na pogodbu, ono tamo unutra je moj neprijatelj.” “Nije to tako – ” “Moram smjesta reći Samu. Ovo mijenja situaciju. Ne smiju nas uloviti na njihovom teritoriju.” “Jake, ovo nije rat!” Nije me slušao. Stavio je kamionet u ler i iskočio kroz vrata, ostavljajući upaljen motor. “Bok, Bella”, dobacio mi je preko ramena. “Iskreno se nadam da nećeš poginuti.” Otrčao je u mrak, tresući se tako jako da mi se mutio; nestao je prije nego što sam stigla otvoriti usta da ga pozovem. Kajanje me prikovalo uz sjedalo jednu dugu sekundu. Što sam to upravo učinila Jacobu? Ali kajanje me nije moglo dugo zadržati. Premjestila sam se na susjedno sjedalo i vratila kamionet u prvu. Ruke su mi se i dalje tresle gotovo jednako kao i Jakeu maloprije, a za to sam se prvo trebala minutu smirivati.
Zatim sam pažljivo okrenula kamionet i odvezla se natrag do svoje kuće. Bilo je vrlo mračno kad sam isključila farove. Charlie je otišao u tolikoj žurbi da je zaboravio ostaviti upaljeno svjetlo na trijemu. Dok sam gledala u kuću ovijenu mrakom, osjetila sam ubod dvojbe. Što ako to jest varka? Osvrnula sam se prema crnom automobilu, gotovo nevidljivom u mraku. Ne. Poznajem ja taj auto. Ipak, ruke su mi se tresle gore nego prije dok sam uzimala ključ s dovratka. Kad sam uhvatila kvaku da je otključam, otvorila mi se pod rukom. Pustila sam da se
vrata raskrile. Hodnik je bio mračan. Htjela sam glasno pozdraviti, ali grlo mi je bilo odviše
suho. Nikako nisam dolazila do daha. Zakoraknula sam unutra i pokušala napipati prekidač.
Bilo je tako mračno – poput mračne vode... Pa gdje je taj prekidač? Baš poput mračne vode na kojoj paluca nemogući narančasti plamen. Plamen koji nije mogao biti vatra, ali
što je onda... ? Prsti su mi pipali po zidu, i dalje tražeći, i dalje se tresući – Odjednom, u glavi mi je odjeknulo nešto što mi je Jacob kazao popodne. Odjednom mi je sjelo... Pobjegla
je u vodu, rekao mi je. Krvopije tamo imaju prednost. Zato sam se brzo vratio kući – bilo me strah da nas ne zaobiđe plivajući. Ruka mi se ukočila pri potrazi, cijelo mi se tijelo ukipilo
u mjestu kad sam shvatila zašto mi je ona čudna narančasta boja na vodi bila poznata.
Victorijina kosa, mahnito nošena vjetrom, boje vatre... Bila je tačno tamo. Tačno tamo u zaljevu, sa mnom i Jacobom. Da Sama nije bilo ondje, da smo tamo bili samo nas dvoje... ? Nisam mogla ni udahnuti ni pomaknuti se. Svjetlo se upalilo, premda mi ukočena ruka još nije
pronašla prekidač. Zatreptala sam od iznenadnog svjetla i opazila da je neko tu, neko ko me čeka.